Korijeni bliskoistočne krize
Na medjunarodnom planu postoje razlicita, a ponekad i potpuno oprecna misljenja o korijenima bliskoistocne krize. Mnogi istrazivaci, historicari i eksperti politickih nauka smatraju da osnovni razlozi ove krize, u ovom stoljecu, leze u losoj procjeni arapskih lidera i kraljeva, njihovoj slabosti i snemarnosi, te njihovim povrsnim pogledima i njhovom obuzetoscu vlascu. Pomenuti istrazivaci smatraju da arapski lideri nisu pravilno shvatili politicke prilike razlicitih historijskih etapa, nisu bili neovisni u donosenju odluka, nisu bili dorasli postojecim prilikama i sve je to, po njihovim misljenjima, razlog sto su arapski lideri slijedili put koji “priprema teren” neprijatelju i agresoru. Prema ovom misljenju, nastanak izraelske tvorevine u srcu islamskog svijeta nuzno je doveo do pojave bliskoistocne krize. Njeno trajanje se pripisuje podrsci nekih velikih sila cionsitickom pokretu, a prije svega Amerike i Britanije, te postojecim strateskim odnosima izmedju ove dvije strane.
Ipak, uprkos svemu tome, stavovi pomenutih arapskih lidera, njihova iskrivljena misljenja i neozbiljna uloga imali su utjecaja na nelegalnu uspostavu, a zatim i opstanak cionisticke tvorevine, pa cak i na svu brutalnsot koju su pokazali cionisti prilikom izvrsavanja strategije uspostavljanja “Velikog Izraela” u podrucju od Nila do rijeke Eufrata. 1917.g. obznanjeno je “Belvorovo obecanje”, a Britanija je dala svoju saglasnost za “osnivanje nacionalne drzave Jevreja u Palestini”. Ovo je izazvalo veliki i sirok val osude medju arapsko-islamskim svijetom, ali mnogi arapski lideri nisu poduzeli nikakve odlucne mjere da bi se suprotstavili pomenutim stvarima. Nije nepoznato da su es-Serif Husejn i njegova porodica imalo oklijevali u pruzanju bilo kakvi usluga na planu ispunjavanja ciljeva britanskog kolonizatora i njegovih planova nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanske imperije. Fejsal, sin es-Serifa Husejna, odigrao je cak i glavnu ulogu kao zapovjednik arapske jedinice u britanskoj okupaciji Kudsa, a pod vodjstvom cionistickog generala Alnebija. Isti Fejsal, kao predstavnik Arapa Sirije, Palestine i Hidzaza, ucestvovao je u radu “mirovnog” kongresa u Parizu 1919.g.. U finalnom dokumentu tog kongresa nalazili su se i sljedeci stavci:
Cetvrti stavak je glasio: “Bit ce poduzete sve mjere na najsirem planu pospjesavnja preseljenja jevreja u Palestinu i njihovo naseljavanje u tom podrucju, tako sto ce se uspostaviti posebna naselja i pripremiti obradiva zemlja sto je prije moguce.”
U sedmom stavku stoji: “Cionisticki pokret predlaze slanje komisije eksperata radi istrazivanja ekonomskih mogucnosti u Palestini i pripreme izvjestaje o najpogodnijim metodama i sredstvima za njihovo unapredjenje. …”
Nema sumnje da Fejsalova biografija i njegove aktivnosti ne trebaju nikakvo istrazivanje, ali razmisljanje o njima, ipak nam daje neku korist, s obzirom da su njegova obecanja, planovi i sporazumi koje je potpisao u svojstvu lidera i zastupnika Arapa i arapski zemalja ostavile trag i odigrale znacajnu ulogu u planiranju buduce politicke karte Bliskog istoka. Sta vise, on se nije ogranicio na samo gore navedene aktvinosti, nego se nije libio ugusiti svaki pokusaj protivljenja cionistickom pokretu od strane muslimanskih naroda koji su bili ustali braniti svoju imovinu, cast, dostojanstvo i islamsku zemlju.
