Rođenje Muhameda i rane godine njegovog života

 

Abdullah je bio omiljeni sin Abdul Muttaliba. Kada je imao sedamnaest godina, oženio se Aminom, ženom visokog roda iz Jatriba, grada na sjeveru Meke. Međutim, nije mu bilo suđeno da dugo živi, te je umro samo sedam mjeseci nakon vjenčanja.

Muhammed, budući Božiji apostol, bio je posthumno dijete. Šejh Muhammed el-Khidhri Buck, profesor islamske historije na Egipatskom univerzitetu u Kairu, u svojoj knjizi Noor-ulYaqeen fi Seeret Sayyed al-Mursaleen (1953) kaže: On (Muhammed ibn Abdullah) rođen je u kući svog ujaka, Ebu Taliba, u "četvrti" Banu Hashima u Meki, 12. Rebi al-Awala u godini slona, datum koji odgovara 8. junu 570. godine.

 

Njegova babica je bila majka Abdur Rahmana ibn Aufa. Njegova majka, Amina, poslala je vijest o sretnom rođenju njegovom djedu, Abdul Muttalibu, koji je došao, uzeo ga u naručje i dao mu ime Muhammed.

Muhammedov udio u njegovom nasljedstvu bila je jedna sluškinja, Umm Ayman; pet deva i deset ovaca. Ovo je dokaz da proroci mogu nasljeđivati imovinu, a ako mogu naslijediti imovinu od svojih roditelja, mogu je ostaviti i svojoj djeci.

To što su prorok ne znači da ih to ne isključuje iz mogućnosti da prime vlastitu baštinu, niti to znači da njihova djeca ne mogu primiti svoju. Ova izjava u ovom kontekstu može izgledati kao nelogična, ali nije. Muhammed, Poslanik islama, neka Bog blagoslovi njega i njegov Ahlul-Bejt, poklonio je svojoj kćerki Fatimi imanje Fadak.

Ali kada je umro, Ebu Bekr, halifa, i Omer, njegov savjetnik, zaplijenili su imanje pod izgovorom da proroci ne ostavljaju nikakvu imovinu svojoj djeci, te da svo bogatstvo koje posjeduju, nakon njihove smrti, ne pripada njihovoj djeci, već njihovom ummi (narodu).

 

To je strašna kazna koju neko mora platiti u islamu zato što je sin ili kćerka njegovog Poslanika. Svi ostali u ummi imaju pravo naslijediti bogatstvo i imovinu svog oca, ali ne i kćerka Muhameda, Božijeg Poslanika!

Među Kurejšijama je bio običaj da svoju djecu šalju u pustinju kako bi provela rane godine u klimi koja je bila zdravija od one u Mahu. Djeca su izgradila jača tijela na širokim otvorenim prostorima i čistom pustinjskom zraku nego što su to mogla na zagušljivom i smrdljivom zraku Grada.

Postojao je još jedan razlog zašto su arapski aristokrati slali svoju djecu da žive u pustinji. Bili su puristi u govoru i veliki "poznavaoci" riječi. Bili su fascinirani arapskim jezikom, njegovim riječima, njihovim značenjima i raznim nijansama njihovog značenja; i bili su veoma ponosni na vlastitu elokvenciju. U stvari, više klase u Meki zasnivale su svoj autoritet na svojoj retoričkoj moći. Meka je bila mjesto susreta mnogih karavana, a njen arapski jezik se iskvario u neku vrstu "pidgin arapskog".

 

Arapski aristokrati nisu željeli da njihova djeca uče i govore mekanski arapski jezik; željeli su da govore samo čistim i nezagađenim jezikom pustinje. Stoga su svoju djecu slali dalje od Meke kako bi ih zaštitili od svih takvih štetnih posljedica tokom ranih godina njihovog života.

Amina je dala svoje dijete, Muhameda, Halimi, ženi iz plemena Banu Asad, koje je živjelo na istoku Meke, na dojenje. Novorođenče Muhammed je prve četiri godine svog života proveo u pustinji sa svojom dojiljom. Negdje u petoj godini njegovog života, navodi se da ga je vratila majci u Meku.

Muhammed je imao šest godina kada mu je umrla majka Amina. Nakon toga ga je Abdul Muttalib, njegov djed, odveo u svoj dom. Ali prošle su samo dvije godine kada je i Abdul Muttalib umro.

 

Neposredno prije svoje smrti, Abdul Muttalib je pozvao sve svoje sinove i rekao im da im ostavlja dva "nasljedstva"; jedno je bilo vođstvo klana Banu Hashim, a drugo je bio Muhammed ibn Abdullah, njihov nećak, siroče od osmero djece.

Zatim ih je upitao ko od njih želi njegovu moć i autoritet kao vođe plemena i ko bi od njih preuzeo brigu o dječaku koji je izgubio oba roditelja. Većina njegovih sinova pokazala je veliku želju da bude imenovana vođom plemena, ali niko se nije dobrovoljno javio da preuzme brigu o Muhamedu.

