Općenito o ashabima

 

Sve pravne regulative i islamska vjerovanja su prenesena nama od ashaba. Niko ne može tvrditi da obavlja ibatet na osnovu sunneta i Božije Knjige, a da istvremeno ne tvrdi da su ashab bili posrednici za ove dvije stvari, za sve muslimane od mašrika do magriba. Međutim, ashabi su međusobno imali neslaganja i međusobno su se sporili nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Jedni su druge proklinjali, borili se jedni protiv drugih i čak ubijali jedni druge. U tom slučaju nama nije moguće da prihvatimo sva pravila prenesena posredstvom njih bez pogovora kritike, provjere i opiranja.

 

Također, mi ne možemo nekritički i slijepo prihvatiti njihov položaj bez poznavanja njihovih biografija, dakle ono što su oni činili za vrijeme svog života i života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i poslije njegove smrti. Stoga je nužno napraviti distancu izmedu iskrenih od neiskrenih, istinoljubljivih od neistinoljubljivih vjernika i onih koji su skrenuli, između iskrenih i munafika, kao i onih koji su se vratili džahilijetskim stopama.

 

Žalosno je da ehli sunnet uopće ne dozvoljava i u potpunosti sprečava bilo kakvo diskutovanje o ashabima i objelodanjivanje bilo kakvih njihovih grešaka. Ehli sunnet je zadovoljna sa svim njima i sviju ih blagosilja bez izuzetka, isto kao što blagosiljaju Muhammeda i njegovu porodici.

 

Pitanje koje se mora postaviti ehli sunnetu je: Da li kritike i pokušaj iznalaženja grešaka kod ashaba zaslužuje zabranu od strane islama? I da li je ovo u koliziji sa Kur'anom i sunnetom? Odgovor na ovo pitanje je za mene nužno da bi se ispitala djela i riječi nekih ashaba za vrijeme života Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nakon njegove smrti, a bazirajući se na onome što je spomenuto u Sahihima ehli sunnetskih učenjaka, Musnedima i historiskim djelima. Ja ću ovo učiniti u konciznoj formi bez oslanjanja ni na jednu šiitsku knjigu budući da je njihove mišljenje o nekim ashabima dobro poznato i ne iziskuje daljnja pojašnjenja.

 

Otklanjajuću bilo kakvu konfuziju i tako ne ostavljajući ni jedan dokaz za protivnike da ga koriste protiv mene moram ustvrditi da kada spominjemo ashabe u ovom odjeljku da se to odnosi na neke od njih, a ne na sve njih. One na koje se to odnosi mogu biti većina ili manjina. Tokom našeg istraživanja ćemo, inšallah, to i pokazati. Ovo kažem stoga što mnogi proizvođači problema, optužuju nas da smo protiv ashaba.

 

Oni kažu da ih blatimo i proklinjemo s ciljem da utiču na one koji nas slušaju i da takvima blokiraju put istraživanja. Naprotiv, mi se ograđujemo od bilo kakvih napada i blaćenja onih ashaba koje Kur'an naziva zahvalnim. Isto tako, ograđujemo se od onih ashaba koji su se vratili svojim stopama, onih koji su nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., uzrokovali da većina muslimana zastrani.

 

Ali čak ni te, koji su uzročnici skretanja, mi ne vrijeđamo i ne blatimo. Samo objelodanjujemo njihova (ne) djela koja su historičari hronološki nabrojali, tako da istina bude očigledna za one koji je traže. Naša braća iz ehli sunneta ovo tretiraju kao napadanje i proklinjanje ashaba.

Časni Kur'an, Allahova riječ koja je čista Istina, otvorio je vrata i obavjestio nas da je među ashabima bilo munafika, nevaljalaca, nepravednika, lažova, mnogobožaca, povratnika ka džahilijetu kao i onih koji su uznemiravali Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

 

Allahov Poslanik, koji nije govorio po svom hiru i ne može biti predmet kritike, također, otvorio je ova vrata za nas, upozoravajući da je među ashabima bilo otpadnika i nevaljalaca koji su kidali svoje ugovore i zakletve, da je među njima bilo onih za koje je rečeno da će ući u Vatru i da mu nimalo neće koristiti druženje sa Božijim Poslanikom, s.a.v.a. Naprotiv, na Sudnjem danu to što su ashabi biće argument više protiv njih i uzrok za uvećanje kazne, kada nikakva bogastva niti rodbinska veza neće biti od koristi.

