Dvije migracije muslimana u Abesiniju
Dvije migracije muslimana u Abesiniju (615-616. godine)
Muhammed Mustafa (neka ga Bog blagoslovi i njegov Ehlul-Bejt) dijelio je sve tuge i nevolje svojih sljedbenika koji su bili progonjeni zbog vjerovanja da je "Bog Jedan", ali nije imao sredstava da ih zaštiti. Kada nasilje mušrika nad muslimanima nije pokazivalo nikakve znakove smirivanja, predložio im je da napuste Meku i potraže utočište u Abesiniji (Etiopiji), kojom je tada vladao kršćanski kralj, poznat kao pravedan i bogobojazan čovjek.
Slijedeći ovaj prijedlog, grupa muslimana, koju je činilo jedanaest muškaraca i četiri žene, napustila je Meku i otišla u Abesiniju. U grupi su bili Osman bin Affan, budući kalifa muslimana; njegova supruga Ruqayya; i Zubair bin al-Awwam, Poslanikov rođak. Poslanik je imenovao Osmana bin Mazoona, jednog od svojih glavnih ashaba, za vođu ove grupe.
Ibn Ishak
Kada je Poslanik vidio nevolje svojih ashaba i da ih, iako ih je izbjegao zahvaljujući svom ugledu kod Allaha i svog amidža, Ebu Taliba, nije mogao zaštititi, rekao im je: 'Ako biste otišli u Abesiniju (bilo bi vam bolje), jer kralj (tamo) neće tolerirati nepravdu i to je prijateljska zemlja, sve dok vas Allah ne oslobodi vaše nevolje.'
Nakon toga, njegovi ashabi su otišli u Abesiniju, bojeći se otpadništva od vjere i bježeći k Bogu sa svojom religijom. Ovo je bila prva hidžra u islamu. (Život Božijeg Poslanika)
Prva migracija se dogodila u petoj godini Proklamacije - 615. godine nove ere.
Kralj Abesinije je primio muslimanske izbjeglice iz Meke u svoje kraljevstvo. Pružio im je utočište, a oni su pod njegovim okriljem uživali mir, sigurnost i slobodu vjeroispovijesti. Otprilike godinu dana kasnije, muslimani u Abesiniji su čuli glasine da su Kurejšije u Meki prihvatile islam.
Ako je to istina, onda nije bilo razloga da žive u egzilu. Osjećali su nostalgiju za domom i odlučili su se vratiti u Meku. Ali kada su stigli u Meku, otkrili su da ne samo da su glasine koje su čuli bile lažne, već i da su Kurejšije pojačale progon muslimana.
Stoga su ponovo napustili Meku. Mnogi drugi muslimani su ih pratili. Ova nova grupa sastojala se od 83 muškarca i 18 žena. Muhammed Mustafa je imenovao svog rođaka, Džafera ibn Abi Taliba, starijeg Alijevog brata, za vođu ove grupe.
Ova druga migracija muslimana u Abesiniju dogodila se u šestoj godini Proklamacije, što odgovara 616. godini nove ere.
Migracija muslimana u Abesiniju i njihov prijem na prijateljskom dvoru te zemlje uznemirili su Kurejšije. Strahovali su da bi muslimani mogli ojačati ili pronaći nove saveznike, a zatim se jednog dana vratiti u Meku da ih izazovu. Da bi spriječili ovu potencijalnu prijetnju, kakvu su oni vidjeli, odlučili su poslati ambasadu na dvor kralja Abesinije kako bi ga pokušali uvjeriti da izruči muslimane Meki.
Muslimanske izbjeglice, koje su očekivale da će biti ostavljene na miru, bile su iznenađene dolaskom poslanstva iz Meke u abesinsku prijestolnicu, predvođenog izvjesnim Amrom bin Aasom. Amr je donio bogate poklone za kralja i njegove dvorjane kako bi im se dodvorio.
Kada je kralj primio izaslanika Kurejšija, rekao je da muslimani u Abesiniji nisu izbjeglice od progona, već bjegunci od pravde i zakona, te ga je zamolio da ih izruči Meki. Međutim, kralj je želio čuti i drugu stranu priče prije nego što donese bilo kakvu presudu, te je pozvao Džafera ibn Ebi Taliba na sud da odgovori na optužbe protiv muslimana.
Džafer je iznio vrlo pamtljivu odbranu. Slijedi sažetak njegovog govora na abesinskom dvoru kao odgovor na pitanja koja mu je postavio kršćanski kralj.
