Vjerodostojni hadisi koji naređuju slijeđenje Ehli Bejta

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ljudi, ostavljam vam nešto, čega ako se budete pridržavali, nikada nećete zalutati: Allahovu knjigu i svoje potomstvo, Ehli bejt.”

 

Još je rekao:

 

“Uskoro će doći izaslanik moga Gospodara, pa ću mu se odazvati, a ja vam ostavljam dvije vrijedne stvari: prva je Allahova knjiga, u njoj je uputa i svjetlo, a druga je Ehli bejt. Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt!”

 

(Hadis sekalejn s izrazima: Kur’an i El-Itre, ili Ehli bejt, i sačuvanost onoga koji drži do njih od zablude i da se njih dvoje neće razdvojiti, vjerodostojan je hadis o kojem se svi muslimani slažu i prenesen je raznim riječima i lancima prenosilaca. Neke od verzija hadisa mogu se pogledati u: Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str 337, hadis 36 (2408); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 384, hadis 4053 i 4055; Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 4, str. 356; Miškatul-mesabih, sv. 3, str. 1735; Sahihul-džami‘is-sagir, sv. 1, str. 482; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 14 i 26, sv. 5, str. 189 i 181, sv. 3, str. 59, sv. 3, str. 17; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str.109-110, 148; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 630, 629; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 184;Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 162; El-Džami‘us-sagir, sv. 1, str. 402; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 194; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 185; El-Metalibul-alije, sv. 4, str. 65; Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 355; Hasaisu Emiril-mu’minin, str. 96; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 1, str. 108; SunenudDarimi, sv. 2, str. 432 i mnoge druge knjige.)

 

Ako pogledamo ovaj hadis koji prenose muhaddisi ehli sunneta u svojim sahihima, naći ćemo da samo šiije slijede ove dvije vrijedne stvari: Allahovu knjigu i Poslanikovo potomstvo, dok ehlu sunnet vel-džemaat slijedi Omerove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Kamo sreće da i Allahovu knjigu slijede bez tumačenja po svojim prohtjevima.

Ako Omer nije shvatio značenje kelale, niti je znao ajet o tejemmumu i mnoge druge propise, kako će ih tek znati oni koji su došli poslije njega i slijedili ga bez idžtihada, ili činili idžtihad po svom mišljenju u vezi s jasnim kur’anskim tekstovima. I po prirodi stvari, odgovorit će mi se hadisom koji se prenosi kod njih, a to je:

 

“Ostavljam vam Allahovu knjigu i svoj sunnet.”

(Hadis “Božija knjiga i moj sunnet” zabilježio je Malik u svojoj knjizi El-Muvetta na str. 785, a hadis je mursel, što znači nema lanca prenosilaca; kasnije su ga neki drugi zabilježili s lancima prenosilaca, ali nijedan lanac nije vjerodostojan i pouzdan.)

 

Ovaj je hadis tačan u svom značenju, jer je značenje “itreta” (potomstva) u Poslanikovim, a.s., riječima u ranije navedenom hadisu vraćanje i obraćanje Ehli bejtu, Poslanikovom potomstvu, da nas pouči, prvo, njegovom sunnetu, ili da nam prenesu vjerodostojne hadise, jer su oni čisti od laži – sam Allah, dž.š., ih je zaštitio ajetom o čišćenju, a drugo, da nam objasne značenje i namjere tih hadisa, jer samo Kur’an nije dovoljan za uputu – koliko li grupa uzima dokaze samo iz Kur’ana, a u zabludi su, kao što je Božiji Poslanik rekao: 

 

“Koliko ima onih koji uče Kur’an, a Kur’an ih proklinje.”

 (Džami‘ul-ahbar, str. 130; Biharul-envar, sv. 92, str. 184; Tefsirul-Alusi, sv. 22, str. 192.)

 

Allahova knjiga ne govori, tj. na osnovu njenog teksta moguće je više pretpostavki, u njoj ima jasnih i nejasnih ajeta, nego se za razumijevanje mora obratiti onima koji su u znanje duboko pronikli, kako ih Kur’an naziva, tj. Ehli bejtu, kako ih Poslanik naziva.

 

Šiije se u svemu obraćaju imamima sačuvanim od grijeha iz Poslanikovog Ehli bejta i ne bave se idžtihadom osim u pitanjima o kojima nema jasnog autoritativnog teksta, a mi se u svemu obraćamo ashabima, bilo da je to tumačenje Kur’ana ili potvrđivanje sunneta i njegovog tumačenja. Saznali smo prava stanja ashaba, ono što su radili, propise koje su izvlačili, odlučivali po svom mišljenju pored jasnih tekstova, a ima ih na stotine. Poslije svega što se dogodilo, ne možemo se oslanjati i pouzdavati u nekog kao što su oni. A kada upitamo naše alime koji slijede sunnet, sigurno će odgovoriti da slijede sunnet Božijeg Poslanika, a.s. Historijska realnost se ne slaže s tim. Prenose od Poslanika da je rekao:

 

“Pridržavajte se moga sunneta i sunneta hulefai rašidina poslije mene i čvrsto ga se držite!”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 5, str. 449, hadis 2831; i drugi izvori, međutim, hadis je slab, kako po lancu tako i po značenju, vidi: Nafehatul-ezhar, sv. 2, str. 309)

 

Dakle, sunnet koji oni slijede u najviše slučajeva je sunnet hulefai rašidina – čak je i Poslanikov sunnet o kojem govore prenesen putem njih. S druge strane, mi u svojim sahihima prenosimo da im je Poslanik zabranio pisanje njegovog sunneta da se ne bi pomiješao s Kur’anom, a tako su radili i Ebu Bekr i Omer za vrijeme svojih hilafeta, tako da nakon ovoga njegove riječi: “ostavljam vam svoj sunnet” ne ostaju više kao dokaz.

(Dakle hadis prenesen od Poslanika, s.a.v.a.: “Nemojte zapisivati od mene, a ko je napisao išta osim Kur’ana, nek to izbriše, a prenosite od mene (usmeno), u tome nema problema…” Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 473, hadis 72 (3004).)

 

Primjeri koje sam spomenuo u ovom istraživanju – a izostavio sam mnogostruko više – dovoljni su da se pobije ovaj hadis, jer je u sunnetu Ebu Bekra, Omera i Osmana ono što demantuje i poništava sunnet Božijeg Poslanika, kao što je to jasno. 

