Kampanja Dhat es-Salasila

 

Bitka kod Mootaha odigrala se u septembru 629. godine. Sljedećeg mjeseca, Poslanik je primio izvještaje da se plemena Qadha'a okupljaju na sjeveru Wadi-ul-Qure s namjerom da napadnu Medinu. To je bila direktna posljedica poraza muslimana kod Mootaha. Paganska plemena vjerovala su da je moć muslimana slomljena kod Mootaha i da ako napadnu Medinu, teško da će naići na otpor.

Poslanik je morao poduzeti protumjere kako bi spriječio plemenski pohod u Medinu. Stoga je poslao tri stotine vojnika pod komandom Amra bin Aasa da nadziru Kadiju na njihovoj teritoriji i da ih rastjeraju, ako bude potrebno.

Amr je napustio Medinu i zaustavio se sjeverno od Wadi-ul-Qure, blizu izvora zvanog Dhat es-Salasil. Uznemirio se kada je vidio mnoštvo naoružanih plemena kako lutaju dolinom i poslao je glasnika Poslaniku tražeći pojačanje. Poslanik je odmah udovoljio i poslao još dvjesto ljudi pod komandom Ebu Obaide ibn el-Jarraha. Ova druga grupa uključivala je i Ebu Bekra i Omera.

Kada je Ebu Obaida stigao u logor Amra bin Aasa, naznačio je da bi želio preuzeti komandu nad oba kontingenta. Ali Amrov odgovor na ovaj prijedlog bio je odlučno ne. Jasno je Ebu Obaidi dao do znanja da je on (Amr) vrhovni komandant svih trupa, svojih kao i pojačanja koje je ovaj doveo, svih petsto ljudi.

 

Noću je došlo do naglog pada temperature i vrijeme je postalo neuobičajeno hladno za ovo doba godine. Vojnici su zapalili male vatre da se ugriju i sjedili oko njih. Amr im je, međutim, naredio da ih ugase. Svi su poslušali osim Ebu Bekra i Omera. Amr je ponovio svoju naredbu. Ali oni su i dalje oklijevali, nakon čega je Amr zaprijetio da će ih obojicu baciti u vatru ako nastave da ga ne poslušaju. Omer se okrenuo Ebu Bekru i požalio mu se na Amrovo grubo i naglo ponašanje. Ebu Bekr mu je rekao da Amr bolje razumije umijeće ratovanja od njih i da ga stoga trebaju poslušati. Zatim su ugasili vatru.

Sljedećeg dana došlo je do nekoliko sporednih borbi, ali su se plemena borila bez ikakvog reda ili discipline i ubrzo su se raspršila. Muslimani su ih htjeli progoniti u brda i doline, ali im je Amr zabranio da to učine. Plemena su ostavila svoju prtljagu, a muslimani su je pokupili. Također su zarobili mnogo deva i ovaca, a zatim se vratili u Medinu.

 

Tokom kampanje i na povratku, Amr bin Aas je predvodio svoje trupe u molitvama. Tako im je pokazao da je njihov komandant u obje sfere – vojnoj i vjerskoj. Ebu Obaida, Ebu Bekr i Omer, sva trojica, primali su naredbe od njega i klanjali molitve iza njega.

Kada se ekspedicija vratila u Medinu, Omer se požalio Poslaniku na neceremonijalni i bahati način na koji je njegov komandant, Amr bin Aas, postupao s njim i Ebu Bekrom u Dhat es-Salasilu. Poslanikov običaj je bio da ispita svoje kapetane kada se vrate s ekspedicije. Morali su mu dati sveobuhvatan izvještaj o vođenju kampanje.

Amr je bio spreman braniti svoje postupke. Rekao je Poslaniku da je muslimana vrlo malo i da bi lomače odale njihov nedostatak neprijatelju. Rekao je da im je naredio da ih ugase u interesu njihove vlastite sigurnosti.

Dalje je rekao da je razlog zašto je zabranio svojim ljudima da progone neprijatelja taj što se ovaj nalazio na njegovoj vlastitoj teritoriji i mogao se lako pregrupirati da ih napadne. Muslimani, istakao je, bore se u nepoznatoj zemlji i stoga su u nepovoljnom položaju. Poslanik je bio zadovoljan Amrovim objašnjenjem i odbacio je Omerove pritužbe.

