Istorijska pozadina Kerbele
Mora se pogledati dalje od samog bojnog polja, do ranih dana islama, kako bi se razumjeli uzrok, činjenice i okolnosti koje su dovele Imama Husejna (a.s.) da se suoči sa ogromnom vojskom u Kerbeli, kao i razum i filozofiju iza njegovog odbijanja da se podvrgne naizgled jednostavnom zahtjevu na vjernost Jezidu.
Čitajući sljedeće stranice, čitalac će shvatiti da je sjeme bitke na Kerbeli posijano mnogo prije rođenja imama Husejna (a.s.) i da mu je kasnije bitka konačno nametnuta.
O tome svjedoče ponovljene tvrdnje Jezidove vojske da iako sam imam Husejn (a.s.) nije učinio ništa protiv njih ili protiv islama, oni se okupili da osvete svoje pretke koje je ubio njegov otac, imam Ali (a.s.) tokom rata, bitke kod Bedra, Uhuda, al-Khandaka i Huneina.
Za života Poslanika (s), svi sporovi, bez obzira da li su doveli do rata ili ne, vodili su se između vjernika i nevjernika ili između protivnika islama.
Glavni protivnici Muhameda (S) i vjeru koju je propovijedao bili su Benu Umayyadi (Umayyads) predvođeni Abu Sufjanom, Mu'avijinim ocem i Jezidovim djedom.Hind, supruga Abu Sufjana, je najzloglasnija žena u historiji islama, koja je iščupala i sažvakala sirovu jetru šehida Hamze tokom bitke na Uhudu.
(Tarikh at-Tabari, vol. 3, str. 22 & 23 [s] Egipat, Siratun Nabi, vol. 1 str. 273, al-Isti'ab, vol. 2 str. 286, El-Madžlisijev Hayatul Quloob, 253.)
Prije proglašenja islama istorija ne bilježi nijedan ozbiljan sukob, osim sitne ljubomore, između Banu Umayya i Banu Hashima (Hašemita).
Banu Umayya nikada nisu vjerovaali da je Muhammed (s) Božiji Poslanik. Sumnjali su da se pod krinkom religije formira moćno carstvo pod vodstvom njihovog rođaka Muhameda (S). Banu Umayya je samo želio i planirao da preuzme vodstvo carstva od poslanika Muhammeda (s). Oni nisu imali nikakve veze sa Muhamedovom porukom. Prije nego što je tobože prihvatio islam, kada je Ebu Sufjan vidio odane sljedbenike Poslanika (s), uzviknuo je: “Zaista, naš rođak je izgradio moćnu vojsku."
(Tarikh at-Tabari, vol. 11, str. 357, al-Mas'udijev Muruj ath-Thahab vol. 1 str. 440, Tarikh al-Khamees, sv. 2 str. 97, Pitajte one koji znaju, str. 42.)
Poslanikov stric Abbas ukorio Ebu Sufjana rekavši da to nije vojska, već mala grupa pobožnih sljedbenika Poruke poslanika Muhammeda, a.s.
Ebu Sufjan je odgovorio: "Nazovite ih kako god hoćete, za mene je to moćna vojska sa ogromnom snogom da stvori carstvo."
Abu Sufjanov stav se nikada nije promijenio tokom njegovog života, iako je tvrdio da je praktikovao islam i da se družio među Poslanikovim ashabima.
Godinama kasnije, kada je Osman postao treći halifa, Abu Sufjan je skočio od radosti videći da se njegov san ostvario u obliku vođstva islama koji je pao u ruke njegovih rođaka. Abu Sufjan je radosno savjetovao Osmana:
„Sada kada je halifat pao u tvoje ruke,, poput lopte hilafet dajite jedni drugima,jer ne postoji ni Džennet ni Džehenem."
(Tarih Taberi, svez. 10., str. 58.; Murudž al Zeheb, svez. 2., str. 343.)
Pravi uzrok ljubomore i krvne osvete između Benu Umayye i Benu Hashima najbolje je prikazan u riječima Ebu Sufjanovog sina Mu'awiye.
Zubejr ibn Bekar prenosi od Mutavafa Mugire ibn Suba da je kazao:
“Zajedno sa ocem Mugirom ušao sam kod Muavije. Moj otac je uvijek s njim razgovarao i savjetovao se, a meni je hvalio Muavijinu mudrost i oštroumnost i čudio se onome što je vidio kod njega.
Jedne noći zatekao sam ga žalosnog, donio sam mu večeru, ali on je odbio da jede. Nakon jednog sata, misleći da je zbog nekog našeg postupka ožalošćen, upitah ga: ‘Oče, šta je razlog da si noćas žalostan?’
