Prošlost je otvorena vreća koja stoji uz svezanu vreću budućnosti

 

 

Gledajući u nju može se shvatiti sadržaj one svezane vreće, predvidjeti kretanja koja donosi budućnost i uzeti velike pouke iz života onih prije nas. Donedavno, historičari su se uglavnom bavili prepričavanjem događaja iz prošlosti i prikazivali su nam tek tok dešavanja, uglavnom se ne baveći razlozima i povodima tih događaja i ne upuštajući se u procjenu gorkih ili slatkih tekovina onoga što se u prošlosti dešavalo. Tako se činilo da se knjige historije pišu radi razonode i razbibrige čitatelja, ili je pak težak teret izvođenja zaključaka posve svaljivan na pleća samih čitalaca.

 

Novi pristup historiji, nastojanje da se ona iz suhoparnog prepričavanja činjenica pretvori u znanost razmatranja događanja iz prošlosti, predstavljao je golem korak u jednoj od humanističkih znanosti. Ovaj novi metod učinio je da nam se dva pristupa historiji – puki historiografski i analitički, doimaju kao dvije zasebne znanosti.

 

U ovom novom pristupu, pored historijskih dokumenata i svjedočanstava očevidaca i savremenika dešavanja iz prošlosti, koristi se i znanostima poput sociologije, psihologije, geografije, arheologije i niza drugih, a historijska dešavanja posmatraju se kao slijed događaja koji imaju svoje korijene i posljedice. Slabe tačke ovakvog pristupa historiji su često bavljenje nedovoljno važnim pitanjima, zagovaranje pogrešnih stavova i tumačenje historijskih dešavanja u skladu s ličnim predodžbama i idejama, čime biva zamagljena stvarnost i oblikovana kriva slika.

 

Svakako, ne mogu svi historičari biti optuženi kako se povode za predrasudama i vlastitim preduvjerenjima, ali valja prihvatiti kako je to slaba strana mnogih među njima. Isto tako, ni svi historiografi nisu lišeni povođenja za predrasudama i povlađivanja vlastitim ideološkim, vjerskim ili nacionalnim interesima. Štaviše, napravimo li objektivnu usporedbu, moramo zaključiti da su kod historiografa ovakve greške češće nego kod onih koji se bave analitičkom historijom. Ono što je u našem dobu dalo naročitog podstreka analitičkoj historiji jeste pojava filozofije historije, koja je, baš kao i filozofija bilo koje druge znanosti, zasebna disciplina. Filozofija historije bavi se općenito razlozima historijskih događaja, osvjetljava razvojne tokove u društvu i njihove zakonitosti.

Drugim riječima, filozofija historije propituje poveznice između historijskih dešavanja, otkriva njihove uzroke i povode. Svako istraživanje i otkriće u vezi s razvojnim tokovima u društvu predstvavlja novi korak u razvoju filozofije historije kao „znanosti o ljudskom društvu“. Duboka istraživanja o razlozima razvojnih tokova i promjena u životima ljudi jasno nam pokazuju da se činioci historijskih gibanja ne svode tek na jedan ili dva, nego brojni faktori u različitim uvjetima pokreću točak ljudskog društva i ispisuju stranice historije.

 

Nije isključivo jedan činilac kroz historiju čovječanstva određivao pravac kojim će se ljudsko društvo zaputiti. Oni koji snagu koja pokreće historiju nastoje svesti na samo jedan činilac posve su ograničenih viđenja i historijska dešavanja posmatraju isključivo iz jednog ugla, umjesto da im pristupe sa svih strana. Takvi kao da su se zarekli da će historijske tokove svoditi na samo jedan činilac koji ih uzrokuje, pa misle da posjeduju ključ koji otvara sve brave.

Ne shvatajući kako su njihovi vidici uski, oni sve historijske pojave vide posljedicom djelovanja isključivo jednog činioca – privrednih prilika, dok sve ostale smatraju drugorazrednim i sporednim. Oni koji sve historijske tokove svode na posljedicu djelovanja isključivo jednog činioca odveć su površni i kratkovidi, te se čini da im je svijest ograničena toliko da mogu dokučiti samo jedan, a svi ostali činioci historijskih kretanja za njih su nepojmljivi. Klasni sukob za njih je prvorazredni pokretač historijskih zbivanja, a sve drugo je sporedno i obuhvaćeno je njime.

