Kako je moguće pomiriti Božiju pravednost i prisilu?

 

 Veliki Allah u Časnom Kur'anu kaže:

• “Kazuj istinu od tvoga Gospodara pa ko hoće povjerovat će je, a ko neće zanijekat će je.” Kahf, 29
• “Nema prisile u vjeri, a pravi put se jasno razlikuje od stranputice.” Beqare, 256
• “Pa ko uradi i trun dobra vidjez će ga, a ko uradi i trun zla, također, će ga vidjeti.” Zilzale, 8
• “Ti si samo opominjač, nisi ti njihov nadziratelj.” Džasije, 22

 

Kako, sada, poslije svih ovih ajeta prihvatate rivajete sahiha Buharije i Muslima u kojima se tvrdi da je Bog prije nego što je stvorio svoje robove predodredio njihova djela.

 

Naprimjer, Buharijnom sahihu se prenosi da su:

“H. Adem i h. Musa međusobno su vodili dijalog pa je Musa a.s. rekao:

‘O Ademe! Ti si bio naš otac, pa si nas ražalostio i istjerao nas iz Dženneta!’

A Adem, a.s., je njemu odgovori: ‘O Musa! Bog te je razgovarajući s tobom odlikovao, a Svojom je rukom pisao za tebe; da li me prekoravaš za što mi je samo Bog (sudbinom) predodredio 40 godina prije nego što me je stvorio.’ I tako Adem, a.s., tri puta nadjača Musa a.s.”

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 214; Sahih Muslim, svez. 8., str. 49.)

 

Muslim također u svojim Sahihu prenosi:

“Svako od vas se formira u materici svoje majke u toku 40 dana kao kompletno biće, potom u narednih 40 dana se formira u obliku ugruška krvi, a onda u narednih 40 dana kao grumen mesa.

Zatim Bog šalje Svog meleka koji ga nadahnjuje svojim duhom i izgovara mu četri predodređenja, a koje se tiču njegove nafake, trajanja života, nivoa znanja i da li li će biti sretnik ili nesretnik.

Tako mi Allaha, osim koga drugog Boga nema, neki od vas će činiti djela koja ih vode u Džennet sve dotle dok se ne približe koliko jedan lakat do Dženneta, a onda će nadjačati knjiga sudbine (predodređenja) i on će učiniti djela koje će ga odvesti u Džehennem. Dok je moguće da će neki od vas raditi djela koja vode u Džehennem i da između njega i Džehennema ne ostane ništa doli jednog lakata, onda će knjiga sudbine nadvladati pa će on početi raditi djela koja će ga odvesti u Džennet.”

(Sahih Muslim, svez. 8., str. 44.; Sahih Buhari, svez. 7., str. 210.)

 

Također, Muslim u svom Sahihu prenosi sljedeći hadis od Aiše, majke pravovjernih:

“Božiji Poslanik, s.a.v.a., je prisustvovao na Dženazi jednog djeteta od nekog od Ensarija. Ja sam rekla: ‘O Poslaniče Božiji! Blago li se ovom djetetu ono će biti ptica od Džnetskih ptica. Ono nije počinilo nikakav grijeh i nije se približilo granici grijeha.’

Resulullah, s.a.v.a., na to reče: ‘Moguće je da ne bude tako o Aiša! Bog je stvorio jednu skupinu ljudi za Dženet još dok su bili u kičmama svojih očeva, a također je druga skupinu, stvorio za Džehennem još dok su bili u kičmama očeva svojih.”

(Sahih Muslim, svez. 8., str. 55.)

 

Buharija u svom Sahihu navodi:

“Neko je upitao: ‘O Božiji Poslaniče, da li je moguće raspoznati džhennemliju od dženetlije po nečemu?’‘Da, odgovori on.’ ‘Pa zaista su onda potrebna čovjeku trud i djela, ako je to tako?’, upita ovaj. ‘Svako radi samo ono za što je stvoren ili ono što mu je propisano."

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 210.)

 

Bože naš!

