Muhamedova posjeta Taifu

 

Prošlo je više od deset godina otkako je Muhammed, neka je Bog blagoslovio njega i njegov Ehlul-Bejt, prvi put počeo propovijedati islam. Njegov uspjeh u ovih deset godina bio je prilično skroman, ograničen na preobraćenje manje od 170 muškaraca i žena u Meki. Ali nakon smrti njegove supruge Hatidže i njegovog ujaka Ebu Taliba, činilo se da će Kurejšije oteti čak i taj ograničeni uspjeh iz njegovih ruku.

Meka se pokazala negostoljubivom za islam i Poslaniku je palo na pamet da bi trebao, možda, pokušati propovijedati novu vjeru u nekom drugom gradu. Najbliži grad bio je Ta'if, 70 milja jugoistočno od Meke, a on je tamo otišao krajem 619. godine. Zejd bin Harita je pošao s njim.

U Ta'ifu, Muhammed, Božiji Poslanik, pozvao je tri poglavice lokalnih plemena i pozvao ih da napuste svoje grubo idolopoklonstvo, da priznaju Jedinstvo Boga, da odbace ljudske razlike na visoke i niske, te da vjeruju u jednakost i bratstvo svih ljudi.

Poglavari Taifa bili su uobražena i arogantna banda i nisu htjeli ni slušati Muhameda. Dočekali su ga s ruganjem i ismijavanjem i na njega su napali besposličare i grube iz grada. Gađali su njega i Zejda grudvama i kamenjem. Ranjen i prekriven krvlju, Muhammed se teturao iz Taifa.

 

Čim se našao izvan gradskih zidina, skoro se srušio, ali ga je izvjesni vrtlar odveo u svoju kolibu, previo mu rane i pustio ga da se odmori i oporavi dok se nije osjećao dovoljno snažno da nastavi svoje putovanje preko neravnog terena između Taifa i Meke.

Ali kada je Muhammed stigao u okolinu Meke, osjetio je da se ne može vratiti u svoj rodni grad sada kada njegov ujak, Ebu Talib, nije bio tu da ga zaštiti. Pagansko neprijateljstvo prema njemu dostiglo je vrhunac. Shvatio je da će, ako uđe u Meku, biti ubijen.

Muhammed nije mogao ući u svoj rodni grad, a nije bilo ni drugog mjesta gdje bi mogao otići. Šta je trebao učiniti?

 

U ovoj krajnjoj situaciji, Muhammed je poslao poruku trojici plemića u gradu tražeći od svakog od njih da ga uzmu pod svoju zaštitu. Dvojica su odbila, ali treći - hrabri Mutim ibn Adiy - odgovorio je na njegov znak uzbune. Bio je to isti Mutim koji je ranije prekršio poglavice Kurejšija rastrgavši njihov savez o bojkotu plemena Banu Hashim i vratio dva klana, Banu Hashim i Banu al-Muttalib, od plemena Sh'ib Abu Talib, nazad u grad.

Mutim je naredio svojim sinovima, nećacima i drugim mladićima iz svog klana da obuku svoju ratnu odoru. Zatim je, u punoj ratnoj opremi, na njihovom čelu, krenuo iz grada. Poveo je Muhameda Mustafu sa sobom, prvo u područje Kabe gdje je ovaj napravio uobičajenih sedam krugova, a zatim ga je otpratio do njegove kuće.

 

 

Abd-al-Rahman 'Azzam

 

 

Nijedan od mekanskih poglavara od kojih je Muhammed tražio zaštitu za siguran ulazak u grad nije mu htio pružiti pomoć; ali ga je dobrodušni paganski poglavica, al-Mut'im ibn-'Adi, uzeo pod svoju zaštitu i doveo kući. Tako se Muhammed ponovo vratio u Meku - čuvan od strane mušrika ! (Vječna poruka Muhameda, objavljeno od strane Nove engleske biblioteke, London, 1964.)

 

 

Sir John Glubb

 

 

U Taifu je Poslanik kamenovan i progonjen. Bojeći se da se vrati u Meku sada kada više nije uživao zaštitu Ebu Taliba, poslao je poruku nekolicini vodećih idolopoklonika, tražeći njihovu zaštitu. Dvojica su odbila, ali je na kraju Mutim ibn Adi, poglavica klana Nofal iz plemena Kurejšija, pristao da ga zaštiti.

Sljedećeg jutra, on, njegovi sinovi i nećaci, naoružani, otišli su na javni trg Kabe i objavili da je Muhammed pod njihovom zaštitom. Zaštita Mutima ibn Adija omogućila je Poslaniku da se vrati u Meku. (Život i vremena Muhameda, New York, 1970)

 

Molba Muhammeda Mustafe, Božijeg poslanika, po povratku iz Ta'ifa, upućena Mutimu ibn Adiju, nemuslimanu, tražeći njegovu zaštitu, još jednom pokreće vrlo neugodno pitanje, na vrlo oštar način, o stavu i ponašanju muslimana.

