Abdullah ibn Mes'ud jedan je od prvih muslimana, prvi je bez straha naglas ucio Kur'an medju mekkanskim mušricima. [1]
On je covjek za koga je Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao:
"Kur'an treba od njega da ucite." [2]
Još je za njega receno:
"On je u pogledu šutnje bio najslicniji Poslaniku." [3]
Belazuri u svom Ensabul ešraf 5,36 piše:
"... Osman je za vladara Kufe postavio Velida ibn Ukbe (jednog iz porodice Beni Umejje). Abdullah ibn Mes'ud, koji je u Kufi narod poducavao Kur'anu, istovremeno je cuvao i kljuceve od bejtul mala (drzavni blagajne) u Kufi.
Velid je od njega posudio novac koji je obecao vratiti. Kada je istekao rok vracanja, Abdullah ibn Mes'ud je od njega zatrazio da vrati novac koji je pripadao drzavnom budzetu. Na to je on poslao pismo Osmanu i obavijestio ga da Ibn Mes'ud od njega trazi da vrati novac. Osman je za uzvrat Abdullah ibn Mes'udu napisao: "Ti si naš cuvar kljuceva i ako Velid uzme nešto iz drzavne kase to nema veze s tobom."
Na to je Ibn Mes'ud bacio kljuceve i rekao: "Ja sam mislio da muslimanima cuvam kljuceve, a ne vama, i ja nemam potrebe za tim."
Nakon što je bacio kljuceve, Abdullah ibn Mes'ud je dodao:
"Ko god unese neku izmjenu u vjeru Allah tu osobu takodjer, izmijeni, a onaj koji nešto od vjere zamijeni necim drugim, Allah postane ljut na njega, a vidimo da onaj koga vi uveliko poštujete (Osman) u vjeru unosi promjene i izmjene ...."
Velid je o ovome izvijestio Osmana i rekao: "Ibn Mes'ud te kritikuje i loše govori o tebi." Na sto je on izdao naredbu da ga pošalje u Medinu. Iako narod ne bi dozvolio da ga odvedu, on je rekao: "Ja necu da budem onaj koji zapocinje kavgu (fitnu)," te se uputio prema Medini.
Kada je stigao u Medinu, Osmana je zatekao u mesdzidu gdje drzi govor sa minbera Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Pošto Osman vidje Ibn Mes'uda r.a. rece: "O ljudi, došla vam je jedna mala, ruzna, cetveronozna zivotinja. Ako bi neko prošao pored hrane kojom se ona hrani, povratio bi ...."
Ibn Mes'ud rece: "Ne, ja nisam takav, ja sam ashab Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je ucestvovao u Bici na Bedru i bio prisutan prilikom polaganja prisege Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Bej'atur-Ridvan. (Osman nije bio ni na Bedru, niti je prisustvovao Bej'atur-Ridvanu).
Tada je Aiša iz svoje sobe viknula: "O Osmane, da li ti tako govoriš o drugu Bozijeg Poslanika."
Osman je, potom, izdao naredbu i njegove sluge su ga na vrlo ponizavajuci nacin izbacile iz Poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem dzamije, a Osmanov sluga Jahman, ili osoba po imenu Abdullah ibn Zum'e ga je podigao i ispred dzamije jako tresnuo o zemlju, tako da mu je polomio rebra.
Pred smrt Ibn Mes'ud je oporucio da mu Ammar ibn Jasir dzenazu klanja i da mu Osman na dzenazi ne prisustvuje. Nocu je ukopan u mezarje Baki, a Osman za to nije znao. Kada je cuo veoma se oneraspolozio što ga nisu obavijestili." [4]
1.-El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 7, 163
2 - Buharija 2, bed'il-halk menakibu Abdullah ibn Mas'ud
3 - Musned Ahmed ibn Hanbel 5, str. 389 Mustadrekus-Sahihejn 3, str. 315
4- Ensabul ešraf 5, str 36, kao i knjige Tebakat od Ibn Sa'da 3,150; El-Isti'ab tom 1, str 361, Tarihul-Hamis 2, str 268...
Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’, ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘U vatru, tako mi
Allaha’, odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’, upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške.’ (...) Mislim da će se od njih spasiti samo poneko!’”
( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; približnim riječima isto je zabilježeno i u Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 18; Tarihu Dimešk, sv. 8, str. 109, El-Nihaje fi garibilhadisi, sv. 5, str. 274)
Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Ja ću biti prvi na Havdu. Ko prođe kraj mene, napit će se, a ko se napije, neće više nikad ožednjeti. Doći će mi narod koji ja poznajem, a i oni poznaju mene, zatim ćemo biti razdvojeni i ja ću reći: ‘Drugovi moji!’ A onda će mi biti rečeno: ‘Ti ne znaš šta su oni izmislili novo poslije tebe.’ A ja ću im reći: ‘Daleko bio, daleko bio onaj koji je izmijenio bilo šta u vjeri poslije mene.’”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 657, hadis 6582-6586; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 183, hadis 26 (2290); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 300 i 408, sv. 3, str. 28, sv. 5, str. 333 i 339; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 78; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 8, str. 307; El-Mu‘džemulkebir, sv. 23, str. 414; El-Isti‘ab, sv. 1, str. 163; Et-Temhid, sv. 2, str. 301; Tefsirul-Kurtubi, sv. 4, str. 168.)
Onaj ko pažljivo ispita ove hadise, koje prenose sunije u svojim sahihima i musnedima, neće imati nimalo sumnje u to da se većina ashaba promijenila, i ne samo to, nego su postali i otpadnici od vjere poslije Poslanika, a.s., a samo mali broj njih, koji se poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase, nije zalutao. Ni u kojem slučaju se ne može ovaj hadis primijeniti na treću skupinu ashaba, a to su munafici, jer tekst hadisa jasno kaže: “pa ću reći: ‘Drugovi moji!’”, nego su ovi hadisi primjeri i objašnjenja onog što smo već objasnili iz časnih ajeta koji su govorili o njihovom vraćanju u pređašnje stanje, otpadništvu i prijetnji velikom patnjom.
Ovaj clanak ce nastojati razjasniti jedan od najdramaticnijih dogadjaja u islamskoj povijesti, dogadjaj Saqife koji je doveo do toga da nakon poslanikove (s) smrti Ebu Bekr pobjedonosno zauzme polozaj halife. Ovaj spoorni dogadjaj zadire u jezgro sunni / šiiskog raskola, a i razlike u centralnim teoloskim pitanjima imaju svoje korijene u ovom nesretnom dogadjaju. Nastojat cemo prikazati dogadjaj dio po dio, kako bi pomogli da naši citatelji dobiju pravu sliku onoga što se dogodilo tih dana. Nastojat cemo predstaviti istinite dokaze, ali dosta razlicite od onih koje predstavilja kako sunni ulema tako i pisci, a kojima oni zele sugerirati da su nakon smrti poslanika (s) muslimani pohrlili da izaberu Ebu Bekra kao poslanikovog halifu, kao i da su svi prisutni ashabi bili sretni i zadovoljnji kao i da nije imalo razlike u njihovom mišljenju. Takva romanticna sunni slika se takodje navodi i kao savršen primjer idzme ashaba, gdje su ti velikani srecni izabiranjem Ebu Bekra, i da su kroz taj izbor oni na taj nacin osigurali ispravno prenosenje vlasti.
Taj dogadja zapravo zapocinje od momenta kada resulullah (s) umire, tj kada se po primanju vijesti o poslanikovoj (s) smrti, ashabi kojima je od strane poslanika (s) bilo naredjeno da se pridruže vojsci na celu s Usamom, vracaju u Medinu. Tri kljucne osobe, Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubayda su sudjelovali u toj prekinutoj vojnoj ekspediciji
Sunni imama Khandlawi, obavjestavajuci nas o njihovom povratku u Medinu, kaze:
"Usama se zajedno s Omer i Ebu 'Ubeidom (Radiallahu' Anhum) vratio u Medinu i otišao pravo do [rezidencije] Allahovog Poslanika (Sallallahu 'aleihi ve sellim), koji je bio umro".
(Hayatus Sahaba, od Maulana Khandlawi, tom 1; str 541)