Ponašanje ashaba prema naredbama Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) nakon njegove smrti

 

Buharija prenosi u prvom dijelu svoga Sahiha, str. 134., od Gatana da je Enes ibn Malik rekao:

“Namaz?”, a Enes je odgovorio: “Niste li i to zanemarili?”

On je rekao: Čuo sam Zuhrija da kaže: “Posjetio sam Enes ibn Malika u Damasku i vidio ga da plače.”

Upitao sam ga: “Šta te pogodilo pa plačeš?”

Rekao je: “Ne poznajem ništa što sam susretao u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., osim namaza, a i on je napušten.”

 

Buharija također prenosi u 1. dijelu, str. 159., Amas nam je kazao:

"Čuo sam Salima da kaže: Čuo sam Ummu Denda da kaže: “Ebu Denda mi je došao plačući.

Rekla sam mu: ‘Šta te pogodilo o Ebu Derda?’

On mi reče: ‘Ne prepoznajem ništa od sunneta Muhammedovog izuzev skupnog namaza."

 

U 2. dijelu Buharija prenosi od Ebu Saida El Hudrija da je kazao:

“Božiji Poslanik bi izlazio na dan Idul-fitra (ramazanski bajram) i Idulduha (kurban-bajram). Prva stvar koju bi on činio jeste molitva, potom bi savjetovao ljude, a oni bi slijedili ovu praksu sve dok ja nisam izašao s njim, a on je bio guverner Medine na dan Idul-fitra. On je htio da se popenje na minber prije obavljanja molitve.

Ja sam ga uhvatio za njegov ogrtač nastojeći da ga zadržim, ali on me odgurnuo na stranu, popeo se na minber i održao hutbu prije molitve, kazao sam im: “Boga mi, promijenio si sunnu.”

A on mi reče na to: “O Ebu Said, ono što ti primjećuješ je nestalo” Ja sam mu na to rekao: “Tako mi Allaha, to je bolje od onoga što ga ne poznajem.”

“Ljudi ne bi ostali nakon namaza, zato sam održao hutbu prije namaza.”

 

Ashabi za vrijeme Enes ibn Malika i Ebu Derde, kao i za vrijeme Mervana ibn Hakima, a to je bio period vrlo blizak vremenu Božijeg Poslanika, izmijenili su sunnet Božijeg Poslanika i izmijenili su sve, čak i namaz, kao što ste čuli i rezervisali su sistem sunneta samo za izabrane i za njihovo traganje za zlim porocima.

 

Benu Umejje su prihvatili praksu blaćenja i proklinjanja h. Alije sa minbera nakon svake hutbe. Većina ljudi za vrijeme idul-fitra i idul-duha (dva Bajrama) bi se razišli nakon završetka namaza, pošto nisu željeli slušati proklinjanje Ali ibn Ebu Taliba i Ehli-bejta. Na drugoj strani muslimani ne-šiiti gaje ljubav prema svim ashabima ne mareći na činjenicu da su se neki od njih opirali Allahu i Njegovu Poslaniku, i kao dokaz za ovo oni citiraju slijedeći kur'anski ajet:

 

“O Bože, oprosti nama i našoj braći koji su nas nadmašili u vjeri, i ne učini u našim srcima nikakvu odbojnost prema onima koji vjeruju. O Bože naš, Ti si Najmilostiviji i Onaj Koji prašta.” (Kur'an, 59:10)

 

Naći ćete ih zadovoljnim sa Alijem i Muavijom bez da vode računa o (ne)djelima ovog drugog. Najmanje što se može reći o ovima je da su to stvari koje granice s nevjerstvom, zastranjenjem i pobunom protiv Allaha i Njegova Poslanika. Ranije sam spomenuo čudne događaje koje nije zgoreg ponovo pomenuti.

 

Jedan od pravednih ljudi je posjetio mezar istaknutog ashaba, Hudžer ibn Adi Kindija i našao tamo jednog čovjeka kako gorko plače. Smatrajući ga šiijom, upitao ga je: “Zašto ti plačeš?” On odgovori: “Ja plačem za mojim vođom Hudžerom, neka je Allah zadovoljan s njim.” Ovaj ga priupita: “A šta se dogodilo s njim?” On odgovori: “Naš vođa Muavija, neka Allah bude zadovoljan s njim, ga je ubio.” “A zašto ga je ubio?”, upita novopridošli. “Zato što je odbio da proklinje h. Alija, neka je Allah zadovoljan s njim.” Na to mu pridošlica reče: “I ja plačem za tobom, neka ti se Allah smiluje.”

 

Čemu ovo ustrajavanje i opsesija u ljubavi prema svakom ashabu? Mi ih vidimo kako ne upućuju salavate na Poslanike, s.a.v.a., i Njegovu porodicu, a da ne dodaju i sve ashabe. Kur'an im nije naredio da ovo čine tako, niti Poslanik niti ijedan od ashaba. Salavati se prema Kur'anu i sunnetu Poslanikovom, šalje samo na Poslanika Božijeg i na njegovu času porodicu. Kada bih ikada imao sumnje o bilo čemu ja ne bih imao sumnje u to da Allah zahtijeva od vjernika da iskazuje ljubav prema rodu Muharnmedovom, s.a.v.a., Ehli-bejtu.

