Druga godina po Hidžri

Prva ekspedicija koju je Muhammed Mustafa lično predvodio bila je Gazva (pohod) na Vedan. On je imenovao Saada ibn Ubadu za guvernera Medine i poveo grupu svojih sljedbenika u Vedan, selo između Medine i Meke. Priča se da se tamo zaustavio karavan Kurejšija. Međutim, karavan je napustio Vedan prije dolaska muslimana. Stoga su se odmorili nekoliko dana, a zatim se vratili u Medinu.

U sedmom mjesecu (redžebu) druge godine po Hidžri, tj. petnaest mjeseci nakon seobe iz Meke, Poslanik je poslao sedam ljudi pod komandom svog rođaka, Abdullaha ibn Džahaša, u Nakhl, oazu na jugu, gdje su morali pratiti kretanje određenog karavana Kurejšija.

U Nakhli je Abdullah pronašao mali karavan Kurejšija koji se vraćao u Meku. Karavanisti su bili Amr bin al-Hadhrami, Osman bin Abdullah bin al-Mughira, njegov brat Naufal i Hakam bin Kaisan. Abdullah ih je napao i zaplijenio im robu. Amr bin al-Hadhrami je ubijen; Osman i Hakam su zarobljeni; a Naufal je uspio pobjeći.

Ova ekspedicija se smatra važnom jer je to bio prvi sukob između muslimana i pagana. Također je to bio prvi put da je došlo do krvoprolića među njima, a muslimani su od njih zarobili plijen.

Abdullah ibn Džahaš i njegova grupa vratili su se u Medinu sa svojim zarobljenicima i ratnim plijenom. Od dvojice zarobljenika, Hakam bin Kaisan je prihvatio islam i ostao u Medini. Osmana bin Abdullaha su otkupili njegovi srodnici i on je otišao u Meku.

Promjena Kible – 11. februar 624. godine

Tokom prvih šesnaest mjeseci nakon Hidžre (Seobe), Kibla muslimana za molitvu bio je Jerusalem (okrenuti su prema Jerusalemu kada su obavljali molitvu). Tada je Božiji Poslanik primio Vahi (Objavu) koja mu je naredila da promijeni orijentacijsku tačku iz Jerusalema na sjeveru u Meku na jugu.

Dr. Montgomery Watt i John Christopher su dali svoje "razloge" za promjenu smjera Kible. Kažu da se Poslanik u početku nadao da će okretanje prema Jerusalemu prilikom molitve privući srca Jevreja iz Jatriba prema njemu i da će ga priznati kao Božijeg poslanika. Ali primijetio je, dalje kažu, da iako je bio okrenut prema Jerusalemu prilikom molitve, Jevreji su ostali skeptični prema njegovoj istinoljubivosti i iskrenosti. Zatim dodaju da je nakon 16 mjeseci Poslanik odustao od nade da će Jevreje preobratiti u islam.

Prema dr. Montgomeryju Wattu, Johnu Christopheru i nekim drugim orijentalistima, kada je Poslanik izgubio nadu da će pridobiti Jevreje za islam, izgubio je i interes za njih te je odlučio usmjeriti pažnju na Arape. Promjena Kible, tvrde oni, bila je gesta kako bi se udovoljilo Arapima.

Ne znamo da li su Jevreji bili nezadovoljni ili su Arapi bili zadovoljni promjenom Kible. Mi, zapravo, ne znamo ni kojim Arapima, prema dr. Wattu, je Poslanik pokušavao ugoditi - Arapima Medine ili Arapima Meke!

Arapi Medine su prihvatili islam i pokoravali su se Poslaniku. Za njih je bilo važno da mu se pokoravaju jer je on bio Tumač Božje poruke čovječanstvu. Okrenuli su se prema Meki kada su se molili i nisu postavljali pitanja zašto je Kibla promijenjena.

Arapi Meke su i dalje bili idolopoklonici. Čuli su i vijest o promjeni Kible iz Jerusalema u Meku. Ali nema dokaza da je iko od njih, zadovoljan i polaskan ovom promjenom, došao u Medinu i dobrovoljno se javio da postane musliman. Ostali su ono što su bili, bez obzira da li je Kibla bila Jerusalem ili Meka.

Muslimansko objašnjenje je jednostavno i logično; Bog je naredio svom robu Muhammedu da promijeni Kiblu, i on je poslušao. Naredba o promjeni Kible data je u 144. ajetu drugog poglavlja Kur'ana el-Majid.

U ša'abu (8. mjesec) druge godine hidžre, post tokom mjeseca ramazana (9. mjesec) postao je obavezan za muslimane. Stoga su postili tokom sljedećeg mjeseca. Na kraju mjeseca posta, bili su obavezni platiti zekat-ul-fitr , poseban porez za siromašne.

Iste godine, muslimanima je nametnut još jedan porez, Zekat-ul-Mal . Ovaj porez se procjenjuje po stopi od 2,5 posto bogatstva muslimana. U vrijeme Poslanika, ovaj porez se uplaćivao u Bayt-ul-Mal ili javnu blagajnu i trošio se na dobrobit siromašnih i bolesnih članova zajednice. Ali ako nema Bayt-ul-Mala, muslimani ga moraju platiti zaslužnim siromašnima, udovicama, siročadi i onim članovima zajednice koji nemaju sredstava za izdržavanje.