Prva inicijativa koju je preuzela vladajuća stranka je bila udaljavanje protivnika sa svih položaja koji su bili vezani za opskrbu i imetak. Ebu Bekr i Omer su se dali na protjerivanje Fatiminih seljka sa imanja Fedek i tu zemlju su smatrali svojinom muslimana, a ne ličnim imetkom hazreti Fatime, kao što je rekao njen otac, s.a.v.a. Njih dvojica su joj takođe zabranili da uzme nasljedstvo od svog oca tvrdeći da se poslanici ne nasljeđuju.

 

Zatim, prestali su joj davati dio od petine koji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio sebi i svojoj Porodici, jer je njima sadaka bila zabranjena. Time je Ali ekonomski paralizovan, jer uzurpirana mu je zemlja Fedek koja mu je donosila velike dobiti. Zatim, zabranjeno mu je da uzme nasljedstvo od svog amidžića, a što je bilo pravo njegove čiste supruge.

 

Zatim, oduzet mu je dio od petine. Tako su Ali, njegova supruga i njegova djeca bila u potrebi za održanjem golog života. I upravo je to bilo kako je Ebu Bekr rekao Fatimi:

“Da, ti imaš pravo na petinu, ali ja ću u tome uraditi onako kako je uradio Božiji Poslanik, pa te neću ostaviti da ogladniš, niti da ostaneš bez odjeće.”

 

Kao što smo već rekli, oni koji su pristali za Imamom Alijem, većinom su bili oslobođeni robovi bez bilo kakvog imetka, i kao takvih vladajuća strana ih se nije bojala, niti njihova uticaja, jer se ljudi povode za bogatim, a sa omalovažavanjem gledaju na siromaha. 

 

 

 

 Da bi uklonili opozicionu stranku koju je predvodio Ali ibn Ebi Talib, vladajuća strana je radila na njenoj društvenoj izoliranosti. Prvo što su uradili na tom polju Ebu Bekr i Omer jeste uklanjanje psiholoških i emocionalnih zapreka koje su sve muslimane poticale na iskazivanje poštovanja i ljubavi Poslanikovim bližnjima.

 

Ali je bio Poslanikov amidžić i prvak čiste Porodice, a među ashabima se našlo onih koji su ga upravo zbog ovoga mrzili i zavidili mu zbog položaja kojeg mu je Allah, dž.š., darovao, a da ne spominjemo munafike koji su samo vrebali priliku protiv njega. Fatima je bila Poslanikova jedinica, jedina koja nakon njega ostala u ummetu, i ona je majka svoga oca, kako ju je Poslanik često oslovljavao i prvakinja svih žena svijeta.

 

Svi muslimani su je poštovali i veličali zbog položaja koji je uživala kod svog oca i zbog hadisa koje je rekao o njenoj časti i čistoći. Ebu Bekr i Omer su se dali na izvršenje posla da unište ovo poštovanje koje je bilo prisutno u srcima ljudi, pa je došao Omer ibn Hattab sa glavinjom vatre u ruci i oko Fatimine kuće naslagao drva i zakleo se da će je zapaliti i sve one u njoj, ako ne izađu i ne polože prisegu novom halifi. Ibn Abd Rabbihi kaže u El-Akdul ferid:

 

“Ali, Abbas i Zubejr su bill u Fatiminoj kući, a onda je Ebu Bekr poslao Omer ibn Hattaba da ih istjera iz Fatimine kuće, rekavši mu: ‘Ako odbiju da izađu, bori se protiv njih.’ Onda je Omer uzeo glavinju vatre da im zapali kuću. Fatima ga na to upitala: ‘Sine Hattabov, došao si da nam zapališ kuću?’ On je na to rekao: ‘Da, ili prihvatite ono što je prihvatio ummet."

(El-Akdul ferid, Ibn Abdi Rabbihi, svez. 4., kod spominjanja skupine koja je izostala sa polaganja prisege Ebu Bekru.)

 

Zar Fatimu, prvakinju svih žena svijeta, što prenose sahihi ehli sunneta vel džemaata, zar njenu dvojicu sinova, prvake mladića u Džennetu i dva bosiljka Poslanikova u ovom ummetu, da ovako omalovažavaju i ponižavaju. Pa se Omer čak zaklinje pred masom da će ih zapaliti u kući ako odbiju dati prisegu Ebu Bekru.

 

Zar nakon ovoga može ostati u dušama ljudi nešto poštovanja prema Aliju ibn Ebi Talibu kojeg su većina mrzili i zavidili mu, a poslije Poslanikove smrti, on je postao vođa opozicione stranke, a nije imao nikakva lažna i zavodljiva dobra ovoga svijeta što bi privuklo ljude njemu.

 

Buharija prenosi u svom Sahihu da je Fatima tražila od Ebu Bekra svoje nasljedstvo od oca joj, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a što mu je Allah poklonio u Medini, to je zemlja Fedek, i još je tražila svoj dio petine od ratnog plijena sa Hajbera.

