Ebu Bekr nakon smrti Božijeg Poslanika (s.a.v.a.)

 

U Sahih Buhari, svez. 5., str. 82. u knjizi “O bitkama” u poglavlju koji govorio osvajanju Hajbera, prenosi se od Urve, potom od Aiše da je h. Fatima poslala nekoga Ebu Bekru sa zahtijevom da joj se da njeno legalno nasljedstvo od oca Muhammeda, s.a.v.a.

 

Ovo je uključivalo “fej” imanje poklonjeno Poslaniku, tj. ratni plijen dobijen bez borbe u Medini i selu Fedek, i to što je ostalo od “humsa” dakle Poslanikov udio od ratnog plijena u bici na Hajberu. Na ovaj zahtijev Ebu Bekr je odgovorio:

 

“Božiji Poslanik je kazao: ‘Naše imanje se ne nasljeđuje. Što god mi ostavimo iza sebe je sadaka s tim što porodica Muhammedova može jesti iz toga!’ Tako mi Allaha ja necu izmjeniti status sadake iz života Božijeg Poslanika i ostaviću to kako je bilo za njegova života.” Tako je Ebu Bekr odbio dati bilo šta Fatimi. Zato se ona naljutila na njega, trajno se distancirala od njega, tako je i umrla a da sa njim nije progovorila ni jednu riječ. Živjela je još 6 mjeseci nakon Poslanika, s.a.v.a., a kada je umrla njen muž h. Ali ju je sahranio noću bez davanja ikakvih vijesti o tome Ebu Bekru. Dok je Fatima bila živa ljudi su puno respektovali h. Alija, ali nakon njene smrti, Ali je primjetio promjenu u odnosu ljudi prema njemu. Tako je h. Ali zatražio pomirenje s Ebu Bekrom i dao mu svoju prisegu vjernosti, dok je to odbijao učiniti u proteklih 6 mjeseci.

(Sahih Muslim, u Knjizi o džihadu, u poglavlju “Mi ne ostavljamo nasljedstvo, ono što ostavimo je sadaka”)

 

Muslim izvješćuje u svez. 2., svog Sahiha u “Knjizi o džihadu” u poglavlju “Mi ne ostavljamo iza sebe nasljedstvo, ono što ostane je sadaka.”, prenosi se od Aiše majke pravovjemih da je Fatima, kćerka Poslanikova zatražila od Ebu Bekra “al-Sidika” svoj udio iz nasljedstva Poslanika, s.a.v.a., koje je ostalo kao ostatak od ratnog plijena. Ebu Bekr joj je na to odgovorio:

 

“Božiji Poslanik je kazao: ‘Mi ne ostavljamo nasljedstvo, sve što ostane iza nas je sadaka.’” Potom se Fatima kćerka Poslanikova naljutila na njega i potpuno se distancirala od njega sve do svoje smrti. Ona je živjela još 6 mjeseci nakon Poslanikove smrti. Aiša je kazala: “Fatima je tražila od Ebu Bekra njen udio od onoga što je ostalo od njegova udjela od Hajbera i Fedek, kao i od njegove sadake iz Medine. Ebu Bekr je porekao njeno pravo na nasljedstvo kazavši: ‘Ništa od onoga što je Poslanik, s.a.v.a., činio neću napustiti, i sve što je on činio činit ću i ja. Ovo stoga, što se plasim da bi se mogao udaljiti od onoga, što je on naredio.’ Što se tiče Poslanikove sadake u Medini, Umer je dao to Aliju i Abasu, a što se pak tiče Hajbera i Fedeka Omer ih je zatražio i kazao: ‘Ovo dvoje su milostinja od Poslanika, s.a.v.a., i njegovo pravo pada na njegove opunomoćenike, i njihova uprava je na onome koje vođa; tako je s njima do danas."

 

Sahih Buhari, također prenosi rivajet u knjizi o obavezi humsa, poglavlje o nužnosti humsa.

 

Dva šejha, Buharija i Muslim, su skratili i redukovali svoje rivajete tako da istina ne bude jasna istraživačima. Za njih je to, međutim, utrenirana vještina kojoj oni pribjegavaju kada treba sačuvati čast trojice prvih halifa. Mi imamo specijalni dodatak o ovoj dvojici halifa i, ako Bog da, mi ćemo ga prezetirati u bliskoj budućnosti. U svakom slučaju, rivajeti koje su oni ponijeli dovoljni su da otkriju istinu o Ebu Bekru, koji je odbio zahtijev Fatime-Zehre i koji je zaslužio njenu srdžbu i njeno izbjegavanje sve smrti.

Njena ljutnja je uzrokovala da se njena dženaza obavi noću u tajnosti od strane njenog muža. U skladu s njenom oporukom, Ebu Bekru nije dopušteno da prisustvuje njenoj dženazi. Mi smo također naučili iz ovih rivajeta da Ali nije dao svoj bejat Ebu Bekru 6 mjeseci, što se upravo poklopa s periodom života h. Fatime nakon smrti njenog oca.

 

Također iz tih rivajeta razumjevamo da je on bio primoran dati bejat halifi, nakon što je shvati da ljudi okreću glave od njega pa ga je to ponukalo da se pomiri s Ebu Bekrom. Ono što su Buharija i Muslim promjenili je Fatimina tvrdnja da joj je njen otac, Poslanik Božiji, dao Fedek kao dar još za svoga života, pa tako Fedek uopće nije ni spadao u nasljedstvo.

