Ekonomski i socijalni bojkot plemena Banu Hashim
Ekonomski i socijalni bojkot plemena Banu Hašim (616-619. godine)
Šesta godina Proklamacije bližila se kraju. Pagani su već proveli tri godine boreći se protiv islama. Tokom te tri godine izazvali su mnogo gorčine i neprijateljstva prema muslimanima, ali su imali vrlo malo, ako išta, da pokažu za svoj trud. Koristili su svako oružje protiv muslimana, od iskušenja do uvjeravanja, preko uvreda do podsmijeha, i ismijavanja do prijetnji upotrebom sile i stvarne upotrebe sile, ali bezuspješno. Snaga vjere muslimana ih je zbunila.
Njihovi ponovljeni neuspjesi prisilili su Kurejšije da preispitaju situaciju u odnosu na Muhammeda i islam, a neki od njih pokušali su sagledati svoj problem iz novog ugla. U potrazi za rješenjem za ovaj mučan problem, polako im je počelo svitati da njihov neprijatelj nije grupa bezkorijenjenih i siromašnih muslimana u Meki. Pravi neprijatelj – neprijatelj idolopoklonika i mušrika – shvatili su da je Ebu Talib!
Uostalom, Ebu Talib je tako dosljedno i uporno štitio Muhameda i islam. Muslimani, s druge strane, nisu imali moć da zaštite Muhameda. U stvari, i sami su očajnički trebali zaštitu.
Ovaj uspjeh u "identifikaciji neprijatelja" imao je utjecaj objave na vođe Kurejšija u njihovoj kampanji protiv islama i omogućio im da osmisle novu strategiju.
Abd-al-Rahman 'Azzam
Konačno, mekanska oligarhija je u očaju odlučila poduzeti korake protiv Ebu Taliba. Po njihovom mišljenju, on je bio pravi zaštitnik bogohuljenja, iako je i dalje bio poštovani čuvar mekanskih institucija i nije se obratio Muhamedovoj vjeri (sic). Složili su se da mu pošalju ultimatum... (Vječna poruka Muhameda, London, 1964)
U prošlosti, Kurejšije su poduzele mnogo pokušaja da "izoluju" Muhameda od njegovog klana i nadali su se da će ili nagovoriti ili blefirati Ebu Taliba da se odrekne podrške i zaštite svog nećaka i islama. Bili su uvjereni da će, ako uspiju izolirati Muhameda od njegovog klana, moći riješiti složeni i trnoviti problem jednostavnim procesom njegove "likvidacije".
Ali Ebu Talib nije dozvolio Kurejšijama da "izoluju" Muhameda. Ne samo da je sam štitio svog nećaka, već je i okupio cijeli klan Banu Hašima oko sebe. Klan Banu Hašima bio je monolitan u svojoj podršci Muhamedu, a vođe Kurejšija su se pred njim našle nemoćne.
Nakon dugog vijećanja i debate, Kurejšije su se složile da "neposlušnost" plemena Banu Hašima zahtijeva strože mjere, te su odlučile izolirati i ostrakizirati ne samo Muhameda, već i sve njegove zaštitnike, odnosno klan Banu Hašima.
Bilo je neizbježno da svaki pokušaj izopštavanja Benu Hašima dovede do polarizacije grupa u Meki. Svi u Meki morali su se izjasniti za ili protiv Benu Hašima. Ali ubrzo je postalo očigledno da će se u ovom sukobu Benu Hašim naći u situaciji da je cijela Arabija okrenuta protiv sebe.
Muhammad Husayn Haykal
Gotovo je nemoguće zamisliti intenzitet i obim napora koje su Kurejšije uložile u svoju borbu protiv Muhameda, ili njihovu istrajnost tokom mnogih dugih godina te borbe. Kurejšije su prijetile Muhamedu i njegovim rođacima, posebno njegovim stričevima. Ismijavale su njega i njegovu poruku, i vrijeđale su njega, kao i njegove sljedbenike.
Naručila je svojim pjesnicima da ga proklinju svojim najoštrijim umovima i da usmjere svoju najoštriju oštricu protiv njegovih propovijedi. Nanijela je štetu i štetu njemu i njegovim sljedbenicima. Nudila mu je mito u novcu, kraljevstvu i moći, svemu što zadovoljava i najizbirljivije među ljudima.
