Omarov prelazak na islam

 

 

Omarov prelazak na islam - 616. godine nove ere

 

Najznačajniji događaj 6. godine Proklamacije bio je prelazak na islam Omera bin al-Hattaba, budućeg kalife muslimana. Bio je jedan od najžešćih neprijatelja islama i Muhameda, Božijeg poslanika, i veliki mučitelj muslimana. Moderni egipatski historičar, Amin Dawidar, kaže da se Omerova mržnja prema islamu i njegovo neprijateljstvo prema Muhamedu mogli mjeriti samo s mržnjom i neprijateljstvom prema njima njegovog vlastitog ujaka s majčine strane, Ebu Džahla.

 

Kaže se da je jednog dana, u čistom očaju, Omer odlučio ubiti Muhameda i tako ugasiti plamen samog islama. S tom namjerom je napustio svoj dom.

Kao što je već navedeno, muslimani su se u to vrijeme (posljednjih dana 6. godine) još uvijek okupljali u kući Arqama bin Abi al-Arqama kako bi obavili svoje zajedničke molitve. Počeli su se okupljati kada je jedan od njih, gledajući kroz prozor, vidio Omera kako se približava kući s izvučenim mačem. U stanju znatne uzbune, ispričao je ostalim članovima zajednice šta je vidio. Vjerovatno su i oni bili uzbunjeni.

 

Ali Hamza, koji je također bio prisutan u kući Arqama, uvjerio ih je i rekao da ako Omer dolazi s dobrim namjerama, onda je sve u redu; ali ako ne, onda će ga on (Hamza) probosti njegovim (Omarovim) vlastitim mačem. Ali, dogodilo se da je Omer došao s namjerom da prihvati islam, i to je i učinio.

Priča se da je Omer išao prema Dar-ul-Arqamu s namjerom da ubije Muhammeda kada ga je prolaznik zaustavio i obavijestio ga da su mu sestra i njen muž postali muslimani, te mu savjetovao da sredi svoju kuću prije nego što se poduzme bilo koji drugi grandiozni i himerični projekat.

 

 

Muhammad Husayn Haykal

 

 

Omer je otišao tamo (u Dar-ul-Arqam) odlučan da ubije Muhameda i tako oslobodi Kurejšije njihovog tereta, obnovi njihovo narušeno jedinstvo i ponovo uspostavi poštovanje prema bogovima koje je Muhammed osudio.

Na putu za Meku sreo ga je Nu'ajm ibn Abdullah. Saznavši šta Omer radi, Nu'ajm je rekao: „Bože, prevario si samog sebe, o Omere! Misliš li da bi te Benu Abd Manaf pustio da trčiš okolo živ nakon što si ubio njihovog sina Muhameda? Zašto se ne vratiš svojoj kući i barem ne središ stvari?“ (Život Muhameda)

 

Omer je bio bijesan kada je čuo da su njegova sestra i njen muž postali muslimani. Odmah je promijenio smjer od Arqamine kuće do njene kuće kako bi istražio optužbe. Kao odgovor na njegova pitanja, ona je dala diskretan, ali izbjegavajući odgovor.

 

 

Ibn Ishak

 

 

Omer je došao na vrata (kuće svoje sestre) dok je Habbab (ashabica Poslanika) pod njenim vodstvom proučavala suru Taha, a također i "Kada Sunce zađe" (81:1). Mušrici su ovo štivo nazivali "smećem".

Kada je Omer ušao, njegova sestra je vidjela da on namjerava nešto nevaljalo i sakrila je listove s kojih su čitali. Habbab se iskrao u kuću. Omer ga je upitao kakve je to gluposti čuo, na što je ona odgovorila da je to bio samo razgovor između njih...“ (Život Božijeg Poslanika)

 

Omer je eksplodirao od bijesa zbog onoga što je smatrao izvrdavanjem i udario je sestru u lice. Udarac joj je prokrvario usta. Htio je ponovo udariti, ali ga je pogled na krv natjerao da zastane. Iznenada je izgledao kao da je popustio, a zatim ju je promijenjenim tonom zamolio da mu pokaže šta čita. Osjetila je promjenu u njemu, ali je rekla: „Ti si nečisti idolopoklonik i ne mogu ti dozvoliti da dotakneš Božju Riječ.“

Omer je odmah otišao, oprao se, vratio se u kuću svoje sestre, pročitao tekst Kur'ana, a zatim otišao u kuću Arqam gdje je formalno primio islam.

Sir William Muir kaže da se Omarov prelazak na islam dogodio krajem šeste godine Poslanikove misije. Dodaje sljedeću fusnotu:

To (Omarovo preobraćenje) se dogodilo u mjesecu Zul-hidže, posljednjem mjesecu u godini. Kaže se da je sada bilo ukupno 40 muškaraca i deset žena; ili, prema drugim izvještajima, 45 muškaraca i jedanaest žena. (Život Muhameda, 1877, str. 95)

Omer je imao oko 35 godina kada je postao musliman.

 

 

Muhammad Husayn Haykal

 

 

U to vrijeme (kada je prešao na islam), Omer ibn al-Hattab je bio zreo čovjek od trideset do trideset pet godina. (Život Muhameda)

Mnogi muslimani tvrde da je Omerovim prelaskom na islam islam dobio novu snagu i da su muslimani sada ohrabreni da se suprotstave paganima. Prema tim tvrdnjama, sada su mogli izaći iz svojih skrovišta i otvoreno se moliti u krugu Kabe, ili bolje rečeno, sam Omer ih je izveo iz njihovih skrovišta i više se nisu bojali Ebu Džehla niti bilo koga drugog.