 

 

Sir William Muir

 

 

Odbijanje njegove vojske iz Mootaha opasno je utjecalo na ugled Muhameda među plemenima sirijske granice. Kružile su glasine da su se beduinska plemena iz tog susjedstva okupila u velikoj snazi i čak prijetila napadom na Medinu. Amru, novi obraćenik, stoga je postavljen na čelo tri stotine ljudi, uključujući trideset konjanika, s uputama da pokori neprijateljska plemena i potakne one koje smatra prijateljskima da uznemiravaju sirijsku granicu.

Nakon desetodnevnog marša, ulogorio se kod izvora blizu sirijskih granica. Tamo je otkrio da se neprijatelj okupio u velikom broju i da od lokalnih plemena ne može očekivati mnogo pomoći. Zaustavio se i poslao glasnika po pojačanje. Muhammed je odmah udovoljio i poslao dvjesto ljudi, među kojima su bili i Abu Bekr i Omar, pod komandom Abu Obeide.

 

Po pridruživanju Amru, Abu Obeidah je želio preuzeti vodstvo nad cijelom vojskom ili barem zadržati glavnu vlast nad svojim odredom; ali Amru, obećavajući odlučnost i čvrstinu koja ga je karakterizirala u kasnijim danima, insistirao je da zadrži isključivu komandu.

Ebu Obeida, čovjek blage i podatne naravi, podlegao je. „Ako odbiješ priznati moj autoritet“, rekao je, „nemam drugog izbora nego da te poslušam; jer mi je Poslanik strogo naredio da ne trpim nikakve svađe niti bilo kakvu podjelu komande.“

Amru je zapovjednički odgovorio: „Ja sam ti glavni. Ti si samo doveo pojačanje mojoj vojsci.“ „Neka bude tako“, rekao je Abu Obeidah. Amru je tada preuzeo komandu nad ujedinjenim trupama i predvodio njihove molitve; jer su se tako rano duhovne funkcije u islamu ispreplitale s političkim i vojnim. (Život Muhameda, London, 1877)

 

 

Muhammad Husayn Haykal

 

 

Nekoliko sedmica nakon Halidovog povratka, Muhammed je pokušao nadoknaditi gubitke muslimanskog ugleda u sjevernim dijelovima poluotoka koje je prouzrokovao prethodni sukob s Bizantincima. Stoga je naručio Amru ibn al-Aasu da pokrene Arape na marš protiv al-Šama. Za ovaj zadatak je odabrao Amra jer je njegova majka pripadala jednom od sjevernih plemena, te se nadao da će Amr moći iskoristiti ovu vezu kako bi olakšao svoju misiju.

Kada je stigao do bunara zvanog al-Salassil, u zemlji Džudham, bojeći se da bi ga neprijatelj mogao sustići, poslao je poruku Poslaniku tražeći više snaga. Poslanik je poslao Ebu Ubejdu ibn el-Džarraha na čelu korpusa muhadžira, u kojem su bili Ebu Bekr i Omer... (Život Muhameda, Kairo, 1935)

 

Amr bin Aas je bio novi musliman. Ali kada je postao musliman, vrlo brzo se uzdigao od visokog ranga do generala u medinskoj vojsci. Očigledno je da je bio obdaren izvanrednim sposobnostima i kao general i kao administrator. Poslanik je stoga pod svoju komandu stavio ljude koji su bili mnogo stariji od njega i koji su prihvatili islam mnogo prije njega.

 

Ebu Obaida i Ebu Bekr su primili islam dvadeset godina prije Amra, te su stoga predstavljali "glavne" u islamu, dok je Amr bin Aas u to vrijeme bio samo "početnik" u vjeri. Ipak, Poslanik je naredio Ebu Obaidi da služi pod Amrom.

Ovo samo dokazuje da je Poslanik, kada je došlo vrijeme da odabere čovjeka koji će preuzeti komandu u određenoj situaciji, uzeo u obzir ne njegove godine, već njegove sposobnosti – sposobnost postizanja rezultata!