UVOD

 

 

Ovo je nova priča o islamu. To je priča o pokretu koji je pokrenuo Muhammed, Božiji Poslanik, 610. godine u Meki, a koji je završen uz podršku njegovog rođaka, saradnika i namjesnika, Alija ibn Abi Taliba, 632. godine u Medini. Obuhvata period od devedeset godina, od 570. godine kada je rođen u Meki, do 661. godine kada je njegov nasljednik, Ali ibn Abi Talib, ubijen u Kufi.

 

Bezbrojne historije islama napisane su u prošlosti i bit će napisane u budućnosti. Spektakularni napredak islama u misionarskom polju u našem vremenu; renesansa muslimanskih naroda nakon mnogo stoljeća sna; pojava nafte kao novog faktora u svjetskoj politici u ovom stoljeću; ali prije svega i u najnovije vrijeme, uspjeh Islamske revolucije u Iranu, svi djeluju, i na istoku i na zapadu, kao katalizatori novog interesa za islam. Revolucija u Iranu je, zapravo, izazvala svjetsku eksploziju interesa za islam, i mnoge nove knjige se pišu na tu temu - i od strane muslimana i nemuslimana.

 

U ovim danima kada vođe kršćanskog svijeta tiho rade na ostvarenju starog sna kršćanskog ekumenizma, mnogi muslimani također nostalgično gledaju unatrag prema tom idealnom stanju kada je islam bio monolitan.

Međutim, islam je bio monolitan samo za života svog Poslanika, Muhameda, blagoslovljenog. Čim je umro, prva pukotina se pojavila u "monolitu" islama. Njegovi sljedbenici - muslimani - bili su podijeljeni u dvije grupe.

U ovoj polarizaciji, većina njegovih ashaba bila je na jednoj strani, a članovi njegove porodice na drugoj. Dok su članovi njegove porodice bili zauzeti njegovom sahranom, neki od njegovih ashaba bili su zauzeti "izborom" novog vođe koji će ga naslijediti. U periodu između njegove smrti i sahrane, ovi drugi su se okupili u vanjskoj kući Sakife u Medini i izabrali jednog od sebe za novog poglavara muslimanske umme (zajednice).

 

Oni su, zatim, suočili članove ožalošćene porodice sa svršenim činom. Ovo suočavanje, nažalost, postalo je trajna karakteristika historije muslimana.

Muhammed, Božiji Poslanik, neka Bog blagoslovi njega i njegovu Ehlul-Bejt (porodicu), pripadao je klanu Banu Hašim. Nakon njegove smrti 632. godine, njegov rođak, zet i nasljednik, Ali ibn Abi Talib, naslijedio ga je kao novi poglavar Banu Hašim. Mnogi ashabi Muhameda, Poslanika islama, gajili su tajni antagonizam prema njemu.

 

Nisu mogli pokazati svoj antagonizam prema njemu za vrijeme Poslanikovog života, ali kada su preuzeli kontrolu nad njegovom vladom u Medini, bili su odlučni da ne dozvole da ona, zbog bilo kakve pogrešne procjene, padne u ruke Alija ibn Abi Taliba. Članovi porodice Muhameda, Božijeg poslanika, bili su stoga, ljudskom višom silom, isključeni ne samo iz direktnog nasljedstva već i sa svih pozicija vlasti i moći u uzastopnim vladama njegovih sljedbenika.

Prijatelji, sljedbenici i podržavaoci porodice Muhammeda Mustafe, Božijeg Poslanika, historijski su nazivani šiitima; a prijatelji, sljedbenici i podržavaoci ashaba, tj. stranke koja je uspjela preuzeti vlast u Medini, nazivani su sunitima. Ove dvije grupe ću također identificirati pod tim imenima.

M. Shibli, poznati indijski historičar islama, kaže da su gotovo sve historije islama napisali sunitski historičari. Ova izjava implicira da šiitski učenjaci nisu pisali nikakve historije islama. Zašto ne? Nisu pisali historiju iz očiglednog razloga. Sve kalife, sultani i kraljevi bili suniti.

 

Šiita nije mogao objaviti tumačenje islamske historije koje se razlikuje od službenog tumačenja, niti je želio održavati ono što je smatrao iskrivljavanjem istine. Stoga je radije uopće nije pisao historiju.

Na taj način, "zvanični" prikaz historije ranih dana islama je dobio na značaju i prihvaćen. Za vlade ranih vijekova islama bilo je najlogičnije da u opticaj puste samo onu priču koja je bila u skladu sa stranačkom linijom.

