Slušao druge sa pažnjom i poštovanjem; Prvi nazivao selam i pružao ruku; Bio je dobroćudna osoba. Uvijek se smiješio i nikad nije bio namrgođen.
On je uvjek bio spreman da sasluša druge sa velikom pažnjom i poštovanjem, bilo da je govornik odrasla osoba ili dijete.
Njegov pomoćnik, Anas Bin Malik, kaže: ''Služio sam Poslanika deset godina. On nikad nije zahtijevao niti je se žalio, čak ikad sam kasnio sa mojim poslom. Umjesto toga, uvjek bi došao i ponudio pomoć.''
On je bio pažljiv domaćin. Razgovarao bi sasvojim gostima, pokazujući prema svakome podjednaku pažnju. Kada bi mu govorili o svojim problemima, on bi ih pažljivo saslušao.
Uvjek je pokazivao interes za sve predmete razgovora koje bi njegovi gosti izabrali, bilo da se razgovara o vjeri ili o drugim temama. Nikad ne bi prekinuo drugoga dok govori.
Ako ne bi vidio nekog od svojih prijatelja više od tri dana, on bi se počeo raspitivati za njega. Ako bi saznao da je on na putovanju, proučio bi dove za njegovu sigurnost. Ako bi mu prijatelj bio bolestan, on bi ga posjetio. Ako mu je prijatelj zauzet nekim poslom, on bi mu poželio uspjeh.
On je bio uvjek prvi koji je nazivao selam i pružio ruku za pozdrav, i nikad ne bi povlačio ruku dok druga osoba to ne bi učinila.
Volio je djecu i uvjek se rukovao s njima. Odgovarao bi na njihova pitanja i učestvovao u njihovim igrama.
Znao je da ponovi ono što kaže tri puta da bi dozvolio onima koji ga slušaju da shvate šta je želio reći.
On je bio osoba koja je brzo opraštala. Opraštao je i onima koji su ga povrijedili. Bilo mu ih je žao zbog njihovih zlih dijela i molio je Allah da ih uputi.
Kad god bi otišao na neki skup, uvjek bi sjeo na prvo slobodno mjesto. To je zbog toga što se nikad nije smatrao boljim od drugih.
Kad god bi vidio nešto lijepo što mu se sviđalo, rekao bi: ''Slavljen neka je Allah,Svemogući, čijom Milošću svaki dobar posao je završen.''
On je bio hrabar i odvažan čovjek. Bio je prvi u borbama kada je trebalo zaštititi islam i vjernike.
On je uvjek je ispunjavao svoja obećanja i bio je jako darežljiv. Družio se sa siromašnima i jeo zajedno s njima. On ih je,takođe, pozivao svojoj kući i davao im lijepa jela.
On je ostajao gladan da bi se suosjećao sa siromašnima. Govorio je: ''Ne treba jesti ukoliko se ne osjeća glad, a kada se jede ne treba se prejedati.''
Njemu najdraža stvar je bila da stane u ime Allaha i klanja. Volio je da klanja, naročito poslijeponoćni namaz, kada svako spava.
U jednom svom govoru, hazreti Ali b. Ebi Talib kaže:
''I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nija poslao Muhammeda, neka je Allahov blagoslov na nj i porodicu njegovu, kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo jeuzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno. Ljudi na zemlji u to doba bijehu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razvodnjeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Allaha sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.
Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu, Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo, susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i
ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi
njega i potomstvo njegovo.
Svjedočim da je Muhammed rob Njegov, izabrani Vjerovjesnik Njegov i povjerenik Njegov, kojim je On zadovoljan, neka Allah blagoslovi i njega i potomke njegove. On ga je poslao s dokazima neporecivim, uspjehom očitim i putem otvorenim. Tako je on prenio poruku obznanjujući Istinu njome. On vodi putu Pravom i upućuje na njega. Postavio je znake upute i svjetionike svjetlosti, te učinio konope Islama jakim i njegove uzle čvrstim.
Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg; On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekoga iza sebe. Zato, slijedi Vjerovjesnika svoga, čistog i krijeposnog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove! U njemu je primjer za onoga koji se ugleda i utjeha za onoga koji utjehu traži. A najdraži od ljudi Allahu je onaj koji se ugleda na Vjerovjesnika Njegova i koji korača stopama njegovim. Grickao je svijet ovaj samo krajičcima zuba svojih i nije mu uputio ni jedan pogled potpun. Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao malim. Ako volimo ono što Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Allaha i kršenje zapovjedi Njegovih.
Poslanik, mir i blagoslov Allahov neka su na nj i potomke njegove, običavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekog iza sebe. Jednom je ugledao šarenu zavjesu na vratima sobe svoje pa je reko jednoj od žena svojih: ''Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovog i primamljivim ukrasa njegovih.'' Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u misli svojoj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu pred očima, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao ovaj svijet mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, idaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.
Doista, postoji u Poslanika Allahovog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, sve što će vas obavjestiti o stranama lošim svijeta ovog i nedostacima njegovim, da je gladovao zajedno s najblišim drugovima svojim, a ukrasi svijeta ovog - i pored velike blizine njegove s njima - ostajahu daleko od njega. A sad neka svako razmotri razumom svojim je li Allah time počastio Muhammeda, mir i blagoslov Allahov njemu i potomcima njegovim, ili ga je ponizio. Ako kaže da ga je Allah ponizio, on - Allaha mi Velikog - laže. A ako kaže da ga je Allah počastio, onda neka zna da je Allah druge ponizio razastrijevši im svijet ovaj, a udaljivši ih od onoga koji Mu je bio najbliži od ljudi svih.
