Abdikacija hazreti Hasana (IV dio)
Devetogodišnji period od hazreti Hasanove abdikacije (41. p.H.) pa do njegove smrti (49.p.H) bio je period u kojem su šiijska osjećanja i tendencije prolazile kroz jednu, takozvanu, unutrašnju fazu pri kojoj nije bilo vidljivih spoljašnjih aktivnosti. Historijska analiza razvoja šiijskih ideala u ovom periodu sa stanovišta historije je vrlo otežana zbog toga što izvori vezani za ovaj period ne sadrže mnogo informacija na ovu temu. U svakom slučaju, čak i u njemu su se mogli čuti povremeni glasovi podrške članovima Poslanikove kuće i protesti protiv vladavine Muavije ibn Ebi Sufjana. Može se naći i pokoji izvještaj o posjetama pojedinaca ili manjih grupa, uglavnom iz Kufe, Hasanu i Husejnu.
Ovi pojedinci i grupe su gotovo redovito tražili od ove dvojice Poslanikovih unuka da se podignu u pobunu. Međutim, bili su redovito odbijani. Razlog za šiijsku neaktivnost u ovom periodu može se tražiti u dva razloga: prvi, čvrsta stega pod kojom je Muavija kontrolisao državu pomoću svojih odanih sirijskih snaga bila je isuviše jaka da bi bilo moguće organizovati pobunu ili ustanak. Drugi razlog je bio taj što šiijski pokret nije još bio dovoljno organizovan da bi se mogao suprotstaviti takvoj moćnoj snazi.
Još je prolazio kroz prirodni proces evolucije na čijem kraju je mogao obskrbiti sebi široku podršku i onda se dokazati u praksi. Također, Muavija je bio veoma dobro obaviješten o jakim šiijskim tendencijama među određenim grupacijam Kufe, što mu je omogućilo da poduzme neke preventivne mjere i spriječi pobunu. Uskoro, nakon dolaska na položaj halife, plemena koja su bila odana Alijevim sinovima iselio je iz Kufe i umjesto njih naselio neka arapska plemena iz Sirije, Basre i Džezire, koja su bila odana njemu.
Poslije abdikacije, hazreti Hasan je napustio Kufu i naselio se u Medini. Počeo je da vodi miran život, daleko od politike. Kakav odnos je imao sa vlastima može se razaznati iz sljedećeg događaja. Kada je bio na putu za Medinu, u mjestu zvanom Kādisīja, primio je pismo od Muavije u kojem ga je ovaj pozivao da uzme učešća u borbi protiv Haridžija koje su se u to vrijeme pobunile. U hazreti Hasanovom odgovoru je stajalao da je on odustao od borbe sa Muavijom da bi donio mir narodu, i da ne namjerava da se bori na njegovoj strani ni protiv koga. On je održavao ovakav povučeni odnos, istovremeno smirujući one od šija koji bi ga ponekad posjetili i izražavali svoju ogorčenost prema Umejadskom vladaru.
Hazreti Hasan nije dugo živio. Umro je 49. p.H., mnogo prije Muavije. Ovaj je imao 58 godina kada je preuzeo halifat i umro u 60. p.H. kada mu je bilo 77 godina. Hasan je imao samo 38 godina kada je abdicirao, a kada je umro imao je 45 ili 46 godina. Veoma važno je uočiti razliku u godinama između hazreti Hasana i Muavije, naročito kada se zna da je Muavija imao ambiciozne planove da zadrži halifat u svojoj vlastitoj kući tako što bi postavio sina Jezida za svog nasljednika. Ovo nije bilo moguće zbog uslova pod kojima je hazreti Hasan predao halifat, niti se moglo nadati da bi on mogao umrijeti prirodnom smrću prije Muavije. Ovaj je morao da fizički ukloni hazreti Hasana da bi izvršio svoj plan i ispunio svoju želju.
Glavnina izvora, i šiijskih i sunijskih, prenose da je hazreti Hasanova smrt uzrokovana otrovom koji mu je stavljen u hranu od strane njegove žene Džūde b. el-Aš'as. Prenosi se da ju je Muavija potkupio tako što joj je obećao da će joj dati veliku količinu novca i udati je za svog sina Jezida. Nakon što je odradila zadatak, Muavija joj je dao obećanu sumu, ali je odbio da je uda za Jezida, plašeći se za sinov život. Prema hazreti Hasanovim riječima, to je bio treći pokušaj trovanja, ovaj put ono je bilo fatalno. Izvori govore o Muavijinoj otvorenoj radosti i vidnoj sreći u trenutku kada je dobio vijest o Hasanovoj smrti. Odmah je počeo raditi na obezbjeđivanju potrebne podrške za imenovanje Jezida za sljedećeg halifu.
Nakon hazreti Hasanove smrti šije Kufe su smatrale da je došao pogodan trenutak da opet pokušaju povratiti halifat Poslanikovoj porodici. Čim su čuli za njegovu smrt sastali su se, nakon čega su napisali dugo pismo hazreti Husejnu. U njemu su, nakon izražavanja žalosti zbog hazreti Hasanove pogibije, pozvali Husejna da se podigne protiv Muavije, obećavajući da će mu pružiti svoju svesrdnu i bezrezervnu podršku. Husejn je odbio prijedlog želeći da ispoštuje sporazum koji je njegov brat bio potpisao sa Muavijom. Savjetovao im je da se strpe i ostanu u kućama sve dok je Muavija živ.