„O kralju! Bili smo neuki ljudi i živjeli smo kao divlje životinje. Jaki među nama živjeli su pljačkajući slabe. Nismo se pokoravali nijednom zakonu niti priznavali nikakav autoritet osim grube sile. Obožavali smo idole od kamena ili drveta i nismo znali ništa o ljudskom dostojanstvu. A onda nam je Bog, u svojoj milosti, poslao svog Poslanika koji je i sam bio jedan od nas.“
Znali smo za njegovu istinoljubivost i integritet. Njegov karakter je bio uzoran, a bio je najplemenitiji od svih Arapa. Pozivao nas je da obožavamo Jednog Boga, a zabranjivao nam je da obožavamo idole. Poticao nas je da govorimo istinu i da štitimo slabe, siromašne, ponizne, udovice i siročad. Naredio nam je da poštujemo žene i da ih nikada ne klevetamo. Poslušali smo ga i slijedili njegova učenja.
Većina ljudi u našoj zemlji su i dalje mušrici i ogorčeni su zbog našeg prelaska na novu vjeru koja se zove islam. Počeli su nas progoniti i upravo da bismo pobjegli od njihovog progona, tražili smo i pronašli utočište u vašem kraljevstvu.
Kada je Džafer završio svoj govor, kralj ga je zamolio da pročita neke ajete koji su objavljeni Poslaniku muslimana. Džafer je pročitao nekoliko ajeta iz sure Merjem (Maryam), 19. poglavlja Kur'ana el-Madžid. Kada je kralj čuo ove ajete, rekao je da je njihov izvor isti kao i izvor ajeta iz Evanđelja. Zatim je izjavio da je uvjeren u njegovu istinitost i dodao, na veliku žalost Amra bin Aasa, da muslimani mogu slobodno živjeti u njegovom kraljevstvu koliko god žele.
Ali Amr bin Aas je smislio novu strategiju, za koju je bio uvjeren da će prevagnuti protiv Džafera. Sljedećeg dana se stoga vratio na dvor i rekao kralju da on (kralj) treba odustati od zaštite muslimana jer oni odbacuju božansku prirodu Krista i tvrde da je on smrtnik kao i drugi ljudi.
Kada ga je kralj upitao o ovome, Džafer je rekao: „Naš sud o Isusu je isti kao i sud Allaha i Njegovog Poslanika, tj. Isus je Božiji sluga, Njegov Poslanik, Njegov Duh i Njegova naredba data Mariji, nevini djevici.“
Kralj reče: „Isus je upravo ono što ste ga naveli da jeste i nije ništa više od toga.“ Zatim se obrativši muslimanima, reče: „Idite svojim kućama i živite u miru. Nikada vas neću predati vašim neprijateljima.“ Odbio je izručiti muslimane, vratio je poklone koje je Amr bin Aas donio i otpustio njegovo poslanstvo.
Washington Irving
Među izbjeglicama u Abesiniji bio je i Džafer, sin Ebu Taliba i brat Alija, dakle, Muhamedov rođak. Bio je čovjek uvjerljive elokvencije i vrlo privlačnog izgleda. Stajao je pred kraljem Abesinije i sa žarom i snagom izlagao islamske doktrine.
Kralj, koji je bio nestorijanski kršćanin, smatrao je ove doktrine toliko sličnim u mnogim aspektima doktrinama svoje sekte i toliko suprotnim grubom idolopoklonstvu Korejšita, da je, umjesto da se odrekne bjegunaca, još više ih uzeo u naklonost i zaštitu, te ih je, vraćajući Amru b. Aasu i Abdullahu, s darovima koje su donijeli, otpustio sa svog dvora. (Život Muhameda)
Muslimani su proveli mnogo godina u Abesiniji i tamo živjeli u miru. Trinaest godina kasnije - 7. godine po Hidžri (628. godine nove ere) - vratili su se, ne u Meku, već u Medinu. Njihov dolazak se uskladio s osvajanjem Hajbera od strane muslimana.
Džafer ibn Ebi Talib bio je vođa svih muslimana koji su migrirali u Abesiniju 615. i 616. godine. Izgleda da je bio jedini član klana Banu Hašim koji je otišao u Abesiniju s ostalim izbjeglicama. Svi ostali članovi Banu Hašim ostali su u Meki.
Montgomery Watt
Osim dva izuzetka, svi rani muslimani koji su ostali u Meki (i nisu otišli u Abesiniju) pripadali su grupi od pet klanova, na čelu s Muhamedovim klanom Hašima. Čini se da je ova grupa rekonstituisani oblik Lige čestitih. Stoga je ona u fokusu opozicije vodećim trgovcima i njihovim monopolističkim praksama. (Muhamed, Prorok i državnik, 1961)