Ne samo da je protjerala i rastjerala njegove sljedbenike iz njihove vlastite zemlje, već im je nanijela štetu u njihovoj trgovini i poslovanju, istovremeno ih osiromašivši. Upozorila je njega i njegove sljedbenike da će ih zadesiti rat sa svim svojim tragedijama. Kao krajnje sredstvo, započela je bojkot s ciljem da ih izgladni. (Život Muhameda, Kairo, 1935.)
Nekoliko dana prije početka 7. godine, vođe raznih klanova Kurejšija sastale su se na svečanom sastanku u "gradskoj vijećnici" Meke, i tamo su, konsenzusom, sastavili i potpisali dokument kojim je propisano da će, ukoliko klan Banu Hašim ne preda Muhameda, biti podvrgnut ekonomskom i društvenom bojkotu. Obećali su da neće ništa kupovati od članova Banu Hašim, niti im išta prodavati, i stavili su mješovite brakove s njima pod zabranu.
Ovaj savez je poslan drugim plemenima na ratifikaciju. Nakon što su ga ratificirali, svečano je obješen na zid Kabe. Ratifikacija saveza bio je ratoborni čin!
Ebu Talib je jasno mogao vidjeti da se olujni sistem približava plemenu Benu Hašim. Atmosfera u Meki postala je toliko eksplozivna da se plemenu Benu Hašim prijetila velika opasnost. Ebu Talib je shvatio da ne bi bilo razborito živjeti u gradu gdje neprijatelj svakog trenutka može zapaliti njihove kuće.
U interesu sigurnosti klana, on je stoga odlučio napustiti Meku i potražiti sigurnost u klancu u blizini Meke, koji je kasnije postao poznat kao Šib Abu Talib. Klanac je imao neke prirodne odbrambene zone i u svakom slučaju je bilo sigurnije živjeti u njemu nego u kućama u gradu koje su bile vrlo ranjive na napade.
Prvog dana 7. godine Proglasa, stoga su se dva klana, Banu Hašim i Banu el-Muttalib, iselila iz Meke i nastanila se u jednoj jaruzi. Klanovi su bili u opsadnom stanju.
Bit će to duga opsada!
Muhammad Husayn Haykal
Sporazum koji su sklopili klanovi Kurejšija radi bojkota Muhameda i blokade muslimana nastavljen je poštovati tri godine zaredom. (Život Muhameda, Kairo, 1935.)
Marmaduke Pickthall
Tri godine je Poslanik bio zatvoren sa svom svojom rodbinom u njihovom uporištu koje se nalazilo u jednoj od klisura koje se spuštaju prema Meki. (Uvod u prijevod Časnog Kur'ana, 1975)
Priča o opsadi plemena Banu Hašim je uzbudljivo poglavlje u islamskom epu, a ispričali su je svi historičari koji se bave tom temom, među njima i:
Sir William Muir
Korejci su sklopili savez protiv Hašimita – da se neće ženiti njihovim ženama, niti im davati svoje za ženu; da im ništa neće prodavati niti išta kupovati od njih; i da će svaki posao s njima prestati.
Zabrana je pažljivo zapisana i zapečaćena s tri pečata. Kada su se svi obavezali njome, zapis je obješen u Kabi, čime je data vjerska saglasnost njegovim odredbama.
Hašimiti nisu mogli odoljeti valu javnog mnjenja koji je tako nasilno krenuo protiv njih, i bojeći se možda da bi to mogao biti samo uvod u otvoreni napad ili još fatalnije udarce u mraku, povukli su se u osamljeni dio grada poznat kao Šeb kod Abu Taliba.
Nastao je u jednoj od klisura ili udubljenja planina, gdje su izbočene stijene Abu Cobeisa pritiskale istočnu periferiju Meke. U njega se ulazilo sa strane grada kroz niska vrata, kroz koja je deva teško prolazila. Sa svih ostalih strana bio je odvojen od grada liticama i zgradama.
Prve noći prvog mjeseca sedme godine Muhamedove misije, Hašimiti, uključujući proroka i njegovu porodicu, povukli su se u četvrt Ebu Taliba; a s njima su pošli i potomci Al-Muttaliba, Hašimovog brata. Zabrana odvajanja je strogo nametnuta.