 

 

Muhammad Husayn Haykal

 

 

Muslimani koji su se vratili iz Abesinije učinili su to iz dva razloga. Prvo, Omer ibn al-Hattab je prešao na islam ubrzo nakon njihove emigracije. Sa sobom je u muslimanski tabor donio istu hrabrost, odlučnost i plemenski ugled s kojima se i prije borio protiv muslimana. Nikada nije skrivao svoje prelaženje niti je ikada izbjegavao kurejšijske protivnike. Naprotiv, javno je proglasio svoje prelaženje i otvoreno izazivao Kurejšije.

 

Nije odobravao skrivanje muslimana, njihovo tajno kretanje s jednog kraja Meke na drugi i njihovo obavljanje molitve na sigurnoj udaljenosti od bilo kakvog napada Kurejšija. Omer je počeo boriti se protiv Kurejšija čim je primio islam, neprestano se probijajući blizu Kabe i tamo obavljajući molitvu u društvu svih muslimana koji su odlučili da mu se pridruže. (Život Muhameda)

Ali ove neobične tvrdnje nalaze malo potkrepljenja u dokazima. A ako dokazi išta znače, čini se da su u suprotnosti sa samim tvrdnjama.

Neke tvrdnje su još ekstravagantnije. Na primjer, egipatski historičar Amin Dawidar u svojoj knjizi " Slike iz života Božijeg Poslanika " kaže da je Omarov prelazak na islam bio smrtonosni udarac Kurejšijama.

 

Ono što se zapravo dogodilo jeste da je Omerov prelazak na islam bio sinhronizovan s novim i neviđenim valom terora koji je zahvatio muslimane. Dok su prije njegovog prelaska samo oni muslimani bili žrtve progona koji nisu imali nikoga da ih zaštiti, sada nijedan musliman, pa ni sam Muhammed Mustafa, nije bio siguran od zlobe mušrika.

 

 

Muhammad Husayn Haykal

 

 

U svom egzilu (u Abesiniji), oni (iseljenici) su čuli da su nakon Omerovog prelaska na islam Kurejšije prestale progoniti Muhameda i njegove sljedbenike. Prema jednom izvještaju, nekoliko njih se vratilo u Meku, a prema drugom, svi. Po dolasku u Meku, shvatili su da su Kurejšije nastavile progon muslimana sa još većom mržnjom i obnovljenom snagom . Nesposobni da se odupru, nekoliko njih se vratilo u Abesiniju, dok su drugi ušli u Meku pod okriljem noći i sakrili se. (Život Muhameda, Kairo, 1935)

 

Ali to nije bilo sve. Mnogo više je tek trebalo doći. Sada Muhammed Mustafa, Božiji Poslanik, nije mogao ni živjeti u Meki. U stvari, prošlo je nešto više od sedmice od Omerovog prelaska na islam, kada su Muhammed i svi članovi njegove porodice i klana morali napustiti Meku i otići u izgnanstvo. Stoga, teorija da je Omerov prelazak na islam naveo muslimane da napuste svoj oprez i odbrambeni stav, te da se suprotstave nevjernicima, jednostavno se ne poklapa sa činjenicama.

 

 

S. Margoliouth

 

 

.....nemamo zapisa ni o jednoj prilici u kojoj je Omer pokazao izuzetnu hrabrost, iako postoje mnogi primjeri njegove okrutnosti i krvožednosti; u bici kod Hunaina je pobjegao, a u drugoj prilici je svoj život zahvalio dobroj prirodi neprijatelja. (Muhammed i uspon islama, 1931)

 

Profesor Margoliouth je spomenuo priliku kada je dobroćudni neprijatelj poštedio Omera. Mora da misli na bitku kod Rova ili opsadu Medine (627. godine). U toj bici, Ali ibn Abi Talib je ubio mekanskog generala, Amra ibn Abd Wudda, nakon čega su se njegovi (Amrovi) saborci brzo povukli preko Rova. Dok su se povlačili, Omer je pokušao da sustigne jednog od njih. Ovaj vitez, koji se povlačio, čuo je da Ali nikada ne progoni neprijatelja u bijegu.

Stoga je zaključio da ko god da ga je tada progonio, ne može biti Ali. Iz radoznalosti je krišom pogledao unazad i primijetio da je to Omer koji se približava prema njemu. Kada je ugledao Omera, odmah je okrenuo uzde svog konja prema njemu, i to ga je (Omera) natjeralo da se zaustavi. Vitez koji je poznavao Omera rekao mu je: „Da me majka nije natjerala da se zavjetujem da nikada neću ubiti Kurejšiju, sada bi bio mrtav čovjek. Budi joj zahvalan i ne zaboravi da sam ti poštedio život.“

 

Može se napomenuti da je Hamza prihvatio islam godinu dana prije nego što je Omer postao musliman, te da je svoje preobraćenje označio udarivši Ebu Džehla, Omerovog ujaka po majci, svojim lukom. Ne može se očekivati da će Omer oponašati Hamzin primjer udarajući svog ujaka, ali nema zapisa da je udario bilo kojeg drugog idolopoklonika zbog iskazivanja drskosti prema Božijem Poslaniku.

Nadalje, kada je Hamza prihvatio islam i okrvavio nos Ebu Džehlu, i sam Omer je bio idolopoklonik. Njegova je dužnost bila, u ime "plemenske solidarnosti", da izazove Hamzu i brani čast brata svoje majke. Uostalom, prema mnogim tvrdnjama koje kruže, on je bio najneustrašiviji, najstrašniji, najnasilniji i najtvrdoglaviji čovjek u Meki. I ko bi se osim Omera usudio izazvati Hamzu? Ali izazov nikada nije došao.