 

Marksizam posmatra čitavu historiju ljudskog društva kao posljedicu klasne borbe koju vode potlačeni, te sve ljude dijele u dvije skupine: jednu ovisnu o vladajućem poretku, koja kroz njega ostvaruje svoje interese, i drugu, koja ostvarenje svojih interesa vidi u rušenju vladajućeg poretka. Ovakvo tumačenje promjena u ljudskom društvu ukazuje na stav da se sva čovjekova pregnuća svode na zadovoljavanje materijalnih potreba, dok zapravo u tom smislu postoje i drugi motivi, koji čovjeka čine mnogo vrjednijim i plemenitijim bićem od onog koje je ograničeno isključivo na brigu o zadovoljavanju svojih materijalnih interesa. Posmatramo li stvari ovako, čitava historija bila bi posljedica želje da se udovolji svome stomaku i strastima.

 

Stranice historije ljudskog roda, međutim, svjedoče o borbi mnogih moćnih i bogatih ljudi koji su za preporod i promjenu vjerskih i etičkih vrijednosti izvlačili mač iz korica i na tom putu žrtvovali i svoje, i živote svoje djece. Historija svjedoči da su mnogi klasni sukobi, ili bolje rečeno borbe da se potlačenima vrate uskraćena im prava, predvođeni izvanrednim ljudima, koji su bili motivirani prvenstveno vlastitim humanizmom, željom da ljudska prava budu zaštićena i, više od svega drugog, vjerskim, odnosno božanskim motivima. Kur'anski ajeti izričito nam kazuju da su dobar dio sljedbenika Božijih poslanika, mir neka je na sve njih, činili upravo prikraćeni i potlačeni vjernici, koji su ustali kako bi savladali širk i njegove ružne posljedice, vraćajući tako čovjeka na višu razinu odnosa sa Bogom. Štaviše, čest prigovor silnika Božijim poslanicima bila je upravo tvrdnja da njih slijede potlačeni i siromašni.

(Hudovi, mir neka je na nj, protivnici tako su mu prigovarali: Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama... (Hud, 27))

 

Kada je riječ o ustanku Pečata poslanika, blagoslov i mir neka su na nj, čitamo da su silnici njegovog doba svoje prihvatanje islama uvjetovali udovoljavanjem zahtjevu da Poslanik udalji od sebe siromahe i potlačene, koji su ga slijedili. Stoga Svevišnji naređuje Poslaniku da zarad želje nekolicine tlačitelja nipošto ne smije odbaciti skupinu onih na čijim je nejakim plećima ležao teški teret nošenja vjere Božije.

(I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio. (Al-A'nam, 52))

 

Analiza stranica historije upoznaje nas s dvije skupine ljudi: Prvu čine oni koji su bili zarobljenici svojih materijalnih interesa i koji su bili tako ograničenog intelekta da nisu imali drugog ideala, osim rušenja vladajuće klase, kako bi na taj način osigurali isključivo svoje materijalne potrebe i udovoljili svojim strastima. Drugu čine tragaoci za istinom, oni čiji su ideali bili slobodni od pritisaka okoline i prohtjeva vlastite materijalne prirode, te su težili isključivo preporodu ljudskih vrijednosti i etičkih načela, nastojeći na taj način uzvisiti svoju duhovnu razinu.

 

To je razlog zašto treba obratiti mnogo veću pažnju na ulogu Božijih poslanika i prvaka vjere u oblikovanju historije te dobrano i temeljito izučiti njihovo mjesto u historijskim tokovima. Božanski nadahnuti ljudi imali su izuzetnu i neosporivu ulogu u duboko prekretničkim historijskim dešavanjima, a njihov božanski program, ono što im je dostavljeno kao Objava, predstavljao je najveći kapital tih pokreta i revolucija. Historijska iskustva dokazala su da ljudska znanja i naučavanja mogu do određene mjere osvjetljavati puteve napretka čovječanstva, ali nikad ne mogu ishoditi istinske revolucije i graditi posve novo društvo. Upravo su Božiji poslanici i prvaci vjere davali ljudskom rodu lekcije slobode i izbavljenja potlačenih i, zahvaljujući snazi vjere, bili su djelotvorniji u rušenju tvrđava nasilja nego bilo ko drugi.