Međutim, najentuzijazniji od šija nisu mogli više sjediti i čekati. Hudžr b. 'Adī el-Kindi i njegovi prijatelji, koji nikad nisu napušali šiijske ideale, otvoreno su ustali protiv Muavije i njegovog generala Zijada b. Ebu Sufjana, koji je upravljao Kufom i Basrom. Historijski dokumenti govore da ova grupa nije bila samo uporna u svojim protestima protiv vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, nego i protiv vladavine Muavije, kojeg su smatrali uzurpatorom prava Poslanikove kuće. Njihova parola je bila da ''halifat nije ispravan osim u kući 'Alija [b. Ebi Taliba]''. Javno su odlazili u džamiju i glasno se odricali Muavije i njegovog upravnika Zijada. Jednom, kada je predvodnik namaza pokušao da ih upozori da prestanu sa takvim ponašanjem oni su ga zasuli kamenicama i prinudili da napusti džamiju. Njihova brojčana snaga se da približno odrediti kada se, po pouzdanim predajama, zna da su oni zauzimali pola glavne džamije u Kufi, koja je imala kapacitet od 40 000 osoba.
Kada je bio informisan o aktivnosti ove grupe, Zijad, koji je boravio u Basri, žurno se vratio u Kufu. Prvo je poslao grupu uglednika da upozore Hudžra i njegove prijatelje o opasnostima koje im njihovo ponašanje može donijeti. Kada je Zijad tek došao na vlast pokušavao je da pridobije Hudžra i njegovu grupu, nudeći im položaje u vlasti, ali bezuspješno. Hudžrov glavni i jedni motiv za njegove aktivnosti je bio čisto vjerske prirode. On je već uživao visok ugled među stariješinama Kufe. Ovo se moglo primijetiti iz činjenice da su svi uglednici, koji su bili poslani od strane upravnika Kufe da savjetuju i opomenu Hudžra, tražili od upravnika da ne poduzima ništa protiv njega i da se prema njemu ponaša sa poštovanjem.
Međutim, Zijad ih nije slušao. Umjesto toga poslao je policiju da ga uhvate. Nisu uspjeli u tome zbog brojnih Hudžrovih pristalica koji su stali u njegovu odbranu. Shvatajući ozbiljnost situacije, Zijad je odmah sazvao sve lidere i uglednike, naročito one koji su bili iz jemenskih plemena. Jedno od njih bilo je i Kinda, pleme kojem je pripadao i Hudžr. Rekao im je da su njihovi suplemenici glavni Hudžrovi pomagači i zaštitnici i, ako oni nešto ne urade da se to stanje promijeni, on će pozvati sirijske snage da jednom za svagda unište Hudžra i one koji ga podržavaju. Jedna od Zijadovih izjava izrečena na tom skupu najbolje svjedoči o karakteru i stavu ovih plemenskih starješina. Prema Tabariju, Zijad je rekao: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca i privrženost su uz Hudžra.''
Ebul Feredž prenosi ovu izreku u nešto više detalja: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca su uz onog glupaka okruženog muhama [tj. ljudima koji se kao muhe skupljaju oko svake stvari]; vi ste uz mene, ali vaša braća, sinovi i suplemenici su uz Hudžra.'' Uplašeni zbog mogućnosti gubljenja položaja i privilegija, plemenski lideri su još jednom pokazali svoje karakterne slabosti i nagovorili svoje suplemenike da se ne izlažu sirijskim snagama. Kada se većina onih koji su se bili okupili oko Hudžra povukla, oko njega je bilo još dovoljno ljudi da spriječe njegovo hvatanje. Zijad je bio prinuđen da pozove redovnu vojsku, sastavljenu od pripadnika jemenskih plemena Kufe, da se pozabavi situacijom.
Međutim, hvatanje Hudžra nije bilo lahak zadatak ne samo zbog njegovog ličnog ugleda i široke podrške koju je uživao među masama Kufe, nego i zbog straha od plemenskih komplikacija. Vješt političar sa izvanrednim sposobnostima da se bavi pobunama, Zijad je taktično uspio da uključi u svoje operacije i jemenska plemena kojima je sam Hudžr pripadao. Na ovaj način je uspio da izbjegne veći sukob između jemenskih i nizarskih plemena, dvije glavne plemenske grupe koje su živjele u Kufi.
Također je uspio da i sama jemenska plemena okrene jedne protiv drugih, naročito protiv Hudžrovog plemena Kinda. Njegovom plemenu je prijetio ubistvom njegovih članova i razaranjem imovine ako mu se Hudžr ne preda. Ova čitava epizoda u detalje je opisana u djelima Tabarija i Ebul Feredža. Iz nje saznajemo kako su lični interesi plemenskih starješina bili korišteni da ih prisile da djeluju sprotno svojim vjerskim aspiracijama; kako su plemenski lideri bili navedeni da rade jedni protiv drugih; kako su Hudžrove pristalice bile prisiljene da ga napuste; i kako je Zijad na kraju krajeva uspio da uhvati jednog od najpoštovanijih šiijskih lidera Kufe i tako uguši jedan duboko ukorijenjeni pokret.