Propisi (fiqh)

“Šeriat” označava Božije propise, naređenja i zbrane, tj. označava legalni sistem islama ili njegov kodeks. Ako sebi pretstavimo islam kao drvo sa dubokim korijenom i širokim granama, onda njegov korjen čine principi (usule din), tj vjerovanja u Božiju jednoću, Poslanstvo, Sudnji dan,- dok namaz, post, hadž, zekat, hums, džihad, i sve drugo regulisano šeriatom, pretstavlja njegove grane (furue din). Šeriatom su obuhvaćene sve oblasti čovjekovog života. Od svakog muslimana se očekuje da se pridržava šeriata u ličnom, porodičnom, vjerskom, društvenom, moralnom, političkom, ekonomskom, naučnom, odnosno svakom aspektu života.

 

 

Zašto je potreban?

 

Čovjekova priroda je takva da on može opstati samo ako živi u društvu. Da bi društvo moglo funkcionisati ono mora biti uređeno zakonima i propisima. Ko će propisati ove zakone? Ovdje dolazimo do osnovne razlike pristalica vjere i pristalica sekularizma. Sekularisti tvrde da je čovjek sam u stanju propisati za sebe odgovarajuće zakone. Međutim, islam tvrdi da on nije podoban za jedan takav poduhvat.Čvjek je veoma složeno biće koje još nije upoznalo sebe. On nije stvorio svoje tijelo niti uredio svijet u kojem živi. Razum nam govori, pogotovo danas, u doba složenih uređaja i mašina, da od onoga koji stvori jednu takvu stvar  treba očekivati i uputstvo za njenu upotrebu. Koristeći ovu logiku islam nas uči da jedino pravo za izdavanje “uputstva za život” pripada Allahu, Stvoritelju čovjeka i svijeta u kojem živi.

 

 

Prednosti Božijih zakona

 

Za čovjekove zakone možemo reći da uvijek odražavaju uvjerenja, predrasude, ideologiju, društveni položaj, znanje i druge, dobre ili loše, osobine zakonodavca. Ovo se lijepo vidi kod Organizacije Ujedinjenih Nacija (OUN) gdje ljudi različitih kultura, ideologija i naučnih dostignuća pokušavaju da zajednički donesu zakone i odluke koje će važiti za sve zemlje članove OUN-a. Međutim, u slučajevima kada se sukobe interesi, velike sile nameću odluke koje odgovaraju njihovim interesima. Pravilo koje tamo vlada nije pravda i poštenje nego “zakon jačeg”.

 

Božiji zakoni su bolji od čovjekovih, jer je On iznad klase, rase ili pola; čovjek mu ne može ni koristiti ni štetiti; On ga je stvorio i potpuno ga poznaje kao i svijet u kojem živi. Zbog toga Njegovi zakoni obuhvataju sve što se tiče čovjeka - njegove potrebe, slabosti, nedostatke i mogućnosti.

 

U demokratskim društvima pravni sistem se povinuje volji većine. Tako na primjer, smrtna kazna se ne primjenjuje u onim društvima u kojima je većina vođena principom milosti. Najveća kazna koju ubica može dobiti u njima je doživotna robija. Smrtna kazna je u primjeni u onim demokratskim društvima u kojima je većina vođena principom pravednosti i u kojima je stopa ubistva velika. Međutim, u svim ovim demokratskim društvima nije se uočila razlika između principa milosti i pravednosti. Pravda se može zahtijevati i dobiti zakonskim putem, ali se milost ne može definisati zakonom. Za milost se uvijek može moliti, ali se ona nikad ne može zahtijevati.

 

Ono što islam nudi je mnogo bolje, jer on uzima u obzir razliku između ova dva principa i na pravi način uspostavlja odnos između pravde i milosti. U Kur’anu se govori o smrtnoj kazni na dva nivoa: zakonskom i moralnom. Zakon propisuje ono što pravda nalaže: daje se pravo žrtvi ili porodici ubijenog da uzvrati istom mjerom, ali odmah zatim se jako preporučuje da to ne uradi nego da, ili oprosti, ili uzme materijalnu nadoknadu. O tome govore ovi ajeti:

 

“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati.” (K.2:179)

“Mi smo u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome koji od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje.”