 

 Ipak, veća zabluda od naprijed spomenute jeste frojdizam. Frojd je historijska kretanja smatrao posljedicom seksualnih nagona i tim nagonima pripisao je prvorazrednu i temeljnu ulogu u određivanju svih pojedinačnih i društvenih pregnuća. Prema njegovom mišljenju, ono što zovemo ljudskim životom proizvod je niza, svjesnih ili podsvjesnih, nastojanja koja ishode iz seksualnih nagona. Nije nam poznato zašto je ova škola upravo seksualnom nagonu dala najveću važnost među ljudskim nagonima, a naročito zašto je prenebregla sastavnice ljudske duhovnosti.

 

Uglavnom, znanstvena istraživanja prije i nakon Frojda dokazala su da u ljudskoj duši, odnosno psihi, postoje sastavnice mnogo uzvišenije i snažnije od seksualnog nagona, a koje su imale kudikamo važniju ulogu u oblikovanju historije čovječanstva, kao: Sastavnica ljudske duhovnosti, odnosno sklonosti ka metafizičkom, koja je porodila religije, oblikovala narode, te su svi oni hramovi i bogomolje, ali i vjerski ratovi, posljedica te sklonosti; Etička sastavnica, odnosno sklonost ka ispravnom postupanju ima važnu ulogu u ljudskom životu i ukoliko bi bila izuzeta iz duhovnog života čovjeka, njegov život bi ogrezao u čudovišan besmisao; Umjetnička, odnosno estetska sastavnica kao ono što je porodilo arhitekturu Istoka i Zapada, slikarstvo i fine zanate, književnost i poeziju, odnosno umjetnosti uopće, i neosporno je da je ovo jedna od najvažnijih duhovnih sastavnica ljudskog bića; Znanstvena sastavnica, odnosno sklonost ka otkrivanju nepoznatog, istraživanju uzroka pojava i događaja, čija je uloga u razvoju civilizacije i napretku ljudskih znanja ogromna.

 

Osvrnemo li se na ove sastavnice ljudskog duha, ostaje nejasno zašto je Frojd svekoliku ljudsku historiju prepustio jednom prilično niskom nagonu?! Prema Frojdu i marksizmu ispada kako je ljudsko biće svedeno na udovoljavanje svome stomaku i seksualnom nagonu. I zaista, tumačiti burni život čovječanstva isključivo činiocima poput klasne borbe i seksualnog nagona bilo bi kao smatrati da je pad jedne saksije prilikom zemljotresa važniji nego sam zemljotres, koji ruši kuće i zgrade i planine pretvara u ravnice.

 

Jasno je da će analitičari ljudskog društva odbaciti ovakvo skučena viđenja društvenih tokova i da neće previdjeti ulogu božanski nadahnutih pojedinaca u oblikovanju historije ljudskog roda. Zbog važnosti pregnuća ovih velikana i njihovog truda u nastojanjima da unaprijede ljudsku historiju i civilizaciju, Kur'an Časni dio ajeta posvećuje upravo njihovom cjeloživotnom trudu i prijegoru. U tom smislu navodi se mnoštvo vrijednih i uzvišenih primjera, jer životi Božijih poslanika poučna su lekcija za učene: U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Jusuf, 111.

 

 Iz tog razloga mnogi tumači Ku'rana i proučavaoci islama pisali su knjige u kojima obrađuju živote Božijih poslanika, i svaka od njih može nam biti od velike koristi. Svakako, znamo da su u nekim od tih djela kur'anske predaje pomiješane sa židovskim i zoroastrijanskim legendama, tako da Božiji poslanici nisu predstavljeni u pravom svjetlu. Međutim, oni autori koji su pisali o njihovim životima oslanjajući se isključivo na Kur'an i vjerodostojne hadise učinili su veliku uslugu islamu. Već na početku smo kazali, a sada ponavljamo, da ovaj dio historije, i historiju općenito, moramo čitati kao da se radi o nijemom učitelju koji nas je u stanju naučiti mnogo toga i objasniti nam razloge napretka i propasti naroda i civilizacija.

