U vezi trojice halifa: Ebu Bekra, Omera i Osmana

 

Kako je rečeno, ehli sunnet vel džema'at ne dozvoljava nikakav kriticizam niti osudu bilo kojeg od ashaba, i drži da su svi oni skupa na istini. Ako bi bilo koji slobodni intelektualac napisao nešto o njima što bi imalo notu kritičnosti bio bi degradiran od strane njih, dotle da bi ga proglasili nevjernikom, pa čak i ako bi pripadao njihovoj školi mišljenja.

Upravo ovo se dogodilo nekim slobodnim misliocima u Egiptu i ne Egipćanima poput šejh Muhamed Ebu Rejja, autora djela “Sujetta u sunnetu Muhammedovoj”, potom šejha Al-Muzarja i šejha Qadi Muhammed Amina Al-Antikija autora dijela “Zašto sam izabrao školu Ehli-bejta”, tu je i Sejid Muhammed ibn Akil koji je sastavio Knjigu “Kompletni savjeti za onoga ko prijateljuje s Muavijom”.

 

Neki su čak žigosali i čuvenog šejha El-Azhara Muhamed Šeltuta, kao otpadnika kada je objavio fetvu da je obredoslovlje po džaferijskom mezhebu dozvoljeno. Ako je veliki šejh Al-Azhara, muftija svih egipatskih škola prezren samo zato što je priznao šiitsku školu koja je trasirana još od velikog učitelja mnogih učenjaka h. Džafera Sadika; šta se onda može očekivati za onoga koji odabere da slijedi tu školu mišljenja nakon njenog upoznavanja, pa još ako krene s kritikama prama mezhebu kojeg je slijedio i kojeg je od svojih predaka nasljedio. To je ono što ehli sunnet veli džema'at neće dozvoliti, jer oni to drže herezom i izlaskom iz vjere, kao da je čitav islam sadržan u četiri mezheba i kao da ništa nema izvan toga.

 

Biće da je riječ ovdje o krutim i nedostatnim umovima koji liče na one umove koje Kur'an i Poslanik, s.a.v.a., tretiraju kao ograničene i zatvorene.

 

“Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!’” (Kur'an, 38:5)

 

Ja sam smiren u odnosu na maliciozne napade koje će biti usmjereni protiv mene od tih, predrasudama opsjednutih osoba, koji sebi daju primat nad drugima.

 

Oni su opčinjeni sujetom da im niko ne smije oponirati, a svako oponiranje ili upućenu kritiku njihovim dijelima makar se ona ticala nečeg izvan islama, drže napadom na njihove svetosti. Inače, kako bi se drugačije moglo objasniti da kritikovanje nekih ashaba drže otpadništvom iz islama i nevjerstvom, kad ova stvar nema nikakva utemeljenja u osnovnim islamskim principima? Neki su fanatici pripovjedali među sobom da je moja knjiga “Tako sam postao upućen” ravna dijelu Salmana Ruždija, a sve to da bi spriječili čitanje knjige u narodu i da bi ih obradovali da je proklinju prije nego što je i pročitaju.

 

Ovo je spletka, podvala za koju će neko morati snosti račun pred Gospodarom svjetova. Kako oni uopće mogu porediti knjigu “Tako sam upućen”, knjiga koja upućuje vjernike na nepogriješivost Poslanika, s.a.v.a., i koja poziva na slijeđenje Imama Ehli-bejta, od kojih je Allah, dž.š., otklonio svaku nečistoću, sa knjigom “Satanski stihovi” u kojoj se blati islam i tretira kao ideologija koja je nastala šejtanskom inspiracijom. Allah, dž.š., kaže: “O vi koji vjerujete! Budite čvrsti pobornici pravde i svjedočite u ime Allaha, pa čak ako je to protiv vas samih.” (Kur'an, 4:135) U skladu s ovim časnim ajetom, ja neću voditi računa niočem osim o zadovoljstvu Allahovom, Uzvišen i Slavljen je On, i neću se plašiti nikakva kriticizma dokle god branim ispavnu vjeru -islam i dokle god časnog Božijeg Poslanika držim čistog od pogrešaka, pa čak ako to iziskuje i kritikovanje nekih bliskih ashaba - pa makar oni bili i među “pravednim halifama”, jer Božiji Poslanik, s.a.v.a., je više vrijedan da bude smatran potpuno čistim od pogrešaka nego bilo koji drugi smrtnik.

 

Neopterećen predrasudama, inteligentan čitalac svih mojih djela će razumjeti šta je bio moj željeni cilj, shvatit će da to nije bilo omalovažavanje i degradiranje ashaba već da je to odbrana Poslanika i njegove čistote i bezgrješnosti, da je to njegova odbrana od zlih predstava i izmišljotina koje su rezultovale u prvim stoljećima za vrijeme vladavine nepravednih umajadskih i abasidskih halifa kada se vjera mjenjala shodno dnevno političkim potrebama i diktaturama tadašnjih režima.

 

Ove velike spletke inficirale su veliki dio muslimanske uleme koja ih je slijedila iz dobrih namjera i tako, nažalost, prihvatila sve laži i izmišljotine, koje su pod firmom ispravnih rivajeta doprli do nje, tretirtajući ih dijelom vjere i dužnošću svakog muslimana da ih slijedi kao takve, ne dovodeći u pitanje ništa od toga.