(K.5:45)

 

Tako u islamu imamo zakon u društvu koji daje pravo žrtvi na odmazdu, ali i moralni potstrek da oprosti .

 

 

 

 

 

Za vrijeme Poslanikovog života, muslimani su živjeli po šeriatu tako što su slijedili Kur’an i Poslanikov primjer (sunnet). Zašto samo Kur’an nije bio dovoljan? Kur’an je knjiga uputstva poslana čitavom čovječanstvu za sva vremena. Kao takva, sadrži samo osnovne principe u opštem obliku. Objašnjenje detalja je prepušteno Poslaniku s.a.v.. (“A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (K.16:44)) Poslanik s.a.v. je također imao i ulogu učitelja. ( “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.” (K. 62:2)) Ovi ajet dokazuju da poslanik Muhammed s.a.v., nije bio samo zadužen da prenese Kur’an ljudima da se oni sami koriste njime.

 

Čak i njegovi postupci služe za uzor i uputu. (“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onom svijetu, i koji Allaha često spominje” (K.33:21)) Poslušnost Poslaniku se izjednačava čak sa poslušnošću Allahu. (“Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu” (K.4:80)), a ljubav prema Allahu se ogleda u slijeđenju Poslanika s.a.v.. (“Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” (K.3:31))

 

Kur’an čak “šuti” i o mnogim detaljima potrebnim za obavljanje ibadeta. Na primjer, u njemu se na dvadeset i pet mjesta naređuje obavljanja namaza, ali se ni na jednom od njih ne objašnjava način na koji klanjati. Na ovaj način Allah prisiljava muslimane da ih traže kod Poslanika i da slijede njegov primjer.

 

Poslije Poslanikove smrti muslimani se razjediniše po pitanju vođstva zajednice, što imade svog odraza i na šeriat. Jedna grupa prihvati Aliju b. Ebi Taliba i njegove sinove za vođe i jedine vjerske autoritete, a druga za sebe odabra Ebu Bekra i druge halife poslije njega. Prva grupa je živjela po šeriatu tako što je slijedila samo Kur’an i Sunnete[1] Poslanika i njegovih nasljednika (Imama Ehlulbejta).

 

Zašto se Imamima iz Poslanikove porodice daje prednost nad svim ostalim izvorima šeriata? Muslimani su shvatali značaj Poslanikovog sunneta pa su ga nastojali sačuvati. Čak i Poslanikovi postupci zapamćeni od strane ashaba su se zapisivali. Ali, ovaj način čuvanja nije bio otporan na greške i zloupotrebu. U ranoj historiji islama mnogi hadisi su bili izmišljeni i pripisivani Poslaniku, naročito u vrijeme Umejada. U to vrijeme vladari su znali podmićivati pojedine ashabe radi izmišljanja hadisa u njihovu korist. U drugim vremenima neki su izmišljali hadise sa namjerom da unaprijede vjeru ili da uvedu “korisnu” ili “lijepu” praksu ne shvaćajući da su izabrali pogrešan način za to.

 

Poznavajući ove nepovoljne događaje u ranoj islamskoj historiji, mora se izabrati originalan i siguran izvor Poslanikovog sunneta. Kada se baci pogled na muslimane koji su živjeli sa Poslanikom ne vidi se niko učeniji, informisaniji, sigurniji ni bliži Poslaniku od članova njegove porodice, Ehlulbejta. To su bili hazreti Alija, Fatima i njihovi sinovi. Sam Kur’an nam garantuje njihovu duhovnu čistoću. (“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno pročisti.” (K.33:33))

 

Šeriat je morao uvijek biti u skladu s Kur’anom, pa zato on mora poticati od onih ljudi koji su mu bili najbliži i kojima je dopušteno da ga najbolje poznaju, što nas opet dovodi do Poslanikove čiste porodice. (“On je, zaista, Kur’an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga mogu samo oni potpuno pročišćeni.” (K.56:77-79))

“Dodirnuti” u ovom ajetu znači znati u detalje, posve poznavati. Sve detalje i potpuno znanje o Kur’anu bilo je dostupno samo onima koje je Allah pročistio, a to su bili članovi Poslanikove porodice.