 

 

Uskraćivanje h. Fatimi njenog prava

 

 

Prvi događaj koji se desio neposredno nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., a koji su zabilježili sunije i historičari, jeste spor hazreti Fatime Zehre s Ebu Bekrom, koji je pozivao na hadis:

 

“Mi skupina vjerovjesnika ne ostavljamo nasljedstvo, ono što ostavljamo je sadaka”. Ovaj hadis je h. Fatima Zehra demantovala i poništila Božijom knjigom, osporivši Ebu Bekra činjenicom da je njen otac Božiji Poslanik, s.a.v.a., i nije moguće da se protivi Božijoj knjizi koja mu je objavljena, a u njoj Svevišnji Allah kaže:

 

Allah vam nalaže, u vezi s djecom vašom, da muškom pripadne koliko dvoma ženske djece.

En-Nisa, 11.

 

Ovaj ajet obuhvaća i poslanike i obične ljude. Još je navela kao dokaz ajet:

"I Sulejman naslijedi Davuda."En-Neml, 16

 

a obojica su bili poslanici, i riječi Uzvišenog: zato mi pokloni od Sebe nasljednika, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu da se s njime bude zadovoljno. 4 Merjem, 5 i 6.

 

 

Borba protiv oni koji nisu dali zekat

 

 

Drugi događaj koji se desio Ebu Bekru za vrijeme njegovog hilafeta, a koji su zabilježili historičari ehli sunneta vel-džemaat, bio je onaj kad se on razišao sa sebi najbližim čovjekom, Omerom, oko događaja koji se svodi na Ebu Bekrovu odluku o borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat i njihovom ubijanju, pa mu se Omer usprotivio rekavši mu: “Ne bori se protiv njih jer sam čuo Poslanika, a.s., da kaže: 

 

‘Naređeno mi je da se borim protiv nevjernika sve dok ne kažu: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Pa ko god to kaže, zaštitio je od mene svoju imovinu i krv, a njegov račun je s Allahom.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 706, hadis 2964; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 7, str. 78, hadis 3974)

 

Ovaj tekst prenosi Muslim u svom Sahihu:

“Na dan Hajbera, Božiji Poslanik je dao zastavu Aliju, pa je Ali upitao: ‘Božiji Poslaniče, dokle ću se boriti protiv njih?’ Odgovorio je:

‘Bori se protiv njih sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik. A ako ovo kažu, zaštićeni su od tebe njihova krv i njihovi imeci, osim ako zasluže, a račun će polagati pred Allahom.’

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 333, hadis 33 (2405); Fethul-bari, sv. 7, str. 366; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 111; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 380; Tarihul-islam, sv. 2, str. 407; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 211.)

 

Ali se Ebu Bekr nije zadovoljio ovim hadisom, pa je rekao:

‘Tako mi Allaha, borit ću se protiv onog ko pravi razliku između namaza i zekata. Zekat je pravo na imetak’ ili je rekao: ‘Tako mi Allaha, kada bi odbili dati uže koje su ranije davali Božijem Poslaniku, ja bih se zbog toga borio protiv njih."

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 1052, hadis 7284-7285.)

 

A Omer se uvjerio nakon toga i rekao: “Čim sam vidio Ebu Bekra da je odlučan u tome, Allah mi je rasprostranio grudi.”(Isto)

 

Ali ne znam kako će Allah rasprostraniti grudi onih koji se suprotstavljaju sunnetu svog Poslanika, a.s. Ovo je tumačenje da bi se opravdalo ubijanje muslimana, za koje je Allah zabranio da se ubijaju, kako je rekao u Svojoj knjizi:  

 

O vi, koji vjerujete, kada u boj na Allahovom putu krenete, sve dobro provjerite i onome ko vam nazove selam nemojte reći: “Ti nisi vjernik!”, u želji za prolaznim dobrima dunjalučkog života, jer kod Allaha su mnoga dobra. Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost Svoju. Zato, sve dobro provjerite, a Allah, doista, dobro zna ono što vi radite. En-Nisa, 94.

 

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

Pored toga, ovi koji su odbili da daju zekat Ebu Bekru, nisu negirali obaveznost davanja zekata, ali su oklijevali dok se neke stvari ne razjasne. Šiije kažu da su oni bili iznenađeni što su našli da je Ebu Bekr halifa, a među njima je bilo onih koji su prisustvovali Hidžetul-vida‘a (Oprosni hadž) s Božijim Poslanikom i čuli ono što je Poslanik oporučio Aliju, ali su ipak oklijevali s davanjem zekata dok se ne razjasni prava istina. Ali Ebu Bekr ih je želio ušutkati u vezi s tom istinom. S obzirom na to da se moji dokazi ne temelje na riječima šiija, ostavit ću ovo pitanje, pa koga zanima, neka sam istražuje. Pored toga, ne mogu propustiti, a da ne spomenem Sa‘lebeovu priču koja se dogodila Božijem Poslaniku, s.a.v.a., kada je mu on došao i tražio od Poslanika da uputi dovu da se on obogati i obavezao se Allahu da će udjeljivati milostinju, pa je Poslanik uputio dovu.

 

Allah mu je dao iz Svoga obilja tako puno da su mu grad i okolina bili tijesni za mnogobrojne deve i ovce, pa se udaljio i nije više dolazio na džumu. A kada je Poslanik poslao sakupljače zekata, nije im ništa htio dati. rekavši da je to džizja ili nešto slično džizji. Božiji Poslanik se nije borio protiv njega, niti je naredio da to drugi rade, a o njemu Uzvišeni Allah kaže: 

 

Ima ih koji su se obavezali Allahu: “Ako nam iz obilja Svoga dadne, udjeljivat ćemo, zaista, zekat i sadaku i bit ćemo, doista, dobri. A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrećući se – od toga udaljili”.