Hašimiti su se ubrzo našli odsječeni od zaliha žita i drugih životnih potrepština; i uslijedila je velika oskudica... oskudica Hašimita, koja se obnavljala samo povremenim i prikrivenim pothvatima, dovela ih je do oskudice i nevolje. Građani su mogli čuti plač izgladnjele djece unutar Šeba... među rođacima izolirane skupine, našli su se neki koji su se, uprkos prijetnjama Korejaca, usudili s vremena na vrijeme unositi namirnice krišom noću u četvrt Abu Taliba. Hakim, unuk Huvalida, nosio je namirnice svojoj tetki Hatidži, iako je pokušaj ponekad bio opasan. (Život Muhameda, London, 1877)
Na početku opsade, Ali je imao 16 godina i bio je zadužen za tešku i opasnu dužnost opskrbe cijelog klana. Ovu dužnost je obavljao uz veliki rizik za svoj život i donosio je vodu i žito kad god bi ih mogao pronaći.
Za jednu kozju mješinu vode morao je platiti jedan zlatnik i smatrao se sretnim ako bi uspio da je donese do jaruge. Međutim, njegovi napori donijeli su samo djelimično olakšanje opkoljenom plemenu.
Sam Ebu Talib nije spavao noću. Za njega je fizička sigurnost njegovog nećaka bila važnija od svega ostalog. Kada bi Muhammed zaspao, Ebu Talib bi ga probudio i zamolio ga da spava u krevetu jednog od njegova četiri sina, a sinu bi naredio da spava u njegovom (Muhammedovom) krevetu. Malo kasnije, ponovo bi probudio svog nećaka i zamolio ga da ode u krevet drugog od njegovih sinova.
Cijelu noć je proveo premještajući Muhameda iz jednog kreveta i stavljajući ga u drugi. Nije imao iluzija o svojim neprijateljima; bili su uporni, podmukli, opaki i osvetoljubivi. Stoga ih nije podcijenio. Ako bi se neko od njih uvukao u jarugu s namjerom da ubije Muhameda, najvjerovatnije bi ubio jednog od sinova Ebu Taliba. Ebu Talib i njegova žena bili su uvijek spremni žrtvovati svoje sinove za Muhameda.
Bilo je trenutaka kada Ali, uprkos svojoj hrabrosti i snalažljivosti, nije mogao pronaći hranu, pa su djeca (i odrasli) gladovali. Ali glad i žeđ bili su norma u jaruzi. Kada bi voda bila dostupna, majke bi u njoj kuhale suho lišće kako bi utješile svoju uplakanu djecu. Plač gladne djece mogao se čuti izvan jaruge, a Ebu Džehl i Umajadi su na to odgovarali podrugljivim smijehom. Likovali su zbog svog "trijumfa" u tome što su natjerali djecu Banu Hašima da plaču tražeći vodu i hranu.
Najdragocjeniji dar za opkoljene klanove tokom ove tri godine bila je voda. Voda je bila dar života, a dva klana su je primila od Hatidže. Ona je Aliju dala zlatnike kojima je kupovao vodu. Njena briga za one oko sebe manifestovala se na različite načine. Molila se Bogu i prizivala Njegovu milost na opkoljene. Molitva je bila njena „strategija“ za suočavanje s nedaćama. Otkrila je da je to jednostavna, ali efikasna strategija.
Povremeno, rijetki prijatelji koje su članovi Benu Hašim imali u Meki pokušavali su prokrijumčariti hranu u jarugu, ali ako bi je pagani uhvatili, oni bi je zaplijenili.
Jedan od prijatelja Benu Hašima u Meki bio je Hišam ibn Amr el-Amiri. Donosio im je hranu i vodu koliko god je često mogao. Vrijeme koje je odabrao da dostavi namirnice u jarugu bilo je nekoliko sati prije zore; ali su ga Kurejšije na kraju uhvatile i zaprijetile da će ga ubiti ako nastavi dovoditi svoje natovarene deve u jarugu za Benu Hašima.
Još jedan tajni prijatelj Banu Hašima bio je Hakim ibn Hizam, Hatidžin nećak. On i njegov rob nosili su Hatidži hranu i vodu, koju je ona odmah davala djeci.
Ebul Bukhtari je bio jedan od Hakimovih prijatelja. I on je donosio osnovne namirnice Banu Hašimu. Jedne noći, on i Hakim su tjerali kamilu do jaruge kada ih je iznenadio Ebu Džehl. Rekao im je da će im zaplijeniti namirnice i kamilu. U početku, Ebul Bukhtari je pokušao da ga pomiri riječima, ali on nije htio ništa čuti. Zabranio je pristup jaruzi i odbio ih pustiti da prođu.