 

Oni su bili toliko važni da Allah dž.š. naređuje poslaniku Muhammedu s.a.v. da traži nadoknadu od svojih sljedbenika preko ljubavi za njih. (“Reci: ‘Od vas ne tražim nadoknadu nikakvu, osim ljubavi za moju rodbinu.” (K.42:23))  Ali stvarnu korist od Poslanikove nadoknade imaće njegovi sljedbenici. (“Reci: ‘Ono što tražim kao nadoknadu (za sebe) je ( ustvari) za vas, mene će nagraditi Allah.” (K.34:47)) Nadoknada se traži od onih koji se namjeravaju držati puta koji vodi Njihovom Gospodaru, a to je put čistog islama. (“Reci: ‘Ono što tražim kao nadoknadu (za sebe) je (u stvari) za onoga koji želi da se drži puta koji vodi njegovom Gospodaru.” (K.25:57))

 

Zaključak: Božiji Poslanik nije tražio nikakvu nadoknadu za sebe, nego je ona trebala biti u korist onima koji su željeli ostati na njegovom putu ka Gospodaru njihovom. Oni koji žele biti na tom pravom putu dužni su voljeti njegovu porodicu (Ehlulbejt). Ona ima specijalno mjesto, jer ju je Allah zaštitio od grešaka i grijeha i dopustio njenim Imamima da u potpunosti razumiju Kur’an, što je neophodno da bi se došlo do ispravnih islamskih propisa.

 

Oni su također, najbolji tumači i najbolji poznavaoci Poslanikovog sunneta. Šesti Imam, imam Džafer Sadik, o ovome kaže:

“Moj hadis je hadis mog oca (Muhammeda Bakira). Hadis mog oca je hadis mog djeda (Zejnul Abidina). Hadis mog djeda je hadis Husejna (Fatiminog sina). Husejnov hadis je Hasanov hadis. Hasanov hadis je hadis Alije b. Ebi Taliba. Alijin hadis je hadis Božijeg Poslanika, a hadis Božijeg Poslanika je Božija riječ[2].”

 

 

O njima ćemo navesti samo jedan Poslanikov hadis:

“Iza seba vam ostavljam dvije vrijedne stvari. Sve dok ih budete zajedno čvrsto držali nikad nećete zalutati. Jedna je veća od druge, a to je Allahova knjiga, Kur’an. Druga je moja porodica, moj Ehlulbejt. Oni se nikad neće odvojiti od Kur’ana sve dok mi ne dođu na džennetskom izvoru. Zato, pazite, način na koji ćete do njih držati pokazat će kako ste mi uzvratili za ono što sam za vas učinio”.

 

Eto, zato mi dajemo prednost Imamima Poslanikove porodice nad svim drugim Ashabima.

 

 

 

[1] Pod Sunnetom se u Džaferijskom mezhebu podrazumijevaju riječi, djela i prešutna odobrenja Poslanika i njegovih nasljednika.

[2]   El-Kulejni, Usul minel Kafi, dio I, str.52

Eš-Šarani, Tabakatul Kubra, dio I, str.28

Ebu Nu’ajm, Hiljatul Evlija, dio III, str.193, 197

 

 

 

 

Poslije tragedije na Kerbali, Imami Ehlulbejta, naročito Muhammed Bakir i poslije njega njegov sin, Džafer Sadik, dobijaju priliku da formalno, putem predavanja i lekcija, predoče šeriat muslimanima. Kasniji Imami su bili sve teže pristupačni svojim sljedbenicima zbog vlasti koja je sve više na njih motrila, proganjala ih i zatvarala. Uveden je sistem vikale, gdje su Imami izabirali i obučavali svoje pretstavnike (vakile) preko kojih su sada komunicirali sa svojim šijama. U periodu od  318 godina poslije Poslanikove smrti muslimani su imali pristup šeriatu direktno ili indirektno preko dvanaest Imama, njegovih potomaka.