Dok je Abdul-Muttalib osmatrao okupljene i razmišljao o budućnosti dječaka Muhameda, nad scenom je zavladala neugodna tišina. Ali nije dugo trajala. Ebu Talib, jedan od njegovih sinova, istupio je naprijed i rekao da želi sina svog pokojnog brata Abdullaha i da ga ne zanima autoritet i moć.

 

Ebu Talibova otvorena izjava je presudila za Abdul Muttaliba. Odlučio je da Ebu Taliba učini ne samo čuvarom Muhameda, već i čuvarom klana Banu Hašim.

Abdul Muttalib je na samrti objavio da će ga njegov sin, Ebu Talib, naslijediti kao novi poglavar plemena Banu Hašim, te da će ujedno biti i Muhamedov čuvar. Zatim je naredio skupštini da prizna Ebu Taliba za novog vođu plemena Banu Hašim. Potonji je poslušao, a zatim je otpušten.

Historija je potvrdila presudu Abdul Muttaliba. Njegov sin i nasljednik, Ebu Talib, obavljao je obje dužnosti najčasnije.

 

 

Sir John Glubb

 

 

Abdul Mutalib je umro 578. godine. Prije smrti, zadužio je svog sina, Ebu Taliba, da se brine o Muhamedu. Abdullah, Muhamedov otac, bio je Ebu Talibov brat i po ocu i po majci. Ostali Abdul Mutalibovi sinovi su očigledno došli od različitih žena. (Život i vremena Muhameda, 1970)

 

Ebu Talib i njegova supruga bili su veoma sretni i ponosni što su primili Muhammeda u svoju porodicu. Nisu ga primili u svoj dom, već u svoja srca, i voljeli su ga više nego što su voljeli svoju djecu.

Ebu Talib je bio čovjek velikog dostojanstva i dominantne prisutnosti. Tokom svog mandata kao vođa plemena Banu Hašim nosio je titule "Gospodar Kurejšija" i "Poglavica doline". Kao i drugi članovi njegovog plemena, bio je i trgovac, a njegovi karavani putovali su u i iz Sirije i Jemena.

 

U svako godišnje doba, Ebu Talibove karavane su napuštale Meku i išle na različita odredišta. Povremeno je i sam pratio karavan kako bi nadgledao prodaju i kupovinu robe na stranim tržištima. Navodi se da je mladi Muhammed putovao s njim u Siriju s jednim od karavana kada je imao dvanaest godina.

U ranoj mladosti, Muhammed, budući prorok, stekao je reputaciju istinoljubivog, integritetnog i zdravog rasuđivanja. Budući da u to vrijeme nije bilo banaka, postao je "bankar" za Mekkance. Donosili su mu novac, nakit i druge dragocjenosti na čuvanje, a kad god bi im nešto trebalo nazad, on bi im to vraćao. Zvali su ga Amin (pouzdan) i Sadik (istinit).

 

 

Sir William Muir

 

 

Obdaren profinjenim umom i istančanim ukusom, rezerviran i zamišljen, on (Muhammed) je mnogo živio u sebi, a razmišljanje njegovog srca pružalo je zanimanje za sate dokolice koje su ljudi nižeg staleža provodili u grubim sportovima i rasipnosti.

Lijep karakter i časno držanje neupadljivog mladića osvojili su odobravanje njegovih sugrađana; te je, uz opće pristajanje, dobio titulu Al-Amin, "Vjerni". Tako poštovan i uvažen, Muhammed je živio mirnim i povučenim životom u porodici Abu Taliba. (Život Muhameda, 1877, str. 20)

 

Kada je Muhammed imao dvadeset godina, izbio je rat između Kurejšija, njegovog plemena i plemena Havazina. Iako je bio prisutan u kampanjama ovog rata, nije učestvovao u borbama. Nije ubio niti ranio nikoga, pokazujući tako u ovom ranom periodu svoju mržnju prema krvoproliću. Međutim, kaže se da je skupljao strijele sa zemlje i davao ih svojim stričevima koji su se borili.

 

Nekoliko godina kasnije, Muhammed je primljen kao član Lige čestitih.

Vrijedno je napomenuti da je klan Banu Hašim, kojem je pripadao Muhammed, budući prorok, osnovao Ligu čestitih . Da li je to bila samo slučajnost? Nema načina da se odgovori na ovo pitanje. Ali svojim demaršem, Banu Hašim je objavio rat nepravdi i bezakonju. Jasno su stavili do znanja da neće tolerisati zločine jakih nad slabima; niti će pristati na eksploataciju siromašnih od strane Kurejšija iz Mekke.

 

Ne mnogo godina kasnije, Muhammed je trebao pokrenuti program za rekonstrukciju ljudskog društva čija bi ekonomska komponenta obuhvatala upravo uništenje eksploatacije. On bi oduzeo Kurejšijama "privilegije" i njihovo "pravo" da eksploatišu siromašne i slabe.

 

 

Montgomery Watt

 

 

Čini se da je Liga čestitih igrala važnu ulogu u životu Meke, i velikim dijelom bila je usmjerena protiv ljudi i politika kojima se Muhamed kasnije protivio. Posebno je njegov klan Hašim dobio vodeću ulogu u Ligi čestitih. (Muhamed, prorok i državnik, 1961)