(Et-Tevbe, 75 i 76; U vezi s pričom ashaba Sa‘lebu ibn Hatiba vidi: Fethul-bari, sv. 3, str. 211; Umdetul-kari, sv. 8, str. 255; Tahridžul-ehadis vel-asar, sv. 2, str. 85; Tefsiru Džami‘il-bejan, sv. 10, str. 241; Esbabun-nuzul, str. 171; Tefsirul-Kurtubi, sv. 8, str. 209; Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 388; Tefsirut-Se‘alibi, sv. 3, str. 199; Tefsiru Bejdavi, sv. 3, str. 159; Tefsiru Sa‘lebi, sv. 5, str. 72; Usdul-gabe, sv. 1, str. 238.)

 

 Poslije objavljivanja ovog ajeta došao je Sa‘lebe kod Božijeg Poslanika, plačući i moleći ga da primi njegov zekat, a Poslanik to nije htio, kako prenosi prenosilac. Ako su Ebu Bekr i Omer slijedili Poslanikov sunnet, čemu onda ovo suprotstavljanje i prolijevanje krvi nevinih muslimana samo zbog nedavanja zekata? Pored toga, onima koji opravdavaju Ebu Bekra i žele ispraviti njegovu grešku što je činio idžtihad u vezi sa zekatom kao pravom na imetak, kao ni njemu samom, ne ostaje nikakvo opravdanje poslije priče o Sa‘lebi koji je zanijekao zekat i smatrao ga džizjom.

 

Ko zna, možda je Ebu Bekr uvjerio svoga druga Omera u obavezu ubijanja onih koji su odbijali dati zekat iz straha da se ne proširi njihov poziv u islamskim gradovima i ožive hadisi s Gadira koji su postavljali Alija za halifu. Zato je Allah otvorio prsa Omera ibn Hattaba za borbu protiv njih i on je zaprijetio ubistvom protivnika u Fatiminoj kući i spaljivanjem vatrom radi uzimanja prisege za svog druga.

 

 

Ebu Bekr i Halid ibn Velid

 

 

Treći događaj koji se dogodio Ebu Bekru na početku njegova hilafeta, kad mu se Omer ibn Hattab suprotstavio kad je protumačio kur’anski i poslanički tekst po svome nahođenju, jest priča Halida ibn Velida, koji je ubio Malika ibn Nuvejra jer je poželio njegovu ženu i istu noć je obljubio.

 

Omer je rekao Halidu:

“Allahov neprijatelju, ubio si čovjeka muslimana, a zatim skočio na njegovu ženu. Tako mi Allaha, kamenovat ću te!”

(Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 504; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 358; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 355; Usdul-gabe, sv. 4, str. 295; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 17, str. 206.)

 

Ali Ebu Bekr ga je odbranio rekavši:

“Pusti ga, Omere, učinio je idžtihad pa pogriješio, oslobodi Halida svog jezika.” Ovo je još jedna sramota koju je historija zabilježila o jednom od velikih ashaba! Kada ga spomenemo, spomenemo ga s poštovanjem i odajući mu počast, i ne samo to nego smo ga nazvali i “Allahova isukana sablja”?!

 

Šta mogu reći za ashaba koji je uradio nešto ovako, ubio Malika ibn Nuvejra, uglednog ashaba, prvaka Benu Tamima i Benu Jerbu, primjer revnosti, plemenitosti i hrabrosti?

 

Historičari prenose da je Halid iznevjerio Malika i njegove drugove: kada su odložili oružje i klanjali namaz, on ih je svezao  užetom. S njima je bila Lejla bint Minhal, Malikova supruga, koja je bila čuvena po ljepoti, čak kažu da nije bilo ljepše žene od nje, pa je Halida omamila njena ljepota.

 

Malik mu je rekao:

“Halide, pošalji nas Ebu Bekru, nek nam on sam presudi.” Umiješali su se Abdullah ibn Omer i Ebu Katada Ensari i nagovarali Halida da ih pošalje Ebu Bekru, ali je Halid odbio rekavši:

“Nek mi ne oprosti Allah ako ga ne ubijem.” Malik se okrenuo prema svojoj ženi Lejli i rekao Halidu: “Ona je ta koja me je ubila.” Halid je naredio da mu odsijeku glavu, uzeo je njegovu ženu i tu istu noć je obljubio.

( Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 503; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 89; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 221; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 149; Usdul-gabe, sv. 4, str. 295; Tarihu Dimešk, sv. 5, str. 105 i 112; Tarihul-Hamis, sv. 2, str. 233; El-Isabe fi tamjizis-sahabe, sv. 1, str. 414, sv. 3, str. 357)

 

Šta mogu reći u vezi s ovim ashabima koji su dozvolili da se radi ono što je Allah zabranio, koji su ubijali muslimane zbog svojih strasti. U islamu se ne može vjenčati žena čiji muž umre dok ne istekne određeno vrijeme (iddet) koje je odredio Allah u Kur’anu. Ali Halid je za svoje božanstvo uzeo svoje strasti.

 

Kakvu vrijednost za njega ima iddet, kada je ubio njenog muža, svezanog užetom, a i njegove drugove, koji su bili muslimani po svjedočenju Abdullaha ibn Omera i Ebu Katade? Ebu Katada se jako naljutio zbog onoga što je uradio Halid, odmah se vratio u Medinu i zakleo se da više nikada neće biti u četi vojske kojom komanduje Halid ibn Velid.303

 

Dovoljno je da o ovom poznatom događaju prenesemo ono što je rekao profesor Hejkel u knjizi Es-Siddik Ebu Bekr pod naslovom “Omerovo mišljenje i dokaz o ovom pitanju”: “Omer, primjer pravednosti, vidio je da je Halid učinio nepravdu čovjeku muslimanu i obljubio njegovu ženu prije isteka njenog iddeta, i da ne može ostati komandant vojske, da ne bi ponovio nešto slično i uveo fesad među muslimanima i tako uništio njihov ugled među Arapima, pa je rekao:

‘Nije ispravno ostaviti ga nekažnjena zbog onoga što je uradio s Lejlom.’”

 

Ako je tačno da je on učinio idžtihad i pogriješio u vezi s Malikom, a to Omer nije odobrio, dovoljno mu je ono što je počinio s njegovom suprugom da se nad njim izvrši šerijatska kazna. Zato ne može za njega biti nikakvo opravdanje da je on “Allahova sablja” i komandant koji niže pobjede, jer da se prihvata ovakvo opravdanje, onda bi Halidu i njemu sličnim bili dozvoljeni svi

harami i bio bi najgori primjer muslimanima u poštovanju Allahove Knjige. Zato Omer nije prestajao insistirati kod Ebu Bekra i navaljivati na njega dok on nije pozvao Halida i oštro ga prekorio.