 

Allah Mudri u Svojoj Knjizi, a također i sunnet Njegova Posalnika, donose svjedočanstva da uprkos svim onima, u koje spada i ehli sunnet ve-1- džema'a, koji žele da spriječe muslimane od debate i kritičkog odnosa prema ashabima, da istina ne može biti skrivena i da ima načina da ona izađe na vidjelo.

 

Zašto oni onemogućavaju muslimane da upoznaju prijatelje Allahove i da s njima prijateljuju. Također, zašto oni spriječavaju muslimane da upoznaju neprijatelje Božije i Njegova Poslanika da bi se suočili s njima. Jednog dana sam se našao u najvećoj Turskoj džmiji gdje sam dovršavao svoj namaz. Imam je sjeo u sredini halke onih koji su klanjali i činili su dovu zajedno. Započeo je s napadima i etiketiranjem otpadnika, tj. onih koji govore protiv ashaba Božijeg Posalnika, s.a.v.a.

 

Govorio je dugo, a potom je kazao: “Čuvajte se onih koji pod isprikom da dosegnu istinu, govore protiv časnih ashaba. Božije je proklestvo kao i proklestvo svih meleka i ljudi na njih. Oni žele da proizvedu sumnju u srcima ljudi u pogledu njihove vjere. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

 

“Ako dođe hadis od mojih ashaba, prihvatite ga, jer, tako mi Allaha, kada biste vi potrošili zlata veličine brda Uhud ne biste dosegli ni deseti dio od njihove veličine.”

 

Jedan od prosvjetljenih članova koji je bio u mom društvu, prekinuo ga je i rekao: “Ovaj hadis je izmišljen na Allahova Posalnika, s.a.v.a.” Imam džemata i neki od prisutnih slušalaca su postali bijesni držeći nas kao nevjernike i otpadnike. Shvaćajući da situacija zahtijeva malo diplomatije, rekoh imamu džemata:

“Gospodine i ugledni učitelju. Kakav je grijeh muslimana koji čita u Kur'anu: "Muhammed je samo Posalnik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (3:144)

 

I kakav je grijeh muslimana koji čita u Sahihu Buharionom i Muslimovom riječi Božijeg Poslanika:

 

“Na Dan suda vi ćete biti odvojeni na lijevu stranu. Ja ću pitati: ‘Kuda ih vodite?’ Meni će se reći: ‘U vatru, tako mi Boga.’

A meni će se reći: ‘Ti ne znaš šta su oni činili nakon tvoje smrti. Oni su skrenuli s tvoga puta i vratili se stopama džahilijjeta.’ A ja ću, zatim, reći: ‘Daleko neka su od mene, daleko neka su od mene. Teško onima koji su promijenili put nakon mene. Ja ne vidim nikoga od njih da će biti spašen osim nekoliko nekoliko njih, poput nekoliko deva od cijelog krda."

(Sahih Buhar, svez. 7., str. 209., svez. 4., str. 94., svez. 4., str. 156.; Sahih Muslim, svez. 7., str. 66.)

 

Svi su me slušali smireno, a neki su me potom pitali: “Je li taj hadis uistinu iz Buharije.” “Da, upravo kao što sam siguran da je Allah Jedan, da nema sudruga i da je Muhammed, s.a.v.a., Njegov rob i Poslanik.” Kada je imam džemata shvatio efekat moga citiranja na one okolo mene (prisutne), tiho reče:

“Mi smo učili od naših šejhova, neka je Allah zadovoljan s njima, smutnja uvijek leži uspavana. Neka je Božije proklestvo na onoga koje probudi.” Ja sam rekao: “Gospodine, raskoli i naredi nisu bili nikad uspavani, nego smo mi ti koji smo uspavani, a onoga među nama koji se probudio, otvorio svoje oči, spoznao istinu, ti ga optužuješ za buđenje nereda.