Zašto Poslanik nije zatražio od bilo koga od njih da ga uzme pod svoju zaštitu, iako se za neke od njih govorilo da su bogati i utjecajni, a za neke druge se govorilo da su bili strah i trepet pagana? Zašto je Poslanik tražio zaštitu nemuslimana, a nije se čak ni udostojio obavijestiti muslimane da želi ponovo ući u Meku i da mu je potrebna zaštita?

 

Ili drugo pitanje! Zašto muslimani sami nisu otišli do gradskih vrata i otpratili svog Poslanika do njegovog doma? Ovdje su imali sjajnu priliku da mu pokažu da su dostojni njegovog povjerenja čak i ako ih je smatrao nedostojnima. Ali su propustili priliku. Nisu učinili ništa što bi pokazalo da su ikako zabrinuti za njegovu ličnu sigurnost.

 

Međutim, ni paganska Arabija nije bila lišena viteštva i herojstva. Ove osobine su personificirane u Mutimu ibn Adiju, Abul Buhtariju i nekolicini drugih. Oni su bili vitezovi Arabije, i upravo je njihovo viteštvo proslavilo njihovu zemlju u kasnijim stoljećima. Paganska Arabija nikada nije iznjedrila plemenitije ličnosti od ovih. Čak bi i muslimani trebali priznati svoj dug zahvalnosti prema njima.

Uostalom, upravo su oni izazvali Kurejšije u nekim od najkritičnijih trenutaka života Poslanika islama. Pri tome su ih inspirisali samo vlastiti ideali viteštva. Smatrali su svojom dužnošću da brane nemoćne.

 

Neuspjeh kod Ta'ifa bio je krajnje srceparajući za Poslanika i znao je da, da nije bilo herojske intervencije Mutima ibn Adija, možda uopće ne bi mogao ući u Meku. Slučajnom posmatraču moglo bi se činiti da je Poslanik dosegao granice ljudske izdržljivosti i strpljenja. Napredak islama je stao, a izgledi za budućnost nisu mogli izgledati sumornije.

Ali da li je Muhammed popustio očaju suočen s upornim neuspjesima i suočen s nasilnim sukobima s mnogobošcima? Bilo bi sasvim prirodno da jeste. Ali nije. Nikada nije očajavao u Božju bezgraničnu milost. Znao je da radi Božje djelo i nije nimalo sumnjao da će ga On izvesti iz pustinje beznađa i bespomoćnosti do odredišta uspjeha i sreće.

U jednom od najmračnijih i najtužnijih trenutaka u svom životu, Muhammed, Poslanik islama, bio je uzdignut od Boga na najviša nebesa, možda kao priznanje za njegovo odbijanje da prihvati poraz i neuspjeh u obavljanju dužnosti. Bog je počastio svog Poslanika Isrom i Meradžom. Isra je njegovo noćno putovanje od "Svete džamije" do "Udaljene džamije" (Mesdžid el-Aksa); a Meradž je njegov uzlazak na Nebo. Isra i Meradž su nagovijestili velike i historijske događaje koji su se već nadvijali nad horizontom, iako u tom trenutku nije bilo načina da se oni sagledaju.

Mistično značenje riječi Me'radž odnosi se na stalnu borbu individualne duše protiv zla. Ona ima svoje neuspjehe i promašaje. Ali ako je vjerna sebi i vjerna vjeri u Boga, On će joj dati pobjedu protiv zla.

Priča o Me'radžu je, stoga, prikladan uvod u putovanje ljudske duše kroz život. Prvi korak na ovom putovanju treba napraviti kroz moralno ponašanje – osjećaj lične odgovornosti za dobrobit bližnjih, služenje Bogu kroz služenje Njegovom stvorenju i svijest o Njegovom prisustvu s nama u svakom trenutku.

U prvom ajetu 17. poglavlja Kur'ana el-Madžid, Isra' se spominje na sljedeći način:

Slava Bogu koji je noću poveo svog roba na putovanje od svete džamije do najudaljenije džamije, čiji smo predio blagoslovili, da bismo mu pokazali neke od naših znakova! On je, zaista, Onaj koji sve čuje i sve vidi.

Isra' i Me'radž su se dogodili u noći 27. redžeba (sedmog mjeseca islamskog kalendara) dvanaeste godine Proklamacije, tj. godinu dana prije seobe Poslanika iz Meke u Medinu.