(Hejkel, Es-Siddik Ebu Bekr, str. 151)

 

Imamo li pravo pitati prof. Hejkela i druge naše alime, koji dvosmisleno odgovaraju čuvajući ugled ashaba, imamo li ih pravo pitati zašto Ebu Bekr nije izvršio određenu šerijatsku kaznu nad Halidom?

Ako je Omer bio primjer pravednosti, kao što tvrdi Hejkel, zašto se zadovoljio samo njegovim smjenjivanjem s položaja komandanta, a nije kažnjen šerijatskom kaznom, da ne bi bio loš primjer muslimanima u poštivanju Allahove knjige?

Jesu li poštovali Allahovu knjigu i izvršili kaznu koju je On propisao?

Ne, nisu, sve je to politika, a znate li šta je politika? Pravljenje čuda, prevrtanje istine i činjenica i udaranje kur’anskim tekstom o zidove. Hoćemo li pitati našu ulemu, koja prenosi da se Božiji Poslanik jako naljutio kada mu je došao Usama da se zauzme za jednu poznatu ženu koja je nešto ukrala, pa rekao:

 

“...‘Zar da se zauzimaš protiv izvršenja jedne od Allahovih kazni?’ Nakon toga Poslanik, s.a.v.a., održa govor rekavši: ‘O ljudi, zaista su zalutali oni koji su bili prije vas zato što su uglednog, kada ukrade, ostavljali, a nad slabićem, kad ukrade, izvršavali kaznu. Tako mi Allaha, kada bi Fatima, kći Muhammedova, ukrala, Muhammed bi joj odsjekao ruku!’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 765, hadis 6788; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 4, str. 13, hadis 1467; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 315, hadis 9 (1688); Sunen Ebu Davuda, sv. 6, str. 260, hadis 4368.)

 

Kako su prešutjeli ubistvo nevinih muslimana i obljubljivanje njihovih žena iste noći, a one su bile ožalošćene zbog ubistva svojih muževa! Ali oni ne samo da su šutjeli nego pokušavaju i opravdati Halidov postupak izmišljajući vrline i odlike za njega do te mjere da su ga nazvali “Allahova isukana sablja”. Iznenadio me je jedan moj prijatelj, koji je bio poznat po tome što se volio šaliti i izvrtati značenja, kada sam mu spomenuo jednom odlike Halida ibn Velida, u vrijeme dok nisam znao mnoge stvari, spomenuvši da je on  “Allahova isukana sablja”.

 

On je rekao: “On je šejtanova ukočena sablja.” Tada me je to začudilo, ali poslije istraživanja, Allah mi je otvorio razum i spoznao sam vrijednost onih koji su uzeli vlast, promijenili Allahove propise, nisu ih izvršavali i prekršili su kaznu koju je Allah propisao. Halid ibn Velid ima poznatu priču iz vremena života Božijeg Poslanika, kada ga je Poslanik poslao u pleme Benu Džuzejme da ih pozove u islam, ali mu nije naredio da se bori protiv njih. Međutim, kako oni nisu dobro znali reći: “Prihvatili smo islam”, nego su rekli: “Promijenili smo vjeru, promijenili smo vjeru”, Halid se počeo boriti protiv njih i zarobljavati ih. Zarobljenike je davao svojim drugovima i naredio im da ih poubijaju. Neki su to odbili, jer im je bilo jasno da su oni prihvatili islam. Kada su se vratili, ovo su ispričali Poslaniku, s.a.v.a., a on je rekao:

 

“Dragi Bože, pred Tobom se odričem onog što je počinio Halid ibn Velid.” Ovo je ponovio dva puta.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 388, hadis 4339 i sv. 4, str. 1001, hadis 7189; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 151; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 237; Abdurezzak, ElMusannef, sv. 5, str. 222; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 54; El-Isti‘ab, sv. 2, str. 428.)

 

Onda je poslao Alija ibn Ebu Taliba u Benu Džuzejme da im da krvarinu za ubijene i odštetu za uništeno vlasništvo, pa čak i za zdjelu iz koje jede pas. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ustao, okrenuo se prema kibli i ruke raširio prema nebu tako da mu se vidjelo ispod pazuha, rekavši:

 

“Dragi Bože, pred Tobom se odričem onog što je počinio Halid ibn Velid.” Ovo je ponovio tri puta.

( Šarhu sijeril-kebir, sv. 1, str. 167; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 342; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 358; Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevije, sv. 4, str. 884.)

 

Hoćemo li se pitati gdje je ta pravednost ashaba za koju tvrde da postoji? Halid ibn Velid kod nas je jedan od velikana, kojeg smo čak nazvali “Allahovom isukanom sabljom”. A je li Allah isukao Svoju sablju, dao joj vlast nad muslimanima i nevinima i nad zabranama pa da ih on obeščasti?

 

Pa to će biti kontradiktornost, jer je Allah zabranio da se ubija nevin čovjek, zabranio je svaki nemoral, ružno djelo i nasilje, ali on, Halid, u isto vrijeme izvlači sablju nasilja i prolijeva krv muslimana, uništava njihove imetke i zarobljava njihove žene. Ovo je jasna potvora na Allaha. Neka Ti je slava, naš Gospodaru,Tebi pripada zahvala! Blagoslovljen si i Uzvišen od toga! Neka Ti je slava, nisi stvorio zemlju i nebesa i ono što je između njih uzaludno! Tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u Vatri! Sad, 27.

  

Kako je bilo dozvoljeno Ebu Bekru, halifi muslimana, da čuje za te užasne zločine i da to prešuti, i još kaže Omeru da prestane govoriti o Halidu? Ljuti se na Ebu Katadu što je osudio ono što je uradio Halid. Je li, zaista, bio uvjeren da je Halid postupio prema idžtihadu i pogriješio? Kakav dokaz, poslije ovoga, ostaje protiv zločinaca i griješnika u skrnavljenju Božijih harama, tvrdeći idžtihad?

