Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima, a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah, djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali veliki ugled medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce, Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.
Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva", gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina, Abdul-Dara i Abdul-Manafa.
Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa. Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama.
Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brat su bila Muttalib i Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao, oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio Kurejšima: "O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu koliko sam u stanju... "
Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke. Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi pomagao sugradjane hranom.
Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.
Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na samrti. Zatraio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije i biti poznat.
Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu.
Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’, ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘U vatru, tako mi
Allaha’, odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’, upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške.’ (...) Mislim da će se od njih spasiti samo poneko!’”
( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; približnim riječima isto je zabilježeno i u Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 18; Tarihu Dimešk, sv. 8, str. 109, El-Nihaje fi garibilhadisi, sv. 5, str. 274)
Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Ja ću biti prvi na Havdu. Ko prođe kraj mene, napit će se, a ko se napije, neće više nikad ožednjeti. Doći će mi narod koji ja poznajem, a i oni poznaju mene, zatim ćemo biti razdvojeni i ja ću reći: ‘Drugovi moji!’ A onda će mi biti rečeno: ‘Ti ne znaš šta su oni izmislili novo poslije tebe.’ A ja ću im reći: ‘Daleko bio, daleko bio onaj koji je izmijenio bilo šta u vjeri poslije mene.’”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 657, hadis 6582-6586; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 183, hadis 26 (2290); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 300 i 408, sv. 3, str. 28, sv. 5, str. 333 i 339; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 78; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 8, str. 307; El-Mu‘džemulkebir, sv. 23, str. 414; El-Isti‘ab, sv. 1, str. 163; Et-Temhid, sv. 2, str. 301; Tefsirul-Kurtubi, sv. 4, str. 168.)
Onaj ko pažljivo ispita ove hadise, koje prenose sunije u svojim sahihima i musnedima, neće imati nimalo sumnje u to da se većina ashaba promijenila, i ne samo to, nego su postali i otpadnici od vjere poslije Poslanika, a.s., a samo mali broj njih, koji se poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase, nije zalutao. Ni u kojem slučaju se ne može ovaj hadis primijeniti na treću skupinu ashaba, a to su munafici, jer tekst hadisa jasno kaže: “pa ću reći: ‘Drugovi moji!’”, nego su ovi hadisi primjeri i objašnjenja onog što smo već objasnili iz časnih ajeta koji su govorili o njihovom vraćanju u pređašnje stanje, otpadništvu i prijetnji velikom patnjom.
Ovaj clanak ce nastojati razjasniti jedan od najdramaticnijih dogadjaja u islamskoj povijesti, dogadjaj Saqife koji je doveo do toga da nakon poslanikove (s) smrti Ebu Bekr pobjedonosno zauzme polozaj halife. Ovaj spoorni dogadjaj zadire u jezgro sunni / šiiskog raskola, a i razlike u centralnim teoloskim pitanjima imaju svoje korijene u ovom nesretnom dogadjaju. Nastojat cemo prikazati dogadjaj dio po dio, kako bi pomogli da naši citatelji dobiju pravu sliku onoga što se dogodilo tih dana. Nastojat cemo predstaviti istinite dokaze, ali dosta razlicite od onih koje predstavilja kako sunni ulema tako i pisci, a kojima oni zele sugerirati da su nakon smrti poslanika (s) muslimani pohrlili da izaberu Ebu Bekra kao poslanikovog halifu, kao i da su svi prisutni ashabi bili sretni i zadovoljnji kao i da nije imalo razlike u njihovom mišljenju. Takva romanticna sunni slika se takodje navodi i kao savršen primjer idzme ashaba, gdje su ti velikani srecni izabiranjem Ebu Bekra, i da su kroz taj izbor oni na taj nacin osigurali ispravno prenosenje vlasti.
Taj dogadja zapravo zapocinje od momenta kada resulullah (s) umire, tj kada se po primanju vijesti o poslanikovoj (s) smrti, ashabi kojima je od strane poslanika (s) bilo naredjeno da se pridruže vojsci na celu s Usamom, vracaju u Medinu. Tri kljucne osobe, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubayda su sudjelovali u toj prekinutoj vojnoj ekspediciji
Sunni imama Khandlawi, obavjestavajuci nas o njihovom povratku u Medinu, kaze:
"Usama se zajedno s Omer i Ebu 'Ubeidom (Radiallahu' Anhum) vratio u Medinu i otišao pravo do [rezidencije] Allahovog Poslanika (Sallallahu 'aleihi ve sellim), koji je bio umro".
(Hayatus Sahaba, od Maulana Khandlawi, tom 1; str 541)