 

Čak i kada bismo i mogli pretpostaviti da Božiji Poslanik ne ostavlja iza sebe nesljedstvo, kako je to Ebu Bekr tvrdio za Poslanika, s.a.v.a. Hazreti Fatima je odbacila takvu mogućnost citirajući tekst Kur'ana koji kaže:

“I Sulejman nasljedi od Davuda.”

 

U svakom slučaju Fedek nije bio pokriven ovim navodnim hadisom, jer je to bilo njen poklon i ni u kom slučaju se nije radilo o nasljedstvu. Shodno ovome, mogu se naći historičari i učenjaci iz tefsira kao i iz hadisa, koji prenose da je h. Fatima tvrdila da je Fedek bilo njeno vlasništvo, da je to Ebu Bekr odbio, tražeći od nje da dovede svjedoke za svoju tvrdnju.

 

Ona je dovela Ali ibn Taliba i Umu Ajman, ali Ebu Bekr nije prihvatio njihovo svjedočenje smatrajući ga nedostatnim. Ibn Hadžer je priznao ovo u svom “al-Sawa'ikul-Muhrika” kada je izvjestio da je Fatima tvrdila da joj je Poslanik dao Fedek kao dar, ali nije imala svjedoka to osim Alija i Umm Ajman. I eto njihovo svjedočenje nije zadovoljilo potrebne uslove da bude smatrano kao dovoljan i validan dokaz.

(Ibn Hadžer, al-Sawa'ikul-Muhrika, str. 21.)

 

Imam Fahrudin Razi prenosi u svom Tefsiru:

"Nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.a., Fatima je tvrdila da joj je selo Fedek dato kao poklon, na što joj je Ebu Bekr kazao: “Vi ste mi najdraži od ljudi u siromaštvu i najvoljenijih od ljudi u bogastvu, ali ja ne mogu utvrditi istinitost vaših tvrdnji, stoga nemam pravo da presudim u vašu korist.” Imam Razi je još kazao: “Umm Ajman je posvjedočila za nju, i kako su to činili povjerenici od Poslanika, ali Ebu Bekr to nije uvažio, tražeći od nje da donese svjedočanstvo koje može biti prihvatljivo sa šerijatskog stanovištva i ona to nije učinila.”

(Tefsirul Mufatihul-gajb, Fahrudin Razi, svez. 8., str. 125, komentar o suri Hašr)

 

Fatimina tvrdnja da je Fedek njeno vlasništvo, kao poklon od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Ebu Bekrovo odbijanje da prihvati Alijevo i Umm Ajmannino svjedočenje su opće poznate stvari u historiji. Uistinu svi su oni prenijeli svjedočenje, od Ibn Tejmije do autora dijela “Sira al-Halabi-yah” i Ibn Qayyim-al Džerzija i drugih.

 

Međutim Buharija i Muslim su skratili svoje predaje i prenijeli samo Fatimin zahtijev, vezjući ga isključivo za nasljedstvo, tako da čitalac može zapasti u sumnju da je Fatimin zahtijev nelegitiman i da je Ebu Bekr samo činio ono što je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i da je, tako, ona krivac, a Ebu Bekr žrtva. Sve je ovo režirano s ciljem da zaštiti Ebu Bekrov ponos.

 

Nije se dakle uopće vodilo računa o vjerodostojnosti predaje niti istinitost hadisa, važno je bilo samo da se pokriju slabosti i nedostatci halifa kao i laži i izmišljotine Umejada i simpatizera hulefau rašidina pa makar i po cijenu digniteta samog Poslanika ili prava njegove kćerkice Fatime-Zehre.

 

Upravo zbog ovoga Buharija i Muslim su zaradili privilegovan status među hadiskim učenjacima ehli sunneta vel džema'ata, pa su njihove knjige dobile status najispravnijih knjiga nakon knjige Božije. Ova inovacija nema nikakvo akademsko utemeljenje i mi ćemo inšallah u jednom zasebnom odjeljku baciti svjetlo na pravu istinu u pogledu ovoga da bi stvar postala jasna i one koji žele istinu.

 

Međutim, mi još uvjek imamo dovoljno dokaza da izazovemo Muslima i Buhariju koji su inače prenijeli vrlo malo hadisa u pogledu vrlina h. FatimeZehre. Ima dovoljno dokaza za osudu Ebu Bekra koji je jako dobro poznavao h. Fatimu i njen status kod Allaha i Božijeg Poslanika. Bolje ju je sigurno poznavao nego Buharija i Muslim. Usprkos ovome on ju je odbio i nije prihvatio njeno svjedočenje, niti svjedočenje njenog muža, o kojem je Božiji Poslanik kazao:

“Ali je s istinom i istina je s Alijem, i ona lebdi oko njega gdje god se on kreće.”

(Bagdadi Tarih, svez. 14., str. 321.; Ibn Asakir; Tarih, svez. 3., atr. 119.; Kenzul Ummal, svez. 5., str. 30.)

 

A sada uporedimo svjedočenje od Buharije i Muslima sa onim što je donosilac Objave, s.a.v.a., posvjedočio o vrlinama njegovog mesa i krvi, Fatime-Zehre.