Ebul Buhtari je pokušao probiti se pored Ebu Džahla, što je dovelo do žestoke tuče među njima. Tuče poput ove su izbijale prilično često u blizini jaruge, ali nekolicina prijatelja koje je klan Banu Hašim imao u gradu nisu klonuli duhom i učinili su sve što su mogli da mu pomognu.
Hišam bin Amr al-Aamiri, Hakim bin Hizam i Abul Buktari nisu bili muslimani, ali nisu željeli da ijedno dijete, pa čak ni rob plemena Banu Hašim, ugine od gladi, te su iznova i iznova riskirali vlastite živote donoseći hranu i vodu Šibu Abu Talibu. Također su bili vrlo sretni što su tri godine plaćali račune za takve operacije pomoći, a sve što su tražili zauzvrat bila je sigurnost opkoljenih klanova.
Ovdje treba istaći da mržnja i gnjev umajadskog klana Kurejšija nisu bili usmjereni protiv muslimana, već protiv klana Banu Hašim. Njihov cilj je bio uništiti islam. Ali nisu mogli uništiti islam bez ubijanja Muhameda. Brojni su pokušaji pokušali da ga ubiju, ali nisu uspjeli jer je bio izvan njihovog dohvata. Bio je siguran i udoban u "tvrđavi" koju su Ebu Talib i Banu Hašim izgradili za njega.
Umajadi su s pravom ukazali na Banu Hašim kao odgovornog za sve svoje neuspjehe i frustracije u ratu protiv islama i nikada nisu odobravali što im je doveo u pitanje dugu i ogorčenu borbu protiv njega.
Što se tiče muslimana koji nisu pripadali klanu Banu Hašim, bilo ih je mnogo i svi su bili u Meki. Nisu išli kod Šiba Ebu Taliba sa Benu Hašimom. Za neke od njih se kaže da su bili bogati, moćni i utjecajni, i svi su tvrdili da vole svog Poslanika; ali, zanimljivo, nijedan od njih nikada nije došao da ga vidi, a kamoli da mu donese pomoć, tokom trogodišnje opsade.
Tri godine su uživali u udobnosti i sigurnosti svojih domova u gradu, dok je njihov Poslanik, Muhammed Mustafa, živio na ivici mača, okružen neprijateljima žednim njegove krvi, u stanju neizvjesne neizvjesnosti, ne znajući kakve će strahote njemu i njegovom klanu donijeti sljedeći dan ili sljedeća noć.
Opsada plemena Banu Hashim prekinuta je tri godine kasnije, 619. godine nove ere, a klan se vratio u grad. Deset godina je prošlo otkako je Muhammed, neka ga Bog blagoslovi i njegov Ahlul-Bejt, prvi put proglasio svoju misiju. Bojkot Kurejšija nije uspio proizvesti željeni rezultat. Članovi plemena Banu Hashim bili su prkosni, a njihov moral visok. Bilo im je jednako nezamislivo, na kraju opsade, kao što je bilo i na početku, da predaju Muhameda, svog miljenika, njegovim neprijateljima.
Benu Hašim i Benu el-Muttalib su se vratili svojim domovima u Meku nakon tri godine. Tokom te tri godine, ogromno bogatstvo Hatidže i Ebu Taliba je iscrpljeno. Morali su, takoreći, započeti novi život, postavljajući svoje blokove na mjesto - jedan po jedan.
Ako su vođe Kurejšija napustile opsadu, to nije bilo zato što su se "promijenili u mišljenju". Napustili su opsadu jer su postojale druge sile koje su djelovale protiv nje. U nastavku slijedi izvještaj dat u najranijem postojećem izvoru, biografiji Poslanika islama od Muhammeda ibn Ishaqa, o događajima koji su kulminirali povratkom klanova Banu Hashim i Banu al-Muttalib iz Šib Ebu Taliba u Meku, nakon tri godine izgnanstva.