 

Do odlaska Dvanaestog imama, imama Mehdija, u skrivenost, Imami su ostavili dovoljno znanja za uputu, i obučili i pripremali sljedbenike za idžtihad i taklid. To znači da danas jedni studiraju raspoloživi materijal u detalje, - oni su mudžtehidi. Drugi, slijede rezultate proučavanja  mudžtehida, - oni su mukalidi.

 

Da li je taklid prihvatjiv i njegova primjena razumna? Odgovor je pozitivan. Zaista, u svakodnevnom životu postoje bezbrojni primjeri njegove primjene. Čovjek koji želi napraviti kuću objašnjava projektantu dimenzije, raspored prostorija, broj spratova, itd. Projektant mu onda podnosi riješenje u skladu za zakonima statike, estetike, vrstom materijala, standardom itd. Tako, kada smo bolesni, idemo doktoru; kada nam se kola pokvare, idemo auto-mehaničaru; kada frižider neće da radi pozivamo električara, itd.   Isto je sa kompjuterom: upotrebljavaćemo ga po proizvođačevom uputstvu i za sve probleme obratićemo se opunomoćenim ljudima koje je sam proizvođač obučio i preporučio.

 

U islamskoj terminologiji taklid znači slijeđenje mudžtehida. Šeriat obavezuje svakog onog, koji nije upućen u vjerske nauke, da slijedi eksperta u njima, tj. mudžtehida. Stvar je toliko ozbiljna da klanjanje, post, hadž ili bilo koji drugi ibadet nemaju vrijednost ukoliko njihov način obavljanja nije potvrđen od strane mudžtehida. Na Sudnjem danu neki će pokajnički govoriti:

 

“Da smo slušali ili  razumjeli, ne bismo među stanovnicima džehennema bili” (K.67:10)

 

Slušanje ovdje znači slušanje i slijeđenje učenih kada osoba sama nije u stanju “razumjeti” tj. posvetiti se proučavanju i postati mudžtehid. Kur’an naglašava potrebu da se grupa ljudi iz svakog naroda, oslobođena čak i džihada, uputi na proučavanje i razumijevanje vjere.

 

“Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate, da bi se oni Allaha bojali.” (K.9:122)

 

Zadatak ove manjine je da savlada vjerske nauke tj. šeriat da bi opominjali i upućivali po njemu svoj narod koji će se onda “Allaha bojati”, što znači izvršavati Njegova naređenja i ustezati se od Njegovih zabrana. Znači Idžtihad je proučavanje vjere u cilju vođenja i savjetovanja dok taklid pretstavlja slijeđenje savjeta i uputa mudžtehida.   

 

Slijeđenje mudžtehida (taklid) postaje obavezno samo onda kada se nema pristupa Imamu Ehlulbejta. Ono je postepeno uvedeno od strane samih Imama Poslanikove porodice. U jednom poznatom hadisu Umar b. Hanzala pita imama Džafera Sadika da li je ispravno da njegova dva sljedbenika, koji su u međusobnom sporu, traže presudu od vladara ili sudije postavljenog od vladara. Imam je odlučno zabranio da to urade, i kao dokaz naveo sljedeći ajet:

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom[1] sudi, a naređeno im je da ga odbace i ne vjeruju u njega.” (K.4:60)

 