 

Ti si svet i čist od bilo kakve nepravde, visoko si Ti iznad onoga što ti se pripisuje. Kako da povjerujemo u ove rivajete koji su u koliziji sa Tvojim istinitim govorom u kojem kažeš:

 

• “Zaista Bog ne čini ljudima nasilje već oni sami sebi čine nasilje.” (Junus, 44)
• “Zaista Bog ne čini nasilje (nikome) ni koliko jedne zere.” (Nisa, 40)
• “Tvoj Bog nikome ne čini zulum.” (Kehf, 49)
• “I nije im Bog učinio nasilje, oni su ga sami sebi učinili.” (Ali Imran, 117)
• “I nismo im Mi učinili nasilje već su oni sami bili nasilnici.” (Tewbe, 70; Ankebut, 40; Rum, 9)
• “To vam je od onoga što su počinile vaše ruke, Bog nije nepravednik svojim robovima.” (Enfal, 51)
• “Ko čini dobro za sebe ga čini, a ko čini zlo, također, za njega je, a tvoj Gospodar, nije Nasilnik svojim robovima.” (Fusilet, 47)

 

A u hadisu kudusi se kaže:
“O Moji robovi, Ja sam Sebi zabranio nepravdu, a također sam ga i vama zabranio, pa ne činite nepravdu.”
(Tahzib Tarih Dimešk, svez. 7., str. 206)

 

Stoga kako je moguće da muslimani koji vjeruju u Boga, Božiju pravdu i milost, mogu misliti da je On tako stvorio ljude što je jednoj skupini propisao da ide u Džhennem, a drugoj da ide u Džennet, i to sve svojevoljno i namjerno, tako da sva djela i činovi spomenutih skupina unaprijed sudbinski poredodređeni i uslovljena do te mjere da svako mora raditi i činiti ono što je primoran (znači nikakve slobode i djelovanja nije ostavljeno na rapolaganju robovima)?

 

Ne samo da ovi rivajeti nisu u harmoniji s smislom Časnog Kur'ana već su u koliziji sa samom Božijom prirodom, prema kojoj je Bog, dž.š., stvorio ljude, sa razumom, sa ljudskim bićem i sa minimumom ljudskih prava. Kako da prihvatimo ovu vjeru koja je čovjeka načinila sputanom lutkom koju sudbina i predodređenje okreće i vrati kako hoće, da bi ga na kraju strpala u užarenu peć.

 

Kakva je ovo akida koja intelekt onemogućava da stvara, kreira, inovira, onemogućuje u progresu i natjecanju; i koja čovjeka tretira kao suhoparno, bezvrijedno i nezaslužno biće i kojima kao da se poručuje s onim što vam je dato budite zadovoljni nemojte ni misliti na progres, a sve pod pretekstom da je to tako neminovno za sve što je stvoreno.

Sa razumom kako da stvorimo sliku o Milostivom Bogu kao jednoj moćnoj sili koja ima premoć nad svim i Koji je, ne'uzubillah, stvorio ljude slabe i nemoćne da bi ih gurnuo u Džehennem i to samo za to da bi im dokazao da je On snažan i moćan i da može raditi što god poželi. Da li razumom obdareni, intelegentni ljudi ovakvog Stvoritelja mogu nazvati Mudrim, Milostivim i Pravednim?

 

Ako bismo sa intelektualcima i učenjacima nemuslimanima rasparavljali i ako bi oni znali da vaš Gospodar ima takve osobine i da naša vjera ljudima prije nego što su i rođeni propisuje bijedu i nesreću u životu.

 

Da li je sada, moguće da oni masovno uđu u islam.?

 

Bože nas!

 

Ti si daleko od ovih lažnih i tendencioznih objeda koje su Emevije inovirali radi svojih bolesnih i zlobnih ambicija, a potom to plasirali i raširili na sve strane. I bez sumnje svaki ozbiljan istraživač ovo zna. Ovo je bez sumnje falsikovan govor koji proturiječi Tvom govoru .

 

Uzvišen si Ti od toga ta Tvoj Poslanik, neka na njega selam i na njegov čisti Ehli-bejt, slaže i kaže nešto o Tebi što proturiječi Tvom govoru. A pouzdano je utvrđeno da je on kazao:

“Ako vam dođe hadis od mene podvrgnite ga Božijoj Knjizi, pa ako bude saglasan sa njom prihvatite ga, a ako bude u nesuglasju s Njom razbij te ga o zid.”