Što se mene tiče, ne vjerujem da je Ebu Bekr postupio po idžtihadu u pitanju Halida, kojeg je Omer nazvao “Allahovim neprijateljem” i smatrao da ga treba ubiti, jer je ubio čovjeka muslimana, i kamenovati ga, jer je učinio blud s Malikovom ženom Lejlom.

 

Međutim, ništa od toga se nije dogodilo ubici, bludniku, nego je izašao kao pobjednik nad Omerom ibn Hattabom, jer je Ebu Bekr stao na njegovu stranu, a znao je pravu istinu o Halidu bolje nego bilo ko drugi. Historičari su zabilježili da ga je poslije tog sramnog događaja poslao u Bitku na Jemami iz koje je izašao kao pobjednik, a poslije bitke se oženio djevojkom, kao što je uradio i s Lejlom. Nije se ni osušila krv muslimana, a ni krv sljedbenika Musejleme koje je pokorio. Ebu Bekr ga je oštro prekorio za ovo što je uradio, oštrije od prijekora za ono što je uradio s Lejlom. (Hejkel, Es-Siddik Ebu Bekr, str. 151.)

 

Bez sumnje, i ova žena je imala muža, pa ga je Halid ubio i skočio na nju kao što je uradio s Lejlom, Malikovom suprugom.

Da nije tako, ne bi zaslužio da ga Ebu Bekr još oštrije prekori, a historičari spominju i tekst pisma koje mu je Ebu Bekr poslao, u kojem kaže:

“Tako mi života, sine majke Halidove, ti si bezbrižan, ženiš se ženama, a u dvorištu tvoje kuće još se nije osušila krv hiljadu i dvije stotine muslimana.”

(Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 519; El-Futuh, sv. 1, str. 37)

 

Kada je Halid pročitao ovo pismo, rekao je: “Ovo je čin onog ljevaka”, misleći time na Omera ibn Hattaba. Ovo su jaki razlozi koji su učinili da se klonim ovakvih ashaba i njihovih sljedbenika koji su proizvoljno tumačili autoritativne tekstove i izmišljali hadise da bi opravdali djela Ebu Bekra, Omera, Osmana, Halida ibn Velida, Muavije, Amra ibn Asa i njima sličnih.

 

Dragi Bože, ja zaista od Tebe tražim oprost i Tebi se vraćam, Bože, zaista, ja se pred Tobom odričem djela i riječi ovih koji su se protivili Tvojim propisima, koji su smatrali dozvoljenim ono što si Ti zabranio i prešli Tvoje granice! Oprosti mi ono što sam prije pokazivao ljubav prema njima, jer nisam znao, a Tvoj Poslanik je rekao: “Neznalica se ne opravdava njegovim neznanjem.”

 

Dragi Bože, naši prvaci i naše starješine su nas odveli u zabludu i sakrili nam istinu i ashabe koji su se vratili u pređašnje stanje predstavili nam kao najbolja stvorenja poslije Tvog Poslanika, s.a.v.a. Nema sumnje da su i naši očevi i djedovi bili žrtve prevare koju su izmislili emevije, a poslije njih abasije. Dragi Bože, oprosti i njima i nama. Ti poznaješ nutrine i ono što kriju prsa! Njihova ljubav i poštovanje prema takvim ashabima bila je iz najljepše namjere jer su ih smatrali pomagačima Tvoga Poslanika, Muhammeda, neka je salavat na njega i njegove najbliže.

A Ti znaš, Gospodaru, da je i njihova i naša ljubav upravljena prema čistom potomstvu, imamima, od kojih si Ti odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio, a na njihovom čelu Prvaku muslimana, Zapovjedniku vjernika, Vođi pobožnjaka osvijetljenih čela i Imamu bogobojaznih Aliju ibn Ebu Talibu.

 

Učini me, dragi Bože, njihovim pristalicom, i da se pridržavam užeta njihova prijateljstva, da idem njihovim putem! Učini me jednim od onih koji su se popeli na njihovu lađu i onih koji se drže za njihovo najčvršće uže, onih koji ulaze kroz njihova vrata, koji su ustrajni u ljubavi prema njima, koji rade prema njihovim riječima i djelima i koji su zahvalni na njihovim zaslugama. Dragi Bože, proživi me u njihovoj skupini, jer Tvoj Poslanik, neka je salavat na njega i njegovu porodicu, rekao je “Čovjek će biti proživljen s onim koga voli.” (Biharul-envar, sv. 66, str. 81)

 

 

Hadis o lađi

 

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Primjer Ehli bejta, moje porodice, među vama je kao primjer lađe Nuha, a.s., među njegovim narodom: ko se popne na nju, spašen je, a ko izostane, bit će potopljen.”

(Ovaj hadis prenijela je skupina ashaba među kojima Ali ibn Ebu Talib, Ebu Zerr El-Gifari, Ebu Seid El-Hudri, Ibn Abbas, Abdullah ibn Zubejr i Enes ibn Malik. Putevi hadisa do njih su jako mnogobrojni, vidi: Ahmed Ibn Hanbel, Fedailus-sahabe, sv. 2, str. 785; Ibn Ebu Šejbe, ElMusannef, sv. 7, str. 503; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 3, str. 44-45; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 4, str. 10, sv. 5, str. 306, 355, sv. 6, str. 85; El-Mu‘džemus-sagir, sv. 1, str. 193, sv. 2, str. 22; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 343, sv. 3, str. 151; Tarihu Bagdad, sv. 12, str. 901; Hiljetul-evlija, sv. 4, str. 306; Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 168; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 533.)

 

“Primjer Ehli bejta među vama je kao primjer vrata Hitta

(Riječ hitta se u časnom Kur’anu spominje dva puta: I kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete! Na kapiju uđite klanjajući se i kažite: ‘Oprost (hitta)!’, pa ćemo vam oprostiti grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više.” (El-Bekare, 58) i: A kada im je bilo rečeno: “Nastanite se u ovom naselju i jedite odakle hoćete i recite: ‘Oprosti (hitta)!’, a na kapiju uđite glava pognutih”, oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više. (El-A‘raf, 161).) kod Benu Israila: ko uđe kroz njih, bit će mu oprošteno.”

(Ahmed ibn Hanbel, Fedailus-sahabe, sv. 2, str. 785; El-Mu‘džemus-sagir, sv. 2, str. 22; ElMu‘džemul-evsat, sv. 6, str. 85; Es-Savaikul-muhrika, sv. 2, str. 445, i napomenuo je: “Putevi prenošenja su mnogobrojni koji jedan drugog ojačavaju.”)