Poništavanje bojkota
„Banu Hašim i Benu al-Muttalib bili su u Ši'bu (skloništu u planini) jer su Kurejšije sklopile savez da ih ostrakiziraju. Tada su neki članovi samih Kurejšija poduzeli korake da ponište bojkot protiv njih. Niko se nije više trudio oko toga od Hišama bin Amra ... iz razloga što je bio sin brata Nadle b. Hašima b. Abd Manafa po majci i bio je blisko vezan za Benu Hašim. Bio je veoma cijenjen od strane svog naroda.“
Čuo sam da je, kada su ova dva klana bila u ši'bu, on noću dovodio kamilu natovarenu hranom, a zatim, kada bi je doveo do ulaza u prolaz, skinuo bi joj udicu, udario je sa strane i tjerao je da trči u prolaz k njima. Isto bi učinio i drugi put, donoseći im odjeću.
Otišao je kod Zuhejra B. Ebu Umeje B. El-Mugire, čija je majka bila Atika, kćerka Abdul Mutaliba, i rekao: "Jesi li zadovoljan što jedeš i nosiš odjeću, a znaš za stanje svojih amidža s majčine strane? Oni ne mogu kupovati, prodavati niti se međusobno ženiti. Tako mi Boga, da su oni amidži Ebu'l-Hakama b. Hišama (Ebu Džehla), i da ga zamoliš da učini ono što je on tražio od tebe, on nikada ne bi pristao na to."
On (Zuhejr) reče: 'Proklet bio, Hišame, šta ja mogu učiniti? Ja sam samo jedan čovjek. Tako mi Boga, kad bih imao drugog čovjeka da me podrži, brzo bih sve poništio.'
Rekao je: „Našao sam čovjeka – sebe.“ „Nađi drugog“, rekao je.
Tako je Hišam otišao kod El-Mutima B. Adija i rekao: "Jesi li zadovoljan što dva klana plemena Benu Abd Manaf propadaju dok ti gledaš kako pristaju slijediti Kurejšije? Vidjet ćeš da će uskoro učiniti isto i s tobom."
On (Mutim) je dao isti odgovor kao i Zuhejr i zahtijevao je četvrtog čovjeka.
Tako je Hišam otišao kod Ebu'l Buhtarija B. Hišama, koji je zatražio petog čovjeka, a zatim kod Zama'e B. Al-Aswada B. Al-Muttaliba, koji je zatražio šestog čovjeka i podsjetio ga na njihovo srodstvo i dužnosti. Pitao je da li su i drugi voljni sarađivati u ovom zadatku. Dao mu je imena ostalih. Svi su se složili da se sastanu noću blizu Hujuna, iznad Meke, i kada su to učinili, obavezali su se da će se pozabaviti pitanjem dokumenta dok ne osiguraju njegovo poništenje.
Sljedećeg dana, kada su se ljudi okupili, Zuhejr je obukao ogrtač, obišao Kabu sedam puta; zatim je istupio i rekao: 'O stanovnici Meke, zar ćemo jesti i odijevati se dok Benu Hašim propada, nesposoban da kupuje ili prodaje? Tako mi Boga, neću se smiriti dok se ovaj zli dokument o bojkotu ne pocijepa!'
Ebu Džehl je viknuo: 'Lažeš. Neće biti rastrgano.'
Zama'a je rekao: „Ti si veći lažov; nismo htjeli ovaj dokument čak ni kada je prvi put sastavljen i potpisan. Ebu'l Buhtari je rekao: 'Zama'a je u pravu. Nismo bili zadovoljni ovim dokumentom kada je napisan, a nismo ni sada zadovoljni njime.'“
El-Mutim je dodao: „Obojica ste u pravu, a svako ko kaže drugačije je lažljivac. Uzimamo Allaha za svjedoka da se distanciramo od cijele ideje i onoga što je napisano u dokumentu.“ Hišam je govorio u istom smislu i podržao je svoje prijatelje.
Zatim je al-Mutim prišao dokumentu da ga rastrga na komade. Otkrio je da su ga crvi već pojeli, osim riječi: "U Tvoje ime, o Allahu." Ovo je bila uobičajena formula Kurejšija za početak pisanja. Pisac dokumenta bio je Mansur b. Ikrima.
Mutim ibn Adiy je poderao zloglasni dokument Kurejšija u komade. Te komade je odnio vjetar i od njih nije ostao nikakav trag. To je bio čin koji je zahtijevao uvjerenje i hrabrost – uvjerenje da su Benu Hašim nevine žrtve nepravde, neprijateljstva i iscrpljivanja; i hrabrost da se prkosi Kurejšijama. Njegov odlučan čin bio je znak da je opsada Benu Hašim završena i da se njeni članovi sada mogu vratiti u grad.
