Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opšti poziv.

 

“Javno ispovjedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (K.15:94-96)

 

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (1) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da čuju vijest.

____

(1)To je bio povik kojim su se Kurejši upozoravali na neposrednu opasnost.

 

“Ljudi, da li ćete mi vjerovati ako vam kažem da iza ovog brda neprijateljska vojska kreće prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hoćemo, jer do sada laž od tebe nismo čuli”, gotovo uglas svi rekoše.

“O Kurejši, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sačuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao čovjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trči najbrže što može da ih opomene i spasi.”

 

Mada su Kurejši manje-više znali čemu je pozivao, ovakav dramatičan nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi čega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razišao.

 

Da bi postigli određeni cilj u životu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kušani su mnogo puta od strane Kurejša koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogućio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zadužio.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je već bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom priključivali novi. Ovo je brinulo Kurejše. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom početku, ali razlog zašto nije bio je taj što su prvi muslimani poticali iz različitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejši nisu mogli poduzeti odlučnu zajedničku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odlučeno je da pokušaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlačnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokušavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada ništa nije pomoglo odlučili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dž., naredio da preseli u Medinu.

 

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hašim bijaše Ebu Talib, čovjek uzvišenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuća bijaše sklonište siromašnih i siročadi. On, sam bijaše uglednik Mekke, čuvar Ka’be i Muhammedov zaštitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejša uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratić vrijeđa naše bogove, kritikuje naša vjerovanja, ismijava naše drevne običaje i tvrdi da su naši preci živjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

 

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratiše ništa ne poduzimajući. Međutim islam se širio, broj muslimana povećavao i nova vjera uzimala maha među stanovnicima okolnih naselja i među putujućim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlačila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je naročito koristio priliku da predoči novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka’be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vođe vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povećavao, ponovo se uputiše Poslanikovom jedinom zaštitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam pretstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

 

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog položaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da spriječiš svog bratića u širenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnošljiva. Nećemo više trpiti da nam vrijeđa bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti spriječi, a ako nećeš mi ćemo se pobrinuti da ga ušutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

 

Riječi Kurejša su zvučale očajno prijeteće i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obećao im je da će razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog čovjeka. Muhammedove riječi historija je zapisala zlatnim slovima:

 

“Dragi amidža, kunem se velikim Allahom da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu neću prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako će biti sve dok ne savladam sve prepreke ili život izgubim na tom putu”.

 

Muhammedove oči ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlučnošću. Ebu Talib je stajao bez riječi, a Muhammed polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i reče: “Allaha mi! Neću te prestati braniti, a ti radi i dalje ono što ti vjera traži.”[2] Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratića kojeg je veoma volio.

 

Ponovo su se Kurejši bacili na rješenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko reče da ga štiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronašli dječaka boljeg od njega možda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabraše ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kažu da je bio najljepši mladić u Mekki, i s njim se uputiše Ebu Talibovoj kući.

 

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je čuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraže dijete da ga ubijete? Allaha mi neće moći tako!”

 

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo više se ne upuštaše s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., želeći da pronađu njegove slabosti s nadom da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kući s novom ponudom. Ušli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vođa grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u naše redove i ismijava našu vjeru. Ako ovo čini želeći doći do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doći do visokog položaja, spremni smo ga postaviti za našeg vođu; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hećima da ga liječi…”

 

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i reče: “Čuješ li šta ti stariješine plemena nude u zamjenu da prestaneš napadati idole?”

“Od njih ništa ne želim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno što ću im reći. To će im omogućiti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci šta je to?”, Ebu Džahl reče.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi počeše pogledati između se, sve dok jedan od njih ne reče: “Zar da napustimo svih trista šezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vođe Kurejša su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kuću.

 

O ovome događaju je bio objavljen sljedeći ajet:

“Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nešto veoma čudno!” I oni ugledni između njih krenuše: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nešto veliko hoće! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših; ovo nije ništa drugo već  namještena laž; zašto baš njemu, između nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)