 

U svakom slučaju, muslimani tvrde da slijede Knjigu Allahovu i sunnet Njegova Poslanika, a ne kažu da slijede svoje uvažene šejhove koji su bili zadovoljni Muavijom, Jezidom, Amr ibn 'Asom.” Imam džemata nervozno reče: “Nisi li ti nezadovoljan sa našim vođom Muavijom, pisarom Objave?”

Rekoh mu: “Ova ličnost zahtijeva više vremena da bi ga okarakterisali. Ukoliko želiš da znaš moje mišljenje vezano za njega, dao bih ti svoju knjigu Sumehtedejtu, možda će te ona probuditi iz tog sna i otvoriti tvoje oči prema Istini. Imam džemata je prihvatio moj govor i moju knjigu sa izvjesnom sumnjom.

 

Nakon mjeseca dana on mi je napisao zadivljuće pismo, zahvaljujući Allahu što ga je uputio na pravi put i izražavajući svoju ljubav prema Ehli-bejtu. A ja sam zatražio njegovu dozvolu da prenesem njegovo pismo u trećoj knjizi kako bi imala kompletan sadržaj sa izrazima ljubavi i iskrenosti duše, koja kada je spoznala Istinu, postala joj privrženija.

Ovo reflektuje realnost većine pripadnika ehli sunneta koji su skloni istini čim im se uklone zastori. Međutim, on je zahtijevao da njegovo pismo ostane tajna, da se ne objavi, pošto je on smatrao za nužnim da treba imati dovoljno vremena da uvjeri džemaat iza sebe na otkrivene istine.

 

On je također zelio da njegov prelazak bude tih bez ikakvog dizanja prašine kako je to sam rekao. Vratimo se predmetu diskusije, dakle, ashabima, da bismo otkrili gorku istinu koju je Kur'an časni zabilježio i Poslanik hadisima nagovijestio. Počnimo s riječima Uzvišenog u kojima nema laži, jer, On je konačni pravedni zakonik i On je najvjerodostojniji rastavljač istine od neistine.

Uzvišeni Allah, u vezi nekih ashaba kaže:

“Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.” (9:101)

“Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili i htjeli su da učine ono što nisu uspijeli.” (9:74)

“I nadovezao im je on na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.” (9:77) “Beduini su najveći navjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah svome Poslaniku objavljuje. A Allah se zna i mudar je.” (9:97)

“Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest jošpovećava. Njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (2:10)

“To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju.” (63:3)

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da ih se pred šejtanom sudi, a naredeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.” (4:60)

“A šta će biti tek kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: ‘Mi smo samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge.’” (4:62)

“Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove - međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!” (63:4)

“Allah dobro zna one među vama koji su druge zadržavali i prijateljima svojim govorili: ‘Priključite se nama!’ A samo su neki u boj išli. Ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući očima kao pred smrt onesvješćeni, čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni ne vjeruju, i zato će Allah djela njihova poništiti, a to je Allahu lahko” (33:18,19)

“Ima onih koji dolaze da te slušaju, a čim se od tebe udalje, pitaju one kojima je dato znanje: ‘Šta ono on maloprije reče?’ To su oni čija je srca Allah zapečatio i koji se za strastima svojim povode” (47:16)

“A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova, - A Allah zna postupke vaše.” (47:30)

“Govorićeti beduini koji su izostali: ‘Zadržala su nas stada naša i porodice naše, pa zamoli za nas oprost!’ Oni govore jezicima svojim ono što nije u srcima njihovim. Reci: ‘Pa ko može promijeniti Allahovu odluku, ako On hoće da vam naudi, ili ako hoće da vam kakvo dobro učini?’ Allah zna ono što radite.” (48:11)

 

Ovi jasni ajeti iz Allahove Uzvišene Knjige objašnjavaju jasno dvoličnostvo nekih od njih koji su se svrstali u red iskrenih ashaba, tako da Allah nije objavio ajet o njima, njihovo stvarno stanje bi ostalo skriveno čak i od samog Vjerovjesnika, s.a.v.a. Međutim, ehli sunnet uvijek polemiše s nama u vezi ovoga govoreći:

“Šta mi imamo s dvoličnjacima koji su prokleti. Ashabi nisu od njih ili ovi dvoličnjaci nisu među ashabima bili.” A ako ih upitaš: ko su, onda, ovi dvoličnjaci o kojima je objavljeno preko 150 ajeta, posebno u kur'anskom ajetu 9:63, oni će odgovoriti: “To su Abdullah ibn Ubeje i Abdullah ibn Selul.”

