O hilafetu
Hilafet! Šta vi znate o hilafetu? To je nešto što je Allah poslao kao jasan tekst ovom ummetu. I to je podijelilo ummet zbog gladnih i požudnih prema njemu. Zbog njega se lila nevina krv i muslimani su proglašavani nevjernicima, on ih je zaveo i distancirao od pravog puta, i on im je učinio da uđu u vatru.
Mi ćemo morati sačiniti studiju i usprkos obminosti grade, pokušat ćemo razotkriti unutarnje spletke i devijacije u hilafetu, koje su počele da se rađaju upravo prije smrti Poslanika i koje su nastavile svoj tok nakon njegove smrti. Prva stvar koja ima prioritet jeste liderstvo među arapima. I ova stvar je bila u svakom dobu vrlo bitna. Vidjet ćete ih da daju prednost lideru plemena ili klana nad samim sobom.
Oni ništa ne odlučuju bez njih, ne poduzimaju nikakvu akciju niti prigovaraju prije njih. Glava ili lider klana je obično najsretniji među njima, najučeniji u svim stvarima, i najplemenitiji po porijeklu i ličnoj harizmi. Pokazuje se da je ovaj vođa u postupanju s klanom ispoljava mudrost, zrelost, hrabrost, poznavanje akutuelnih stvari i događaja. Potom obazrivost i blagost prema gostima kao i sve druge hvale vrijedne vrline. Često puta je ovo vodstvo nasljedno i ne podilježe izboru.
Nalazimo, također, da plemena i klanovi usprkos njihovoj nezavisnosti, sve podvrgavaju vodstvu jednog plemena koje može biti veće u broju i bogatstvu i ovo veće pleme ima svoje ratnike heroje koji štite ostala manja plemena koja su pod njihovim suverenitetom. Primjer ovoga je pleme Kurejš koje je zadobilo vodstvo nad ostalim arapskim plemenima koja su mu ustupila svoj suverenitet zbog toga što su oni imali privilegiju i dužnost održavanja Božije kuće, Kjabe.
Kada je islam došao, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u određenoj mjeri prihvatio ovaj sistem organizacije. On bi znao izabrati emisare među vođama ili poštovanim ljudima u plemenima i oni bi bili njegovi izaslanici u tim plemenima, nakon što bi primili islam. Između ostalog oni bi predvodili namaz, sakupljali zekjat i bili sredstvo komunikacija između tog plemena i njega.
Potom je, Allahovom voljom Muhammed, s.a.v.a., utemeljio islamsku državu čiji su se zakoni i propisi bazirali na Objavi. Tako su društeni i individualni zakoni poput bračnih ugovora, razvoda, kupo-prodajni ugovori, davanje, uzimanje, nasljedstvo, zekjat i sve drugo što se ticalo indivudualnog i društvenog života. Kao cijelinu, u ratu i u miru, kao i obredoslovlje, sve je to došlo pod patronat Allahovih zakona.
A osnovna zadaća Poslanika je bilo da osigura implementaciju i promjenu tih zakona. Prirodno je da je Poslanik razmišljao koga da izabere kao svog nasljednika za ovu važnu ulogu, jer je bilo u pitanju vodstvo cijelog ummeta. Prirodno je, također, da svaki poglavar države (ako vodi brigu o svom narodu) obrati naročitu pažnju na izbor osobe koja bi ga zamjenila u svakoj prilici kada je odsutan.
Ta osoba mora biti primjer ili neki drugi bliski saradnik koji je prisutan, kada su drugi odsutni. Prirodno je da njegov povjerenik bude dobro poznat svim ministrima isto tako i cijelom narodu. Razum ne može povjerovati da je Božiji Poslanik bio nepažljiv kada su u pitanju sve ove stvari. Nema nikakve sumnje da mu je to predstavljalo jednu od glavnih stavki u njegovom promišljanju budućnosti islamske države.
Nema, također, nikakve sumnje u to da su određeni hadisi koji se direktno tiču nasljedstva hilafeta bili podvrgnuti restrikcijama nametnutim od strane prvih hadisa, koji su pravo na hilafat tumačili da je to stvar međusobnih konsultacija -šure. Tako su se oni pobrinuli da na svaki način kontriraju tekstu koji je specifirao i identificirao halifu. Dio ovih napora bio je svjesno obezvrijeđivanje svetosti Poslanika, s.a.v.a., poput optužbi na njegov račun da on halucinira.
Ovo degradiranje njega bilo je također usmjereno i na osobu koju je on izabrao za glavnokomandujućeg nad cijelom vojskom Usame ibn Zejda. Oni su dokazali time da je on premlad i da nije dostojan da bude komandant takve vojske. Također su oni posijali sumnju o smrti Božijeg Poslanika tako da je to postalo razlog konfuzije i ljudi su se uzdržavali da daju svoju prisegu pravom nasljedniku kojeg je Poslanik sam naimenovao. Kao dio njihovih napora može se navesti i slučaj neposredno poslije smrti Poslanika, s.a.v.a., kada su oni iskoristili priliku Alijeve zauzetosti oko pripreme dženaze za Resulullaha i na brzinu na Sakifi izabrali halifu koji je njima odgovarao.
Dalje su krenuli s prisilom i prijetnjom ljudima radi davanja prisege i legitimiziranja novopečenog halife. Tako su startali s eliminacijom bilo kakve opozicije na političkom planu. Krenulo se s grubim i nimalo tolerantinim pristupom prema svakome ko bi otkazao ugovor vjernosti novom halifi ili bi nagovijestio neki znak sumnje u njegov legalitet i legitimitet, pa makar se radilo i o kćerki Poslankovoj, Fatimi.
Restrikcije su obuhvatile i druga polja djelovanja. Ljudima je zabranjivao da prenose javno hadise plemenitog Poslanika, tako da jasni tekstovi ne bi dospijeli do svijeta, koji se pobunio. Ovo se sprovodilo po svaku cijenu pa makar to značilo ubijanje pojedinaca ili cijelih grupa. Da bi se ugusila bilo kakva opozicija, a sve pod tvrdnjom spriječavanje nereda i otpadništva.
Sve je to poznato nama iz onoga što su zabilježili historičari, mada su neki pokušali da sakriju istinu pomoću fabrikovanih hadisa ili motiviranih pojašnjenja i isprika. No tajne informacije su ipak izašle na svjetlo dana, zahvaljujući samom toku vremena i naporu istraživača. Nekim historičarima se može oprostiti jer su oni kupili informacije iz ranih izvora koji su propisani pod naročitim političkim i društvenim okolnostima, uzrokovanim velikim raskolima nakon kojih su Beni Ummeje preuzele halifet i krenule s djeljenjem nacionalnog blaga i državnih položaja nekim ashabima i sljedbenicima koje su mogli unajmiti.
Neki historičari su se pak oslanjali na ove izvore zbog toga što su mislili dobro o njima ili nisu bili svjesni njihovih izdaja i njihove podmuklosti koje su tajili u srcima svojim. Rezultat toga je mješavina autentičnih predaja s fabrikovanim, pa je tako i ozbiljnom istraživaču postalo problematično da dođe do istine. Dovesti čitaoca i istraživača bliže ovim faktima je bitno stoga što će mu to ispričati neka pitanja i neke odgovore iz kojih će nazrijeti činjenice koje će ga dovesti pravoj istini.