On odgovori: ‘Sine ja dolazim od najprljavijeg i najgroznijeg čovjeka.’ ‘Ko je to?’, upitah. ‘Muavija, kada sam ostao nasamo s njim rekoh mu:
‘O emirul mu'minin, već si u godinama i vrijeme je da se okreneš pravdi i da se pokažeš dobrim. Ti koji si u svakom slučaju postigao svoj cilj, kada bi samo malo obratio pažnju na tvoje rođake, Benu Hašimoviće. Tako ti Boga, ne kidaj rodbinske veze, nemaš više nikakvog razloga da ih se plašiš. To bi bilo nešto što bi se pamtilo, a ti bi imao sevab u svemu tome.“
Odgovorio mi je: ‘Daleko bilo od toga, daleko bilo od toga!!! Kakvu nagradu, kakav sevab ja trebam? Onaj koji je bio iz običnog plemena Tajm (Ebu Bekr), upravljao je i sprovodio pravdu i činio je što je činio. Nije prošlo puno poslije njegove smrti, a ime mu je palo u zaborav osim kod nekoliko osoba koje su nosile njegovo ime (Ebu Bekr). Nakon njega, hilafetom je upravljao Omer.
On je radio kako je radio. Deset godina se trudio i ozbiljno radio, ali čim je umro, ime (spomen) mu zajedno s njim nestalo osim kod nekih koji su nosili njegovo ime. Nakon njega dolazi na vlast naš brat Osman, On je bio osoba bez premca.
Radio je ono što je radio, a i drugi su protiv njega radili ono što su radili. I tako mi Boga čim je umro njegovo ime i sjećanje na njega bijaše uništeno, a jedino što je ostalo je ono čime su ga teretili. Ali ovaj što je iz plemena Benu Hašim (misli na Resulullaha, s.a.v.a.) svaki dan u namazu pet puta glasno mu se ime spominje (Ešhedu enne Muhammeden Resulullah). Majčin sine, šta ja poslije svega ovog imam da očekujem i čemu da se nadam osim da ga sahranim, osim da ga sahranim."
(El-Muvafekijjet, str. 576, al-Mas’udijev Muruj ath-Thahab sv. 2, str. 341, Ibn Ebil Hadid, sv. 5, str. 130, al-Ghadir, sv. 10, str. 283, Pitajte one koji znaju, str.43-44.)
Također se prenosi sličan slučaj u vezi Mu'awiyinog oca Ebu Sufyana. Prenosi se da je Ebu Sufjan ostario i oslijepio. Sjedio je u džamiji zajedno sa Abdullahom ibn Abbasom i nekoliko drugih. Mu'azzin je počeo pozivati na namaz. Kada je Mu'azzin stigao do dijela poziva koji svjedoči o poslanstvu Muhammeda (s), Ebu Sufjan je rekao, "Pogledajte gdje je moj rođak Muhammed stavio svoje ime." Imam Ali (a.s.) koji je ovo čuo, uzvratio je, "Muhammed nije postavio svoje ime iz vlastite mašte, već kako je Bog naredio."
(Al-Mas’udijev Muruj ath-Thahab, vol. 6, citiran u predgovoru muftije Jafera Husayna za engleski prijevod Nahjula Balaghe, str 67)
Ova ogorčenost u srcima Beni Umayada prema poslanstvu kao izgovor za dunjalučke moći, opstala je kroz stoljeća i nastavila je do današnjeg dana.
Ebu Sufjan, Muavija, Jezid i njima slični nisu štedjeli truda u namjeri spriječiti Poslanikovu (S) misiju i uništiti njegovo ime koji se pet puta dnevno širom svijeta čulo u Ezanu.
U vezi s tim, Kur'an kaže:
Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.(Qur’an, 9:32)
Dugo nakon tragedije u Kerbeli kada se Ahlul Bejt (a.s.) vratio u Medinu,Ibrahim bin Talha bin Obeidillah je upitao četvrtog imama al-Sajjada (a.s.):
“Ko je pobijedio u bici kod Kerbele?”
Imam al-Sajjad (a.s.) je odgovorio: “Kada dođe vrijeme namaza i kada se prouči ezan i ekama znat ćeš ko je pobjednik.”
(Al-Amali od šeika at-Tusija, str.66, al-Jibouri's Kerbala & Beyond, str.131)
Pošto Muavija u ezanu nije uspio ukloniti Poslanikovo ime ili zamijeniti neko drugo umjesto njegovo on je izmislio novi način osvete Ehlul Bejtu (a.s.), posebno Imamu Aliju (a.s.).