 

Pored ova dva oni ne nalaze druge. Subhlnallah! Ako Božiji Poslanik osobno nije znao većinu njih kako se onda licemjerstvo može odnositi samo na Ibn Ubeju i ibn Ebu Selula, ovu dvojicu koja su bila poznata svim muslimanima. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je znao nekoliko njih i rekao imena njihova Huzejf ibni Jemami kako vi tvrdite i naredio mu da sakrije njihova imena dotle da je Omer ibn Hattab u periodu svoga hilafeta pitao Huzejfu o sebi, nije li i on jedan od tih dvoličnjaka? Ovo je ono što vi iznosite u svojim knjigama.

(Kanzul Umaal, svez. 7., str. 24.; Tarih ibn Asakir, svez. 4., str. 97.; Ihja Ulumul-din, svez. 1., str. 129.)

 

Božiji Poslanik je dao jasnu naznaku pomoću koje su munafici mogu raspoznati, tj. mržnjom prema Ali ibn Abu TAlibu kako vi iznosite u vašim Sahihima.

(Sahih Muslim, svez. 1., str. 61.; Tirmizi, svez. 5., str. 306.; Nisai, svez. 8., str. 116.; Kanzul Ummal, svez. 15., str. 105.)

 

Većina ovih ashaba s kojima ste vi zadovoljni i koja ima uvišenu poziciju u vašim očima je mrzila Ali ibn Abu Taliba vodeći pobunu i ratove protiv njega. Oni su ga proklinjali dok je bio živ i mrtav, i oni su ga i ubili. Oni su to činili kako njemu, tako i njegovoj porodici i onima koji su bili na strani njih, a vi sve njih držite eminentnim ashabima.

 

Mudrost Allahovog Poslanika primorala ga je da informiše Huzejfu o njihovim imenima i da izvijesti muslimane o njihovim karakteristikama i znakovima u drugima prilikama. Ovo je činjeno tako da je on ispunjavao svoju obavezu prema ljudima i da niko ne može kazati, mi nismo znali ili mi nismo bili svjesni toga.

 

Ono što ehli sunnet tvrdi, danas je bezvrijedno: “Mi volimo Imama Alija, neka Allah prosvijetli njegovo lice i neka ga blagoslovi.” A mi kažemo: “Ne može postojati u srcima vjernika istovremeno i ljubav prema prijateljima njegovim i prema neprijateljima, jer Imam Ali je rekao: ‘Onaj ko nas izjednači s našim neprijateljima nije od nas.” Nadalje, kada Časni Kur'an govori o ashabima, on govori njima putem raznih opisa i razlučivih znakova.

 

Ako izuzmemo iskrene velike ashabe, tada su ostali u Mudroj Knjizi opisani kao prevaranti, oni koji krše svoje zakletve i ugovore, oni koji se vraćaju nazad u džahilijjet, oni koji sumnjaju u Allaha i Njegova Poslanika, s.a.v.a., koji bježe s bojnog polja oponiraju Istini, koji su neposlušni Božijim naredbama i naredbama Njegova Poslanika, koji druge sprečavaju od džihada, koji žude bezvrijednim stvarima i trgovini, napustaju molitvu, govore ono što ne rade, koji tvrde da su uz Božijeg Poslanika, u skladu s islamskim propisima, dok su im srca tvrda i ne smekšavaju se prilikom spominjanja Allaha, koji dižu svoje glasove u prisustvu Božijeg Poslanika, koji mu prave teškoće ili koji slušaju licemjere.

 

Zadovoljimo se s ovim kratkim pokazateljima, jer je još mnogo ajeta koje nismo citirali radi prostora. Za našu svrhu je, međutim, dovoljno spomenuti i neke ajete koji su objavljenei s ciljem da kritikuju ashabe koji su opisani rečenim atributima i koji su nakon preseljenja Božijeg Poslanika držani istinitima i časnima. Pa, nije li, dakle, moguće za muslimane da nešto kažu protiv njih ili da nađu neke pogreške kod njih.