Ebu Bekr spriječava bilježenje Poslanikova sunneta u čemu ga slijede Omer i Osman

 

Kada god istraživač ude u historiske knjige i upozna se s unutarnjim ustrojstvom vlasti trojice halifa, on shvati s apsolutnom sigurnošću da su oni bili ti koji su zabranjivali bilježenje časih Poslanikovih hadisa. Zaista, oni su čak spriječavali ljude da uopće razgovaraju o hadisima, a pogotovu njihovo prenošenje, jer su znali da bi masovnije prenošenje hadisa, u najmanjem, ugrozilo njihov status, obzirom da su mnoge njihove zakonske norme bile protivne sunnetu Božijeg Poslanika, kada je u pitanju interpretacija hadisa i to je bilo podložno diktatu njihovih interesa.

 

Hadis Poslanikov je drugi izvor zakona u islamu i on u biti pojašnjava primami izvor Kur'an, a on (hadis) je ostao zaboravljen i zabranjen za vrijeme njihove vladavine. Zbog ovoga, hadiski stručnjaci i historičari se slažu da je sakupljanje i bilježenje hadisa počelo u doba vladavine halife Omera Abdul Aziza ili čak nešto i kasnije.

 

Buharija izvještava u “Knjizi o znanju” u “Poglavlju o tome kako se stiče znanje”, da je Omer Abdul Aziz napisao pismo Ebu Bekru ibn Hazmu sljedećeg sadržaja:

 

“Pogledaj šta se događa s hadisom Allahova Poslanika, s.a.v.a., i kreni s njegovim bilježenjem. Ja se plašim za naučne studije kada učenjaci pomru, ništa neće biti prihvaćeno osim Poslanikova hadisa. Zato neka učeni rašire svoje znanje i neka sjednu zajedno, tako da onaj koji nije učen može naučiti.

Znanje neće biti uništeno sve dok ne postane tajna. Jos, nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekr je održao sljedeći govor: “Vi prenosite od Poslanika, s.a.v.a., hadise u pogledu kojih se razilazite, i oni poslije vas će se sporiti oko njih, još više. Zato ne prenosite nista od Poslanika Allahovog, a svakog od vas kada neko upita o tome kažite: ‘Između vas i nas je Knjiga Allahova pa uživajte u tome što god je halal u njoj i zabranjujte sve ono što je haram u njoj."

(Al-Zahabi, Tezrikul Huffaz, svez. 1., str. 3.)

 

Tako mi Allaha kako je čudna ova zapovjest Ebu Bekra. On je to proučio svega nekoliko dana nakon dana poznatog kao “Tragični utorak”, slažući se potpuno s onim što je njegov prijatelj Omer kazao: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., halucinira, pa nam je dovoljna Allahova knjiga.”

 

Ovdje Ebu Bekr, također, kaže:

“Ne prenosite ništa od Poslanika. I ko god upita nešto vi recite: “Knjiga Allahova je među nama, pa zato uživajte u onome što je halal i klonite se onog što je haram u njoj.”

 

Neka je sva hvala Allahu koji je jasno ukazao da će oni zabaciti sunnet za leđa i da će on postati zaboravljena stvar za njih. Pitanje koje je nužno postavljati ehli sunni vel džema'atu, tj. onim njegovim sljedbenicima koji brane Ebu Bekra i Omera i koji ih smatraju najboljim stvorenjima nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.a., je sljedeće:

Ako su vaše knjige (sahihi) i predaje u njima istinite, kako tvrdite, i ako one prenose hadis Božijeg Poslanika:

 

“Ostavljam vam dvije stvari nakon mene, ako ih se budete dosljedno držali nikada nećete zalutati, to su Allahova Knjiga i moj sunnet.”

 

Smatrajući ovaj hadis istinitim, kako je onda moguće da vaši najbolji ljudi odbijaju sunnet i da mu nisu pridavali nikakvu važnost, šta više oni su spriječavali ljude njegovom bilježenju i razgovoru o njemu?

Da li bi iko smio pitati Ebu Bekra iz kojeg je ajeta izvukao legalitet za borbu protiv muslimana koji su odbili dati zekjat, kao uzimanje njihovih žena i djece kao ratnih zarobljenika?

