Smrt Kadije i Ebu Taliba
Smrt Kadije i Ebu Taliba - 619. godine nove ere
Zahvaljujući viteštvu i hrabrosti petorice paladina Mekke, članovi klana Banu Hašim ponovo su mogli živjeti u svojim domovima. Ali jedva su se počeli oporavljati od teškoća života u planinskom skrovištu tokom tri godine, kada se Hatidža, supruga, prijateljica i saputnica Muhammeda Mustafe, Božijeg Poslanika i dobročiniteljice islama i muslimana, razboljela i umrla. Cijeli svoj život živjela je usred luksuza i izobilja, ali tri godine izgnanstva bile su vrijeme pretjerane strogosti za nju, što je neminovno uzelo svoj danak.
Kao što je već spomenuto, Hatidža je bila prva žena na cijelom svijetu koja je izjavila da je Bog Jedan, a Muhammed Njegov Poslanik cijelom čovječanstvu. Čast i slava što je bila Prva vjernica na cijelom svijetu pripadaju joj zauvijek. Žrtvovala je svoju udobnost, bogatstvo i dom za islam; a sada se čini da je žrtvovala i svoj život.
Bez sumnje, da je živjela u svojoj prostranoj i luksuznoj kući u Meki, okružena sluškinjama, možda bi živjela još mnogo godina. Ali ona je radije bila uz svog muža i njegov klan i dijelila s njima gorčine života. Tokom opsade, morala je podnositi ne samo glad i žeđ, već i ekstremne vrućine ljeti i hladnoću zimi, a ipak niko nikada nije čuo ni riječ žalbe od nje, i nikada nije izgubila svoj mir.
Bilo da su vremena bila dobra ili loša, bilo da je imala obilje ili ništa, uvijek je bila vesela. Bila je vesela čak i u egzilu. Oskudica i strogost nikada nisu pokvarili njen temperament. Upravo je njen temperament bio neiscrpni izvor snage, utjehe i hrabrosti za njenog muža tokom najtmurnijih trenutaka njegovog života.
Tokom godina opsade, Hatidža je potrošila svoje ogromno bogatstvo na kupovinu osnovnih potrepština poput vode, hrane i odjeće za klan svog muža. Kada se vratila kući, njen posljednji cent je bio nestao; a kada je umrla, u kući nije bilo dovoljno novca da kupi pokrov. Plašt njenog muža je korišten kao pokrov za nju, i u njemu je sahranjena.
Muhammed Mustafa se nikada nije oženio drugom ženom dok je Hatidža živjela, a da ona nije umrla, najvjerovatnije je da se ne bi oženio nijednom drugom ženom.
Edward Gibbon
Tokom 24 godine njihovog braka, Kadidžin mladi muž se suzdržavao od prava na poligamiju, a ponos ili nježnost časne matrone nikada nije bila vrijeđana društvom suparnice.
Nakon njene smrti, Poslanik ju je stavio među četiri savršene žene, sa sestrom Mojsija, majkom Isusa, i Fatimom, najomiljenijom od njegovih kćeri. (Pad i propast Rimskog carstva)
Sir John Glubb
Hatidža je bila Muhamedova prva obraćenica. Od trenutka njegovog prvog poziva, pa sve do njene smrti devet godina kasnije, nikada nije posustala. Kad god bi se suočio s ruganjem ili proturječjem, bio je siguran da će, kada se uveče vrati kući, pronaći vedru i punu ljubavi utjehu. Ona je uvijek bila spremna svojom samouvjerenom smirenošću da mu vrati hrabrost i olakša teret njegovih strahova. (Život i vremena Muhameda, New York, 1970)
Ibn Ishak, biograf Poslanika, kaže da je, kada je Božja objava ponovo počela slati nakon njenog prestanka, nakon prve objave, Hatidža primila Božji poklon i pozdrav miru od Boga. Poruku je Muhammedu prenio Gabrijel, a kada ju je on prenio Hatidži, ona je rekla: „Bog je Mir (as-Selam) i od Njega je sav Mir, i neka je mir na Gabrijelu.“
Muhammed Mustafa se zauvijek sjećao Hatidže s ljubavlju, privrženošću i zahvalnošću. Tokom njene kratke bolesti, bdio je cijelu noć, njegujući je, tješeći je i moleći se za nju. Rekao joj je da joj je Bog sagradio bisernu palaču u Raju. Njena smrt ispunila mu je srce dubokom tugom.
