PUTOVANJE I NOVO ISKUSTVO

U Tripoliju, glavnom gradu Libije, ostao sam samo dok sam dobio vizu iz Egipatske ambasade za ulazak u zemlju Kenan, to jest Egipat. Tamo sam se sreo s nekim svojim prijateljima, koji su mi pomogli (da ih Allah nagradi). Na putu do Kaira, koji traje tri dana i noći, putovao sam u iznajmljenim kolima s još četvericom Egipćana, koji su radili u Libiji i vraćali se kući.

Za vrijeme putovanja, razgovarao sam s njima i učio im Kur’an, pa su me svi zavoljeli i pozvali da im budem gost. Izabrao sam jednog koji mi se najviše svidio zbog svoje pobožnosti, a ime mu je bilo Ahmed. Počastio me je i ugostio koliko god je bio u mogućnosti (neka ga Allah nagradi). U Kairu sam proveo dvadeset dana, a za to vrijeme sam posjetio muzičara Ferida Atraša. Bio sam oduševljen onim što sam čitao o njegovoj ćudi i skromnosti u egipatskim novinama koje su se prodavale kod nas, u Tunisu. S njim sam proveo samo dvadeset minuta, jer je žurio na aerodrom da putuje u Liban.

Posjetio sam i velikog učača Kur’ana šejha Abdulbasita Muhammeda Abdussameda, koji me je zadivio. Proveo sam tri dana s njim, razgovarao sam s njegovim rođacima i prijateljima i oni su bili zadivljeni mnome, mojom iskrenošću i širokim znanjem. Ako bi govorili o umjetnosti, ja bih zapjevao, ako bi govorili o zuhdu i tesavvufu, rekao bih im da ja pripadam tidžanijskom i medinijskom tarikatu. Ako bi govorili o Zapadu, pričao bih im o Parizu, Londonu, Belgiji, Holandiji, Italiji i Španiji, koje sam posjećivao za vrijeme ljetnih raspusta. Ako bi razgovarali o hadžu, iznenadio bih ih da sam ja obavio hadž i da sada idem na umru. Pričao sam im o mjestima za koja ne zna ni onaj ko je čak i sedam puta išao na hadž, kao što je pećina na brdu Hira,  pećina Sevr i mjesto gdje je Ismail, a.s., trebao biti zaklan kao kurban. Ako bi govorili o naukama i pronalascima, iznenadio bih ih poznavanjem brojki i termina. Ako bi razgovarali o politici, ušutkao bih ih riječima:

“Neka se Allah smiluje Salahuddinu Ejubiji, koji je sebi zabranio da se smiješi, a kamoli da se smije.” Kada su ga njemu bliski prijatelji korili za to riječima: “Božiji Poslanik je bio poznat po zubima (tj. smiješio se, pa su mu se vidjeli zubi)”, odgovorio im je: “Kako tražite od mene da se smiješim, a Mesdžidul-aksa je u rukama neprijatelja? Ne, tako mi Boga, neću se nasmiješiti sve dok ga ne oslobodim ili umrem na tom putu!”

I neki profesori s Al-Azhara su prisustvovali tim sijelima, pa su se čudili koliko hadisa i ajeta znam napamet, kao i dubokih dokaza. Pitali su me koji sam univerzitet završio i ponosno sam odgovarao da sam diplomirao na Univerzitetu Zejtune, koji je osnovan prije Al-Azhara. Dodao sam i to da su fatimije, osnivači Al-Azhara, krenuli iz grada Mehdijje, u Tunisu. Na Al-Azharu sam upoznao neke uvažene alime, koji su mi poklonili neke knjige.

Jednog dana, dok sam bio u kancelariji službenika odgovornog za poslove Al-Azhara, član komande Vijeća egipatske revolucije je došao da ga pozove na sastanak muslimanske i koptske zajednice u jednoj od najvećih egipatskih željezničkih kompanija u Kairu. Miting je održan u znak protesta protiv sabotaža nastalih poslije junskog rata. Član Vijeća komande insistirao je da ga pratim na sastanak, tako da sam prihvatio poziv i sjedio na počasnom sjedištu učenjaka s AlAzhara i oca Šenude. Zatražili su od mene da se obratim prisutnim s nekoliko riječi, što sam prihvatio, a na to sam bio navikao održavajući predavanja u džamijama i centrima za kulturu i obrazovanje u Tunisu.

Razlog zbog čega sam sve ovo ispričao jeste zato što mi je mišljenje o sebi počelo rasti i počeo sam se uobražavati, misleći da sam zaista postao alim, učen. Kako i ne bih, kad su tome svjedočili alimi s Al-Azhara, a bilo ih je koji su mi rekli da mi je mjesto na Al-Azharu. Ono što mi je još više povećalo ponos bilo je da je Božiji Poslanik, a.s., dozvolio da uđem i vidim nešto što je ostalo od njega.

Čovjek koji je bio zadužen za džamiju Husejna u Kairu samog me je uveo u sobu koju samo on može otvoriti, zaključao vrata iza nas, otvorio riznicu i izvadio Poslanikovu košulju koju sam poljubio, a onda mi je pokazao i neke druge ostatke. Izašao sam uplakan, pod dojmom o Poslanikovoj brizi za mene, a posebno što ovaj čovjek nije htio da uzme novac, nego nešto malo, čestitajući mi što sam jedan od onih koji je bio primljen kod Poslanika, s.a.v.a.

 Možda je ovaj događaj ostavio traga na mene, pa sam nekoliko noći razmišljao o onome što kažu vehabije – da je Poslanik umro i time se završila njegova funkcija, kao i kod ostalih mrtvih. Nisam ovo mogao prihvatiti, naprotiv, bio sam uvjeren u bezvrijednost ovog vjerovanja. Ako je šehid, onaj koji je ubijen na Allahovom putu, živ i kod Gospodara svoga opskrbljen, pa kako onda može biti mrtav prvak prvih i posljednjih?! Ovo osjećanje se pojačavalo i bivalo jasnije kada sam se sjetio svega onoga što sam naučio od sufija, koji su evlijama i svojim šejhovima davali sposobnost djelovanja i utjecaja na slijed dešavanja u stvaranju i priznavali da im je Jedini Allah dao ovu mogućnost, jer su mu se pokorili.

Zar nije rekao u hadisu kudsiji:

“Moj robe, pokori mi se, bit ćeš kao ja, kad kažeš za nešto: Budi! – ono će biti.”

(Dževahirul-kelam, sv. 22, str. 85; El-Fevaidur-ridžalijje, sv. 1, str. 39; El-Dževahirus-senijje, str. 361)

Unutrašnji sukob me je počeo razvlačiti. Prije nego što sam napustio Egipat, posjetio sam mnoge džamije. Klanjao sam u svim, od Malikove, preko Ebu Hanifine, do Šafijine i džamije Ahmeda ibn Hanbela. Zatim sam posjetio mjesto koje se zove Sejjide Zejneb i hazreti Husejn. Posjetio sam i tekiju tidžanijskog tarikata. O svemu ovome mogao bih pričati dugo, ali sam izabrao ono najinteresantnije.