Abdikacija hazreti Hasana (II dio)

 

Na kraju prvog dijela u prošlom broju naveli smo činjenicu da postoje dvije međusobno oprečne verzije događaja vezanih za našu temu. Prva verzija koja prikazuje Poslanikovog unuka u negativnom svjetlu, naširoko propagirana tokom dugogodišnje vladavine Umejada, potiče od historičara Zuhrija koji je bio usko vezan za umejadski dvor. Druga verzija, mada manje poznata i popularna, potiče od većine historičara koji su pisali o događajima tog vremena kao što su Jakubi i Dinavari. U ovom broju analizirat ćemo prvo Zuhrijevu verziju, a potom i verzije drugih autoriteta u području islamske historije.

 

Zuhrijeva verzija

 

Prema Zuhriju, hazreti Hasan je od samog početka bio naklonjen da pod najpovoljnijim uslovima koje je za sebe mogao osigurati, preda halifat Muaviji. Hazreti Ali je prije svoje smrti postavio Kajsa b. Sa'da, svog vjernog i pouzdanog saradnika, za komandanta armije koja je brojala četrdeset hiljada boraca i koja je bila podignuta za finalni obračun sa Muavijom. Kajs je bio veliki Muavijin neprijatelj koji se bio zakleo da neće uvući sablju u korice sve dok ne bude ubio Muaviju ili sam bio ubijen. Hazreti Hasan je znao da se Kajs neće nikad složiti sa njegovom abdikacijom u Muavijinu korist te ga je zbog toga smijenio i na njegovo mjesto postavio 'Abdullaha b. el-Abbasa. Kufljani su već bili sumnjali u hazreti Hasanove namjere, jer je za vrijeme davanja prisege na vjernost odbio da se obaveže da će se boriti protiv Muavije po svaku cijenu. Uskoro im je postalo jasno da hazreti Hasan nije bio prava osoba koja će ih voditi protiv Sirijaca, te su iz dana u dan postajali sve neposlušniji. Uskoro je hazreti Hasan i iskusio njihovo skriveno neprijateljstvo kada ga je jedan od njih napao i ranio kopljem. Zuhri nije naveo ni mjesto ni vrijeme ovog napada, što je rezultiralo da njegov prikaz događaja bude još nejasniji.

 

Nakon napada hazreti Hasan je na brzinu napisao pismo Muaviji u kojem ga obaviještava da bi se odrekao hilafeta u njegovu korist pod uslovom da dobije određenu količinu novca. U trenutku kada je hazreti Hasan poslao svog kurira sa pismom, Muavija u istom trenutku šalje svog kurira sa praznim listom papira i porukom da ako Hasan pristane da abdicira može napisati sve što želi da dobije zauzvrat. Pisma su se mimoišla. Kada je Muavija dobio pismo jako se obradovao što hazreti Hasan ne traži mnogo da bi se odrekao halifata. Odmah mu je napisao da prihvata njegov uslov. Kada je hazreti Hasan čuo šta mu Muavija nudi, na poslanom papiru dodao je još nekoliko novčanih zahtijeva. Poslije, kada je nakon predaje vlasti sreo Muaviju zahtijevao je da mu ovaj ispuni i one dodatne uslove, što je Muavija sada to odbio. U tom trenutku, po Zuhriju, hazreti Hasan je izrazio kajanje što se žurio u pisanju Muaviji, jer da je bio malo čekao mogao je izvući više koristi za sebe!  

 

Zuhri također piše da, čim je primijetio da hazreti Hasan vrši pregovore sa Muavijom, i Abdullah b. el-Abbas, glavno-komandujući njegove vojske, počeo je da s njim tajno pregovara želeći da dezertira i pređe na njegovu stranu. Muavija je odmah prihvatio njegove uslove i Abdullah pod plaštom noći prelazi u logor Sirijaca. Vojnici ponovo postavljaju Kajsa kao svog komandanta pod uslovom da se bore sve dok se svim prijateljima hazreti Alija ne garantuje bezbijednost života i imovine. Kajs je lahko zadobio Muavijino obećanje o ispunjenju ovih uslova, jer ovome u tom trenutku nije nimalo išlo na ruku da se bori sa jakom armijom Iračana. Muavija je čak pokušao da potkupi i Kajsa ali mu to nije pošlo za rukom.

 

Zuhrijevo nastojanje da prikaže događaje na način koji će zadovoljiti njegove umejadske patrone samo je još više pomutilo njihovu sliku. Njegov prikaz, kojim se jasno želi prikazati Hasanov minimalni otpor, očigledno je imao za cilj legalizovati Muavijin dolazak na vlast što nije bio ni izbor, ni postavljanje od prethodnog halife a ni šura. Međutim, događaji koji su prethodili hazreti Hasanovoj abdikaciji nisu bili tako prosti kako ih Zuhri opisuje.

