Kojim se to riječima oprostili od Božijeg Poslanika?

Ovaj hadis spada među one čija se vjerodostojnost i izvori ne dovode u pitanje, a Buhari ga navodi na više mjesta u Sahihu. (Navodi ga u Knjizi Znanje, Sahih, 1/22, kao i na drugim mjestima koja poznaju istraživači.)

Bilježi ga također i Muslim u Sahihu predkraj poglavlja El-Vesaja. (Sahihu-l-Muslim, Tom 2/987)

Navodi ga Ahmed u Musnedu, 1/325, od Ibn Abbasa. Kao i ostali autori hadiskih i povijesnih djela. U prenošenju ovog hadisa i pored toga što postoji izravan izraz: “Zaista Vjerovjesnik bunca,” unijeta je izmjena tako što je ovaj detalj prenesen po smislu, tojest, da je bol savladala Vjerovjesnika. I pored toga oni navode kako je on rekao: “Zaista je bol savladala Vjerovjesnika,” s namjerom retuširanja izraza, i ublažavanja ružnoće rečenog, a i pored toga aludira na ono što bilježi Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz El-Dževhari u knjizi Es-Sekife, (Kao i u Šarhu Nehdži-l-belagati od Allame Mu'tezilija, 2/20. ) lancem prenosilaca do Ibn Abbasa da je rekao:

“Kada je Poslanik bio na samrti, u kući bijahu ljudi, među njima i Omer Ibn Hattab. Resulullah reče: “Donesite mi pero i papir da vam napišem nešto nakon čega nećete zalutati.” Kaže: “Pa reče Omer riječi čije značenje je da je bol obuzeo Resulullaha, s.a.v.a.” Zatim reče: “Mi imamo Kur'an, dovoljna nam je Allahova knjiga.” Pa se posvadiše ljudi u kući i digoše galamu. Pa neki su govorili: “Priđite da vam Vjerovjesnik napiše.” Neki su govorili ono što je rekao Omer. Pa pošto se diže galama i nepromišljen govor, naljuti se Vjerovjesnik pa reče: “Ustajte...”

 

Očito je da oni Omerovo protivljenje prenose smislom a ne doslovce. Na to aludira i činjenica da muhaddisi kada ne navode ime onog ko se usprotivio tog dana, doslovce navode njegove riječi.

 

Buharija u knjizi o Džihadu i putovanju, 2/118.

Obavijestio nas je Kubejde, da nas je obavijestio Ibn Ajine od Selmana Ahvala, od Seida Ibn Džubejra, od Ibn Abbasa da je rekao: “Četvrtak, eh šta je četvrtak.” Zatim je plakao toliko da suze pokvasiše kamenčiće.

Nakon toga je rekao: “U četvrtak se pojača bol Resulullahu, pa je rekao: “Donesite mi papir da vam napišem ono nakon čega nikada zalutati nećete.”

Pa se posvađaše, a pred Poslanikom se ne smije svađati. Pa rekoše: “Allahov Poslanik bunca.”

Poslanik reče: “Ostavite me, Onaj kod koga sam ja bolji je od onoga čemu me pozivate.

Pa je na samrti oporučio tri stvari: “Protjerajte idolopoklonike sa arapskog poluotoka, darivajte izaslanike onako kako sam ih ja darivao. (Kaže) I treću sam zaboravio ...

(Treće nije ništa drugo do li ono što je Poslanik htio napisati da bi ih sačuvao od zablude. Međutim, politika je natjerala muhadise da zaborave baš to, na što ukazuje hanefijski muftija iz Sūra, Hadž Davud Dada.)

 

Ovaj hadis također prenosi Muslim pri kraju knjige El-Vasijjeh u Sahihu,(2:987) a Ahmed u Musnedu od Ibn Abbasa, 1/222.

Prenose ga i ostali muhaddisi. Muslim ga bilježi u knjizi El-Vasijjeh od Se'id Džubejra drugim lancem prenosilaca od Ibn Abbasa, da kaže: 

“Četvrtak eh šta je četvrtak.” Zatim mu potekoše suze koje su izgledale poput nanizanih bisera. Reče: “Rekao je Resulullah, s.a.v.a.: “Donesite mi papir i tinte ili ploču i tinte, da vam napišem nešto nakon čega nikada zalutati nećete.” Pa rekoše: “Zaista Resulullah bunca...”

(Istim riječima hadis bilježi Ahmed u Musnedu, 1/355, kao i više pozdanih autora hadiskih knjiga.)

 

Ko razmotri ono što je vezano za ovu nesreću u Sahihu, znat će da je prva osoba koja je tog dana rekla: “Resulullah bunca,” bio Omer, a zatim oni od prisutnih koji su podržali njegovo mišljenje. Čuo si riječi Ibn Abbasa u prvom hadisu: “Tada ljudi u kući pokazaše međusobno neslaganje i počeše se prepirati. Neki od njih govorahu: “Priđite, da vam napiše Vjerovjesnik ono nakon čega nećete zalutati.” Drugi govorahu ono što je rekao Omer.” Tojest govorili su: “Resulullah bunca.”