 

Sve ove hadise, kojih ima dosta, a koji su u nesuglasju s Božijom Knjigom i s razumom treba razbiti o zid i nikakav im značaj ne treba pridavati makar oni bili doneseni u Buharijnim i Muslimovim rivajetima; to zato jer one ni po čemu ne nose atribute bezgriješnosti.

Jedan dokaz nam je dovoljan za ovo, a to je misija svih poslanika koji su od Boga izabirani i odlikovani i dolazili kroz historiju da ispravljaju i reformišu ljudske greške, zablude i novotarije i da ih obraduje Dženetom ako budu dobročinitelji i obrnuto Džehenemom ako budu pokvareni.

 

A znak Božije pravde i milosti (rahmeta) Svojim robovima je i to da ih on ne kažnjava sve dok im ne pošalje poslanika po kome im šalje Svoju uputu:

“Ko prihvati uputu, zaista je radi sebe prihvatio, a ko prihvati zabludu zaista ju je za sebe prihvatio. Niko od vas neće snositi teret drugog, a Mi ne kažnjavamo (nikoga) dok ne pošaljemo Svoga poslanika.” Isra, 15

 

Pa ako je smisao rivajeta Buharije i Muslima u tome da je Bog stvorio djelo prije njih samih, i ako oni pretenduju da budu sahih (istinti), onda je i samo slanje Božijih poslanika i spuštanje Božije Knjige suvišan i uzaludan posao. Uistinu je Bog čist od ovakvih riječi.

 

Bože moj! Zato što Te ne poznaju ovakvo prosuđuje o Tebi.

To je velika potvora na Tebe.

“To su Božiji ajeti koje ti objavljujemo sa istinom, a Allah ne želi nepravdu svjetovima.” Ali Imran, 108

 

Odgovori na ove probleme nalaze se i kod Imama, sjajnih zvijezda Božijih, plemenitih prvaka umeta ovog, dođite da čujemo odgovor u gradu znanja koji mu pitanje sudbine i predodređenja na najljepši način rasvjetljava, upravo ovo pitanje koje je za one muslimane koji su napustili kapiju znanja, h. Alija.

 

Ostalo je misteriozno i zagonetno.

 

Jedan od ashaba je upitao:

“Da li je naš odlazak u Siriju bilo Božija sudbina i predodređenje ili ne?”

“Teško tebi! Ne daj Bože da si pomislio da je u pitanju nužnost sudbine i neminovnost predodređenja.

Pa, ako bi tako bilo onda bi nagrada i kazna od takvog čina bila bezpredmetna, obećanje i prijetnja bi bile besmislene. Uzvišeni Bog je zapovijedio neke stvari svojim robovima, ali im je i dao stanovitu slobodu da to izvrše.

On im je, također, zabranio neke stvari, ali im je dao upozorenje i zadaću s tim što je ona lahka i izvodljiva i nikad teža od onoga što oni mogu ponijeti, a za najmanje dobro djelo On da je obilutu nagradu. Neposlušnost Bogu nije poraz Njegov, a poslušnost Njemu nije odraz Njegove prisile. Allah, dž.š., Svoje poslanike i Svoje svete Knjige nije slao Svojim robovima iz igre i zabave; zemlju i nebesa i ono što je između njih nije stvorio u prazno. Ovakvo rezonovanje imaju samo oni koji su postali nevjernici, a teško nevjernicima od džehenemske vatre.”

(Šarh Nehdžul Belage, Muhammed Abduhu, svez. 4., str. 673.)

 

Istinu je rekao h. Ali, teško li se onima koji Bogu pripisuju zulum i besmislenost. Važno je napomenuti da ehli sunnet drži da je Bog čist od svake nepravde i besmisla, i ako se s nekim od njih po ovom pitanju upustiš u raspravu negirat će, posigurno, bilo kakvo nesavršenstvo Božije. Međutim on će, uzrujan, ustrajavati na valjanosti Buharijnih i Muslimovih rivajeta.

 

On nikada logički i razumski ne pokušava riješiti spor. Tako po njemu atribut “nasilan i nepravedan” ne može se odnosti na Boga, budući da je On Stvoritelj, a On ima pravo da uspostavlja kakve god hoće odnose naspram Svojih stvorenja i nikome za to neće polagati račune dok će njegova stvorenja biti ispitivana.