Onda ga je Umar b. Hamzala upitao: “Šta njih dvojica treba da rade?” Imam je odgovorio ovako: “Trebaju tražiti nekoga od njih koji zna naše hadise, poznaje šta je dozvoljeno a šta zabranjeno i upoznat je s onim šta propisujemo. Kada ga nađete učinite ga svojim sudijom, jer sam ga i ja učinio vašim sudijom. Ako je njegova presuda, koja se slaže s onim kako mi odlučujemo, odbijena, onda je to jednako neposlušnosti Allahu i nama, Imamima Poslanikove kuće, jer neposlušnost nama jednaka je neposlušnosti Allahu, a onaj koji Njega ne sluša je mušrik.”[2]

 

U drugom hadisu, Ebu Hedidža prenosi da mu je imam Džafer Sadik poslao svog čovjeka sa sljedećom porukom:  “Ako se desi spor ili nesuglasica među vama vezano za imovinu, pripazite da ne tražite da vam presudi neki od onih uzurpatora. Umjesto toga tražite nekoga ko zna šta mi zabranjujemo a šta dopuštamo, jer takve ja postavljam da presuđuju među vama. I pazite da ne tražite presudu od nepravednih vladara.[3]

 

Postoji nekoliko pisanih dokumenata u kojima Imami upućuju šije na druge osobe u slučajevima kada im oni sami nisu dostupni.

 

• - Ali b. Musejb pitao je imam Alija Rezu: “Živim daleko i ne mogu ti svaki put doći kada mi nešto nije jasno i kada trebam tvoju odluku. Kome mogu da se obratim?” Imam mu je odgovorio: “Zekeriji b. Ademu el-Kumiju.”
• - Abdulaziz  i Hasan b. Ali b. Jaktin su pitali imam Alija Rezu: “Nismo ti u stanju uvijek doći za naše vjerske probleme. Da li je Abdurahman pouzdan da pitamo njega?” Imam je odgovorio pozitivno.
• - Abdullah b. Ebi Ja’fur je pitao imam Džafera Sadika:
• “Ne živim blizu tebe, niti ti mogu uvijek doći kada ne znam nešto vezano za vjeru. Ponekad mi neko dođe i pita me slična pitanja za koja nemam odgovora.” Imam mu je rakao: “Šta te sprječava da pitaš Muhammeda b. Muslima es-Sakafija. On je čuo mnogo hadisa od mog oca i on ga je veoma cijenio.”
•  - Šuajb el-Akrakufi je pitao imam Džafera Sadika: “Ponekad te trebamo upitati nešto, ali smo u tome onemogućeni. Da li za to postoji neko drugi?” Imam mu je odgovorio: “Tražite uputu od Ebu Basira el-Asadija.” [4]

 

Ovi hadisi dokazuju da je traženje od onih upoznatih sa učenjem Imama Ehlulbejta odobreno od samih Imama. Na kraju vrijedi pomenuti pismo od današnjeg Imama, imama Mehdija upućeno Ishaku b. Jakubu.

 

“ …Što se tiče novih stvari koje mogu iskrsnuti u budućnosti, za njihovo rješenje morate se obraćati prenosiocima i poznavaocima naših hadisa, jer su oni moj dokaz vama, a ja sam Allahov dokaz  njima”. [5]

 

 

Svojstva mudžtehida.

 

Šeriat kaže da nije dovoljno postati ekspert u fikhu ili drugim islamskim naukama da bi se zaslužio položaj mudžtehida. Uz veliko znanje, on mora biti sljedbenik Imama Ehlulbejta i mora biti adil[6]. Pod ovim se podrazumijeva da osim pravednosti on mora posjedovati i sve druge moralne kvalitete kao sto su poštenje, puzdanost i skromnost. On mora svojim životom, ponašanjem, bogobojaznošću, uzdržavanjem od svega što islam zabranjuje i izvršavanjem svih svojih dužnosti služiti drugima za primjer..