Također je bilo najlogičnije da se pristalice politika dotičnih vlada pridržavaju stranačke linije. A slijedeći stranačku liniju, ako su smatrali da je potrebno ugušiti istinu, ili barem ugušiti drugu stranu priče, bilo je jednako logično da to i učine.

Nema ništa čudno, iznenađujuće ili šokantno u ovakvom stavu sunitskih historičara. Najlogičnija stvar koju su oni mogli učiniti bila je i jeste da održe legitimnost događaja koji su se dogodili u Sakifi, gdje su neki od ashaba, u preventivnom napadu, preuzeli vladu Muhameda, vladara Arabije.

 

Međutim, ono što je čudno, iznenađujuće i šokantno jeste da su zapadni historičari islama, tj. orijentalisti, progutali, kao evanđeosku istinu, sve što su im muslimanski "dvorski" historičari predstavili kao "činjenice".

Orijentalisti su navodno objektivni, nestranački i ni na koji način emocionalno uključeni. Ishod određenog sukoba u dalekoj prošlosti islama, na ovaj ili onaj način, za njih ne bi mogao napraviti nikakvu razliku.

 

Ipak, djela mnogih od njih ne odražavaju činjenice, već interpretacije i propagandu vladajuće stranke. U tom smislu, njihova djela su imitacije knjiga „inspirisanih“ onim što komunisti nazivaju „vladajućim krugovima“ muslimana.

Radovi orijentalista mogu imati naučnu vrijednost samo ako poslušaju savjet velikog historičara muslimanske Španije, dr. JA Condea. On kaže:

 

„Neka vrsta sudbine koja se veže za ljudske poslove izgleda da nalaže da se u vezi s historijskim događajima oni od najveće važnosti prenose na potomstvo kroz opravdano sumnjive kanale narativa koje su napisale osvajačke strane. Čini se da su promjene carstava, najznačajnije revolucije i svrgavanje najpoznatijih dinastija podložni ovom nepovoljnom položaju. Rimljani su napisali historiju vlastitog uzdizanja; narativ o njihovom rivalstvu i krvavim ratovima s Kartažanima došao nam je od njih samih; ili ako su i grčki pisci obrađivali tu temu, ovi ljudi su bili vazali i zavisni od Rima, niti su štedjeli laskanja koja su najbolje mogla pridobiti njegovu naklonost. Scipion nam se stoga čini najdivnijim herojem, ali nije li to dijelom zato što je historija njegovog života djelo njegovih obožavatelja i laskavaca? Istina je da plemeniti i slavni Hanibal ne može izgledati drugačije nego velik i slavan čak ni u narativima svojih smrtnih neprijatelja, ali ako neumoljiva mržnja i agresivnost...“ „Da politika Rima nije naredila uništenje svih punskih anala, poznati vojskovođa bi nam se nesumnjivo pojavio u izgledu koji se znatno razlikuje od onog koji je predstavio nemilosrdni varvarin, kojeg je opisao Livije, a njegovi čitaoci prihvatili kao portret Hanibala. Stoga nam zdrava i pravedna diskrecija zabranjuje da se zadovoljimo svjedočenjem samo jedne strane. To zahtijeva da uporedimo odnose obje strane s pažljivom nepristrasnošću i nalaže nam da ih navodimo bez ikakve druge svrhe osim otkrivanja istine.“ (Historija vladavine Arapa u Španiji, prevela sa španskog gđa J. Foster, svezak I, stranica 1)

Ne može se poreći da su mnogi orijentalisti dali neprocjenjiv doprinos proučavanju, poznavanju i razumijevanju islama. Samo zahvaljujući njihovom trudu mnoga neprocjenjiva blaga islamske historije, umjetnosti i književnosti spašena su od zaborava i sačuvana. Sasvim je moguće da bi mnoga takva blaga bila zauvijek izgubljena da nije bilo njihovih napora da ih spasu.

 

Među njima su ljudi koji imaju nevjerovatno razumijevanje detalja islamskih studija, a čije je znanje enciklopedijskog opsega. Pročitali su i usvojili ogromne količine detalja, a zatim su ih saželi, organizirali i uredili u najmajstorskijim i najkritičnijim analizama. Neki od njih posvetili su svoje živote i bogatstvo proučavanju islama, i njima svijet islama duguje duboku zahvalnost.