 

Iz hadisa koje prenose najpoznatiji muhadisi bjelodano je jasno da je Časni Poslanik ostavio nakon sebe dvanaest nasljednika, i, kako u svom Sahihu prenosi Muslim, čast islama ovisi od tih dvanaest nasljednika. Muslim od Džabira ibn Samre prenosi da je Poslanik kazao: „Islam će biti postojan sve dok ga budu predvodila dvanaestorica halifa.“ Sve ostale hadise koji svjedoče o Dvanaest Imama donijeli smo u knjizi Bihus fil-melal ven-nihal. S druge strane, koliko god da su nastojali, određeni komentatori hadisa nikad nam nisu uspjeli predstaviti cjelovit i neprekinuti lanac od dvanaest osoba 

 

koje su bile jamstvo časti i veličine islama. Naime, svima je poznato da je nakon razdoblja četverice halifa vlast došla u ruke dinastije Umejada, a nijedan obaviješteni i objektivan historičar ne može Muaviju, njegovog sina Jezida ili Mervana ibn Hakema ubrojati među tih dvanaest halifa. Nakon toga, uslijedilo je mračno razdoblje vlasti Abasida, obilježeno brojnim ratovima, krvoprolićima i stradanjima nevinih, tako da ni abasidske halife nipošto ne mogu biti ubrojane među ovih dvanaest duhovnih plemića.

 

Jedine ličnosti koje s pravom i vjerodostojno mogu biti smatrane za ovu dvanaestoricu halifa jesu Čisti Imami, prvaci islamskog svijeta, čija su imena i životopisi, ali i oporuka Božijeg Poslanika s njima u vezi, zabilježeni u vjerodostojnim historijskim vrelima. Zato jedan od uglednih učenjaka o dvanaestorici Poslanikovih nasljednika kaže sljedeće: „Predaje u kojima se kaže da su Poslanikovi nasljednici dvanaestorica su brojne i vjerodostojne. Protok vremena i sve ono što se u svijetu zbivalo jasno pokazuju da su ta dvanaestorica upravo dvanaest imama Ehlul-bejta. Jer, ne može se kazati da se ove predaje odnose na hulefai rašidine, kojih nije bilo dvanaest, a nikako se ne odnose na umejadske halife, kojih je bilo više od dvanaest i svi su, osim Omera ibn Abdulaziza, svoju vladavinu, više ili manje, obilježili nasiljem. Osim toga, Poslanik u nekim predajama kaže da su ova dvanaestorica iz roda Hašima, dok su Umejadi bili iz roda Benu Umeje.

 

U nekim predajama prenosi se da je Poslanik, kada bi htio izgovoriti da su dvanaest njegovih nasljednika iz roda Hašimija, utišavao svoj glas, jer među prisutnima je bilo i onih kojima se nije dopadalo da hilafet pripadne Hašimijama. Također, ne može se smatrati da su ova dvanaestorica abasidske halife, jer njih je bilo više od dvanaest i, što je mnogo važnije, bili su u stalnom sukobu sa Poslanikovim potomcima i nisu se držali Božijeg naređenja u pogledu Poslanikove porodice.

(Reci: Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas osim pažnje prema rodbini. (Aš-Šura, 23))

 

Dakle, sve upućuje na zaključak da su naznačenih dvanaest nasljednika zapravo dvanaest imama Ehli-bejta, a svaki od njih važio je za najučenijeg čovjeka svoga vremena, po vrlinama su bili ispred svih, a znanje koje su posjedovali preneseno im je s koljena na koljeno od samoga Poslanika, blagoslov Allahov i mir neka je na nj i njegove.“

(Jenabi'ul-meveddet, priredio šejh Sulejman Belhi Kanduzi, Istanbul, 1922, str. 446)

 

Predaje prenesene od Dvanaestorice Imama ukazuju da je Božanski plan bio da Poslanikovi nasljednici budu oni koje On odredi za takve, a ne da pitanje izbora halife bude prepušteno odabiru zajednice. Jer, ukoliko bi pitanje odabira halife bilo prepušteno muslimanima, izvjesno je da njih dvanaestorica ne bi bili iz roda Hašimija. Stoga u hadisu nije kazan samo broj Poslanikovih nasljednika i činjenica da su oni Hašimije, nego ih je tokom svoga života Poslanik, blagoslov Allahov i mir neka je na nj, i poimenično nabrojao pa je i na prvog nasljednika ukazao već na samom početku svoga 