 

Njihov opis od strane, na primjer, Avane, što je zabilježio Tabari, i drugih historičara u priličnoj su suprotnosti sa Zuhrijevom slikom. Prema Avani, za vrijeme hazreti Alijevog života Kajs nije ima komandu nad cijelom Alijevom armijom, nego samo nad predhodnicom od 12000 ljudi. Na vijest da je Muavija krenuo na Irak, hazreti Hasan ga šalje na čelu te prethodnice da zaustavi Muaviju dok mu se on kasnije ne pridruži sa ostatkom vojske. Prema historičarima Jakubiju, Ebul Feredžu i Ibn Ebil Hadidu, hazreti Hasan je predhodnicu od 12000 ljudi poslao pod komandom Ubejdullaha b. el-Abbasa, a Kajsa b. Sa'd zadužio kao njegovog savjetnika. Razlog zašto hazreti Hasan nije odmah krenuo bili su problemi s kojim se susretao pri mobilizaciji vojske. Kada je pozvao Kufljane u ovaj pohod odziv je bio minimalan. Tek nakon što se 'Adi b. Hatim, stari i odani Alijev sljedbenik i vođa plemena Tajj, obratio Iračanima pozivajući ih da se odazovu ''svom imamu, sinu Poslanikove kćerke'', vojsci se priključio veći broj ljudi.  

 

Uskoro je hazreti Hasan napustio Kufu sa glavnicom vojske, stigao do grada Medaina i ulogorio se na njegovoj periferiji. Kajs je sa prethodnicom već bio stigao do Maskina i zauzeo položaj nasuprot Muavijine armije. Sirijski upravnik je pokušao potkupiti Kajsa nudeći mu milion dirhama da pređe na njegovu stranu. Kajs je to odbio i sa prezirom rekao, ''Ne želim ti dopustiti da me prevariš u vjeri!'' Sličnu ponudu Muavija je uputio Ubejdullahu b.el-Abbasu koju je ovaj prihvatio i sa 8000 vojnika prešao na sirijsku stranu. Tako je Kajs ostao samo sa 4000 vojnika da čeka hazreti Hasana i glavnicu vojske.

Međutim, dok je prethodnica čekala Hasanov dolazak u Maskinu, za njega su se javili ozbiljni problemi u Madainu. Neki od pripadnika njegove armije su se bili pobunili, opljačkali njegov šator i njega fizički napali. Ova pobuna je  u historijskim izvorima opisana u pet rezličitih verzija.

 

Prema Avani, neko je iznenada proširio vijest da je Kajs bio poražen i ubijen i da se treba spašavati živa glava. Hasanov šator je onda napadnut i opljačkan. Ako je ova verzija tačna onda je širenje glasine bilo dobro osmišljeno djelo Muavijinih špijuna koji su bez sumnje djelovali u Iračkoj vojsci. Po drugoj verziji, koju je dao Jakubi, čim se hazreti Hasan ulogorio kod Madaina Muavija je poslao nekoliko svojih ljudi da nasamo s njim pregovaraju. Kada su ovi napuštali logor proširili su glasinu da je hazreti Hasan pristao da preda moć Muaviji nakon čega su se vojnici pobunili i napali njegov šator. Jakubi također piše da je Muavija poslao ljude da među Kajsovom vojskom prošire glasinu da je hazreti Hasan predao halifat Muaviji i u isto vrijeme šalje nekoliko osoba u hazreti Hasanov logor da prošire vijest da je Kajs prešao na Muavijinu stranu. U ovom slučaju, kao i u prethodnom, pobunu su uzrokovale Muavijine mahinacije.

 

Treću verziju daje Dinavari. Po njemu je hazreti Hasan napustio Kufu i uputio se ka Madainu, i kada je stigao blizu odredišta primijetio je da neki dijelovi negove vojske pokazuju znake nestabilnosti, neodlučnosti i nevoljnosti za rat. Kada su se ulogorili obratio se trupama riječima:

''Ljudi, prijatelj sam svakom muslimanu i ne osjećam neprijateljstvo ni protiv ijednog od vas. Na stvari vezane za vas gledam potpuno jednako kao na svoje lične stvari. Imam nešto u planu  - nemojte mi se suprotstavljati. Izmirenje, koje se ne sviđa nekima od vas bolje je [u ovom trenutku] od raskola, koji neki od vas zagovaraju. Ovo je istina, naročito sada kada vidim da neki od vas nisu za rat i žele izbjeći borbu. I pored toga ne smatram mudrim da vam nametnem nešto što ne želite prihvatiti.''

 

Kada su vojnici čuli ovo počeli su se između gledati pogledima punim sumnje. Oni među njima sa haridžijskim tendencijama počeli su da viču,  ''Evo ga! Postao je nevjernik (kafir) kao otac mu!'' Onda su skočili i fizički ga napali. U pomoć su mu pritekli pripadnici plemena Rabia i Hamadan koji su odgurali napadače i odvojili ih od njega.