Ali uprkos ljubavi i žaru za znanjem, te odanosti istini zapadnih studenata, čini se da kada mnogi od njih tumače islam, njegovu historiju i institucije, nešto krene po zlu. Nevjerovatno je, ali istinito, da neki od njih pokazuju neobičnu nesposobnost da prodru kroz konvencionalni i stereotipni izgled događaja do ponekad namjerno prikrivenih činjenica i sila, te značajnih realnosti. A neki od njih ne uspijevaju čak ni vidjeti očigledno.

Gore sam naveo principe pisanja naučne i nepristrasne historije kako ih je postavio dr. Conde, koji je i sam vrlo istaknuti orijentalista. Princip, naime, da u historiji nema stručnih sudova, počiva na čistom zdravom razumu i u tome nema ništa mistično.

Ipak, mnogi orijentalisti su, s idiotskom lakovjernošću, prihvatili izvještaj o događajima koji su se odigrali neposredno nakon Muhamedove smrti, onako kako ga je dala stranka koja je uspjela osvojiti njegov prijestolje za sebe.

 

Najočitiji primjer lakovjernosti i osnovne pogrešne percepcije orijentalista u tom pogledu je njihovo prihvatanje, kao historijske "činjenice", laži da je Muhammed, Božiji Poslanik, umro bez da je ikoga imenovao za svog nasljednika, te da je problem pronalaska vođe za muslimansku ummu (zajednicu) prepustio diskreciji samih svojih sljedbenika.

 

Koliko ja znam, nijedan orijentalist nije zastao da istraži da li je istina ili čak vjerovatnoća da je Muhammed napustio muslimane bez vođe i da su ga morali pronaći u beskompromisnoj, nemilosrdnoj i slobodnoj borbi za vlast. Izbjegavajući mukotrpnu potragu za istinom, orijentalisti su se samo složili sa sunitskim historičarima da Muhammed, Poslanik islama, nije imao želje ili preferencije u pitanju vlastitog nasljedstva; i šta god se dogodilo u Sakifi bilo je, stoga, ispravno i opravdano, a također i u najboljem interesu muslimanske umme (zajednice).

Ova pro-sakifska sklonost orijentalista dovela ih je u slijepu ulicu u kojoj ne mogu pronaći odgovore na neka fundamentalna pitanja u historiji islama, te se, poput sunitskih historičara, nalaze uhvaćeni u mreži paradoksa i kontradikcija.

Mnogi sunitski historičari i mnogi orijentalisti namjerno su pokušali umanjiti važnost uloge koju je Ali ibn Abi Talib odigrao u priči o islamu. Naravno, oni imaju pravo na svoja mišljenja i pretpostavke, čak i ako one nisu potkrijepljene činjenicama. U svojoj prezentaciji pokušao sam naglasiti činjenice.

 

Pritom sam se nadao da će same činjenice djelovati kao "sudije". Budući da su činjenice nepristrasne "sudije", na njih se može računati da će vratiti ravnotežu u procjenu uloga koje su odigrali različiti protagonisti u historiji nastajućeg islama. Pokupio sam ih i pokušao ih, poput bisera, nanizati u "ogrlicu", tako da se većina njih može vidjeti na jednom mjestu.

Historija nema vrhovni sud koji donosi presude; ima samo hroničare koji mogu pogriješiti. Pa ipak, historija može pronaći svoj vlastiti vrhovni sud ili objektivni tribunal u logici činjenica.

Imam još jedan i vrlo pragmatičan razlog za oslanjanje na činjenice. Za pisanje priče o ranim danima islama postoje tri primarna izvora, i to: Al-Qur'an al-Majid (objavljena knjiga islama); Hadis (spomen-zapisi o pripisanim djelima i izrekama Muhameda, kako ih prenosi lanac informatora ili naratora); i događaji kako su ih zabilježili arapski historičari. Od ova tri, prvi, tj. Kur'an, svi muslimani priznaju kao božanskog porijekla.

 

Ako musliman osporava autoritet Kur'ana, on odmah postaje otpadnik od vjere. Ali dok je autoritet Kur'ana, što se tiče muslimana, neprikosnoven, njegovi ajeti su podložni različitim i ponekad kontradiktornim tumačenjima, i ne postoji konsenzus o tome koje ili čije tumačenje je ispravno.