 

Jer knjiga Allahova, koja je među nama i Ebu Bekrom, tvrdi:

“Ima ih koji su se obavezali Allahu: ‘Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivaćemo, zaista, milostinju i bićemo, doista, dobri!’ A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se - a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.” (Kur'an, 9:75-77)

 

Ovaj ajet je, prema konsenzusu svih, objavljen povodom Sa'lube, kada je on odbio da plati zekjat za života Božijeg Poslanika. Ja bih dodao da je Sa'luba odbio da plati zekajt Poslaniku, s.a.v.a., s riječima da je to džizija. Allah je u ovom ajetu ukazao na Sa'lebino licemjerstvo, ali još uvijek usprkos svega toga, Poslanik nije krenuo u boj protiv njega niti mu je oduzeo imetak silom, iako je bio moćan da to učini.

 

U slučaju Malik ibn Nuvejra i njegovih ljudi oni nisu porekli da je zekjat obligatna dužnost, već ga prije svega nisu htijeli isplatiti nekome ko je uzurpirao hilafet nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., i čineći to silom, manipulacijom i nasiljem.

 

Pozicija koju je uzeo Ebu Bekr je utoliko čudnija i više iznenadujuća kada se zna da je on bacio Božiju Knjigu za leđa iako mu je Fatima-Zehra, pravakinja žena svijeta, donosila argumente baš iz Božije Knjige, koji su bili posve očigledni i koji su potvrđivali njeno pravo na nasljedstvo. On to nije prihvatio i potpuno je to obezvrijedio hadisom kojeg je inovirao da bi mu poslužio za vlastite potrebe.

 

Ako je on uistinu kazao: “Vi prenosite od Božijeg Poslanika hadis o kojem se i sami razilazite, a oni koji dođu nakon vas će se sporiti o njemu još više, za to ne prenosite ništa od Poslanikova hadisa i bilo kome ako vas to upita nešto o tome recite: ‘Knjiga Allahova je među nama, zato se koristite onim što je halal u njoj, a ne koristite ono što je haram u njoj."

 

Zašto onda Ebu Bekr nije činio onako kako je pripovjedao kada se sastavljao sa iskrenim i čistim dijelom tijela Muhammedovog, s.a.v.a., h. Fatimom u pogledu hadisa:

“Mi poslanici ne ostavljamo nasljedstvo...”?

 

Zašto on nije sudio njoj na osnovu Allahove Knjige?

 

To nije učinio zato što bi se ustanovilo da je Knjiga Božija protiv njega i Fatima bi trijufovala u svim svojim zahtijevima i tvrdnjama nad njim. I da je ona taj dan trijumfovala nad njim, onda je ona mogla kasnije dokazati da njen muž Ali ima pravo na hilafet.

 

Zato se to moralo radi predostrožnosti ranije presjeći i Allah u pogledu ove stvari kaže: “O vi koji vjerujete zašto pripovjedate ono što ne radite? Ružno li je to uistinu kod Allaha da nešto govorite, a ne radite po tome.”

 

U skladu se svim ovim, Ebu Bekr se ne bi mogao osjećati komotno da su hadisi Poslanikovi počeli kružiti među ljudima, da su se počeli bilježiti, memorisati, prenositi iz grada u grad, iz sela u selo, kad su ti hadisi predstavljali očigledne tekstove koji su proturiječili politici na osnovu koje je uspostavljena njegova državna vlast. Njemu nije, dakle, preostao nikakav izbor osim da briše i skriva hadise, tj. da ih spaljuje.

(Kenzul-Ummal, svez. 5., str. 237.; Ibni Kesir u Musned al-Sadik, Al-Zahebi, Tezkirul Hufaz, svez. 1., str. 5.)

 

Njegova vlastita kćerka Aiša je posvjedočila protiv njega. Ona je izvjestila:

“Moj otac je sakupljao hadise i njegov broj je bio 500. Proveo je noc u dvoumljenju šta da učini s njima. Kazala sam da je bio neodlučan zbog neraspoloženja koje ga je pogodilo. Ujutro je kazao: ‘O kćeri, donesi mi sve hadise koje su kod tebe!’ Dala sam mu ih, i on ih je spalio.”

(Kenzul Ummal, svez. 5., str. 237.)