 

A kada ga (pripadnika ehli sunneta) upitaš kako je moguće da je Bog čovjeka osudio na Džehennem čak prije nego što ga je i stvorio (jer mu je pripisao zlu sreću prije rođenja), a drugog nekog je opet, prije nego što je rođen odredio za Džennet (jer je njemu, prije rođenja, propisao sreću)?

 

Da li je u ovome nasilju izjednačen tretman obje dve osobe?

• Prva osoba koja ide u Džennet ne ide zbog rezultata svoga djelovanja već zbog Božije želje.
• Druga osoba, pak, ide u Džehenem, ali ne zbog svojih grijeha i neposlušnosti već zbog Božije odredbe koja mu je odranije propisana.

 

Nije li ovo nepravda?!

Ne protivili se ovo Kur'anu?

 

On će vam na sve ovo odgovoriti: “Allah čini ono što On hoće.” U svakom slučaju i kod sučeljenja ova dva stava vi ne razumijete njegovu poziciju. No, to je razumljivo, jer on je uvjeren da poslije Kur'ana nema istinitije i na dokazima čvršće utemeljene knjige od Buharije i Muslima, i ako se u ovim knjigama nalaze čudne, razumu nedokučive stvari i to je velika tragedija u koju su zapali muslimani.

 

Bez sumnje ovakvi stavovi su rezultat Emevijske, a poslije njih i Abasidske politike koje se nisu ustručavali uvođenja u vjeru ispraznih ideja i novotarija i njihovog širenja i propagiranja jer su takvi nakaradi pogledi bili suglani njihovoj politici. Tragovi njihovog djelovanja su nažalost ostali do dana današnjeg, i što je je najbolnije današnji muslimani sve to drže najdragocijenijim i najvrijednijim nasljeđem svojih prethodnika.

 

Sve je to upakovano pod firmom sahih hadisa pejgamberovih. A da su muslimani svjesni kako su ovakvi hadisi produkovani samo da bi zadovoljili ciljeve tadašnje dnevne politike, nikada ih ne bi prihvatili.

 

 

A pogotovu ne one predaje koje su u otvorenoj suprotnosti s Kur'anom. Kada je, međutim, Kur'an u pitanju Allah, dž.š., je obećao da će ga on lično čuvati od bilo kakve iskrivljenosti, i pošto su ga ashabi uvijek stavljali na uvid Poslaniku radi povjere u tom pogledu nije bilo šanse za njegovo krivotvorenje.

 

No, poslije Poslanika naročito u vrijeme Umajada, došao je na tapet i Poslanikov sunnet kojeg su oni u mjeri koliko su mogli krivotvorili, pa pošto su prema instinskim čuvarima Kur'ana i sunneta (Imamima Ehli-bejta) gajili neprijateljski odnos, oni su za svaki događaj, po potrebi inovirali novi hadis, potom ga pripisali Poslaniku, s.a.v.a., a onda sve to nametnuli muslimanima kao najvjerodostonije i najutemeljenije hadise, a ljudi su ih iz dobrih namjera prihvatali i prenosili s generacije na generaciju sve do danas.

 

Istina je, međutim, da su i šije, također, bili suočeni sa izmišljanjem hadisa i njihovim pripisivanjima Poslaniku i Imamima Ehli-bejta. Oni su dakle, bili žrtva ovakvih krivotvorenja i slobodno se može reći da ni oni ni ehli sunnet nisu ostali imunu od izmišljanja hadisa i njihovog pripisivanja Poslaniku, s.a.v.a.

 

Ovo unatoč činjenici da su šije nosioci tri značajne prednosti u odnosu na sve druge islamske skupine, čija je akida saglasna sa Kur'anom, sunnetom i razumom, a one su: l. Apsolutna odanost Ehli-bejtu, jer nijedna druga strana, kao šije, ne preferira nikoga nad Ehli-bejtom. I jedino su oni potpuno saglasni na prvenstvo i odličnost Ehli-bejta u odnosu na druge, koje je Allah očistio od svake nečistoće i pogreške.

2. Broj Imama Ehli-bejta je dvanaest, a njihova era je ukupno trajala oko tri stoljeća.

 

Svi njihovi govori i hadisi su bili međusobno suglasni, a također su kompatibilni slovu Kur'ana. Upravo zbog ove činjenice šije su mogli rješenje za sva pitanja i probleme crpiti iz pravog izvora, pa su stoga mogli razumijeti što je to istinska vjera. To je vjera bez ikakvih suprotnosti i dvojbi u sebi, zato su šije mogli ostati na stanovištvu jasne i stabilne akide.