Mu'awiya je naredio, u sve provincije koje su bile pod njegovom kontrolom, da pet puta svaki dan, nakon namaza, Alija (a.s.) treba biti proklinjan i omalovažavan od strane vođe džemata.
(prema nekim proračunima,bilo ih je preko sedamdeset hiljada minbera]
Prenosioci lažnih priča koji su trebali omalovažavati Alija (a.s.) ili izmišljati lažne predaje u korist Benu Umayyade bili su bogato nagrađeni.
Ebu Huraira i Amr ibn al-Aass su ovim načinom zaradili toliko bogatstva da je Omer morao oduzeti njihovo veliko bogatstvo. (K. Ali, Studije islamske istorije, strana 144)
Neki od bliskih ashaba sumnjali su u mudrost i nepogrešivost Poslanika a.s., jer su ga smatrali običnim smrtnikom poput njih.
(Bukhari, vol. 2 p.14, Tarikh al-Khamis by Dayar Bakhti – vol 2 p. 32, Madarijun Nubuwwa, vol. 2 p. 286-287, History of Islam p.357, 358.)
Historičari prenose činjenicu da je u svom posljednjem trenutku kada je Poslanik (S) tražio olovku i pergament da napiše svoju posljednju volju i oporuku, Omer, jedan od ashaba, ne samo da ga je odbio, već je čak ostale prijetio da se slože s njim, rekavši da Poslanik (S) halucinira ( neuzubillah) da ne nezna šta prića i da će Kur'an biti dovoljan kao uputa muslimanima.
Nakon Poslanikove s.a.v.s. smrti, stvorene su ozbiljne nesuglasice oko nasljeđivanja.
Jedna strana tvrdila da je Poslanik (S) jasno imenovao svog nasljednika, dok je suprotna strana tvrdila da Poslanik (S) nije imenovao nikoga i da je pitanje odabira ostavio u ruke muslimana.
Imenovanje imama Alija (a.s.) od strane Poslanika (S), čemu su oni lično svjedočili u brojnim prilikama, bila je vrlo svježa u glavama muslimana. Vidjeli su Poslanika (S) kako u više navrata imenuje Imama Alija (a.s.) počevši od prvog dana kada je pozvao pleme Kurejšija na dan upozorenja.
(Musnad imama Ahmada bin Hanbala vol. 1 str.331, Abul Fida, dio 1, str.116, at-Tabari, vol. 2 str. 217, ibn al-Athir, vol. 2, str.22, Mustadrak al-Hakima, vol. 2 str. 133, Habib Al-Sayyar, vol. 2, dio 3, str.160, ibn Kathir's Tarikh, vol. 3, str. 40, Kanzul Ummal, vol. 6 str. 392, 397, 401 i 408, Rawdatus Safa, vol. 2 str. 278 i 279, Ibn Taimiya's Minhajus Sunna vol. 4, str. 80, al-Mohibbuddin at-Tabari's ar-Riyadul Nadira, 2. dio pogl. 4 Odjeljak 6 str. 168, 202, 203.)
Zatim tokom sukoba sa kršćanima Nadžrana u onome što se naziva 'Mubahala. Onda prilikom njegovog posljednjeg hodočašća na mjestu zvanom Ghadir Khum Poslanik (S) imenuje Imama Alija (a.s.) za svog nasljednika i učinio pokornost i ljubav prema Imamu Aliju (a.s.) obaveznim za cijeli muslimanski ummet.
(Sahih Muslim, vol. 7, str. 122-123, Musnad imama Ahmada bin Hanbala vol. 3, str. 14,17, 26 i vol. 4, str. 367, 371, knj. 5 str.182, 189, Jalaluddin al-Suyuti's al-Jami’ul Kabir, Kanzul Ummal vol. 6, str.390 i vol. 3 str. 61, Musned od Abu Davuda, str. 23, tradicija br. 154, Amir Alijev duh islama, dio 2, poglavlje 8, str. 292-293, Kalifat, str. 178-185.)
Kao prvi korak ka poništenju Poslanikovog imenovanja Alija (a.s.) za njegovog nasljednika, Omer ibn Khattab je preko mrtvog tijela Poslanika (S), izvadio svoj mač i mašući njime povikao da će odrubiti glavu svakome ko kaže da je Poslanik (S) mrtav,rekavši da Muhammed nije umro i da je jednostavno otišao, kao što je Musa a.s. otišao da se sretne sa svojim Gospodarom.