Sve ovo je samo jedan mali dio velike i dobro ocuvane politicke dokumentacije cionistickog pokreta, Britanije i drugih svjetskih i arapskih sila. Sve to govori o metodama i stavovima nekih arapskih lidera naspram palestinskog problema i rak rane zvane “cionizam”.
Bilo bi interesantno prostudirati cinjenicu da cionisti, koji su radili cijelo stoljece na ostvarivanju svojih ciljeva, nisu drzali ni vise od pet posto palestinske zemlje kada je uspostavaljena drzava “Izrael”. Razlog tome je bio zilav i jak otpor palestinskih muslimana i njihova velika cvrstina. I pored toga, ova tek osnovana cionisticka tvorevina dobila je sluzbeno priznanje od strane Sjedinjenih Americkih Drzava, zatim od Sovjetskog Saveza, Britanije, i konacno od Organizacije ujedinjenih naroda. Cionisti se koriste prvim “arapsko-izraelskim” sukobom u 1948.g. da bi okupirali vise od 78% palestinske zemlje. Tom prilikom su pocinili velika zvjerstva nad civilnim stanovnistvom, protjerujuci vise od miliona Palestinaca iz njihovih gradova, sela i domova, a njihovu imovinu opljackali i medjusobno podijelili.
Nedostatak istinskih motiva kod arapskih lidera za otpor cionistickom agresoru s jedne, i velika materijalna i politicka podrska cionistickom okupatoru od strane svjetskih sila, a posebno Amerike, s druge strane, dovele su do toga da se arapske vlade priklone i prihvate prekid vatre umjesto nastavka dzihada radi oslobodjenja okupirane palestinske zemlje i zaustavljanja i kaznjavanja agresora. Egipat je potpisao sporazum o prekidu vatre u februaru 1949. g., Liban i Jordan u martu i aprili 1950.g., a Sirija u julu iste godine. Tako su ove zemlje objavile zavrsetak rata i prakticno priznale postojanje cionisticke tvorevine.
U 1973. godini Envar Sadat kao predsjednik najvece arapsko-islamske drzave, a uz posredstvo Kisindzera, posjetio je okupiranu Palestinu i rukovao se sa liderima cionistickog agresora. U govoru pred izraelskim parlamentom rekao je: “Izrael je stvarnost koju je priznao cijeli svijet. … Tacno je da su arapske zemlje u proslosti odbijale da priznaju postojanje Izraela, ali mi smo danas ovdje da bismo s vama zajedno zivjeli u Regionu.”
Arapske zemlje su prekinule diplomatske odnose sa Egiptom zbog bliskosti te zemlje s Izraelom, i sjediste arapske lige preneseno je iz Kaira u Tunis. Medjutim, veoma brzo su neki arapski politicari izjavili da je iskljucivanje Egipta iz arapske lige bila greska, te je ta zemlja bila uskoro ponovo primljena u tu organizaciju.
Danas su, nazalost, svi muslimani svijeta svjedoci kako neki lideri arapsko-muslimanskih zemalja upucuju cestitke liderima Tel Aviva povodom godisnjice osnivanja nelegalne cionisticke tvorevine, te kako su njihovi napori doveli dotle da se cak i lideri Palestinske oslobodolacke organizacije (PLO) rukuju s cionistima u prostranim salama Madrida i Vasingtona i sa njima uzimaju zajednicke “historijske” fotografije za uspomenu.
Pored svega ovoga, intelektualci, mislioci i vjerski autoriteti islama od pocetka okupacije palestinske zemlje i osnivanja “Izraela” ostro su i odlucno kazale da je postojanje ove tvorevine nelegalno i ona se mora otkloniti da bi se mogla osloboditi Palestina. Kao primjer ove struje navest cemo stavove i ideje imama Homeinija. Od pocetka njegovog javnog istupanja (oko 1962) pa sve do njegove smrti on je kategoricki odbijao legalitet stvaranja Izraela i potpuno mu negirao bilo kakvo pravo na postojanje. Osudjivao je njegovo priznanje od strane arapskih lidera i tvrdio da je postojanje ove rak rane uzrok fesada i zla u islamskom svijetu.