Po četvrtoj verziji koju daje historičar Mada'ini, hazreti Hasan je bio napadnut, ranjen i opljačkan od strane vlastitih ljudi dok se kretao prema gradu Madainu. Muavija je čuo za tu vijest i proširio je naširoko. Tako je i Kajsova grupa bila o tome obaviještena nakon čega je uslijedila masovna dezertacija na Muavijinu stranu. Kada je hazreti Hasan o tome saznao obratio se glavnici armiji i sa žalošću ih obavijestio da se pohod obustavlja i da želi da abdicira. Prije nego pređemo na petu verziju, potrebno je ovdje usput napomenuti da prema sve četiri navedene verzije, hazreti Hasan nije abdicirao dobrovoljno već je bio na to prisiljen okolnostima u kojima se našao.     

         

Prema petoj verziji, koju daju Ibn A'tham i Ebul Faradž, kada je hazreti Hasan stigao do Madaina iznenada je zaustavio armiju i najavio da želi da abdicira. Govor koji je održao gotovo je identičan onome koji je naveo Dinavari. Kada su ga čuli, neki njegovi vojnici su ga napali i opljačkali. Ova verzija, za razliku od prethodne četiri, ne otkriva ono što ga je navelo da u tom trenutku i mjestu održi govor, što doprinosi njenoj nejasnoći. Također, u njoj se javlja nekoliko kontradikcija i nejasnoća. Na primjer, neko može upitati, zašto je hazreti Hasan pozivao ljude u džihad i u svojim govorima potsticao ih da se bore protiv Muavije, kako to i sam Ebul Faradž bilježi?

 

Zar je on prešao čitav put od Kufe do Madaina, nakon što je podigao i opremio armiju za rat, da bi samo tek tako promijenio mišljenje i poželio da sklopi mir? Zbog toga se treba prihvatiti jedna od prve četiri verzije, od kojih je Dinavarijeva najvjerovatnija: hazreti Hasanov govor i najava da abdicira bili su izazvani izdajničkim odnosom Iračana i uspješnim subverzivnim djelatnostima Muavije.

 

Nakon takvog tretmana od strane vlastite vojske, za hazreti Hasana je bilo nemoguće da ostane u logoru. U pratnji bliskih prijatelja i odanih sljedbenika na konju se uputio ka utvrdi u kojoj je živio njegov upravnik tom provincijom. Međutim, prije nego je tamo stigao napao ga je zadrti haridžija, Džarrah b. Sinan el-Asadi i ranio nožem u nogu. Rana je bila toliko ozbiljna da su ga ostatak puta morali nositi na nosilima. Vijest o njegovom ranjavanju Muavija je širio na široko i na dugo. Ovo je još više poljuljalo odlučnost Iračana koji su sada masovno napuštali vojsku i bježali kućama. Kada je Kajs poslao hazreti Hasanu pismo u kojem ga je obavijestio o dezertiranju, pozvao je iračke vođe i uglednike i obratio im se ovim riječima: '' ... Šta bih trebao uraditi s vašim ljudima koji su u mojoj vojsci? Evo pisma od Kajsa b. Sa'da u kojem mi piše da čak i vaši uglednici prelaze na Muavijinu stranu. Bogami, vaše ponašanje je odvratno, nečuveno! Vi ste bili isti oni koji ste prisilili mog oca da pregovara na Sifinu da bi ste se nakon završetka pregovora okrenuli protiv njega. Kada vas je ponovo pozvao da se borite protiv Muavije pokazali ste nevoljkost i odvratnost prema tome. Poslije očeve smrti sami ste došli i položili mi zakletvu na vjernost. Prihvatio sam je i pošao s vama da se borimo protiv Muavije, a Allah najbolje zna koliko sam bio ozbiljan u svojoj namjeri da se borim. Ali vi ste se sada počeli ponašati kao i prije [s mojim ocem]. O narode Iraka, sa vaše strane će za mene biti dovoljno da me ne klevetate u vezi moje vjere, jer ovu stvar (hilafet) predajem Muaviji.”

 

 

Ako se ovaj govor hazreti Hasana prihvati kao istinit, čitava situacija i okolnosti koje su ga primorale da abdicira biće u potpunosti objašnjeni. Njegova izjava jasno ukazuje da je od samog početka sumnjao u iskrenost Iračana. On ih je smatrao naglim ljudima čije su riječi bile pune emocija, ali kada se trebalo pokazati u praksi i teškoćama gotovo bi redovno zakazali. Izvori ovu činjenicu ne spominju direktno vezano za Hasanovu abdikaciju, nego za hazreti Husejnov odziv na pozive Kufljana. Svi oni koji su ga odvraćali od odlaska u Irak jasno su mu davali do znanja da je taj narod u kritičnim momentima ostavio na cjedilu njegovog oca i brata. 

 

 

Poslije održanog govora pred iračkim vođama, hazreti Hasan je odmah poslao poruku Muaviji u kojoj ga je obavijestio da želi da abdicira.

U svakom slučaju poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen religijom, što će se potvrditi kroz historiju.