 

Imam Hasan Askari prenosi jedan dug hadis od imama Džafera Sadika u kojem on kritikuje Jevreje za slijeđenje koruptiranih rabina. Tu se pored ostalog kaže:

 

“ … tako slično, ako bi ljudi ovog Ummeta znali da njihovi alimi otvoreno čine grijeh, slijepo se odaju vlastitioj rasi ili naciji, željni su ovog svijeta i svega što je zabranjenu u njemu, suprotstavljaju se neistomišljenicima, mada bi trebali da im pomognu, a drže stranu onih koji ih podržavaju, mada bi im se trebali suprotstaviti – pa svi pripadnici ovog Ummeta koji slijedi takve alime imaju isti položaj kao i Jevreji koji su prokleti zbog slijeđenja pokvarenih rabina.”

 

Onda Imam kaže:

“Ali ako postoji neko od uleme ko obuzdava svoje želje, štiti svoju vjeru, savladava svoje zle težnje i poslušan je svome Gospodaru – onda ga ljudi trebaju slijediti u vjeri. Ovi kvaliteti mogu se pronaći samo kod nekih šija alima - nekih, ne svih.”[7]

 

 Ovaj hadis nam govori o kvalitetama koje mora posjedovati mudžtehid i upozorava nas da budemo pažljivi pri njegovom izboru.

 

 

Kako prepoznati mudžtehida?

 

Šeriat nam daje tri opcije:

 

 

•  Ako je neko alim, tj. dovoljno vjerski obrazovan da sam prepozna najučenijeg
• Ako dva poštena (adila) i učena čovjeka (alima) potvrde da je neki alim dosegao nivo mudžtehida
• Ako je opšte poznato i već utvrđeno za nekog alima da je mudžtehid.

 

O jednom poznatom mudžtehidu njegov učenik piše:

 

“On je bio simbol spokojstva, dostojanstva, samopoštovanja, vjere u Allaha, iskrenosti, skrušenosti, ljubaznosti i plemenitog morala. Na njegovom skrušenom licu se mogao primijetiti znak duhovne savršenosti, prosvjetljenja srca i povezanosti sa nebeskim svijetom. Na njegovim skupovima vladala je takva atmosfera, da je prisutne primoravala na duhovnu kontemplaciju. U razdoblju od trideset godina, tokom kojih sam imao čast da prisustvujem njegovim predavanjima, od njega nikad nisam čuo “Ja” (upotrijebljenu samu), a riječi “Ne znam” čuo sam mnogo puta. To je bila njegova skrušenost. Jedan od značajnih kvaliteta ovog duhovnjaka je velika ljubav i vjera u Ehlulbejt. Njegove dnevne i noćne aktivnost na poljima predavanja i proučavanja, nisu ga zaustavile u poštivanju i traženju pomoći od Božijeg Poslanika i njegove porodice, i za sve svoje uspjehe smatrao se dužnikom ovih velikih ličnosti.

 

Premda je bio skriveni dragulj, koji nije imao nikakvih želja za slavom i koji je vodio jednostavan život, brzo je privukao tragače za istinom i značajne ličnosti u oblasti islamskih nauka, te ih počeo obučavati, čime je posijao sjeme jednog novog kulturnog i etičkog pokreta. Iako nije imao nikakvih materijalnih izvora na raspolaganju, premostio je sve prepreke oslanjajući se na Allaha i pomoću vlastitih vrlina. Kada bi neko proučio njegovo ponašanje, način života, znanstvena djela, dubokoumne ideje, njegovu iskrenost i znanje bez presedana, zasigurno bi došao do zaključka da bez stvarne veze sa Svemogućim Allahom, Njegovim Poslanikom i Ehlulbejtom, niko ne može imati ovkav sklad i blagonaklonost.

 

“On daruje znanje onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano, darovan je blagom neizmjernim ”  (K.2:269) 

 

 

 

[1] Tagut je svaka stvar ili osoba koja se slijedi bez Allahovog dopuštenja ili dopuštenja Njegovog čovjeka na zemlji. Njome se označava šejtan, idol ili čak ljudsko biće koje zavodi druge.

