Vjerodostojni hadisi koji naredjuju sljedjenje EHLI BEJTA

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ljudi, ostavljam vam nešto, čega ako se budete pridržavali, nikada nećete zalutati: Allahovu knjigu i svoje potomstvo, Ehli bejt.”

Još je rekao:

“Uskoro će doći izaslanik moga Gospodara, pa ću mu se odazvati, a ja vam ostavljam dvije vrijedne stvari: prva je Allahova knjiga, u njoj je uputa i svjetlo, a druga je Ehli bejt. Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt!” 

( Hadis sekalejn s izrazima: Kur’an i El-Itre, ili Ehli bejt, i sačuvanost onoga koji drži do njih od zablude i da se njih dvoje neće razdvojiti, vjerodostojan je hadis o kojem se svi muslimani slažu i prenesen je raznim riječima i lancima prenosilaca. Neke od verzija hadisa mogu se pogledati u: Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str 337, hadis 36 (2408); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 384, hadis 4053 i 4055; Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 4, str. 356; Miškatul-mesabih, sv. 3, str. 1735; Sahihul-džami‘is-sagir, sv. 1, str. 482; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 14 i 26, sv. 5, str. 189 i 181, sv. 3, str. 59, sv. 3, str. 17; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109-110, 148; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 630, 629; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 184;Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 162; El-Džami‘us-sagir, sv. 1, str. 402; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 194; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 185; El-Metalibul-alije, sv. 4, str. 65; Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 355; Hasaisu Emiril-mu’minin, str. 96; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 1, str. 108; SunenudDarimi, sv. 2, str. 432 i mnoge druge knjige)

Ako pogledamo ovaj hadis koji prenose muhaddisi ehli sunneta u svojim sahihima, naći ćemo da samo šiije slijede ove dvije vrijedne stvari: Allahovu knjigu i Poslanikovo potomstvo, dok ehlu sunnet vel-džemaat slijedi Omerove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”

Kamo sreće da i Allahovu knjigu slijede bez tumačenja po svojim prohtjevima. Ako Omer nije shvatio značenje kelale, niti je znao ajet o tejemmumu i mnoge druge propise, kako će ih tek znati oni koji su došli poslije njega i slijedili ga bez idžtihada, ili činili idžtihad po svom mišljenju u vezi s jasnim kur’anskim tekstovima. I po prirodi stvari, odgovorit će mi se hadisom koji se prenosi kod njih, a to je:

“Ostavljam vam Allahovu knjigu i svoj sunnet.” 

( Hadis “Božija knjiga i moj sunnet” zabilježio je Malik u svojoj knjizi El-Muvetta na str. 785, a hadis je mursel, što znači nema lanca prenosilaca; kasnije su ga neki drugi zabilježili s lancima prenosilaca, ali nijedan lanac nije vjerodostojan i pouzdan)

Ovaj je hadis tačan u svom značenju, jer je značenje “itreta” (potomstva) u Poslanikovim, a.s., riječima u ranije navedenom hadisu vraćanje i obraćanje Ehli bejtu, Poslanikovom potomstvu, da nas pouči, prvo, njegovom sunnetu, ili da nam prenesu vjerodostojne hadise, jer su oni čisti od laži – sam Allah, dž.š., ih je zaštitio ajetom o čišćenju, a drugo, da nam objasne značenje i namjere tih hadisa, jer samo Kur’an nije dovoljan za uputu – koliko li grupa uzima dokaze samo iz Kur’ana, a u zabludi su, kao što je Božiji Poslanik rekao:  

“Koliko ima onih koji uče Kur’an, a Kur’an ih proklinje.”

(Džami‘ul-ahbar, str. 130; Biharul-envar, sv. 92, str. 184; Tefsirul-Alusi, sv. 22, str. 192.)

Allahova knjiga ne govori, tj. na osnovu njenog teksta moguće je više pretpostavki, u njoj ima jasnih i nejasnih ajeta, nego se za razumijevanje mora obratiti onima koji su u znanje duboko pronikli, kako ih Kur’an naziva, tj. Ehli bejtu, kako ih Poslanik naziva.

Šiije se u svemu obraćaju imamima sačuvanim od grijeha iz Poslanikovog Ehli bejta i ne bave se idžtihadom osim u pitanjima o kojima nema jasnog autoritativnog teksta, a mi se u svemu obraćamo ashabima, bilo da je to tumačenje Kur’ana ili potvrđivanje sunneta i njegovog tumačenja. Saznali smo prava stanja ashaba, ono što su radili, propise koje su izvlačili, odlučivali po svom mišljenju pored jasnih tekstova, a ima ih na stotine. Poslije svega što se dogodilo, ne možemo se oslanjati i pouzdavati u nekog kao što su oni. A kada upitamo naše alime koji slijede sunnet, sigurno će odgovoriti da slijede sunnet Božijeg Poslanika, a.s. Historijska realnost se ne slaže s tim. Prenose od Poslanika da je rekao:

“Pridržavajte se moga sunneta i sunneta hulefai rašidina poslije mene i čvrsto ga se držite!” 

( Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 5, str. 449, hadis 2831; i drugi izvori, međutim, hadis je slab, kako po lancu tako i po značenju, vidi: Nafehatul-ezhar, sv. 2, str. 309)

Dakle, sunnet koji oni slijede u najviše slučajeva je sunnet hulefai rašidina – čak je i Poslanikov sunnet o kojem govore prenesen putem njih. S druge strane, mi u svojim sahihima prenosimo da im je Poslanik zabranio pisanje njegovog sunneta da se ne bi pomiješao s Kur’anom, a tako su radili i Ebu Bekr i Omer za vrijeme svojih hilafeta, tako da nakon ovoga njegove riječi: “ostavljam vam svoj sunnet” ne ostaju više kao dokaz.

( Dakle hadis prenesen od Poslanika, s.a.v.a.: “Nemojte zapisivati od mene, a ko je napisao išta osim Kur’ana, nek to izbriše, a prenosite od mene (usmeno), u tome nema problema…” Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 473, hadis 72 (3004))

Primjeri koje sam spomenuo u ovom istraživanju – a izostavio sam mnogostruko više – dovoljni su da se pobije ovaj hadis, jer je u sunnetu Ebu Bekra, Omera i Osmana ono što demantuje i poništava sunnet Božijeg Poslanika, kao što je to jasno.