Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’, ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘U vatru, tako mi

Allaha’, odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’, upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške.’ (...) Mislim da će se od njih spasiti samo poneko!’”

 ( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; približnim riječima isto je zabilježeno i u Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 18; Tarihu Dimešk, sv. 8, str. 109, El-Nihaje fi garibilhadisi, sv. 5, str. 274)

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ja ću biti prvi na Havdu. Ko prođe kraj mene, napit će se, a ko se napije, neće više nikad ožednjeti. Doći će mi narod koji ja poznajem, a i oni poznaju mene, zatim ćemo biti razdvojeni i ja ću reći: ‘Drugovi moji!’ A onda će mi biti rečeno: ‘Ti ne znaš šta su oni izmislili novo poslije tebe.’ A ja ću im reći: ‘Daleko bio, daleko bio onaj koji je izmijenio bilo šta u vjeri poslije mene.’”

 (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 657, hadis 6582-6586; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 183, hadis 26 (2290); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 300 i 408, sv. 3, str. 28, sv. 5, str. 333 i 339; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 78; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 8, str. 307; El-Mu‘džemulkebir, sv. 23, str. 414; El-Isti‘ab, sv. 1, str. 163; Et-Temhid, sv. 2, str. 301; Tefsirul-Kurtubi, sv. 4, str. 168.)

Onaj ko pažljivo ispita ove hadise, koje prenose sunije u svojim sahihima i musnedima, neće imati nimalo sumnje u to da se većina ashaba promijenila, i ne samo to, nego su postali i otpadnici od vjere poslije Poslanika, a.s., a samo mali broj njih, koji se poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase, nije zalutao. Ni u kojem slučaju se ne može ovaj hadis primijeniti na treću skupinu ashaba, a to su munafici, jer tekst hadisa jasno kaže: “pa ću reći: ‘Drugovi moji!’”, nego su ovi hadisi primjeri i objašnjenja onog što smo već objasnili iz časnih ajeta koji su govorili o njihovom vraćanju u pređašnje stanje, otpadništvu i prijetnji velikom patnjom.

Ovaj clanak ce nastojati razjasniti jedan od najdramaticnijih dogadjaja u islamskoj povijesti, dogadjaj Saqife koji je doveo do toga da nakon poslanikove (s) smrti Ebu Bekr pobjedonosno zauzme polozaj halife. Ovaj spoorni dogadjaj zadire u jezgro sunni / šiiskog raskola, a i razlike u centralnim teoloskim pitanjima imaju svoje korijene u ovom nesretnom dogadjaju. Nastojat cemo prikazati dogadjaj dio po dio, kako bi pomogli da naši citatelji dobiju pravu sliku onoga što se dogodilo tih dana. Nastojat cemo predstaviti istinite dokaze, ali dosta razlicite od onih koje predstavilja kako sunni ulema tako i pisci, a kojima oni zele sugerirati da su nakon smrti poslanika (s) muslimani pohrlili da izaberu Ebu Bekra kao poslanikovog halifu, kao i da su svi prisutni ashabi bili sretni i zadovoljnji kao i da nije imalo razlike u njihovom mišljenju. Takva romanticna sunni slika se takodje navodi i kao savršen primjer idzme ashaba, gdje su ti velikani srecni izabiranjem Ebu Bekra, i da su kroz taj izbor oni na taj nacin osigurali ispravno prenosenje vlasti.

Taj dogadja zapravo zapocinje od momenta kada resulullah (s) umire, tj kada se po primanju vijesti o poslanikovoj (s) smrti, ashabi kojima je od strane poslanika (s) bilo naredjeno da se pridruže vojsci na celu s Usamom, vracaju u Medinu. Tri kljucne osobe, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubayda su sudjelovali u toj prekinutoj vojnoj ekspediciji

Sunni imama Khandlawi, obavjestavajuci nas o njihovom povratku u Medinu, kaze:

"Usama se zajedno s Omer i Ebu 'Ubeidom (Radiallahu' Anhum) vratio u Medinu i otišao pravo do [rezidencije] Allahovog Poslanika (Sallallahu 'aleihi ve sellim), koji je bio umro".

(Hayatus Sahaba, od Maulana Khandlawi, tom 1; str 541)