[2]   Shaykh el-Kulejni el-Usul minel Kafi, dio I, str. 67

[3]   Shaykh Murtaza el-Ensari, Kitabul Makasib, str. 154

[4]  Wasailuš-Šija, dio XVIII, str. 103, 105, 106, 107

[5]   Shaykh Saduk, Kamalud Din ve Tamamun Niama, str.484;   Shaikh Tusi, Kitabul Ghajba, str. 177;   Tabrasi, Ihtidžadž, dio II, str. 283

[6] Poredo ovih uslova mudžtehid mora biti živ, zreo covjek, psihički zdrav i rodjen u zakonitom braku. 

[7] Tabrasi, el-Ihtidžadž, dio. II, str. 264

 

 

 

1. Zašto moramo klanjati pet puta dnevno?
2. Postiti mjesec dana?
3. Zašto nositi hidžab?
4. Zašto meso životnje koja nije zaklana na islamski način, nije dozvoljeno jesti? itd.

 

Ovo su samo nekoliko pitanja koje će postaviti oni koji bi htjeli da sebi objasne ili saznaju razlog i namjenu svakog propisa.

 

Prije nego se pozabavimo time, definišimo sebi odnos koji svaki musliman mora imati prema vjeri. U Kur’anu i Sunnetu pronaći ćemo dva različita odnosa iz kojih su izvedena dva pojma: temeljna vjerovanja ili usule din i šeriatski propisi ili furue din. Tako kažemo da se din sastoji od vjerovanja i propisa (zakonskih i moralnih)

 

Vezano za prvi pojam, tj. vjerovanja, od muslimana se traži da prvo proučava i razmišlja, i tako se uvjeri u njihovu istinitost i ispravnost. Kur’an jasno kaže da nema prisile u vjerovanju i jako kritikuje one koji slijepo slijede vjerovanja drugih:

 

“U vjeri nema prisiljavanja- pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (K.2:256) 

  “A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!’. Oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!’ (K. 5:104)

 

Umjesto slijepog slijeđenja Kur’an nam savjetuje da saslušamo i da prihvatimo ono što je razumno i logično.

 “Oni koji saslušaju govor i slijede najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (K.39:18)

 

Tako, u knjigama hadisa vidimo da su Poslanik i Imami koristili logične dokaze da uvjere svoje protivnike ili privuku one koji traže istinu. Iz ovoga zaključujemo da musliman mora temeljiti svoja vjerovanja na razumijevanju i ubjeđenju.

 

ALI  po pitanju šeriata i negovih propisa, islam očekuje potpunu poslušnost. Razlog je očigledan: Kada osoba dobrovoljno prihvati i povjeruje da je Allah Stvoritelj i mudri zakonodavatelj, Muhammed s.a.v. Njegov Poslanik, a Kur’an Njegova knjiga – onda prirodno proizilazi da se mora pridržavati šeriatskih propisa.

 

Tako na primjer, od čovjeka koji dobrovoljno uđe u neku zemlju, odmah se očekuje da poštuje njene zakone. Kako bi izgledalo da odmah po ulasku počne sa pitanjima: Zašto moram davati ovoliku taksu? Zašto radni dan počinje od 9 sati? Zašto je ograničenje brzine na putevima toliko? Niko ga nije tjerao da uđe i zato se mora pridržavati svih zakona koji su u njoj na snazi. Kako onda onaj koji uđe u islam, može pitati: zašto moram klanjati i postiti? Mora izvršavati svoje obaveze, jer ga niko nije natjerao da primi islam. O potpunoj pokornosti Kur’an govori na nekoliko mijesta:

• “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (K.33:36)
•   “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zduženim za upravljanje nad vama[1].” (K.4:59) 
•   “A mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naređenju, pokoravali.”  (K.4: 64)

 

Na kraju, kao zaključak, možemo reći da se od muslimana očekuje da vjeruje nakon razmišljanja i zaključivanja, a da poštuje šeriatske propise bez ikakvog izgovaranja.