“Reci: ‘Ja od vas ne tražim nikakvu nagradu osim ljubavi prema bližnjima (mom rodu).’” (Kur'an: 42:40)

 

Muslimani su se koncensom složili u postojanje obaveze u pogledu ljubavi prema Ehli-bejtu, a razišli su se u drugim stvarima. Božiji Poslanik je kazao: “Ostavite ono što uzrokuje vašu sumnju, a uzmite ono u što nemate sumnje.” Pozicija šiija u svezi s ljubavlju prema Ehli-bejtu i njihovim džem'atom prema ashabima se razlikuje. Inače, kako musliman može imati ljubav prema neprijateljima i ubicama Ehli-bejta i biti zadovoljana s njima? Nije li to u jasnoj kontradikciji?

 

No, ostavimo po strani razgovor o onima koji su skrenuli i neka njemu ostane i atom mržnje prema Allahovim robovima pa bili oni Kršćani, Jevreji, heretici, politeisti. Oni njeguju čudan stav, koji koincidira sa stvarima Evangelističke crkve, koji su obmana za čovječanstvo da je Allah ljubav, da je vjera Njegova ljubav, to jest ljubav za Onoga ko voli Njegova stvoritelja, pa makar ona ne osjećala potrebu za molitvom, postom, hadžom i drugim ritualima. Ovo su prazni govori koji nemaju uporište ni u Kur'anu, ni u sunnetu ni u razumu.

 

Kur'an o ovome kaže:

“Vi nećete naći zajednicu koja vjeruje u Boga i u Sudnji dan, a da voli one koji se suprostavljaju Allahu i Njegovom Poslaniku, jer oni su prijatelji jedni drugima. Ko god od vas uzme njih za prijatelje, on je jedan od njih. Bog neće uputiti one koji čine zla djela.” (Kur'an: 5:51)

 

Uzvišeni Stvoritelj kaže:

 

“O vi koji vjerujete! Ne uzimajte vaše očeve, vašu braću kao prijatelje, ako oni preferiraju nevjerovanje nad vjerovanjem.” (Kur'an, 9:23)

 

“O vi koji vjerujete, ne uzimajte Moje neprijatelje i naše neprijatelje kao prijatelje i zaštitnike. Vi im iskazujte ljubav, a oni odbijaju istinu koja vam dolazi.” (Kur'an, 60:1)

 

A Poslanik Božiji je kazao: “Ničija vjera neće biti kompletna dok njegova ljubav i njegova mržnja ne budu Allaha radi.” On je, također, rekao:

“Ljubav za Allaha i ljubav prema Njegovim neprijateljima ne mogu postojati u srcu mu'mina.”

 

Hadisi sljedećeg sadražaja su brojni. Razum sam po sebi rezonuje da je Allah, dž.š., u srcima vjernika ugradio ljubav prema vjeri i njome ukrasio njihova srca. On je načinio da njihova srca mrze vjeru, razvrat i neposlušnost. Tako je moguće da vjernik po ovom obrascu ne voli svog sina ili oca, ali da voli nekog stranca s kojim dijeli zajednička uvjerenja, pa čak i ako nema s njim direktnog kontakta.

 

Zbog svega ovoga naša ljubav, prijateljstvo, bliskost mogu biti usmjerena samo prema onima prema kojima Allah želi da ih gajimo, i s druge strane naša mržnja, odvratnost i odbojnost može biti usmjerena samo prema onima prema kojima je Allahova srdžba usmjerena. Kao rezultat ovoga, naša naklonjenost prema Aliju i Imamima iz njegovog potomstva, čak i da nije uzrokovana nečim prije toga ona je to zbog Kur'ana, sunneta, historije i razuma koji ne ostavlja nikakve sumnje u pogledu njih.

 

Zbog toga mi se odričemo od ashaba koji su uzurpirali pravo halifeta, čak i da nismo imali prethodne mržnje prema njima, to je zbog Kur'ana, sunneta, historije i razuma koji nam ostavlja doboku sumnju u pogledu njih. Pošto nam je Božiji Poslanik rekao: “Ostavite ono što vam uzrokuje sumnje, a slijedite ono što vam ne stvara sumnje, a musliman ne smije slijediti sumnjinu stvar i zanemariti Knjigu Božiju u koju nema nikakve sumnje.”

 

Slično, obaveza je na prosudbi bez osnove, a da slijedi razum bez predrasada i latentne zavidnosti, jer želje i šejtan su dva neprijatelja, koji djeluju tako što čovjeku njegova loša djela prikazuju lijepim.

 

Kako je to divno ispjevao Imam Busar u “El-Baradu”. “Odreci se požude i šejtana. Ne slusaj ih loši su oni savjetnici, zato odbaci ih.”

Nužno je danas da muslimani budu na ljubavi među sobom i da shvate svoju jednu, žalosnu i kritičnu stvarnost i da prestanu samo s uzdizanjem svojih dobrih prethodnika (selefa). Da su naši prethodnici bili tako dobri, kako to mi mislimo, mi ne bismo danas dospjeli u ovakvo jadnu poziciju, a koja je prirodan slijed događaja koji su se desili u zajednici nakon odlaska Resulullaha, s.a.v.a., s ovoga svijeta.

 

“O vi koji vjerujete budite prvi pobornici pravde i posvjedočite Allaha radi, makar to bilo potiv vas samih, vaših roditelja vaših rođaka, bili oni siromašni ili bogati. Jer Allah je bolji nego sve to. Ne slijedite svoje strasti da ne biste zastranili. A ukoliko zastanete i skrenite, Allah će vas sigurno obavjestiti o onome što ste učinili.” (Kur'an, 4:135)