 

poslanstva. Poznati hadis Jevmi dar, koji se odnosi na događaj iz treće godine od početka spuštanja Objave, i čuveni događaj s Gadir-huma očit su dokaz da je upravo tako. Ovdje ćemo ukratko ukazati na neizbježnost pojave da halifa bude određen od samoga Boga. Ispravan plan za osiguranje opstanka islamskog nauka i sprječavanje svake vrste razmirica i podjela u ummetu podrazumijeva da Časni Poslanik, posredstvom Objave, odredi svoga nasljednika ili nasljednike, ne ostavljajući mogućnost da taj čin bude pitanje ljudskog odabira. Za to postoje dva važna razloga.

 

Prvo, život ondašnjeg društva – još uvijek pod snažnim uticajem plemenskog života – nije dopuštao da svi članovi zajednice ravnopravno učestvuju na izborima i da, kako bi se danas kazalo, slobodno i demokratski, izaberu najdostojniju ličnost na ovaj položaj. Drugo, neprijatelji ovog mladog pokreta vrebali su priliku da sruše novouspostavljeni poredak, a u uvjetima koji su vladali u arapskom društvu jedino jamstvo za opstanak ideje bilo je rješenje da budućeg vođu odredi sami utemeljitelj ideologije, odnosno pokreta, budući da prepuštanje izbora narodu koji još nije ostvario dovoljan društveni razvoj i intelektualnu nezavisnost pojedinca svakako ne bi ishodio najboljim učinkom već bi prije bio uzrokom razmirica i podjela.

 

 Društvo na Arabijskom poluotoku u vrijeme o kojem govorimo predstavljalo je tipičnu plemensku zajednicu. Govoriti u takvoj sredini o kategorijama poput demokratije, slobode mišljenja i glasanja te jednakopravnosti glasača predstavljalo bi pravu besmislicu. Izvjesno je da u ovakvim zajednicama presuda pripada vođi plemena, i svi ostali glasovi u zajednici ne vrijede koliko glas plemenskog vođe, odnosno, bolje kazano, članovi zajednice očekuju njegov stav, odnosno glas, kako bi se bez pogovora poveli za njim. U takvim uvjetima moguće je imati i naizgled demokratske izbore, a da oni ustvari predstavljaju tek potvrdu volje jednog čovjeka, i to čovjeka koji je vodstvo u zajednici preuzeo silom ili na temelju srodstva, odnosno nasljedstva.

 

Imajmo na umu da su samo u Medini među ensarijama postojala dva uticajna plemena – Evs i Hazredž, svako od njih imalo je svog plemenskog vođu, i sigurno je da bi se u pogledu izjašnjavanja oko nekog pitanja pripadnici oba plemena listom poveli za stavovima svojih vođa. Takvo stanje bilo je i u vezi s plemenima širom Hidžaza i Nedžda. Zar bi s obzirom na takvu društveno ustrojstvo bilo opravdano da Poslanik odluku o svom nasljedniku u zajednici prepusti odabiru ljudi, što bi ustvari značilo da ju je prepustio odabiru plemenskih vođa, koji bi zasigurno, makar i pod plaštom lažne demokratije, ljudima nametnuli onoga koji bi odgovarao volji plemenskih starješina.

 

U vrijeme Poslanikove smrti islam je bio omeđen trouglom opasnih neprijatelja. Sa istoka je prijetila velika Sasanidska imperija (a znamo da je Husrev Parviz drsko i osiono poderao Poslanikovo pismo), na Zapadu se nalazio Bizant, a unutar same Arabije, poput svojevrsnih petokolonaša,  licemjeri su vrebali svoju priliku da iz korijena iščupaju mladicu islama. U takvim uvjetima, najsmislenije je bilo da sam Poslanik ukaže na onoga ko će biti vođa nakon njega i time zatvori vrata mogućim razmiricama unutar ummeta i utjicajima neprijatelja.