 

Ibn Hadžer je prenio ovaj hadis u svojoj knjizi Es-Savaikul-muhrika, a onda je rekao: “Razlog poređenja Ehli bejta s lađom je što onaj ko ih voli i poštuje zahvaljuje na blagodati njegove cijenjenosti i uzima uputu njihove uleme pa je spašen od tame razilaženja. Ako izostane s nje, utopit će se u moru nezahvalnosti na blagodatima i propasti u pustinjama bezbožnosti. A razlog za njihovo poređenje s vratima Hitta je to što je Allah ulazak kroz ta vrata s poniznošću i traženjem oprosta, a to su vrata Jerihona ili Jerusalima, učinio razlogom za oprost, a ovom ummetu ljubav prema Ehli bejtu razlogom za oprost i spas.”

 

Volio bih da mogu pitati Ibn Hadžera je li on bio jedan od onih koji su se ukrcali na tu lađu, koji su ušli na ta vrata i uzeli uputu njihove uleme. Ili je bio od onih koji govore ono što ne čine i u praksi se suprotstavljaju onome što vjeruju. Mnogi ovakvi su neznalice koje, kada pitam i navedem dokaze, kažu: 

 

“Mi imamo više prava na Ehli bejt i na Imama Alija od drugih. Mi poštujemo Ehli bejt i cijenimo ih i niko ne poriče njegovu vrijednost zasluge!” Da, oni govore jezicima svojim ono što im nije u srcima. Ili ih oni poštuju i cijene, ali slijede njihove neprijatelje i oponašaju one koji su im se suprotstavljali i borili se protiv njih. Ili, u većini slučajeva, i ne znaju ko su Ehli bejt. Ako ih upitaš ko su Ehli bejt, odmah će ti odgovoriti: “To su Poslanikove žene od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio.” Ovu tajnu mi je otkrio jedan od njih kada sam ga upitao, pa mi je odgovorio: “Ehli sunne vel-džemat, svi slijede Ehli bejt.” Začudio sam se pa sam pitao: “Kako to?” Odgovorio je: “Božiji Poslanik je rekao: ‘Pola svoje vjere uzmite od ove Humejre, misleći na Aišu, i tako smo mi uzeli pola naše vjere od Ehli bejta.’” I na ovim osnovama se razumije njihova tvrdnja da poštuju i cijene Ehli bejt.

 

Ako ih upitaš o dvanaest imama, ne znaju nijednog osim Alija, Hasana i Husejna, samo što oni ne tvrde da su Hasan i Husejn imami. Oni poštuju Muaviju ibn Ebu Sufjana, koji je stavio otrov Hasanu i tako ga ubio, i nazivaju ga i “pisarem Objave”, i poštuju Amra ibn Asa kao što poštuju Imama Alija. Ovo je protivrječnost, prekrivanje istine neistinom i pokrivanje svjetlosti tamom. Kako se u srcu mu’mina može u isto vrijeme naći ljubav prema Allahu i šejtanu? Allah Uzvišeni kaže:

 

 Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u ahiret vjeruju budu u ljubavi s onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, pa bili to očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su Allahova stranka a, doista, Allahova su stranka oni koji će sigurno uspjeti. El-Mudžadele, 22.

 

Uzvišeni Allah još kaže:

 

O vi koji vjerujete! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prisne prijatelje, ljubav im darivajući, a oni poriču Istinu koja došla je vama. El-Mumtehine, 1.

 

 

Hadis: “Koga raduje da živi mojim životom...”

 

 “Koga raduje da živi mojim životom i umre mojom smrću i da se nastani u Džennetu koji je Allah stvorio, neka uzme za prijatelja Alija poslije mene, i neka uzme za prijatelja njegovog nasljednika, i neka slijedi Ehli bejt poslije mene. Oni su moje potomstvo, stvoreni su od moje gline i dato im je moje razumijevanje i znanje. Teško onima od moga ummeta koji poriču njihovu prednost, koji prekidaju preko njih vezu sa mnom, neka me Allah udalji od zauzimanja za njih.”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 128; Hiljetul-evlija, sv. 4, str. 387; El-Mu‘džemulkebir, sv. 5, str. 194; Tarihud-Dimešk, sv. 42, str. 242.)

 

Ovaj hadis je, kao što vidimo, vrlo jasan i nedvosmislenog značenja, ne prima nikakvo tumačenje, niti ostavlja muslimanu pravo izbora, ukida mu svaki dokaz: ako ne uzme Alija za zaštitnika i ne slijedi Ehli bejt, Poslanikovo potomstvo, bit će mu uskraćen šefaat njihovog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Bilo bi dobro da ovdje spomenem da sam istražujući ovaj hadis odmah na početku posumnjao u njegovu vjerodostojnost i odbacivao ga zbog prijetnje u njemu onima koji se suprotstavljaju Aliju i Ehli bejtu, a posebno što mu je značenje vrlo jasno i nedvosmisleno.

 

Pritisak se smanjio kada sam pročitao da Ibn Hadžer Askalani u El-Isabu nakon navođenja ovog hadisa kaže: “Rekao sam o njegovim prenosiocima, među kojima je Jahja ibn Ja‘la Muharibi, i on je slab.” Ovim riječima Ibn Hadžer mi je uklonio neke nejasnoće, jer sam sebi predstavio da je Jahja ibn Ja‘la Muharibi taj hadis izmislio i da nije povjerljiv.

 

  Ali Allah, dž.š., je htio da saznam istinu, pa sam došao do knjige Munakašatun akaidijja fi mekalati Ibrahim Džebhan. 

(Munakašatun akaidijja fi mekalati Ibrahim Džebhan, str. 29.)

 

Ova knjiga mi je sve objasnila, Jahja ibn Ja‘la Muharibi je bio povjerljiv prenosilac i njegove hadise su prenosili i Buharija i Muslim. Lično sam potražio u njihovim sahihima i našao sam da Buharija navodi hadise od njega u poglavlju “Bitka na Hudejbiji”, u trećem dijelu, na 31. strani.