 

3. Njihovo otvoreno i jasno priznanje da osim Božije Knjige (Kur'ana), koja nikada ni u čemu i ni na kakav načina ne može biti iskrivljena, nema takve knjige u potpunoj istinitosti i tačnosti. Dovoljno je da znate da oni za svoju najcjenjeniju Knjigu Usuli Kafi otvoreno priznaju da ima hiljde slabih i netačnih hadisa.

 

No vidjet će te da njihova ozbiljno ulema, mudžtehidi i ljudi skloni kritičkom rezonovanju, o svim hadisima vode rasprave, i pretrage i nijedan od njih ne prihvataju ako su njihovi rivajeti sa stanovišta lanca prenosilaca, teksta, suglasnosti s Kur'anom i razumom neprihvatljivi. Međutim, ehli sunnet je sebe podvrgao i obaveza vjerovanju u knjige pod imenom “Sahihi” tako da sve što se nalazi u njima je istinito i povjerljivo.

 

A ta svoja vjerovanja baziraju na potpunom oslanjanju i povjerenju na prethodnike (selef), i sve što je došlo od prethodnika prihvataju bez ikakve diskusije, provjere i istrage. U protivnom bi ustanovili da izutetno veliki broj hadisa koji je prenesen u Sahihima nema nikakvo naučno ni zdravo- razumsko utemeljenje, a neki od njih predstavljaju čisto huljenje i blastemiju, u kojima se, naprimjer, omalovažava i sam Muhammed, s.a.v.a.

Svi su oni u suprotnosti sa Kur'anom, ahlakom i ponašanjem Allahova Poslanika, s.a.v.a. Za realnog čitatelja bit će dovoljno da pročita knjigu egipatskog Šejha Muhamed Ebu Reja Svjetlo na Muhamedovom sunnetu koja dovoljno rasvjetljava vrijednost šest odabranih sunitskih zbirki hadisa poznatim kao “Kutubu site”.

 

Hvala Allahu koji je omogućio da danas sve veći broj mlade intelegencije oslobađa od okova bivših zabluda i uspješno raščlanjuje istinu od neistine. Međutim, značajan broj maladića se danas distancira od “Sahiha”, ali ne zato što su ustanovili faličnost velikog broja, vec zato što su otkrili argumentiranost i logičnost šitskih dokaza, bilo da su to fikhski propisi, akidetski stavovi ili stavovi koji se tiču gajba i skrivenih stvari.

 

Napomene radi, nema nijednog šitskog mišljenja ili ahiretskog stava, a da ono nije prenesen u nekom od hadisa iz šest sunnistskih zbirki. Upravo je ovo bio povod da mi je jadan od njihovih zaljubljenih i ratobornih ekstremista rekao:

 

“Ti koji si uvjeren da hadisi iz Buharije nisu Sahih, zašto ih onda koristiš u raspravi i dijalogu sa nama?”

Odgovorio sam mu: “Ono što se nalazi u Buhariji, niti je sve tačno, niti je sve lažno! Već su za nas istina i neistina stvari koje trebamo ispitati.”

On na to reče: “Da li ti to imaš naročit mikroskop pomoću kojeg vidiš istinu i neistinu?”

Odgovorih: “Ja nemam ništa više od onog što ti imaš, s tim što ja sve ono o čemu su sunnije i šije suglasni prihvatam istinitim.

Jer, obostrana podudarnost govori o autentičnosti tih stavova i ja ih kao takve bezrezervno prihvatam. I ma koliko ti stavovi bili prihvatljivi za jednu stranu, nametanje njihovo drugoj strani ne držim prihvatljivim.

Od neutralnog istraživača, također, ne treba očekivati da ih obavezno odjednom prihvati (i sa njim se ne treba oko toga žučno raspravljati), treba mu dati vremena.