(Bukhari, poglavlje, Ashabun Nabi, vol. 2, str. 193, Musnad od Ahmada bin Hanbala vol. 1, str. 334, Tabaqat od ibn Sa’da, sv. 2 Dio 2, str.55, Shibli's Al-Faruq, vol. 1, str.65, Ibn Khaldun vol. 2, Supp. P.63, ibn Hisham, vol. 4, str.334, Abul Fidin Qasasul Ambiya, str. 418.)
Na podmukli način Omer uspjeva stvoriti zbunjenost kod muslimana da ne bi nekome palo napamet pitanje nasledstva Poslanika (S) tvrdeci da Poslanik nije mrtav i da će se vratiti.
Ubrzo nakon što je primio vijest o Poslanikovoj smrti, Ebu Bekr se vratio u Medinu, iz Suka gdje je živio sa svojom tek vjenčanom ženom.
Izjavio je da je Omerova tvrdnja da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije mrtav i da je poput Musa a.s. jednostavno otišao u susret Gospodaru, sasvim suprotna kur'anskim ajetima koji kažu da će jednog dana, kao i svaka druga osoba, Muhammed ( S) će također biti suđeno da umre.
(Ibn Hajar al-Makkijev as-Sawa'iq, str.5, ibn Hišam, vol. 6, str.5.)
Ne obračajući pažnju na članove Muhammedove (S) porodice u pripremanju tijelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sahranu, Omer i Ebu Bekr su otišli na mjesto zvano 'Saqifa1 Bani Sa'ide' jer su smatrali da je pitanje izbora halife daleko bitnije i hitnije od sahrane Poslanika (S).
(Shibli's al-Faruq, vol. 1, str.66 citirajući at-Tabari, vol. 3, str.208; Kasas Abul Fide, str. 417.)
Na Saqifi, Omer je proglasio Ebu Bekra vođom [kalifom] muslimana.
(At-Tabari, Vol. 3, str.200-210, al-Bukhari, Bab Rajm al Hubla, Musnad od Ahmada bin Hanbala vol. 1, str. 55, Ibn Hajar al-Makkijev as-Sawaiq pogl. 1 Odjeljak 1, str. 5, al-Kamil od ibn al-Athira, vol. 2 str. 124, Tarikh ibn Kathir vol. 5, str.245, al-Mohib at-Tabari's ar-Riyadun Nadira, dio 2, dio 3, str. 164. ibn Hisham, vol. 4, str. 338, Tadhkiratul Huffaz od ath-Thahabija – vol. 1 str.2, 3, 5 i 7, Sunan od ibn Maje, vol. 1 str. 12, Sunan od ad-Darimija, vol. 1 str. 85. Šiblijev al-Faruk, 2. dio, str. 223, 225, Halifat Agha Muhameda Sultana Mirze str. 58.)
Kasnije, kada se grupa vratila u Poslanikovu kuću, vidjeli su da imam Ali (a.s.), njegova djeca, rođaci i bliski drugovi, sahranili Poslanika (S).
Ebu Sufjan, koji je neprestano zamišljao, bezuspješno je pokušavao da podstakne Imama Alija (a.s.) govoreći da će podržati Imama Alija (a.s.) i obezbijediti dovoljno ljudi i oružja kako bi Imam Ali (a.s.) mogao, uz Abu Sufjanovu podršku, unistiti Ebu Bekra.
Imam Ali (a.s.) je zamolio Ebu Sufjana da odustane od svojih omiljenih i zlih igara sijanja pobune i razdora među muslimanima. Imam Ali (a.s.) je rekao da je islam još uvijek u svom djetinjstvu i da bi bilo kakva brza akcija u toj fazi, čak i opravdana, i dalje bila bi štetna za islam.
Za onih koji su težili da naslijede Poslanika (S), postalo je neophodno prestati ponavljati, ako ne i potpuno izbrisati (hadise) iz sjećanja javnosti, brojne prilike kada je Poslanik (S) imenovao Imama Alija (a.s.), otvoreno i javno kao njegovog naslednika.
Jedna od prvih naredbi koju je Ebu Bekr izdao poslije svog preduzimanju dužnost halife bila je da se predaje ne smiju ni prepričavati, ni bilježiti, ni propagirati, na temelju toga da bi hadisi, ako bi se prepričavali, mogli posijati zabunu i razočarati javnost.
Omer je nastavio ovu praksu i otišao do te mjere da je svakom zaprijetio da će mu odrubiti glavu i ne samo onima koji su pokušavali da prenesu predaje, već i onima koji su ih slušali.