Da su muslimani znali istinu o tim stvarima ne bi im predavali nikakvu važnost. Da nam je historija, međutim, posvjedočila da su ashabi bili pravednici, da su slušali i slijedili naređenja i zabrana od Poslanika, s.a.v.a., i da mu nisu iskazali mnogo puta neposlušnost do pred sam kraj njegova života, mi bi sudili o njima da su svi bili ispravni i ne bi više bilo mjesta ni za kakvu diskusiju o njima. Međutim, nažalost, među njima je bilo lažova, munafika, pokvarenjaka - kako to svjedoči kur'anski tekst i autentični hadisi.

 

Oni su iskazali međusobno nesalaganje u prisustvu Poslanika, otkazali mu poslušnost u pisanju posmrtne oporuke, i otišli čak dotle da su ga proglasili da halucinira i time ga spiječili od pisanja oporuke. Oni nisu povinovali njegovoj naredbi kada im je izabrao Usamu za komandata. Oni su toliko bili obuzeti oko preuzimanja hilafeta da su zaboravili njegovo gasulenje i pripremu za dženazu. Neki od njih su zbog toga bili sretni, a drugi su to odbijali. Uistinu oni su se nakon toga utopili u međusobne sporove oko hilafeta, u optužbe za nevjerstvo, počeli su proklinjati jedni druge i krenuli su u oružanu borbu jedni protiv drugih.

 

Zbog toga se jedinstvena Božija vjera pocijepala i tako su nastale brojne frakcije sa različitim pogledima. Upozoriti na ove stvari držim nužnim i zato da bi se ustanovili pravi uzroci i razlozi zašto je takav najuzvišeniji muslimanski ummet degradiran i srozan do nivoa najponiženijeg, najnepismenijeg ummeta na kugli zemljskoj. Njegov ponos je uništen, njegove svetosti su pogažene, njegovi ljudi su kolinizirani, proganjani i istjerivani iz svojih zemalja, oni se ne mogu odbraniti od pokravenjaka niti mogu otkloniti sram s lica svog.

 

Jedini lijek za sve ove teškoće i poniženja jeste samokritika. Hajdemo prestati malo s uzdizanjem nekih naših prethodnika, naše lažne slave koja je isparila i postala prazni muzej za posjetioce. Stvarnost nas poziva da se dozovemo pameti i da tražimo lijeka za našu zaostalost, za našu iscjepkanost i naše neuspjehe. Jedini put za to je da otkrijemo svoj identitet, da pronađemo potom pravi lijek prije nego što nas bolest potpuno obuzme i savlada do posljednjeg. To je taj željeni cilj.

 

Allah je jedini vrijedan obožavanja. On je vodič svojih robova ka pravom putu. I dokle god naš cilj bude svet ne treba uopće mariti na napade i nasrtaje fanatika koji osim neobuzdnih hajki radi odbrane ashaba ne znaju ništa drugo. No, mi ih nećemo grditi niti mrziti nakon spoznaje njihove situacije, jer oni su neupućeni, zavedeni, zbog svojih dobrih namjera prema ashabima. Ovo ih je spiječilo da dopru do istine.

 

Oni su poput naroda Jevreja i kršćana koji imaju povjerenje u svoje očeve i svoje pretke i ne postavljaju sebe uopće pred dilemu da li trebaju nešto da istražuju u islamu. Oni se umjesto toga oslanjaju na govor svojih prethodnika da je Muhammed, s.a.v.a., bio lažov i da nije bio Poslanik. “Ljudi knjige (kršćani) su zastranili onda kada su im došli jasni znakovi.” (Kur'an, 98:3) Nakon prolaska više vjekova, današnjim muslimanima je postalo teško uvjeriti Jevreje ili kršćane u istinitost islama.

 

Šta ako neko kaže njima da su im Tevrat i Indžil (Biblija) vremenom iskrivljeni i dokaže im to Kur'anom, da li će se među njima naći uho koje to čuje? Slično je i s prostim muslimanima koji vjeruju u ispravnost svakog ashaba i tome su do kraja privrženi bez ikakva dokaza. Da li je moguće nekome da ih uvjeri u suprotno?

 

Ukoliko su oni nemoćni da uvide greške kod Muavije i njegova sina Jezida i da ih podvrgnu kritici, kao i masu drugih koji su iskrivili islam svojim zloupotrebama, šta se onda može od njih očekivati kad su u pitanju Ebu Bekr, Omer i Osman, koji su “iskreni”, “istinuti“ i oni “kojih se meleki stide”? Ili pak, o Aiši, majki pravovjernih i ženi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kćerci Ebu Bekra, o kojoj smo u ranijem odjeljku diskutovali na osnovu pouzdanih radova od šiitskih autora, a na temelju relativnih sunijskih rivajeta prenesenih iz njihovih knjiga? No sada smo stigli do faze kada treba razmotriti ulogu trojice halifa.

 

Krećemo od sunijskih Sahiha i Musneda kao i njihovih poznatih historijskih radova u našem dokazivanju. Na osnovu ovih izvora srušit će se prvo mit o ispravnosti svih ashaba, a potom i mit o nedodirljivosti pravaka među ashabima.

Nadalje, mi ćemo pokazati našoj braći iz ehli sunneta vel džem'ata da sve ovo nije usmjereno radi blaćenja, degradiranja i omalovažavanja već prevashodno radi uklanjanja zastora zabluda i predrasuda radi stizanja do istine, tada će oni shvatiti da ovo nisu lazi rafidija (otpadnika) kako većina njih tvrde; naprotiv, uvidjet će da su to dokazi iz knjiga koje oni uvjereno prihvataju za ispravne i za koje su se oni obavezali da će ih slijediti.