Ekspedicija na Tabuk
Bitka kod Mootaha u kojoj su muslimani poraženi odigrana je u septembru 629. godine. Njihov poraz je u mnogim krugovima protumačen kao znak opadanja moći nove Islamske države. Arapski slobodnjaci su vjerovatno bili veoma primamljivi da napadnu Medinu nakon ovog zamišljenog pada. Ali ljeti 630. godine Medinom su kružile glasine da se nisu sjevernoarapska plemena, već rimske trupe, okupljale na sirijskoj granici za invaziju na Hidžaz.
Muhammed, Poslanik islama, odlučio je poduzeti preventivne mjere za odbranu Medine i naredio je svojim sljedbenicima da se pripreme za dugi pohod na sjeveru.
Bio je mjesec septembar, a vrijeme u Hidžazu te godine bilo je izuzetno vruće. Štaviše, dugotrajna suša prijetila je provinciji uslovima polugladi. Stoga je reakcija muslimana na poziv bila vrlo mlaka. Nisu željeli napustiti svoje domove u ovakvom trenutku.
Sir John Glubb
U septembru ili oktobru 630. godine, Božji Poslanik je naredio da se pripreme za ekspediciju na bizantsku granicu. Vrijeme u Hidžazu je još uvijek bilo izuzetno vruće, voda i ispaša oskudni, a kretanje velike snage bi bilo izuzetno teško. Možda su sjećanja na katastrofu kod Mutaha lišila mnoge ljude želje da se ponovo suoče s Bizantincima. (Život i vrijeme Muhameda)
Licemjeri u Medini iskoristili su ovu priliku da unesu nezadovoljstvo u umove početnika u islamu. Oni ne samo da nisu učestvovali u kampanji, već su i pokušavali odvratiti druge od toga.
U pokušaju da potkopaju volju i svrhu muslimana, počeli su širiti alarmističke priče da antagonisti ovog puta nisu siromašni, loše opremljeni, zaostali i neuki plemenski vojnici koji se bore bez reda i discipline, već Rimljani, koji su najciviliziranija i najmoćnija nacija na svijetu, i koji će ih, u stvari, istrijebiti (muslimane).
Ipak, mnogi muslimani su se odazvali apelu Poslanika i uzeli oružje da brane vjeru. Kada je izvršeno prebrojavanje, utvrđeno je da je bilo 30.000 dobrovoljaca. To je bila najveća sila ikada okupljena u Arabiji do tada.
Poslanik je imenovao Alija ibn Abi Taliba svojim namjesnikom u Medini tokom svog odsustva. Izabrao je Alija za svog namjesnika iz sljedećih razloga:
1. Želio je ostatku svijeta pokazati da smatra Alija kvalificiranijim od bilo koga drugog da bude vladar svih muslimana i da bude poglavar Islamske države. Stoga ga je imenovao svojim predstavnikom u svom glavnom gradu.
2. Svi borci su išli s ekspedicijom, ostavljajući Medinu bez ikakvih trupa. U slučaju napada nomadskih predatora na grad, na Alija se moglo računati da će riješiti situaciju zahvaljujući svojoj hrabrosti i sposobnostima.
3. Mnogi licemjeri su ostali u Medini, a mnogi drugi su dezertirali iz vojske kako bi se vratili u grad. Oni su bili potencijalna prijetnja sigurnosti glavnog grada islama. Stoga je Poslanik izabrao čovjeka da vlada umjesto njega, a koji je bio sposoban braniti Medinu od bilo kakvog paganskog napada, bilo vanjskom agresijom ili unutrašnjom subverzijom.
Za licemjere nije bilo ništa neugodnije nego vidjeti Alija na vlasti nad njima. Kada je vojska napustila Medinu, počeli su šaptati da je Poslanik ostavio Alija u Medini jer ga se želio riješiti.