Hadisi također imaju jedan nedostatak; previše njih je lažno, iako postoje neki koje i suniti i šiiti priznaju kao autentične. Stoga sam pokušao biti selektivan u citiranju samo onih kur'anskih ajeta i samo onih hadisa (izjava Poslanika) u čijem je tumačenju razlika između sunita i šiita minimalna. Ali historijske činjenice pripadaju području u kojem nema mnogo mjesta za neslaganje.

 

U ovoj knjizi sam vrlo često koristio citate, kako klasičnih tako i modernih historičara, često o istoj temi ili događaju. To sam učinio kako bih čitaocu predstavio više od jednog gledišta ili više od jednog tumačenja važnijih događaja. Isti događaj, posmatran iz različitih uglova, izgleda drugačije različitim posmatračima i stoga je podložan različitim tumačenjima.

U nadi da će čitalac dijeliti ovo mišljenje, pokušao sam, u mnogim prilikama, da više od jednog historičara ispriča istu priču. "Neka profesionalci obave posao", bio je moj moto u ponovnom izražavanju većine ključnih činjenica iz historije islama.

Još jedan razlog zašto sam predstavio svjedočenja historičara u tako velikoj mjeri jeste da potkrijepim svoju tezu dokazima, tako da čitalac, ako želi, može da se pozove na izvore koje smatra nepobitnim.

 

Rečeno je da koliko god je smjelo istraživati nepoznato, još je smjelo dovoditi u pitanje poznato. Mnoge takozvane „poznate činjenice“ u historiji novonastalog islama nisu ništa više od pobožnih pretpostavki ili čak pobožnih želja koje su, kroz uporno ponavljanje kroz dugi niz generacija muslimana, stekle „patinu“, ako ne i status „članova vjere“.

Kada sam doveo u pitanje neke od pretpostavki mnogih muslimana koje su prikrivene kao historijske "istine", primijetio sam da one ne mogu izdržati kritičku analizu. Sam čitalac stoga može odlučiti hoće li ih se držati ili će prihvatiti istine od kojih neke može smatrati izuzetno gorkim i brutalnim. Postoje ljudi koji se boje istine. Istina prijeti njihovim iluzijama, njihovim omiljenim mitovima i njihovim pretpostavkama.

 

Ovi potonji su im, kroz dugu bliskost, postali toliko poznati da osjećaju da je sigurno i ugodno živjeti s njima bez "upada" istine. Oni izjednačavaju istinu s "nesigurnošću". Pa ipak, samo istina im može donijeti pravu sigurnost. Istinu moraju podržavati po svaku cijenu, i to od strane svih, ali posebno od strane historičara. Istinu treba podržavati čak i ako šteti prijatelju, a koristi neprijatelju. Prva odanost historičara mora biti istini i ništa ga ne smije odvratiti od njene potrage.

Rat ideja i sukob mišljenja postaju još zanimljiviji kada se fokus istraživanja skrene s filozofskih koncepata i apstraktnih političkih doktrina na likove i ličnosti koje su odigrale ključne uloge u događajima koji se razmatraju. Historija oživljava karakterizacijom; postaje živahna s oštro ocrtanim likovima koji "stvaraju" događaje ili djeluju na njih ili reaguju na njih. Oni historiji daju element "ljudskog interesa" i dašak drame.

 

Šta god da je historija – slučajnost, ili neizbježna uzročnost, ili pritisak ekonomskog determinizma, ili postupci jakih vođa, ili rezultat sila koje niko ne razumije, ili kolektivne težnje naroda – šta god da je historija, sami Arapi vide i tumače svoju vlastitu historiju više u smislu ličnih djela nego bilo čega drugog. I možda su u pravu.

Uostalom, kao i u svakoj drugoj oblasti djelovanja, historiju stvaraju oni koji djeluju. Ona se sastoji, ne u interakciji slijepih sila, već ljudskih bića. Sukobi historije nisu između apstrakcija filozofije, ekonomije ili sociologije, već između ljudskih bića. Rečeno je da čak i u svojim najsociološkijim trenucima historija ne može zanemariti faktor ljudske ličnosti.

Historija prvih 23 godine karijere islama, koja obuhvata cjelokupnu službu Muhameda kao Božijeg poslanika, uglavnom je nastala pored njega samog, ličnim postupcima njegovog saradnika, Alija ibn Abi Taliba. Ovo je svjedočanstvo historije. Ali to je svjedočanstvo koje su mnogi historičari dosljedno pokušavali sakriti. Upravo na to svjedočanstvo pokušao sam skrenuti pažnju čitalaca ove knjige.