 

Ja ću navesti primjer tako da više nema prostora prigovorima i protestu i da istu kritiku samo u raznim formama, više ne ponavljaju:

 

Šije tvrde da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., izabrao h. Aliju u mjestu zvanom Gadir Hum za nasljednika poslije sebe (bio je to 18. Zul Hidžeta, odmah nakon završetka Oprosnog hadža) i tom prigodom rekao:

“Ko god mene priznaje za svog zapovjednika (mevla) i Ali je njegov zapovjednik (mevla).

O moj Bože, voli svakog od njih ko prihvati njegovo vodstvo (vilajat), a budi neprijatelj svakom od njih ko bude njemu neprijatelj.”

 

Vidim da je i ovaj događaj, odnosno hadis prenio značajan dio sunnitske uleme u svojim Sahihima. Stoga je moguće za šije da na temelju ovog raspravljaju sa ehli sunnetom. S druge strane, ehli sunne ve'l džema'at tvrde da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio Ebu Bekra da predvodi ljude u namazu, rekavši:

 

“Bog i Njegov Poslanik i oni koji vjeruju ne prihavataju nikoga sem Ebu Bekra.”

 

Ovaj hadis ne postoji u šitskim knjigama. Oni imaju samo rivajeta da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poslao h. Aliju, našto je Aiša istovremeno poslala nekoga po njenog oca i kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., shvatio u čemu je stvar, rekao joj je:

“Ti si poput jedne od žena koje su pokušale namamiti Jusufa, a.s.”

 

Poslanik je neposredno zatim, otišao u pravcu mesdžida, pomakao je Ebu Bekra i stao ispred džemaata da ih predvodi u namazu. Stoga, nije moguće, a ni pravično da ehli sunnet raspravlja protiv šija pozivajući se samo na ono što su oni prihvatili, posebno kada su u pitanju kontradiktorne i iskrivljene historijske činjenice. Poznata je činjenica da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odredio Ebu Bekra da bude u armiji Usame pod njegovom komandom i vodstvom, a dobro je poznato da je komadant armije u ratu vođa džemata odnosno predvodnik i u namazu.

 

To je bio historiski dokaz da Ebu Bekr u vrijeme kada je Božiji Poslanik preselio, nije bio u Medini već je bio u mjestu zvanom Sauh spremajući se da ide sa svojim komadantom Usamom ibn Zejdom koji nije imao više od 17 godina.

 

Pa kako možemo vjerovati da je Božiji Poslanik imenovao Ebu Bekra da predvodi namaz?

 

Osim da vjerujemo u tvrdnju Omera ibn Hattaba vezano za Pejgambra da je on govorio u nesvjenom stanju, tj. da nije znao šta govori. Naravno da je ovo nevjerovatno i tako nešto šije nisu ni prihvatile.

 

Ovdje bi se istraživač trebao bojati Boga i ne bi trebao dozvoliti svojim osjećajima da prevladaju nad razumom slijedeći svoje želje i da skrene s Božijeg puta. Dužnost mu je prihvati istinu čak ako se ona nalazi kod nekog drugog. On sebe mora osloboditi od egoizma i starih osjećaja.

On mora biti od onih za koje njegov Uzvišeni Gospodar kaže: “koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu, njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” Zato nije tačno kad Jevreji kažu: “Istina je s nama.”, ili kršćani: “Istina je s nama.”, i također, kada muslimani: “Istina je s nama.”, kad se međusobno razlikuju u akidi (vjerovanju) i pravnim propisima.

 

Zato je potrebno za istraživače da ispituju i izučavaju sve tri religije, upoređujući jednu s drugom dok istina ne bude jasna. Isto tako, nije umjesno ni korektno za ehli sunnet da kažu da je istina s njima i šije, također, da tvrde da je istina s njima, budući da se obadvije grupe itekako razlikuju i u ahkamu i u vjerovanju. Istina je jedna i nije djeljiva.

“Ti reci: ‘Dokaz dajte ako je istina to što govorite.’” Bekare, 111

I nikada većina nije bila razlogom da je uz nju istina, već manjina.

 

• Allah Uzvišeni kaže:
• “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili.” An'am, 116
• “A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” Jusuf, 103

 

Upravo, naučni i tehnološki napredak, novac i bogatstvo nikad nisu bili razlog da, recimo, istina bude zapadna ili istočna.

Allah, dž.š., kaže:

“Nekada te ne oduševljavaju bogastva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na ovom svijetu i da skončaju kao nevjernici.” Tevba, 55