Da li znate ko je Hatidža?

 

H. Hatidža je najistaknutija vjernica koju je selamio Džibril, a.s., i donio joj radosne vijesti o njenoj kući sagrađenoj u Džennetu, kući uživanja i zadovoljstava.

(Sahih Buhari., svez. 4., str. 231.; Sahih Muslim, svez. 7., str. 133.)

 

Božiji Poslanik nikad nije propustao priliku da spomene h. Hatidžu, a ovo spominjanje je kidalo Aišino srce. Srce bi joj se zapalilo od ljubomore i ona bi gubila kontrolu nad sobom. Ona bi tada spominjala Hatidžu lošim riječima, bez poštovanja i osjećaja.

 

Podsjetimo se na Aišin govor o samoj sebi, naročito u vezi Hatidže, kako to prenosi Buhari, Ahmed, Tirmizi i ibni Madže:

 

“Nikad nisam ni prema jednoj ženi bila ljubomorna kako što sam bila prema Hatidži. To je bilo stoga što je ju je Božiji Poslanik često spominjao.

Rekla sam mu: ‘Zašto stalno spominješ tu staricu Kurejševićku?

Ona koja je bila rumenih obraza je nastala! Sigurno ti je od nje Allah dao bolju i ljepšu.’

A onda je rekla: ‘Lice Allahova Poslanika se promijenilo.

Nikada ga takvog nisam vidjela izuzev kada bi primao objavu."

On je rekao: ‘Ne nije mi dao bolju. Tako mi Allaha, ona mi je vjerovala kad drugi nisu, vjerovala je u moje poslanje kada su drugi sumnjali, pomogla me je svim svojim bogastvom koje je imala, dok su me drugi lišavali. Bog mi je kroz nju dao djecu dok to nije slučaj s drugim ženama.”

 

Nema sumnje, da ovaj oštar odgovor Božijeg Poslanika, s.a.v.a., odbija navode onih koji tvrde da je Aiša bila najvoljenija njegova žena. Uvjeren sam također da je Aišina zavidnost i mržnja povećana kada ju je Božiji Poslanik izgrdio sa ovim prijekorima i kada je obavjestio da mu njegov Gospodar nije dao bolju od Hatidže.

 

Još jednom Božiji Poslanik, s.a.v.a., podučava da on nije imao nikakve sklonosti prema niskim strastima i nikakve i nezdrave sklonosti prema ženskoj ljepoti i djevičanstvu, jer, Hatidža je udavana dva puta prije njega je došla njemu i od njega je bila starija petnaest godina. Uprkos ovome, on ju je volio i nikada je nije prestao hvaliti. Tako mi Boga, ovo je istinski karakter Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je Allaha radi i volio i mrzio.

 

Ogromna je razlika između ovog autentičnog hadisa i onog izmišeljenog, koji tvrdi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., toliko preferirao Aišu, čak dotle da su mu druge njegove žene slale nekoga, savjetujući ga da pokaže pošten odnos prema drugima ženama u odnosu na kćerku Ebu Kuhafe. Smijemo li upitati Aišu, majku pravovjernih, koja nikad nije vidjela Hatidžu, niti ju je srela, kako ona može znati da je Hatidža bila starica crvenih obraza.

 

Da li ovakvo ponašanje može dolikovati i prosječnom vjerniku kome je zabranjeno da govori loše o osobi koja je odsutna? Kako je tek onda govoriti o osobi koja je mrtva i cija je duša otišla njenom Gospodaru?

 

Kako je to ružna stvar, ako je osoba koja se omalovažava, još i žena Božijeg Poslanika i to žena u čiju je kuću došao Džibril i nagovjestio joj radosnu vijest o njenoj kući u Džennetu.

(Sahih al Buhari, svez. 4., str. 231.; Sahih Muslim)

 

Sigurno da je se mržnja i zavidnost prema Hatidži koja se nakupila u Aišinom srcu morala pokazati i vani. Aiša nije nikada našla na koga bi mogla prenijeti svoj bijes, izuzev na Fatimu, Hatidžinu kćerku, a njenoj pastorki, koja je bila po mnogim hadisima slične dobi ili nešto starija. Duboka ljubav koju je Božiji Poslanik osjećao prema Hatidži je sigurno ukorijenjena i ojačana u njenoj kćerki, jednici Fatimi Ez-Zehri.

 

Ona je bila jedina koja je živjela sa svojim ocem i koja je nosila u sebi kvalitete koje je Božiji Poslanik volio kod Hatidže. Aišina zavidnost se dalje pojačava, kada je vidjela Božijeg Poslanika kako uzdiže vrednote svoje kćerke nazivajući je sejjide (predvodnicom) svih žena, prvakinjom žena u Džennetu.

(Ibid., svez. 4., str. 209. i svez. 7., str. 142.)

 

Nadalje, Allah, dž.š., je kroz nju Božijem Poslaniku dao dva unuka, prvaka džennetskih mladića, Hasana i Husejna. Ona je vidjela da je Božiji Poslanik imao običaj odspavati na Fatiminom mjestu, gledajući svoje unučiće.

Govorio bi: “Ovo dvoje moje djece su miris moga ummeta.”

