Rođenje Hasana i Huseina
Petnaestog ramazana 3. godine po Hidžri (mart 625. godine), Bog je bio zadovoljan što je blagoslovio kćerku svog Poslanika, Muhammeda, rođenjem njenog prvog djeteta. Muhammed Mustafa je došao zračeći srećom; uzeo je dijete u naručje, poljubio ga, proučio mu ezan na desno uho, a ikamu na lijevo; i nazvao ga Hasan.
Godinu dana kasnije, tj. 3. šabana 4. godine po hidžri (februar 626. godine), Bogu je bilo drago da kćerki svog Poslanika podari drugo dijete. Poslanik je došao, sav u osmijehu i veselju, uzeo je dijete u naručje, poljubio ga, proučio mu ezan na desno uho, a ikamu na lijevo, i nazvao ga Husejn.
Rođenje svakog od ova dva princa bio je povod za ogromnu radost za Muhameda. Smatrao ih je jednim od najvećih Božjih blagoslova i zahvaljivao Mu na njima. Po rođenju svakog od njih, muslimani su se slijevali u Veliku džamiju da mu čestitaju. Pozdravljao ih je sa osmijesima i zahvalnošću, te dijelio svoju sreću s njima.
Nije bilo dana da Poslanik, s.a.v.s., nije posjetio kuću svoje kćerke da vidi njenu djecu. Volio je da ih vidi kako se smiješe, pa ih je golicao i ljuljao; mazio ih je i mazio, i svaki njihov korak i svaku riječ smatrao je čudesnim.
Kada su ova dva princa malo odrasla i mogla se gegati okolo, vrlo često su lutali iz kuće u džamiju. Ako bi njihov djed bio usred propovijedi, odmah bi se zaustavio, sišao s minbera, uzeo ih u naručje, odnio nazad, posjeo ih pored sebe na minber, a zatim nastavio svoj govor. Ako bi predvodio javne molitve i bio u sedždi (naslonio čelo na tlo), oboje djece bi se, vrlo često, penjala na njegov vrat i leđa.
Više je volio produžiti sedždu nego ih uznemiravati, i ustajao je sa sedžde samo kada bi oni dobrovoljno sjahali s njegovog vrata ili leđa. Ako bi izašao iz svog doma ili džamije, jahali bi na njegovim ramenima. Medinci su ih nazivali "Jahači na ramenima Božijeg Poslanika". Bili su mnogo više vezani za njega nego za svoje roditelje.
Muhammed, Poslanik islama, nikada nije bio sretniji nego kada je bio s Hasanom i Huseinom. Oni su bili zjenice njegovih očiju i radost njegovog srca, i samo u njihovom društvu pronalazio je istinsko i savršeno opuštanje. Igrao se žmurke s njima, a ako su se igrali s drugom djecom, zadržavao se u njihovoj blizini samo da čuje njihov smijeh.
Zbog njih je mogao odgoditi čak i važne državne poslove. Kada bi se osmjehivali, zaboravljao bi sve terete i brige države i vlade. Volio je čitati svaku poruku koju su mu pisali svojim anđeoskim osmijesima.
Ranije je Božiji Poslanik odgojio vlastitu kćerku Fatimu Zahru, koju je nazvao Gospom Neba. Sada je preuzeo brigu o odgoju njeno dvoje djece - Hasana i Huseina - koje je nazvao Prinčevima Mladosti Neba. Za njega je njihovo obrazovanje bilo od najveće važnosti i lično je vodio računa o svakom detalju u tome. Njegov cilj je bio jasan: želio je da budu najbolji proizvodi islama, i oni su to i bili. Ugradio je svoj vlastiti karakter u njihov karakter i učinio ih uzorom za svoju ummu (zajednicu, narod) koju je ona ( umma ) morala oponašati do kraja vremena.
Ali i Fatima Zahra su također imali dvije kćerke - Zejneb i Umm Kulthoum. Kada su odrasle, udale su se za svoje rođake - sinove Džafera ibn Ebi Taliba, Krilatog Mučenika Islama. Zejneb se udala za Abdullaha ibn Džafera, a Umm Kulthoum za Muhammeda ibn Džafera.
Hasan, Husein, Zejneb i Umm Kulthoum, svo četvero djece, bili su razmaženi od strane svog djeda, Muhammeda Mustafe, Božijeg poslanika; a najsretniji dani u životima sve petero njih bili su oni koje su proveli.