U jednom od svojih govora rekao je: “Odlucnoscu islamskih zemalja i muslimanskih naroda moraju se definitivno iscupati korijeni ovog zla koji su zasadjeni uz pomoce velikih sila u srcu islamskog svijeta. Oni svakim danom sve vise ugrozavaju cijeli islamski svijet.” Kao savjet liderima PLO-a rekao je: “Savjetujem palestinske lidere da se okane posjeta i seljakanja. Neka pripreme svoj narod, naoruzaju ga pouzdanjem u Allaha i pripreme mu oruzje u borbi protiv Izraela sve do smrti. Njihove posjete (Vasingtonu i drugim zemljama zapada) samo uzrokuju gubitak povjerenja u vas i pokopavaju nade hrabrog naroda.”
Danas su, nazalost, svi muslimani svijeta svjedoci kako neki lideri arapsko-muslimanskih zemalja upucuju cestitke liderima Tel Aviva povodom godisnjice osnivanja nelegalne cionisticke tvorevine, te kako su njihovi napori doveli dotle da se cak i lideri Palestinske oslobodolacke organizacije (PLO) rukuju s cionistima u prostranim salama Madrida i Vasingtona i sa njima uzimaju zajednicke “historijske” fotografije za uspomenu.
Prve godine pobjede Islamske revolucije u Iranu, imam Homeini je odredio da posljednji petak svakog mjeseca ramazana bude Dan Kudsa. U jednom svom govoru je rekao:
“Daj Boze da dodje taj dan kada cemo otici i obaviti namaz u Kudsu. Nadam se da ce muslimani uvazavati kao Dan Kudsa posljednji petak u mubarek mjesecu (ramazanu), i dici svoj glas u dzamijama, protestvovati i ucestvovati u demonstracijama. Kad bi milijarda dusadiglo svoj glas, Izrael bi se prepao tog glasa. Kad bi svi muslimani koliko ih danas ima u svijetu (oko milijardu) na Dan Kudsa izasli na ulice i uzviknuli “smrt Izraelu”, pa samo ovaj jedan povik mogao bi im biti zaista i posljednji. Dakle, muslimana ima oko milijardu, i imaju sve te silne resurse koji su potrebni ,mnogim vladama. Ipak, potaknuti su na razdor, na medjusobne sukobe, ne daju im rijec progovoriti i njihova se bogatstva eksploatisu. Bilo bi dobro kada bi se muslimanski narodi ugledali na svoj bratski narod u Iranu … Ako muslimani shvate da smo Allahovi i da za Njega zivimo, nista im vise nece moci naskoditi. Izrael tada nece vise moci ni koraka naprijed. Moramo se uozbiljiti kako bi protjerali Izrael i sa arapskih teritorija. Nije dovoljno reci da njihov glavni grad ne smije biti Bejtul mukades (Jerusalem). Ne smijemo nasjesti na trikove Amerike i svih onih medjunarodnih skupova. Svako od nas mora ustati. Muslimani moraju ustati naspram njih. Neka muslimani ne cekaj u da njihove vlade nesto poduzmu. Vlade nece nista poduzeti. Sami morate djelovati. Ne povodite se za mislima kao sto je “mi cemo se prikloniti ovima pa ce nas oni braniti od ostalih”. Svi su oni isti. Svi su oni vukovi koji vas hoce pojesti. Cuvajte se. Mislite na Boga. Pazite na islam. Ustanite Boga radi i islama radi. Krenite naprijed za Boga, za islam, i, ako Bog da, pobijedit cete.”