 

I Muslim prenosi od njega hadis, poglavlje “Kazne”, u petom dijelu, na 119. strani. I Zehebi je, uza svu svoju strogoću, potvrdio njegovu povjerljivost, hadiska ulema ga je ubrojala u povjerljive, a i Buhari i Muslim su naveli hadise od njega. Čemu ovo potvaranje i izvrtanje istine i kritikovanje povjerljiva čovjeka čije hadise prenose veliki muhaddisi? Je li možda zato što je prenio hadis o dužnosti slijeđenja Ehli bejta, a nagrada za to mu je od Ibn Hadžera omalovažavanje i diskvalificiranje?

 

A Ibn Hadžeru je promaklo to da su iza njega veliki učenjaci, stručnjaci, koji ga pozivaju da položi račun za sve krupno i sitno i koji otkrivaju njegovu pristrasnost i neznanje jer oni idu za svjetlošću poslanstva i uputom Ehli bejta.

 

Poslije toga sam saznao istinu, da je neka naša ulema ulagala veliki trud da sakrije pravu istinu, a da se ne bi otkrilo pravo stanje ashaba i halifa, jer su oni bili vladari i njihovi uzori. Pa ćeš ih naći kako ponekad iznalaze tumačenja i opravdanja za sahih hadise i određuju za njih druga značenja a ponekad poriču one hadise koji se ne slažu sa njihovim mezhebom. Primjer toga je njihovo tumačenje značenja riječi mevla, umjesto “preči” u značenju “prijatelj i pomagač” u hadisu “Kome sam ja bio preči od njega samog, ovaj Ali mu je preči.”

 

Ulema ehli sunneta kaže da je ovaj hadis vjerodostojan, ali to mora tumačiti sa značenjem prijatelj i pomagač, a to zbog utvrđivanja ispravnosti hilafeta Ebu Bekra, Omera i Osmana. Jer, da nije tako, Ali bi morao biti preči od svih njih, a problem u tome je pripisivanje pokvarenosti većini ashaba koji su dali prisegu Ebu Bekru, što nikako nije prihvatljivo. Ovo je mišljenje uleme ehli sunneta vel-džemaat, kao što su to jasno istakli mnogi od uleme u Tunisu!

 

Kada sam im rekao da je Božiji Poslanik prije ovog dijela hadisa, i u toku svoga govora, upitao okupljeni svijet: “Zar vam ja nisam preči od vas samih?” i odgovorili su mu: “Naravno!”, pa je onda rekao: “Kome sam ja preči, ovaj Ali mu je preči,” neki su odgovorili da su to šiije dodali na hadis. A kada sam ih upitao: “Može li razum prihvatiti da Božiji Poslanik okupi 100.000 hadžija po najvećoj vrućini da im kaže da je Ali prijatelj i pomagač muslimana? Je li ovo logično?” šutjeli su i nisu ništa odgovorili.

 

Drugi put smatraju lažnim hadise koji protivrječe njihovom mezhebu, pa makar se nalazili i u njihovim sahihima. Primjer je hadis: “Poslije mene ima dvanaest halifa, svi su iz plemena Kurejš”, a u drugom hadisu: “...svi su iz plemena Benu Hašim”. Ovaj hadis su naveli Buharija i Muslim i nalazi se u svim sahihima ehli sunneta. Bez obzira na to, oni poriču da su to dvanaesterica imama iz Ehli bejta o čijem imametu govore šiije, imamije, isnaašerije.

 

Oni u taj broj dvanaest ubrajaju četvericu hulefai rašidina, a neki od njih dodaju halifu Omara ibn Abdulaziza, pa broj bude pet i tu zastanu, jer s potpunim pravom ne ubrajaju Muaviju, njegova sina Jezida, niti Mervana ibn Hakema i njegovu djecu, u pravedne halife. Broj dvanaest ostaje neispunjen i ovo je za njih zagonetka kojoj nema rješenja, a riješili bi je kada bi vjerovali ono što kažu imamije!

 

 Nekad, opet, iz hadisa brišu polovinu ili dvije trećine i mijenjaju ih s “i tako dalje”! Primjer ovoga je hadis: “Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i halifa poslije mene, slušajte ga i pokoravajte mu se” što je rekao Poslanik, držeći rukom Alija za rame. Ovaj hadis su zabilježili Taberi u svom Tarihu, Ibn Esir u svom El-Kamil fit-tarih, Mutteki El-Hindi u Kenzul-ummal, Ahmed Ibn Hanebel u svom Musnedu, Halebi u Es-Siretul-halebije i Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, ali onaj ko je štampao Tefsirut-Taberi, sv. 19, strana 74, nije ga preštampao u cijelosti kakvog ga je Poslanik izgovorio, nego je izostavio njegovo značenje i zamijenio ga riječima: “Ovo je moj brat, i tako dalje!” Međutim, zanemario je to da je Taberi ovaj hadis naveo u cjelini u svom Tarihu, u 2. dijelu, na strani 319-321, a ovo je naučni emanet.

 

Možda ovaj alim nije našao nikakvu varku za diskvalificiranje hadisa, a u njemu je vidio jasan tekst o hilafetu Alija poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i zato je namjerno prikrio ove tekstove i zamijenio ih izrazom “i tako dalje”. Ovaj jadnik je pomislio da će sakriti svjetlost sunca kad zatvori svoje oči ili da će uvjeriti čitaoce riječima “i tako dalje”. Nikada, to su riječi koje je on rekao!

 

A nekad izazivaju sumnju u pouzdane prenosioce, jer su prenijeli ono što se ne slaže s njihovim željama. Primjer je Jahja ibn Ja‘la Muharibi, a on je jedan od povjerljivih na koje se pozivaju Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Ali Ibn Hadžer Askalani ga je doveo pod pitanje i opisao ga da je on jedan od beznačajnih prenosilaca hadisa, samo zato što je prenio hadis u kojem Božiji Poslanik naređuje ashabima da nakon njega budu lojalni Aliju i Ehli bejtu.

 

Ovaj hadis se nije svidio Ibn Hadžeru i on i njemu slični ulažu sav trud da zatru istinu, za čije je zatiranje Muavija ibn Ebu Sufjan potrošio sve zlato i srebro što je imao, ali nije uspio. Ali kako će ih Ibn Hadžer zatrijeti dovođenjem u pitanje povjerljivih prenosilaca, kad je Muavija, koji je pored imetka imao i moć, vlast i položaj, uprkos tome doživio očit neuspjeh i vrijeme ga je zamotalo u zaborav prošlosti, dok je svjetlost Imama Alija ostala da sija kroz vrijeme?