Hatidža je umrla 10. ramazana desete godine od objave islama. Sahranjena je u Hudžunu iznad Meke. Nakon ukopa, Poslanik je lično poravnao njen grob zemljom.
Mjesec dana nakon smrti Hatidže, Poslanik je doživio još jedan šok u vidu smrti Ebu Taliba, svog ujaka i staratelja. Ebu Talib je bio oslonac islama od njegovog rođenja. Smrt ove dvojice prijatelja, Hatidže i Ebu Taliba, bila je najveći šok i tuga koju je morao podnijeti u pedeset godina svog života. Godinu njihove smrti nazvao je "Godinom tuge".
Godina 619. pokazala se kao godina tuge za Muhammeda Mustafu u više nego jednom smislu. Smrt voljenih je prirodno uzrok tuge. Ali u njegovom slučaju, smrt ove dvojice prijatelja nije bila samo subjektivno iskustvo. Ubrzo je postao svjestan značenja njihove smrti nizom sporednih događaja.
Ibn Ishak
Hatidža i Ebu Talib su umrli iste godine, a nakon Hatidžine smrti, problemi su uslijedili brzo, jer mu je ona bila vjerna pristalica u islamu, a on joj je pričao o svojim nevoljama. Ebu Talibovom smrću, izgubio je snagu i oslonac u svom privatnom životu, kao i odbranu i zaštitu od svog plemena.
Ebu Talib je umro otprilike tri godine prije nego što se (Muhammed) preselio u Medinu, i tada su Kurejšije počele prema njemu postupati na uvredljiv način koji se ne bi usudili slijediti za života njegovog ujaka. Jedan mladi grubijan mu je čak bacio prašinu na glavu.
Hišam, na osnovu iskaza svog oca Urve, rekao mi je da je Poslanik, s.a.v.s., ušao u njegovu kuću i rekao: „Kurejšije se nikada nisu tako ponašale prema meni dok je Ebu Talib bio živ.“ (Život Božijeg Poslanika)
Washington Irving
Muhammed je ubrzo postao svjestan gubitka koji je pretrpio smrću Ebu Taliba, koji nije bio samo privrženi rođak, već i postojan i moćan zaštitnik, zbog svog velikog utjecaja u Meki. Nakon njegove smrti nije bilo nikoga da zaustavi i suprotstavi se neprijateljstvima Ebu Sofijana i Ebu Džehla.
Muhamedova sudbina postajala je sve mračnija i mračnija u njegovom rodnom mjestu. Hatidža, njegova prvobitna dobrotvorka, odana saputnica u njegovoj samoći i izolaciji, revnosna vjernica u njegovu doktrinu, bila je mrtva; kao i Ebu Talib, nekada njegov vjerni i efikasni zaštitnik. Lišen zaštitničkog utjecaja ovog potonjeg, Muhamed je, na neki način, postao odmetnik u Meki, primoran da se skriva i ostane teret gostoprimstvu onih koje su njegove vlastite doktrine uključile u progon (sic). Ako je svjetovna korist bila njegov cilj, kako ju je postigao? (Muhamedov život)
Izjavom da je Muhammed postao "teret gostoprimstvu onih koje su njegove vlastite doktrine uključile u progon", gore citirani historičar izrazio je mišljenje s kojim se ne možemo složiti. Muhammed nikada nije bio teret nikome ni u jednom trenutku. Članovi njegovog klana, Banu Hašim, smatrali su privilegijom i čašću da ga štite i brane od njegovih neprijatelja.
Sir William Muir
Žrtve kojima je Ebu Talib izložio sebe i svoju porodicu zbog svog nećaka, iako još uvijek nevjerujući u njegovu misiju (sic), obilježavaju njegov karakter kao izuzetno plemenit i nesebičan. One istovremeno pružaju snažan dokaz Muhammedove iskrenosti. Ebu Talib ne bi tako postupio za zainteresovanog varalicu; a imao je i dovoljno sredstava za provjeru.
Kada je patrijarh osjetio da mu život jenjava, pozvao je svoju braću, sinove Abd al-Muttaliba, oko svog kreveta, preporučio im svog nećaka u zaštitu; i, oslobođen povjerenja, umro je u miru i sahranjen je nedaleko od Hatidžinog groba.
Muhamed je gorko plakao za svojim ujakom; i to ne bez razloga. Četrdeset godina mu je bio vjerni prijatelj - oslonac u djetinjstvu, čuvar u mladosti, a kasnije u životu odbrambeni toranj.