 

On bi ih nosio na svojim ramenima. Ovo je dalje pojačavalo njenu zavidnost posebno što je ona bila nerotkinja. A njena zavidnost se ujedno pojačala i prema Fatiminom mužu, ocu Hasana i Husejna. Tome nije bilo drugog razloga osim ljubavi koju je Božiji Poslanik, s.a.v.a., gajio prema njemu (h.Aliji) dajući mu prednost nad njenim ocem Ebu Bekrom u svemu.

 

Nema sumnje da je ona živjela u sudbonosnim vremenima. Ona je vidjela da sin Ebu Taliba prednjači u svakom pogledu nad njenim ocem i da ga je Božiji Poslanik volio i cijenio više od bilo koga.

Također je znala da se njen otac vratio poražen sa svojim snagama, na dan Hajbera i da je Božiji Poslanik stoga bio ožalošćen pritom rekavši:

 

“Danas ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i njegova Poslanika i koga Allah i Njegov Poslanik vole, koji će biti hrabri i neće uzmicati.”

 

Taj čovjek je bio h. Ali ibn Talib, Fatimin muž. Nakon što je h. Ali osvojio Hajber, vratio se sa robinjom Safijjom bint-ulHudžai koju je oženio Božiji Poslanik, s.a.v.a. Ovo je na Aišino srce palo poput bljeska munje. Ona je također znala da je Božiji Poslanik poslao Alija za njim da preuzme od Ebu Bekra zadatak obznanjivanja sure Bera'at (Odricanje od mnogobožaca).

 

Njen otac se vratio suznih očiju pitajući za razloge na što je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odgovorio: “Bog Uzvišeni mi je zapovijedio da niko ne treba da obznanjuje ajete izuzev mene i mog Ehli-bejta.” Ona je također znala da je za svog nasljednika Božiji Poslanik izabrao Alija i da je naredio ashabima i svojim ženama da mu čestitaju za ovo vodstvo nad vjernicima, a njen otac je bio među prvima koji mu je čestitao, govoreći mu:

 

“Čestitom ti sine Ebu Talibov, ti si postao i ostat ćeš vođa svakog vjernika i svake vjernice.”

 

Ona je bila svjesna da je Božiji Poslanik nad njenim ocem postavio golobradog mladića Usame koji je tada imao 17 godina. I k tome još mu je zapovjedio da ide pod njegovo vodstvom i da klanja iza njega. Bez sumnje da je Aiša bila pogođena svim ovim događajima. Duboko je bila zabrinuta za svog oca i njegov udjel u hilafetu. Njena zavidnost i mržnja je rasla prema h. Fatimi i ona je pokušavala sve samo da izmijeni situaciju u prilog svoga oca, koristeci se svim metodama.

 

Već smo vidjeli, kako je ona poslala po svog oca, navodno, na zahtjev Božijeg Poslanika, naređujući mu da predvodi ljude u molitvi, nakon što je postala svjesna da je Božiji Posalnik izabrao Alija za ovu dužnost. Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., otkrio ovu spletku, bio je prisiljen da izađe bolestan, ukloni Ebu Bekra i predvodi ljude u molitvi. Bio je ljut na Aišu i rekao joj:

“Vi žene ste poput Jusufovih žena.”

(misleći na njihove opsežne spletke) (Komentar Nehdžul-belage, Ibn Ebi Hadid, svez. 9., str. 197.)

 

Istraživač ovog događaja koji se veže za Aišu u nekoliko različitih i neusklađenih hadisa će naći jasne kontradikcije. Božiji Poslanik je naredio njenom ocu da se pridruži armiji pod komandom Usame ibn Zejda, tri dana prije ovog namaza. Poznato je i to je logički da komadant armije također predvodi i namaz.

 

Usame ibn Zejd je bio imam džemata vojsci, a Ebu Bekr je bio u toj vojsci. Aiša je osjetila ovu degradaciju i razumjela motiv Poslanikov, a posebno činjenicu da on nije poslao Ali ibn Ebu Taliba na taj pohod na kome su učestvovali i najistaknutiji ashabi ensarije i muhadžiri. Nadalje, ona je shvatila, kao i većina ashaba da su posljednji dani života Poslanikovog, s.a.v.a., već na izmaku.

 

Također je dijelila mišljenje sa Omerom da Božiji Poslanik počinje da bunca ne znajući za sebe tako da joj je njena goruća zavidnost diktirala da se ponaša u skladu kako to samo zavidnost može učiniti. Tako je uzdizala status Ebu Bekra naspram h. Alija. Na taj način je porekla da je Božiji Poslanik za svoga nasljednika ostavio Ali ibn Ebu Taliba. Stoga je počela da uvjerava lahkomislene ljude kako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., preselio u njenoj sobi na njenom krilu.

 

Prenjela je da je Božiji Poslanik dok je još bio živ rekao:

 

“Pozovi svoga oca i brata da im napravim oporuku jer bi neko mogao nešto ustvrditi što bi Allah, Njegov Poslanik i vjernici odbili sem ako to bude Ebu Bekr.”

 

Nije li se iko upitao šta ju je spriječilo da ih dovede do Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?