U svojim kućama boravite i ne izlažite se vani (ne izlazite iz njih)

 

Uzvišeni Allah je naredio ženama Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da borave u svojim kućama, da iz njih ne izlaze i ne pokazuju svoje ukrase. Također im naredio da uče Kur'an, da obavljaju molitvu, daju zekat i slušaju Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a. Sve žene Poslanikove su slušale zapovjedi Allahove i naredbe Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koje su se odnosile na ono što je rečeno, čak i prije nego je Resulullah preselio.

 

Poslanik im se jednom prilikom obratio riječima: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koje će lajati na nju?” Sve su one poslušale izuzev Aiše. Ona je odbila pokoriti se njegovim naređenjima. Historičari prenose da je Hafsa bint-ul-Omer željela da ide s njom u “bitku oko deve”, ali ju je njen brat Abdullah ibn Omer spriječio i citirao joj spomenuti ajet. Ona je tada izmjenila svoj plan.

 

Međutim Aiša je uzjahala devu, a psi su lajali za njom. Taha Husein u svojoj knjizi “Velika fitna” (Al-Fitna al-kubra) kaže:

 

“Na svom putu Aiša je pošla pored neke vode i zalajali su psi.

Ona je upitala: “Koja je to voda?”

Bilo joj je odgovoreno da je to voda neka, a ne ona koju je Poslanik .

Kada je čula, to je šokiralo pa je zbunjeno vikala: “Vraćajte me nazad!”

To je ponovila dva puta. Čula sam Božijeg Poslanika dok je bio među nama kako kaže: “Koja će od vas jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju kda prolazila rijeku ...?”

 

Abdullah ibn Zubejr je došao, pošto je bio zadužen da smiri situaciju, doveo je pedeset ljudi iz plemena Benu Amir koji su se lažno zakleli da ta voda nije ona koju je Poslanik najvio.

 

Ja vjerujem da je ovaj rivajet fabrikovan za vrijeme Benu Umajada, kako bi umanjili neposlušnost Ummul-mu'minin, misleći da će majka pravovjernih biti oslobođena odgovornosti optužbe nakon što ju je njen sestrić Abdullah ibn Zubejr obmanuo dovodeći pedeset ljudi koji su se lažno zakleli Bogom svjedočeći da to nije ona voda.

 

Uistinu je to glupa šala, pokušaj da se obmanu plitiki umovi, i da se uvjere kako je Aiša bila prevarena, zbog toga kada je prešla vodu i čula lajanje pasa pa je stala raspitivati se o vodi, pa kad joj je rečeno da je to voda --- u šoku je uzviknula:

“Vraćajte me nazad, vraćajte me nazad!”

 

Da li ovi idioti koji su skovali ovaj hadis tragajući za izgovorom za Aišinu neposlušnost Allahu i onome što je objavljeno u Kur'anu u vezi njene obaveze da boravi u svojoj kući, ili oni to čine zbog izgovora njene neposlušnosti Božijem Poslaniku, s.a.v.a.?

 

Nalaze li oni izgovor za majku pravovjernih i pored toga što je odbila savjet. Umu Seleme rekla:

 

“Jedan dan je Božiji Poslanik izašao nakon što smo bile s njim pa je skrenuo lijevo od mjesta zvanog Kadid i sjeo s h. Alijem i tiho pričao s njim duže vrijeme. Aiša je željela da se nametne iznad njega, pokušala sam da je spriječim, ali me ona nije poslušala, nego je navalila. Nije dugo potrajalo, a ona se vratila suznih očiju.

Pitala sam: “Šta se dogodilo?”

Rekla sam: “Prišla sam, a oni su razgovarali, tada sam rekla Aliju: ‘Ja imam Božijeg Poslanika jedan dan od devet. Pa zar mi ga ne možes ostaviti na moj dan?!"

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je prišao Aiši, crven od srdže i kazao joj: “Idi natrag! Boga mi, niko osim onih koji su napustili vjeru ne mogu mrziti njega.”

“Uputila sam je sjeca li se toga?”

Ona je odgovorila: “Da sjećam se toga.”

Ummu Selema je nastavila: “Također ću te podsjetiti da smo obadvije bile s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., pa nam je on rekao: “Koja od vas će jahati kamilu i imati za sobom pse koji će lajati na nju?”

Rekle smo da tražimo utočište kod Allaha i Njegova Poslanika od toga. A onda je on dotaknuo tvoja leđa i rekao: “Nemoj da budeš ti ta o Aiša.”

Aiša je kazala: “Sjećam se toga.”

Potom je Ummu Selema rekla: “Zar se ne sjećaš dana kada je tvoj otac došao s Omerom pa smo obukle svoja vela, a oni su govorili ono što su govorili, a onda su rekli: “Božiji Poslaniče, mi ne znamo koliko dugo ćeš biti s nama pa kad bi nam rekao ko će te naslijediti od nas tako da se imamo kome obratiti?”

On im je odgovorio: “Što se mene tiče, ja sam vidio njegovu (Alijevu) poziciju ispred vas. Kad bih to učinio, vi biste se razjedinili kao što su se razjedinili Izraelćani kada je bio u pitanju Harun, a.s.”

Oni su šutili, a potom su otišli. Nakon što su izašli mi smo ušle Božijem Poslaniku i ti si mu kazala: “O Božiji Poslaniče, koga ćeš izabrati za halifu od njih?” Odgovorio je: “On je onaj koji nosi zakrpljene sandale.” Izašle smo vani i vidjele smo da je to Ali ibn Ebu Talib. Ti si rekla: “O Božiji Poslaniče, ja ne vidim nikoga izuzev Alija?” A on je rekao: “Da on je taj.” Umu Selema joj potom reče: “Kako ti, nakon svega ovoga možes uronuti na taj put?” A Aiša reče: “Ja odlazim da pomirim ljude.”

(Komentar Nehdžul-belage, Ibn Ebu Hadid, svez. 2., str. 77.)

 

Ummu Selema je pokušala da je spriječi od pobune, koristeći oštre riječi:

“Ukoliko se stubovi islama iščupaju neće biti podignuti od strane žene i ukoliko se slome neće biti spojeni ženskim rukama. Ono što je vrijedno za ženu su obaranje pogleda i čuvanje svoje časti. Šta bi ti kazala kada bi se pred tobom pojavio Božiji Poslanik, s.a.v.a., i našao te kako jašeš na kamili.

Boga mi kad bih ja odlučila krenuti na tvoje putovanje, pa čak da mi se kaže: ‘Ući ćeš u Džennet.’, ja bih se zastidjela Poslaniku pogledati u oči jer nam je on ostavio hidžab u amanet.”

(Ibn Qutajba u knjizi Kitab al Musnif fi Garib al Hadis)

 

Upravo tako je majka pravovjemih Aiša odbila da prihvati savjete mnogih dobrih ashaba.

 

Taber u svojoj historiji prenosi od Jahja ibn Kudama Sadi da je rekao Aiši:

“O majko pravovjernih! Boga mi, ubica Osmana je manje odgovoran od tebe koja izlaziš na ovoj prokletoj devi iz svoje kuće i nosiš oružije.

Bog Uzvišeni te je obavezao hidžabom (boravkom iz zavjese, tj. u kući) i bogobojaznošću. Ti si upropastila svoj hidžab i zloupotrijebila svoj autoritet. Sigumo, ko god te vidi u pobuni vidjeće tvoju propast. Ako nas želiš poslušati, vrati se nazad svojoj kući. Ako si došla pod prinudom, tada traži pomoć od vjernika.”

(Tarih Taberi, svez. 6., str. 482.)