Zato, neka onaj koji se ugleda na Poslanika Njegova, korača stopama njegovim i ulazi kroz ulaz njegov. Inače se neća zaštiti od propasti. Zaista je Allah učinio Muhammeda, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, znakom časa Posljednjeg, donositeljem vijesti radosnih o Džennetu i opominjanjem o odmazdi. On je gladan napustio svijet ovaj, ali je siguran ušao u budući. Nije polagao jedan kamen na drugi sve dok nije otišao putem svojim i odazvao se pozivatelju Gospodara svoga. Kako je veliki blagoslov Allahov kada nam je podario njega kao predhodnika kojeg slijedimo i predvodnika za kojim u stopu koračamo.'' (Nehdžul Belaga)
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’, ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘U vatru, tako mi
Allaha’, odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’, upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške.’ (...) Mislim da će se od njih spasiti samo poneko!’”
( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; približnim riječima isto je zabilježeno i u Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 18; Tarihu Dimešk, sv. 8, str. 109, El-Nihaje fi garibilhadisi, sv. 5, str. 274)
Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Ja ću biti prvi na Havdu. Ko prođe kraj mene, napit će se, a ko se napije, neće više nikad ožednjeti. Doći će mi narod koji ja poznajem, a i oni poznaju mene, zatim ćemo biti razdvojeni i ja ću reći: ‘Drugovi moji!’ A onda će mi biti rečeno: ‘Ti ne znaš šta su oni izmislili novo poslije tebe.’ A ja ću im reći: ‘Daleko bio, daleko bio onaj koji je izmijenio bilo šta u vjeri poslije mene.’”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 657, hadis 6582-6586; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 183, hadis 26 (2290); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 300 i 408, sv. 3, str. 28, sv. 5, str. 333 i 339; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 78; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 8, str. 307; El-Mu‘džemulkebir, sv. 23, str. 414; El-Isti‘ab, sv. 1, str. 163; Et-Temhid, sv. 2, str. 301; Tefsirul-Kurtubi, sv. 4, str. 168.)
Onaj ko pažljivo ispita ove hadise, koje prenose sunije u svojim sahihima i musnedima, neće imati nimalo sumnje u to da se većina ashaba promijenila, i ne samo to, nego su postali i otpadnici od vjere poslije Poslanika, a.s., a samo mali broj njih, koji se poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase, nije zalutao. Ni u kojem slučaju se ne može ovaj hadis primijeniti na treću skupinu ashaba, a to su munafici, jer tekst hadisa jasno kaže: “pa ću reći: ‘Drugovi moji!’”, nego su ovi hadisi primjeri i objašnjenja onog što smo već objasnili iz časnih ajeta koji su govorili o njihovom vraćanju u pređašnje stanje, otpadništvu i prijetnji velikom patnjom.
Ovaj clanak ce nastojati razjasniti jedan od najdramaticnijih dogadjaja u islamskoj povijesti, dogadjaj Saqife koji je doveo do toga da nakon poslanikove (s) smrti Ebu Bekr pobjedonosno zauzme polozaj halife. Ovaj spoorni dogadjaj zadire u jezgro sunni / šiiskog raskola, a i razlike u centralnim teoloskim pitanjima imaju svoje korijene u ovom nesretnom dogadjaju. Nastojat cemo prikazati dogadjaj dio po dio, kako bi pomogli da naši citatelji dobiju pravu sliku onoga što se dogodilo tih dana. Nastojat cemo predstaviti istinite dokaze, ali dosta razlicite od onih koje predstavilja kako sunni ulema tako i pisci, a kojima oni zele sugerirati da su nakon smrti poslanika (s) muslimani pohrlili da izaberu Ebu Bekra kao poslanikovog halifu, kao i da su svi prisutni ashabi bili sretni i zadovoljnji kao i da nije imalo razlike u njihovom mišljenju. Takva romanticna sunni slika se takodje navodi i kao savršen primjer idzme ashaba, gdje su ti velikani srecni izabiranjem Ebu Bekra, i da su kroz taj izbor oni na taj nacin osigurali ispravno prenosenje vlasti.
Taj dogadja zapravo zapocinje od momenta kada resulullah (s) umire, tj kada se po primanju vijesti o poslanikovoj (s) smrti, ashabi kojima je od strane poslanika (s) bilo naredjeno da se pridruže vojsci na celu s Usamom, vracaju u Medinu. Tri kljucne osobe, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubayda su sudjelovali u toj prekinutoj vojnoj ekspediciji
Sunni imama Khandlawi, obavjestavajuci nas o njihovom povratku u Medinu, kaze:
"Usama se zajedno s Omer i Ebu 'Ubeidom (Radiallahu' Anhum) vratio u Medinu i otišao pravo do [rezidencije] Allahovog Poslanika (Sallallahu 'aleihi ve sellim), koji je bio umro".
(Hayatus Sahaba, od Maulana Khandlawi, tom 1; str 541)