 

U predaji koju od Omera bilježi Taberani u El-Evsatu, (Kao u Kenzu-l-ummalu, 3/138. ) Omer kaže:

“Kada se razbolio Vjerovjesnik rekao je: “Donesite mi list i tintu, da vam napišem nešto nakon čega nikada nećete zalutati.” Zatim reče žena iza zastora: “Zar ne čujete šta Resulullah govori.” Omer reče: “Rekoh im zaista vi ste poput žena koje su se divile Jusufu, kada se Resulullah razboli vi stisnete oči svoje, a kada ozdravi natovarite mu se na vrat.” Omer kaže: “Reče Resulullah: “Pusti ih, zbilja one su bolje od vas!”

 

Vidiš ovdje da se oni nisu pokorili njegovoj odredbi koja je takva da su joj se pokorili bili bi sigurni od zablude. Kamo sreće da su se zadovoljili time da mu ne budu poslušni, i da njegove riječi nisu odbili svojim riječima: “Dovoljna nam je Knjiga Božija.” Kao da on ne zna za položaj Kur'ana među njima, ili da oni bolje od njega znaju za karakteristike i koristi Kur'ana.

 

Kamo sreće da su stali na tome i da je to bilo sve, i da nisu na njega nasrnuli tim riječima – Resulullah bunca – a on je tu na samrti među njima. Kojim su se to riječima oprostili od njega? Oni – pošto nisu prihvatili njegovu riječ, zadovoljivši se Kur'anom, kako su to umislili – kao da nisu svakodnevno slušali kur'anski ajet, na svojim skupovima: Ono što vam Poslanik dā to uzmite, a ono što vam zabrani to ostavite. (Hašr, 7) Oni rekavši da bunca, kao da nisu čitali Allahove riječi:

 

Uistinu, to je riječ izaslanika plemenitog, posjednika moći, kod Vlasnika Arša cijenjenog, Slušanog, tamo pouzdanog. I nije drug vaš lud. (Takvir, 19 – 22)

 

Ili pak:

 

Uistinu je on govor Poslanika plemenitog, i nije on govor pjesnika; malo što vjerujete! Niti je govor proroka, malo čega se sjećate! Objava je od Gospodara svjetova. (Hakka, 40 – 43)

 

Ili:

 

Nije zalutao drug vaš, niti skrenuo, I ne govori po želji. To je jedino Objava - objavljuje se. Uči ga Jedan žestokih sila. (Nedžm, 2 – 5)

 

i mnogo drugih sličnih ovim jasnim ajetima, u kojima se nedvosmisleno govori o tome da je njegov govor čist od buncanja, iako je razum sam po sebi dovoljan da posvjedoči to, bez potrebe za dokazom. Međutim, oni su znali da on želi potvrditi ugovor hilafeta, i utvrditi odredbu hilafeta posebno za Alija, a općenito za svoj Ehli bejt, pa su ga u tome spriječili, što priznaje drugi halifa u privatnom razgovoru koji se vodio između njega i Ibn Abbasa.

(Kao što stoji u Šerhu Nehdži-l-belagati, od Ibn Ebi El-Hadida, 2/114, u 27. redku )

 

Kada razmisliš o Poslanikovim riječima: “Donesite mi da vam napišem nešto nakon čega nećete nikada zalutati,” kao i o hadisu o dvije vrijedne stvari: “Zaista među vama ostavljam ono čega ako se budete držali nećete nikada zalutati, Allahovu knjigu i moj Ehli bejt,” znat ćeš da je namjera u oba hadisa jedna stvar, i da je on, kada je bio bolestan htio napisati ono čime ih je obavezao u hadisu o dvije vrijedne stvari.

 

            Zaista je Poslanik odustao od toga, jer su ga riječi kojim su ga neočekivano napali, prisilile na to da odustane, jer nakon toga to što bi napisao ne bi imalo drugo postignuće osim smutnje i razdora nakon njega, u vezi sa tim da li je u onome što je napisao buncao ili nije buncao. Kao što se to dogodilo pred njegovim očima kada se podigla galama i nepromišljen govor. Tako da mu tog dana nije ništa drugo preostalo već da kaže: “Ustajte,” kao što si već čuo, a da je kojim slučajem ustrajao i napisao ono što je htio napisati, oni bi bili tvrdoglavo ustrajni u tvrđenju da on bunca, a njihove pristalice bi dale sve od sebe da to potvrde, pisali bi knjige o tome i punili svitke s namjerom pobijanja te Poslanikove upute i onoga ko se poziva na nju. 

Otuda je njegova velika mudrost iziskivala da odustane od pisanja upute, kako njegovim protivnicima i njihovim pristalicama ne bi ostalo puta za objeđivanje poslanstva – Allahu se od toga utječemo i od Njega pomoć tražimo. Poslanik je vidio da Ali, a.s., i njegovi prijatelji su pokorni pred sadržajem te upute, bez obzira napisao je ili ne. A drugi mimo njih neće postupiti po njoj niti će je uvažiti ukoliko je napiše. Dakle u takvim okolnostima mudrost je iziskivala da to ne učini, jer nakon takvog protivljenja osim smutnje ne bi imala drugog efekta, što je sasvim jasno.