Upravo njegovo nevjerovanje (sic) ojačalo je njegov utjecaj. Sve dok je preživio, Muhammed se nije morao bojati nasilja ili napada. Ali sada nije bilo snažne ruke koja bi ga zaštitila od neprijatelja. Mogla se naći druga Hatidža, ali ne i drugi Abu Talib. (Život Muhameda, London, 1877)
Sir John Glubb
Poslanik je uložio velike napore da nagovori Ebu Taliba da ponovi muslimansko svjedočanstvo vjere, ali on je samo šutio, ne dajući nikakav odgovor, sve dok nije preminuo (sic). Ebu Talib nam se čini privlačnom osobom. Otvoren, odan i saosjećajan, podnio je mnoge brige, gubitke i proturječnosti kako bi zaštitio svog nećaka, iako nije vjerovao u njegove propovijedi (sic). Muslimani ga ne smatraju herojem, jer je umro u nevjerovanju (sic). Ipak, da nije bilo nepokolebljive hrabrosti s kojom je stajao uz svog nećaka, islam bi možda umro u svojoj kolijevci. (Život i vremena Muhameda, New York, 1970)
Gore sam doslovno citirao Sir Williama Muira i Sir Johna Glubba. Oni su insinuirali da je Ebu Talib umro u nevjerovanju. Ako bi im se postavilo pitanje da li mogu dokazati takvu izjavu, pozvali bi se na Buharija. Buhari kaže da ga je, kada je Ebu Talib bio na samrtnoj postelji, Poslanik pozvao da postane musliman, ali je rekao da bi ga to osramotilo pred njegovim prijateljima Kurejšijama.
Autor(i) ove "tradicije" zaboravio(li) je jednu stvar. Ebu Talib je umirao i znao je da više neće vidjeti svoje kurejšijske "prijatelje". Znao je da ide u prisustvo svog Stvoritelja. U trenutku poput ovog, nije ga moglo biti briga za Kurejšije.
Njegova stalna težnja bila je da zadobije Božije zadovoljstvo, i svojim djelima je dokazao više nego što bi iko drugi ikada mogao dokazati svojim riječima, da je njegova vjera u Božije jedinstvo i u misiju Muhammeda kao Njegovog Poslanika, bila čvrsta i nepokolebljiva.
Ebu Talib je bio vatreni vjernik islama. Njegova privrženost islamu se očituje u njegovoj dosljednosti i logici činjenica.
Nijedan čovjek ne može istovremeno voljeti Muhameda i idolopoklonstvo; te dvije ljubavi se međusobno isključuju. I nijedan čovjek ne može voljeti Muhameda, a mrziti islam. Ljubav prema Muhamedu i mržnja prema islamu ne mogu koegzistirati. Ko god voli Muhameda, neizbježno mora voljeti i islam. Niti iko može mrziti Muhameda i voljeti islam. Takav postulat bio bi monstruozan apsurd.
Ako postoji išta van svake sumnje u historiji islama, to je ljubav Ebu Taliba prema Muhamedu. Kao što je već navedeno, Ebu Talib i njegova supruga, Fatima bint Asad, voljeli su Muhameda više nego svoju djecu.
I muž i žena su uvijek bili spremni žrtvovati svoje sinove za Muhameda. Takva ljubav mogla je imati samo jedan izvor, a to je vjera u Muhameda i islam. Ebu Talibova supruga, Fatima bint Asad, Muhamedova hraniteljica, bila je druga žena koja je prihvatila islam, nakon što je prva bila Hatidža.
Ebu Talib je bio ponosan što je Bog izabrao Muhammeda, sina njegovog brata Abdullaha, u svemu stvorenju, da bude Njegov posljednji poslanik čovječanstvu. Muhammed je bio najveća ljubav i najveći ponos svog ujaka Ebu Taliba.
Slavna djela Ebu Taliba su sastavni dio priče o islamu. Nijedna priča o islamu ne bi bila potpuna niti istinita ako ne bi obuhvatala prikaz njegove uloge, kao zaštitnika Muhameda i branioca islama. Njegova djela su najrječitije svjedočanstvo njegove vjere u Allaha i Njegovog Poslanika.
Neka Allah blagoslovi Svoje pobožne robove, Kadiju; Ebu Taliba i njegovu suprugu, Fatimu bint Asad. Sva trojica su bili "instrumenti" putem kojih je On učvrstio islam i učinio ga održivim.