 

Ebu Bekr je odbio dati Fatimi bilo šta od ovoga, pa se je Fatima na njega naljutila i nije s njim progovorila sve do svoje smrti. Poslije Poslanika, Fatima je živjela šest mjeseci. Kada je umrla, njen muž Ali ukopao ju je tajno noću i na njenu dženazu nije pozvao Ebu Bekra. Za vrijeme Fatiminog života, Ali je osjećao da ljudi imaju izraze poštovanja, ali nakon što je Fatima umrla nestalo je onog respekta prema njemu, pa je bio primoran prihvatiti mir sa Ebu Bekrom i dati mu prisegu, a nije mu je dao svih tih mjeseci.

(Sahih Buhari, 5/82, Poglavlje Bitka na Hajberu (bab gazvetu Hajber); Sahih Muslim, kitabul džihad)

 

I tako je vladajuća stranka uspjela izolirati Alija ibn Ebi Taliba, ekonomski i društveno i ukloniti ga iz očiju ljudi. Među njima nije ostalo poštovanja za njega, a posebno poslije smrti Fatime Zehre. Ali je bio primoran da sklopi mir sa Ebu Bekrom i položi mu prisegu, po onome što prenose Buharija i Muslim.

 

Buharija prenosi “Ali je odbijao lica ljudi” što nas upućuje kolika je mržnja i zloba bila s kojom se susretao Ebu Hasan (mir neka je s njim!) poslije smrti svog amidžića i svoje supruge. Vjerovatno su neki ashabi, u susretu sa njima psovali ga, proklinjali i ismijava li mu se. I zbog toga je Ali odbijao njihova lica, zbog zla koje je vidio od njih.

 

U ovom poglavlju ne želimo iznijeti slijed događaja u historiji i nepravdu koja je učinjena Aliju.

 

Želimo pokazati gorku i bolnu istinu.

 

Zar nije ova istina, da je onaj ko je nosio zastavu Poslanikova sunneta i bio vrata Poslanikova znanja, postao odbačen, a na drugoj strani, oni koji su pomagali idžtihad po ličnom nahođenju i odbijali Poslanikov sunnet postali su vladari a podržavala ih je većina ashaba.

 

 

 

 

Uprkos jakom bojkotu, konfiskaciji imovine i njihovom izoliranju iz islamske zajednice, tako da su se ljudi okretali od Ali ibn Ebi Taliba, kao što smo već rekli, vladajuća stranka se nije zadovoljila svim ovim, nego se dala na njegovo izoliranje iz politike i udaljavanje od svih državničkih aparata i zabrana njegova učestvovanja na nekom državnom položaju, ili davanje bilo kakve odgovornosti.

 

Za svoje namjesnike su određivali griješnike od Emevija koji su se borili protiv islama sve dok je Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio živ. Imam Ali je ostao daleko od pozornice političkog života cijelu četvrtinu stoljeća, dakle vrijeme hilafeta Ebu Bekra, Omera i Osmana. Dok su neki ashabi kao namjesnici centralne vlasti gomilali imetak, zlato i srebro i bogatili se na račun muslimana, dotle je Ali ibn Ebi Talib zalijevao palme Jevreja kako bi zaradio za hranu svojim rukama i u znoju lica svog.

 

Ovako je živio vrata znanja, blagodat ummeta i nosilac sunneta, izoliran u svojoj kući, čiju vrijednost su znali samo neki nemoćni koji su se mogli na prste izbrojati. Oni su ga slijedili i držali se njegova užeta. U vrijeme svog hilafeta, Imam Ali je pokušao vratiti svijet Kur'anu i sunnetu, ali mu nije uspjelo, jer oni su uporno pristajali za idžtihadom Omer ibn Hattaba, pa je većina njih u džamiji povikala:

 

“Ah, a šta je sa sunnetom našeg Omera!”

 

Iz svega ovoga zaključujemo da se Ali i njegove pristalice pridržavali Poslanikova, s.a.v.a., sunneta i da su radili na njegovom oživljavanju i nisu se nikad odmakli od sunneta, dok je ostatak ummeta slijedio novotarije Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aiše, i još ih nazivaju

“lijepim novotarijama”.

(Sahih Buhari, 2/252, babu salati-t-teravih (poglavlje o teraviji); 7/98.)

 

Ovo nije samo puka tvrdnja, nego istina o kojoj se slažu svi muslimani i koju su zabilježili u svojim Sahihima, i znaju je svi pravedni istraživači. Imam Ali je Kur'an znao napamet i znao je sve njegove propise, i on ga je prvi sakupio, po svjedočenju samog Buharije. Ebu Bekr, Omer i Osman nisu znali Kur’an napamet, dakle, nisu bili hafizi, niti su poznavali sve njegove propise.

(Nepoznavanje propisa o kelali, što je slučaj sa Omerom, je poznat u sunijskim knjigama. Takođe je svima poznato njegovo nepoznavanje propisa o tejemmumu, što spominje Buharija u Sahihu l/90.)

 

Historičari su nabrojali da je Omer sedamdeset puta rekao:

“Da nije bilo Alija, Omer bi propao.” I Ebu Bekr je govorio: “Ne živio ja u vremenu kada nema tebe, o Ebu Hasane.”