Zaista, očuvati mladicu islama u takvim uvjetima, pred trima spomenutim aždahama, koje su razjapljenih čeljusti željno iščekivale da proždru mladi pokret, zahtijevalo je da sam donositelj islamskog vjerozakona izloži plan koji bi trebao očuvati jedinstvo muslimana i tako omogućiti ujedinjenom ummetu da sruši sve planove vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. Kako bi kazao Ibn Sina, u takvim uvjetima najispravnije je da vođu odredi sam Poslanik, jer samo tako je moguće izbjeći podjele i razmirice unutar zajednice. (Šifa, sv. 2, str. 558-564)

 

Istražimo li životopise Poslanikovih ashaba i naraštaje nakon njih (tabiina), shvatit ćemo da je društveno ozračje tog vremena bilo obilježeno razmiricama i međusobnim netrpeljivostima. Od dana kada je Poslanik doselio u Medinu, postojalo je određeno nepovjerenje pa katkad i otvorena podozrivost između muhadžira i ensarija. O tome nam svjedoči slučaj ifka, da bi to nepovjerenje dalje raslo dok se nije desio poznati slučaj Sakife Beni Saedeh. Sve nas to navodi na zaključak da u ovako nesređenim uvjetima prepustiti sudbinu ummeta samom ummetu ne bi bilo dobro ni po budućnost islamskog nauka, ni po budućnost samog ummeta. U ovakvim prilikama samo je od Boga određeni vođa mogao iskorijeniti razloge sporenja, odstraniti s važnih položaja one koji ih nisu dostojni i povesti ummet stazom ispravnog vodstva.

 

Na prethodnim stranicama upoznali smo se analitičkim pristupom historiji, upoznali neke od najvažnijih pokretačkih činilaca historije i naposljetku vidjeli kako Objava predviđa opstanak islamskog nauka. Vrijeme je sada da kažemo ponešto o životopisima Čistih Imama, mir neka je na sve njih, što i jeste tema ove knjige. Istraživanje islamskih vrela pokazuje nam da je pitanje historije Ehli-bejta nakon smrti časnog Poslanika jedna od najvažnijih tema kojom su se istraživači i biografi bavili. Ako bismo sabrali sve knjige pisane na ovu temu od 2. hidžretskog stoljeća do danas, jedan svezak ne bi nam bio dovoljan da samo pobrojima sva takva djela, a kada bismo ih sakupili na jedno mjesto to bi bila zbilja impozantna biblioteka.

 

Srećom, postojeća bibliografija ovih djela – kako šiijskih tako i sunijskih – skida pokrov sa ove teme, tako da danas imamo obuhvatnu bibliografiju o Ehli-bejtu objavljenu u 11 svezaka pod naslovom Muadžimul-kutub anir-resul vel-ehlil-bejt, koju je priredio Abdul-džabbar al-Refa'i, premda je sličnih bibliografija bilo i prije, poput knjige Kešful-zunun Katiba Čelebija (1293-1389 h.g.), Meratul-kutub šehida Saketul-islama, Ez-zariet Allame Teheranija i nekih drugih koje nalazimo u knjižnicama širom svijeta.

On je pronašao 14.206 naslova koji se tiču života hazreti Zehre i Dvanaestorice Imama, mir neka je na sve njih, na arapskom, perzijskom, urdu i latinskom jeziku, a spomenuta djela odnose se na:

 

  • Fatimu Zehru, 546 naslova,
  • Zapovjednika vjernika, Alija, 4.956 naslova,
  • Imama Hasana, 205 naslova,
  • Imama Husejna, 3.215 naslova,
  • Imama Sedždžada, 399 naslova,
  • Imama Bakira, 69 naslova,
  • Imama Sadika, 331 naslov,
  • Imama Kazima, 211 naslova,
  • Imama Ridu, 651 naslov,
  • Imama Dževada, 62 naslova,
  • Imama Hadija, 79 naslova,
  • Imama Askerija, 66 naslova,
  • Imama Vremena, hazreti Mehdija, 1.145 naslova,
  • Ehli bejt, 2.281 naslov, što ukupno iznosi, kako smo već kazali, 14.206 naslova.

 

Pored toga, nabrojano je još 11.428 naslova koji se bave životopisom Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj i njegove.