Mutim i mladi ratnici njegovog klana u punoj ratnoj opremi odjahali su u jarugu i otpratili Muhammeda Mustafu i sve članove dva klana, Banu Hashim i Banu al-Muttalib, nazad u Meku i u njihove domove.
Dr. Muhamed Hamidullah piše na 10. stranici svoje knjige Uvod u islam , koju je objavila Međunarodna islamska federacija studentskih organizacija, Salimiah, Kuvajt (1977):
Nakon tri godine, četiri ili pet nemuslimana , humanijih od ostalih i pripadnika različitih klanova, javno su osudili nepravedni bojkot.
Dr. Hamidullah je neuspjeh bojkota pripisao humanosti „četvorice ili petorice nemuslimana . Oni su, kaže, bili „humaniji od ostalih“. U pravu je. Ali jesu li oni bili humaniji čak i od muslimana koji su živjeli u Meki?
Zapanjujuće, nevjerovatno, odgovor na ovo neugodno pitanje je potvrdan. Uostalom, osim ovih pet paladina - svi nemuslimani - čovječanstvo nije navelo nikoga drugog u Meki - nemuslimana ili muslimana - da prkosi Kurejšijama i djeluje u odbranu plemena Banu Hašim.
Postoji još jedno pitanje, a to je, zašto se Zuhejr smatrao samim?
Kada je Hišam prvi put svom prijatelju Zuhejru spomenuo temu poništavanja Sporazuma mušrika o bojkotu plemena Benu Hašim i ismijao ga zbog neosjetljivosti na patnje plemena Benu Hašim i zbog njegovog nedjelovanja kako bi se ta patnja okončala, ovaj je rekao: „Proklet bio, Hišame, šta ja mogu učiniti? Ja sam samo jedan čovjek. Tako mi Boga, kad bih imao još jednog čovjeka da me podrži, brzo bih to poništio.“
Zuhejrov odgovor je zagonetan. Zašto se smatrao usamljenim? Zašto nije pokušao pridobiti podršku muslimana kojih je bilo mnogo u Meki? Prema historičarima, neki od muslimana u Meki bili su ljudi od ugleda i imućnosti, te su imali značajan utjecaj među mušrcima. Ali iz nekog misterioznog razloga, ni samom Zuhejru ni bilo kojem od njegovih prijatelja nije palo na pamet da regrutuju ove muslimane u "tim" koji je okončao dugu opsadu Benu Hašima.
Zuhejr i njegovi prijatelji su uspjeli u svojim nastojanjima da vrate plemena Banu Hašim u grad. Ali svojim postupcima su pokazali da muslimani koji su živjeli u Meki nisu bili "neophodni" ni za Muhameda ni za islam.
Jedan od najvećih paradoksa historije islama je da ruka koja je pružila ruku i rastrgala je, zavjet nevjernika da izoluju i izopćuju klan Banu Hašim, nije pripadala "vjerniku" već "nevjerniku" Mutimu ibn Adiju! Ni Mutim ni bilo koji od njegova četiri prijatelja, tj. Hišam ibn Amr, Zuhejr b. Ebu Umeja, Ebu'l Buhtari b. Hišam i Zama'a b. Al-Asved, nisu bili muslimani. Ali sva petorica su bili plemeniti paladini i nisu pristali na nepravdu koja se činila Banu Hašimu. Nisu se smirili dok nisu obnovili pravdu u Meki.
Tehnički, ovih pet paladina nisu bili muslimani. Ali oni i samo oni imali su hrabrosti i odvažnosti da održe islamski princip, naime, Princip pravde. Oni su podržavali pravdu i svojim herojskim djelom osvojili besmrtnost za sebe u sagi islama.
Muslimani, s druge strane, ne samo da nisu djelovali; nisu čak ni protestovali protiv cinizma i bahatosti Kurejšija u protjerivanju plemena Benu Hašim iz Meke. Tri godine su održavali diskretnu distancu i neuvjerljivu šutnju. Njihova djela, očigledno, bila su vođena razboritošću. Stoga su samo odgađali i posmatrali tok događaja, poput nezainteresovanih posmatrača.