Alija je ponizio kada je čuo da ga je njegov gospodar smatrao "teretom". Stoga je odmah krenuo za vojskom i sustigao je kod Jorfa. Poslanik se iznenadio što ga je vidio, ali kada mu je (Ali) objasnio zašto je došao, (Poslanik) je rekao:
"Ovi ljudi su lažljivci. Ostavio sam te u Medini da me zastupaš u mom odsustvu. Zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Aron bio Musi, osim što poslije mene neće biti proroka."
Washington Irving
Mnogi su iz prethodnog zaključili da je Muhamed namijenio Alija za svog kalifa ili nasljednika; to je značenje arapske riječi koja se koristi za označavanje odnosa Arona i Mojsija. (Život Muhameda)
Ali je bio zadovoljan uvjeravanjem koje mu je Poslanik dao i vratio se u Medinu da preuzme svoje dužnosti namjesnika.
Kada je Poslanik primio Alija u njegovom logoru u Jorfu, neki od njegovih ashaba bili su s njim. Jedan od njih bio je Saad bin Abi Waqqas, budući pobjednik bitke kod Kadsije protiv Perzijanaca. Izvijestio je ostale muslimane da je u njegovom prisustvu Muhammed Mustafa, Božiji Poslanik, rekao Aliju da je on (Ali) za njega (Muhameda) ono što je Aron bio za Musu, osim što on (Ali) nije bio poslanik.
Nakon mukotrpnog marša, vojska je stigla na sirijsku granicu i zaustavila se u zaseoku zvanom Tabuk, ali Poslanik nije mogao pronaći nikakav znak rimske vojske ili bilo koje druge vojske ili neprijatelja. Granica je bila mirna i tiha. Izvještaji koje je čuo u Medini o neposrednoj invaziji Rimljana bili su lažni.
Mir i spokoj na sirijskoj granici još su jedan dokaz da su Rimljani bitku kod Mootaha smatrali tek pohodom grupe pustinjskih Arapa. Da je Mootah bila tako titanska bitka kao što neki muslimanski historičari tvrde, Rimljani bi održali svoje garnizone na granici. Ali nisu održavali čak ni stražarske položaje, a kamoli garnizone!
Božiji Poslanik je zatim razmišljao o sljedećem koraku koji treba preduzeti u Tabuku.
Washington Irving
Sazvavši ratno vijeće, on (Muhammed) je postavio pitanje da li da nastavi naprijed (iz Tabuka) ili ne. Na to je Omer suhoparno odgovorio: "Ako imaš Božju naredbu da nastaviš dalje, učini to." "Da sam imao Božju naredbu da nastavim dalje", primijetio je Muhammed, "ne bih te pitao za savjet." (Život Muhameda)
Na kraju, Poslanik je odlučio da ne napreduje u Siriju, već da se vrati u Medinu.
Vojska je provela deset dana u Tabuku. Iako nije učestvovala ni u kakvim akcijama, njeno prisustvo na granici imalo je neke blagotvorne efekte. Mnoga sjeverna beduinska plemena prihvatila su islam. Dauma-tul-Jandal, strateška tačka između Medine i Sirije, osvojena je kao nova teritorija.
Neposredno prije nego što je vojska napustila Tabuk, monasi manastira Svete Katarine u dolini Sinaj došli su da vide Poslanika. On ih je primio u audijenciju i dodijelio im povelju koja je uporediva sa Medinskom poveljom koju je dodijelio Jevrejima. Njeni glavni uslovi bili su:
1. Muslimani bi štitili crkve i manastire kršćana. Ne bi rušili nikakvu crkvenu imovinu ni da bi gradili džamije ni da bi gradili kuće za muslimane.
2. Sva crkvena imovina (kršćana) bila bi oslobođena svakog poreza.
3. Nijedan crkveni autoritet nikada ne bi bio prisiljen od strane muslimana da napusti svoju funkciju.
4. Nijedan kršćanin nikada neće biti prisiljen od strane muslimana da pređe na islam.
5. Ako se kršćanka uda za muslimana, imat će punu slobodu da slijedi svoju religiju.
Vojska se oporavila od muke i umora dugog putovanja, a Poslanik joj je dao znak da se vrati kući. Stigao je u Medinu nakon jednomjesečnog odsustva.