 

Moguće da neko pomisli kako pored ovoliko djela koja se bave tim pitanjem nema potrebe za još jednom novom biografijom. Ali, valja napomenuti da životi božanskih prvaka u ovom tvarnom svijetu pružaju veoma širok prostor za razmatranje s različitih stanovišta, tako da što god da se o toj temi napiše, uvijek postoje nepoznata i neotkrivena područja. Osim toga, većina djela sačinjenih o životu prvaka vjere nabrajaju njihove vrline, djela i događaje iz njihovog života u jednom sirovom obliku, bez analitičkog pristupa tema. Na prste bi se moglo nabrojati knjige analitičke naravi kojima bi se današnji radoznali istraživač mogao obratiti, a neka od takvih djela pisana su veoma teškim stilom.

 

Svakako, na arapskom, i u posljednje vrijeme na perzijskom jeziku postoje neka djela o životu hazreti Alija i prvaka šehida hazreti Huseina, mir neka je na obojicu, koja u dobroj mjeri ispunjavaju ove zahtjeve, ali u pogledu ostalih prvaka vjere postoji i dalje golema praznina kada je riječ o dubljoj analizi njihovih života. Nažalost, moramo prihvatiti gorku istinu da nije samo obični puk neobaviješten o političkom, etičkom i naučnom profilu života hazreti Dževada, hazreti Hadija ili hazreti Askerija, mir neka je na sve njih, već dovoljna obaviještenost o njihovim biografijama nedostaje i ljudima koji drže javna predavanja ili se bave spisateljskim radom.

 

U naše doba, danas kad mladi, obrazovani naraštaj želi više obavijesti o političkom, etičkom i društvenom vidu životu prvaka vjere, neophodno je da naši autori obrate veću pažnju na ova pitanja. Prije svega, ono što je u biografijama Poslanika i Čistih Imama za nas nisu najvažnije i najpoučnije suhoparne činjenice iz njihovih života, već uvid u način življenja i društvenog ponašanja ovih velikana, njihov odnos prema društvenim, političkim i kulturnim pitanjima. Znamo da su islamski učenjaci i historičari još od prvih stoljeća islama pisali tzv. sire, biografska djela o Poslaniku, blagoslov i mir neka je na nj i njegove. Ono što je za nas kada je o toj temi riječ najvažnije i najpoučnije nisu suhoparne biografske činjenice o Poslaniku, već njegov način življenja, način na koji je pozivao u islam i širio vjeru te njegov odnos prema neprijateljima islama. Sama riječ sira, kako su imenovane ove biografije, u arapskom jeziku ima značenje kretanja, putovanja, načina kako se ide nekim putem.

 

Drugo, način življenja Čistih Imama i njihov odnos prema društvenim i političkim pitanjima bit će nam jasniji ukoliko poznajemo društvene, političke i kulturne prilike u razdoblju života svakog od njih. Tako ćemo shvatiti da su Imami, mir neka je s njima, svoj odnos prema društvenim i političkim pitanjima određivali u skladu s dubokim uvidom u svekolike prilike njihovog doba, procjenjujući mogućnosti i potrebe, te namjere različitih neprijatelja islama. Prema tome, ukoliko nismo upoznati za prilikama i obilježjima datog vremena, nećemo biti u stanju ispravno i obuhvatno spoznati životne puteve Imama. Tako, naprimjer, čitajući životopise Imama povremeno će nam se učiniti da smo uočili određenu vrstu protivrječnosti u njihovom ponašanju, jer neki od njih su sklapali mir sa svojim neprijateljima, dok su se drugi borili protiv njih do posljednjeg daha, jedni su osnivali velika učilišta, dok su drugi veoma ograničeno kulturno djelovali, jedni su odbijali položaj halife, dok su drugi prihvatali mjesto nasljednika prijestolja.

 

Ali, kada bolje upoznamo uvjete života svakog od njih, shvatit ćemo da nema riječi ni o kakvoj protivrječnosti u njihovim postupcima, da su se svi oni držali istih načela i slijedili jedinstven cilj. Međutim, način na koji su se kretali ka tom cilju bivao je različit, u skladu sa obilježjima vremena i zahtjevima prilika u kojima su živjeli. Naši prvaci istrajavali su na neophodnosti poznavanja svoga vremena kao načelu od životne važnosti. Poslanik islama, blagoslov Božiji i mir neka je na nj i njegove, rekao je: „Smilovao se Allah onome ko čuva svoj jezik, razumije svoje vrijeme i istrajan je na svom putu.“