 

Ali uprkos prošloj i sadašnjoj jednostranosti zapadne historiografije o islamu, postoji nova nada da će historičari budućnosti nadoknaditi propuste i neuspjehe historičara prošlosti.

Sve što trebaju učiniti jeste da ne budu tendenciozni i da ne prihvataju slijepo ona tumačenja i zaključke koji su postali klišeji historije islama, već da sami ponovo otkriju istinu kroz sređivanje i ispitivanje dokaza.

U uvodu prvog sveska djela " Historija islama u Kembridžu" , koje je objavila izdavačka kuća University Press u Kembridžu (1970),

 

PM Holt piše:

„Proučavanje islamske historije se sada razvija, mnoge prividne sigurnosti starije zapadne historiografije (koje često odražavaju tvrdnje i tumačenja tradicionalnih muslimanskih historičara) su nestale, i tek postepeno, kroz detaljno istraživanje, može se postići istinitije razumijevanje prošlosti.“

Sigurnosti starije zapadne historiografije koje odražavaju tvrdnje i tumačenja tradicionalnih muslimanskih historičara još nisu nestale, ali nadajmo se da hoće i da će se s vremenom postići istinitije razumijevanje prošlosti.

Pokušaj tumačenja historije islama, posebno historije njegovog prvog stoljeća, sličan je ulasku u minsko polje; ono je prepuno kontroverzi, tirada i polemika, i može mu se pristupiti samo izuzetno oprezno.

Ipak, interpretacija ostaje osnova za razumijevanje historije. Bez interpretacije, historija postaje masa nekoordiniranih informacija i katalog „mrtvih“ događaja i datuma koji nisu međusobno povezani.

Pa ipak, ovi „mrtvi“ događaji se vraćaju u život kada se posljedice povežu s uzrocima i uspostavi se niz činjenica. Činjenica u korelaciji s drugim činjenicama ima historijski značaj; izolovano može biti besmislena.

Čak i Einsteinova teorija relativnosti je shvatanje svijeta ne kao niza događaja, već kao odnosa.

 

Kao što je gore navedeno, postoji mnoštvo knjiga o islamu, ali većina njih su stereotipna tumačenja priče o njegovom rođenju i rastu, te njegovom religijskom iskustvu, baš onako kako su ih svojim autorima prenijeli dvorski historičari vlade koja je rođena u Sakifi i njenih nasljednih vlada - vlada Damaska i Bagdada. Međutim, priča ima i drugu stranu.

Princip drevnog rimskog prava bio je audi alteram partem (u svakom sporu, saslušaj drugu stranu); ili audiatur et altera pars (neka se sasluša i druga strana). Usklađeno ljudsko djelovanje – koje se naziva politika – puno je ogromnih, srceparajućih tragedija koje su oštetile živote svih na planeti. Većina bi se izbjegla da su svi poštovali ovaj zakon.

Ovaj princip da u svakom sporu treba saslušati obje strane slučaja ukorijenjen je u pravnim sistemima većine zemalja, ali posebno u pravnim sistemima Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Evrope. Thomas Jefferson je samo parafrazirao ovaj princip, bez kojeg ne može biti pravde, kada je uzviknuo: „Za ime Boga, slobodno saslušajmo obje strane.“

 

Američki i evropski studenti islama, u većini slučajeva, čuli su samo jednu stranu njegove priče; ova knjiga je pokušaj da se predstavi druga strana. Upravo s tom namjerom je i predajem na sud čitalaca.

Od kukavičluka koji se ustručava nove istine;

Od labavosti koja se zadovoljava poluistinom;

Od arogancije koja misli da zna svu istinu;

O Bože Istine, oslobodi nas!

 

 

Transliteracija

 

 

Sistem transliteracije korišten u ovoj knjizi osmišljen je s posebnom pažnjom na jednostavnost. U većini slučajeva, korišteni su oni oblici pisanja imena osoba i mjesta koji su najpoznatiji zapadnim čitateljima, kao što su Kur'an, Muhammed i Jemen, a ne Koran, Kuran ili Kuran, Muhammed i al-Yaman.

Istovremeno, neki drugi oblici zapadne upotrebe, poput muslimana, sunita i šiita, odbačeni su u korist jednostavnijih i ispravnijih oblika kao što su muslimani, suniti i šiiti.

Arapska riječ za "sin" transliterirana je kako bi se uskladila s arapskim pravopisom kao ibn ili bin, a korištene su obje varijante.

Riječi kalif i kalifa ili kalifat i kalifat korištene su naizmjenično.