 

Kategorije šeriatskih zakona

 

Prema poznatosti razloga za propisivanje šeriatskih propisa oni se mogu podijeliti u četiri grupe:

•  Propisi čiji su razlozi i namjene očigledne.
• Na primjer, pomaganje slabima, zabrana ubistva i laganja, plaćanje zekata i sl. Očigledno je da je dobro pomagati siromašnim, da je ubijanje i laganje zlo i da je plaćanje taksi neophodno da bi se održavala ekonomska ravnoteža u društvu.
•  Propisi čiji su razlozi i namjene objašnjeni Kur’anom i Sunnetom.
• Na primjer, zabrana opijajućih pića i interesa, obaveza klanjanja i sl.. Tako iz Kur’ana i Sunneta saznajemo da su opijajuća pića jedan od glavnih uzroka zla. Svijetu će još dugo trebati da shvati veliku štetu od alkoholizma, kojeg je Kur’an zabranio još prije četrnaest vijekova riječima: “…njegova šteta je veća od koristi.” (K. 2:219) Interes uništava siromašne u društvu i dopušta bogatima da se bogate više.  Namaz odvraća od razvrata i ružnih radnji: “… obavljaj molitvu, molitva zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost!”(K. 29:45) 
• Propisi čiji razlozi i namjene nisu objašnjeni Kur’anom ni Sunnetom, ali je nauka uspjela da pokaže njihovu korisnost i opravda razloge za njihovo propisivanje. 

 

 

Na primjer, zašto je svinjetina zabranjena, zašto se sunećenje veoma preporučuje ili zašto je samo riba koja ima krljušti dozvoljena za ishranu. Nauka je dokazala da svinjsko meso sadrži najviše zaraznih bakterija. Danas, zbog mnogih koristi i preventive od bolesti, doktori preporučuju sunećenje svim muškarcima. Najveća prednost sunećenja je ta što se njime sprječava nakupljanje masnoće i izlučine (zvane smegma) pod kožom na vrhu penisa, što uzrokuje infekciju, oticanje i ponekad skupljanje kože, što ponekad spriječava izlazak vrha penisa. Što se tiče ribe bez krljušti, danas je dokazano da njena upotreba u ishrani šteti čovjeku.

 

Ovdje treba napomenuti da se ova naučna objašnjenja, koja potvrđuju ispravnost šeriatskih propisa, ne mogu uzeti kao pravi razlog njihovog propisivanja, jer ljudsko znanje je tek u povojima, dok šeriatski propisi potiču iz Allahovog savršenog znanja, koje obuhvata ljudski život Ovoga i Onoga svijeta. U svakom slučaju, naučne činjenice nam mogu poslužiti da pokažemo njihove koristi i prednosti.

 

·        Propisi čiji razlozi i namjene nisu objašnjenu u Kur’anu ni Sunnetu, niti ih je savremena nauka u stanju objasniti.

Na primjer, zašto klanjamo na način koji klanjamo. Zašto četiri rekjata u podne namaza, a tri u akšama. Zašto se posti mjesec dana, a ne manje ili više, i sl. 

 

Što se tiče prve tri grupe propisa, traženje objašnjenja za njih ne pretstavlja problem. Problemi počinju onda kada se traže objašnjenja za četvrtu grupu propisa. Za ovu grupu se samo može reći da musliman mora biti siguran da oni sadrže korisnu namjenu. Korist može biti materijalne ili duhovne prirode, ili oboje zajedno. Zašto moramo imati povjerenje u ovu vrstu zakona? Zato što mi, sljedbenici Ehlulbejta, vjerujemo da sve što dođe od Allaha ima svoju svrhu i korisnost. Na temelju ovog vjerovanja, mi smo sigurni da svi Njegovi propisi (uključujući i one čija namjena je nepoznata) imaju svrhu i korist.

 

 

Literatura:

An introduction to the Islamic Shari’ah, Sayyid Muhammad Rizvi

El-Šija u islamu, Allame Sejjid Muhammed      Husejn Tabatabai

 

[1] Imamima Poslanikove porodice