(Nehdžul-fesahet, sv. 1, pod slovom R)

 

Imam Sadik, mir neka je na nj, u jednom svom dužem govoru, pored ostalog, kaže: „Onaj ko poznaje svoje vrijeme bit će zaštićen od napada sumnji i nedoumica.“ Zar bi onda bilo moguće da se oni sami u svojim životima ne drže ovog vitalnog načela?! Ova knjiga, postignuće dugogodišnjeg istraživačkog rada sposobnog i strpljivog, a istovremeno pronicljivog i analitički usmjerenog autora, razmatra živote čistih islamskih prvaka, mir neka je s njima, dubokim istraživačkim i analitičkim zahvatom. Knjiga je zamišljena tako da razdoblje imameta Čistih Imama, mir neka je s njima, od smrti posljednjeg Božijeg Poslanika, blagoslov Božiji i mir neka je s njim, do smrti Imama Askerija, dijeli na četiri dionice: Prva dionica obilježena je strpljenjem Imama prema tekućoj vlasti. To razdoblje trajalo je dvadeset i pet godina, od smrti Poslanika, blagoslov Božiji i mir s njim i njegovim, do početka hilafeta Imama Alija. Druga dionica je razdoblje Imamove vlasti, odnosno četiri godine i devet mjeseci vladavine hazreti Alija, te nekoliko mjeseci vladavine Imama Hasana. Treća dionica je kratko razdoblje nastojanja da se obori nasilnička vlast i uspostavi pravedni islamski poredak.

 

Ovo razdoblje trajalo je dvadeset godina, od primirja Imama Hasana (41. h.g.) do šehadeta Imama Husejna (61. h.g.), mir neka je s obojicom. Od sklapanja primirja između Imama Hasana i Muavije započela je dionica poluilegalnog djelovanja sljedbenika Ehli-bejta, koje je imalo za cilj povratiti Poslanikovoj porodici položaj koji joj pripada. Četvrta dionica je razdoblje povlačenja i poluilegalnog djelovanja Imama i njihovih sljedbenika kroz dugoročne programe.

Osobitosti ove dionice mogle bi se ukratko prikazati na sljedeći na sljedeći način: odbojan stav Imama spram oružanih pokreta; nastojanje da se dugoročnim radom ostvare uvjeti za uspostavu islamske vlasti pod vodstvom Poslanikove porodice; stvaranje preduvjeta za postizanje tog cilja kroz kulturno-obrazovni rad i odgoj ljudskih kadrova neophodnih za njegovo ostvarenje; predstavljanje izvorne i vjerodostojne islamske misli te ukazivanje na zastranjenja i novotarije.

 

Kao vrstan i stručan autor, Mehdi Pišvaji u ovoj vrijednoj knjizi nastojao je, u skladu sa svojim mogućnostima, ponuditi nam pregledne biografije svakog od Imama, prikazujući nam najprije društvene, političke i kulturne prilike njegovog vremena na temelju historijskih vrela i svjedočanstava, a potom je obradio činjenice iz njihovih života kao i prosvjetno-reformatorske djelatnosti, koje su uvijek, neosporno, bile u skladu s uvjetima i okruženjem u kojem su živjeli. Na taj način poštovani autor nam je prikazao različite vidove života Čistih Imama, mir neka je s njima, poput političkog, društvenog i kulturnog djelovanja, ukazujući nam na činjenicu da su Imami uvijek birali najbolji mogući pristup različitim društvenim pitanjima njihovog vremena.

 

Ova knjiga, plod višegodišnjeg autorovog istraživačkog rada, po svom načinu pristupa tematici, spisateljskom stilu, načinu korištenja vrelima i izvođenja zaključaka, posve je svježe i samosvojno djelo i nadati se da će zadovoljiti potrebe zainteresiranih za živote Čistih Imama, mir neka je s njima. Poštovanom Pišvaiju, poznatom među učenjacima u Komu po svom angažmanu, analitičnosti i strpljivosti, zahvaljujemo na ovoj velikoj usluzi vjeri, i molimo Svevišnjeg da mu podari još više uspjeha u promicanju učenja čistog Ehli-bejta, mir neka je s njima.

 

Džafer Subhani,

Institut „Imam Sadik s.a.“,

1.Ramazan 1414. h.g.,

Kom