 

Kako će Ibn Hadžer i njemu slični moći izazivati sumnju u zbilju Ehli bejta, samo dovođenjem u pitanje povjerljivih, pouzdanih prenosilaca? Daleko je, daleko je Allahovo svjetlo da se ustima utrne!

 

Nekad, opet, navode hadis u prvom izdanju, a u drugim izdanjima ga izostavljaju, ne navodeći razlog izostavljanja, ali uprkos tome, čitaoci znaju razlog! Primjer za to je ono što je uradio Muhammed Husejn Hejkel u svojoj knjizi Hajatu Muhammed, u kojoj, u prvom izdanju, na 104. strani kaže: “Kada je objavljen ajet: I opominji svoju najbližu rodbinu...”, pa navodi priču onako kako su je zabilježili historičari, i na kraju riječi Božijeg Poslanika, neka je salavat na njega i na njegovu čistu porodicu: “Ovo je moj brat, opunomoćenik i moj nasljednik među vama....”, ali u sljedećim izdanjima ovaj dio hadisa izostavlja bez ikakva objašnjenja zašto je to uradio.

 

Šejh Muhammed Dževad Mugnije – a on je odgovoran za ovo – u svojoj knjizi Eš-šiia fil-mizan opisao je ovaj događaj i rekao da je Muhammed Husejn Hejkel izbacio ovaj odlomak zbog više hiljada džunejha (egipatska valuta). S obzirom na to da Hejkel ovo nije porekao, a ni objasnio razlog izostavljanja spomenutog dijela hadisa, to potvrđuje istinitost tvrdnje šejha Muhammeda Dževada Mugnije, a i njegovu široku informisanost o tome kako stvari stoje!

 

Pored toga, mi bismo njima i onima sličnim, koji Božije ajete prodaju za neznatnu vrijednost, rekli: bojte se Allaha i govorite istinu i sjetite se Allahovih riječi:

 

"One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju, El-Bekare, 159.

 

i još riječi Uzvišenog:

Doista, oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu – oni u trbuhe svoje samo vatru trpaju; na Kijametskom danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti; njima pripada patnja bolna.  El-Bekare, 174.

 

Pa hoće li se pokajati i priznati istinu, možda im Allah, dž.š., oprosti prije nego što istekne njihovo vrijeme? Sve ovo je kod mene utvrđeno nakon istraživanja i provjere i za ono što govorim imam čvrste dokaze. Pa kamo sreće da oni, koji uzalud ulažu sav ovaj trud kako bi opravdali djela ashaba koji su se vratili pređašnjem stanju pa su im riječi ispale oprečne jedne s drugima i kontradiktorne s historijom, kamo sreće da slijede istinu iako je gorka! Tako bi olakšali, a i njima bi se olakšalo, i bili bi razlog za jedinstvo ovog rascijepljenog i zavađenog ummeta, ni zbog čeg drugog do li zbog potvrđivanja ili pobijanja njihovih riječi.

 

Neki od prvih ashaba su bili nepouzdani u prenošenju časnih Poslanikovih hadisa pa poništavali ono što se nije slagalo s njihovim prohtjevima, a posebno hadise preporuka koje je Poslanik oporučio pred smrt, npr. tri stvari koje od njega bilježe Buharija i Muslim:

 

“Istjerajte mnogobošce s Arapskog poluostrva. Nagrađujte delegacije onako kako sam ih ja nagrađivao...”, a onda prenosilac kaže: “Treće sam zaboravio.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 762, hadis 3053 i str. 839, hadis 3168 i sv. 3, str. 448, hadis 4431; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 212, hadis 20 (1637).)

 

 Pa je li razumno da to zaborave prisutni ashabi koji su slušali sve tri Poslanikove oporuke pred smrt, a oni su bili ti koji bi napamet naučili dugačke kaside kad bi ih samo jedanput čuli? Ne, nije, ali politika je ta koja ih je prisilila da zaborave i da se ne sjećaju. Ovo je još jedna od komedija ovih ashaba, jer je prva Poslanikova oporuka, bez sumnje, bila imenovanje Alija ibn Ebu Taliba za halifu, pa je se prenosilac zato ne sjeća.

 

Onaj koji istražuje ovo pitanje ovdje će naći miris oporuke za Alija, koji izbija uprkos pokušaju da se sakrije i ne spomene. Pa Buharija u svom Sahihu, “Kitabul-vesaja – oporuke”, kao i Muslim u svom Sahihu, “Kitabul-vesaja – oporuke”, bilježe da je kod Aiše spomenuto da je Božiji Poslanik za imama oporučio Alija.

( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 591, hadis 2741; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 212, hadis 19 (1636).)

 

Pogledaj kako Allah čini Svoje svjetlo vidljivim, makar ga nasilnici pokušali sakriti! Ponavljam, ako su ovi ashabi bili nepouzdani u prenošenju Poslanikovih oporuka, onda ne treba prekoravati tabiine i tabii-tabiine. I ako Aiša, majka pravovjernih, nije mogla spominjati Alijevo ime, niti se radovati kakvom dobru da ga zadesi, kao što navodi Ibn Sa‘d u Et-Tabekatu (Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 232) i Buharija u svom Sahihu (poglavlje “O Poslanikovoj bolesti i smrti”),

(Buharija je po običaju unakazio predaju kako bi zaštitio majku vjernika Aišu, iako se iz onog što je naveo može razumjeti odnos Aiše prema Imamu Aliju. Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 448, hadis 665 i sv. 2, str. 479, hadis 2588; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 71-74, hadis 90-92 (418).)

 

i ako ona pada na sedždu zahvalnosti kada je čula za Alijevu smrt, kako se onda od nje nadati da spomene Poslanikovu oporuku za Alija, a ona je poznata kod učenih i običnih po svom neprijateljstvu i mržnji prema Aliju, njegovoj djeci i Poslanikovom Ehli bejtu.

 

Ve la havle vela kuvvete illa billahil-alijjil-azim!