U stvari, Omer je zatvorio ibn Mas'uda, Abuda Dardu i Abu Mas'uda jer su prenosili hadise prkoseći njegovim naredbama.
(Abdul Salaam al-Nadwi's Tarikh al-Fiqh al-Islami, str. 161-162, ath-Thahabijev Tathkirat al-Huffadh sv. 1 str. 7)
Kada je Osman naslijedio Omera, slijedio je ranije halife i nastavio embargo na prenošenje, prikupljanje ili objavljivanje hadisa. (Musnad imama Ahmada bin Hanbala vol. 4, str. 64.)
Mu'awiya je, za vrijeme svog tiranskog mandata, otišao korak dalje. On ne samo da je zabranio prenošenje bilo kojeg hadisa koji veličaju vrline Ehlul Bejta (a.s.), već je također poticao izmišljanje i širenje lažnih i izmišljenih priča o Poslaniku (s) i njegovom potomstvu (a.s.).
Imam Ali (a.s.) je postao posebna meta podmićivanjem ljudi da ga otvoreno kleveću i zlostavljaju pet puta dnevno sa svakog minbera.
Ehlul Bejt (a.s.) je prikazan kao antiislamski pobunjenik (baghi).
Uz to, izmišljene su apsurdne predaje s namjerom da se veličaju vrline prva trojica halifa, koje su zapravo bili najveći protivnici prema Poslaniku (S). Na primjer, rečeno je da je Omer tražio od Poslanika (s) da vidi da njegove žene budu pokrivene velom, ali ga Poslanik (s) nije poslušao sve dok nije objavljen ajet za hidžab, u korist Omeru. (Al-Bukhari, vol. 1 p. 46.)
Druga predaja kaže da Sotona se nije bojao Poslanika (s), ali je bio smrtno uplašen od Omera.
(Bukhari, vol. 4 p.96, vol. 8 p. 161)
Neke od izmišljenih predaja bile su potpune klevete i unizile su čast i dostojanstvo Poslanika (s), toliko da je Poslanik (s) počeo biti prikazan kao seksualni perverznjak.
(Sahih of Muslim, vol. 2, p.157, Sahih of al-Bukhari, vol. 1 44, 171, 123, vol. 2 p. 65, 71, 232 and 234, & vol. 4, p.68, vol. 7 p. 29, quoted in Ask Those Who Know, p. 67-68)
Mu'awiya, tokom svog dugog režima, tvrdio da je on jedini preživjeli rođak Poslanika (s). U određenoj mjeri, uspio je izbrisati iz svijesti javnosti postojanje Ahlul Bejta (a.s.) u Siriji, Iraku i novoosvojenoj Španiji i Rimu.
Mu'avijina zlonamjerna i lažna propaganda bila je toliko intenzivna da kada su sirijski ljudi saznali da je imam Ali (a.s.) ubijen dok je vodio jutarnji namaz u džamiji Kufe, uzviknuli su:
„Šta je radio Alija, koji nikada nije klanjao u džamiji!”
Zbog klevete, za kratko vrijeme ljudi nisu prepoznali imama Husejna (a.s.), voljenog unuka Poslanika (s). Stoga, u svakoj hutbi ili diskusiji, imam Husejn (a.s.) je nastojao da se predstavi kao Poslanikov unuk i preživjeli nasljednik Poslanika (s).
Abu Sufyan, Mu'awiya i Yazid promijenili su filozofiju i učenja islama.Otvoreno su dozvoljavali ono što je zabranjeno, a zanemarivali ono što je propisano.Korupcija i razvrat na visokim funkcijama i ugnjetavanje pobožnih i siromašnih postali su svakodnevnica.
Upravo u tom kontekstu i u ovoj situaciji u kojoj su licemjeri i protivnici islama posijali i njegovali sjeme iskrivljenja islama, bitka kod Kerbele postaje prekretnica u historiji islama.
Druga je priča kako Ebu Sufjan, Muavija i Jezid nisu uspjeli da uklone ime Husejnovog djeda, Poslanika (s), iz ezana pet puta dnevno.
Kao što je i sam Mu'awiya predvidio, danas je zaboravljen i, ako se pamti, njegovo ime se pamti samo kao licemjer, lukav, zloban i nevjernik.
Danas majke izbjegavaju da svoju djecu imenuju Mu'awiya ili Yazid. Zanimljivo je napomenuti da riječ “Mu'awiya”, iako se koristi za muškarca – sina Abu Sufjana, doslovno znači “ženski pas” (kučka)