Prijatelj me je uveo u džamiju u blizini harema, koja je bila zastrta ćilimom, a u mihrabu su lijepim rukopisom bili ispisani kur’anski ajeti. Pažnju mi je privukla grupa djece s turbanima koja je sjedila u blizini mihraba, međusobno raspravljajući, a svako od njih je imalo knjigu u ruci. Divio sam se ovom lijepom prizoru, jer nikad prije nisam vidio učenjake ovih godina – između trinaest i šesnaest. Ljepotu im je uvećavala i odjeća, pa su bili lijepi kao Mjesec. Moj ih je prijatelj upitao za sejjida, pa su mu rekli da on predvodi namaz. Nisam razumio ko je sejjid za kojeg je pitao – pretpostavio sam da je to jedan od alima.

 

Poslije sam saznao da je sejjid Hui (Sejjid Ebu El-Kasim ibn Ali Ekber ibn Hašim Tadžuddin El-Musavi El-Hui, veliki šiijski vjerski autoritet, mardže‘a taklid. Vodio je Houzu u Nedžefu u Iraku, bio je mardže‘a i vođa milionima šiija u svijetu. Rođen je u iranskom gradu Huj 1899. godine, a preselio u Nedžefu 1992. godine. Vodio je Houzu u njenoj najosjetljivijoj fazi od osnivanja 449. g. po H. od strane šejha Tusija. Houza nikada nije proživjela takvu fazu. On je preuzeo upravu za vrijeme basističkog režima i u vrijeme Islamske revolucije u Iranu, zbog čega je partija Ba‘s osjećala neposrednu opasnost. Kao rezultat Islamske revolucije, vlast je zahtijevala od Huija da izda fetvu kojom se protivi revoluciji imama Homeinija. Kao rezultat njegovog odbijanja, bio je podvrgnut velikom maltretiranju od strane basističkog režima, a 1980. godine vlasti su digle u zrak automobil u kojem je sejjid Hui putovao do džamije El-Hadra’, ali je nekim čudom preživio eksploziju. Do stepena idžtihada stigao je u ranoj mladosti, a na katedri je predavao više od 70 godina. Zahvaljujući brilijantnosti i poznavanju različitih islamskih nauka, vrhunaravnom nivou takvaluka, visprenosti u vođenju Houze i velikom zalaganju na podizanju nivoa učenjaka, i naučno i njihovih životnih uvjeta, kao i njegovoj brizi za muslimane općenito, od ranih dana se smatrao veoma istaknutim vođom, sve dok nije postao istaknuti simbol vjerskog predvodništva, mardže‘ijjeta.) poglavar naučnog centra šiija, znajući da je nadimak sejjid kod šiija nadimak svakog ko potiče od Poslanikove loze i da sejjid, bio učenjak ili student, nosi crni turban, dok drugi alimi nose bijele turbane i zovu ih šejhovima. Postoji i vrsta velikodostojnika koji nisu alimi, i oni nose zelene turbane. Moj ih je prijatelj zamolio da ja ostanem s njima dok on ode potražiti sejjida. Sjeli smo u polukrug i posmatrao sam im lica, videći nevinost i čistotu, pa sam se sjetio hadisa u kojem Poslanik, a.s., kaže:

“Svako dijete se rodi u islamu, samo ga njegovi roditelji učine Jevrejom, kršćaninom ili medžusijom.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 921, hadis 1359; Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 26, hadis 22 (2658).)

 

A u sebi sam dodao: ili ga učine šiijom. Kada su me upitali iz koje sam zemlje, odgovorio sam im da sam iz Tunisa. Dalje su pitali postoje li kod nas vjerski naučni centri. Odgovorio sam da

imamo škole i univerzitete, na šta su navalili s pitanjima sa svih strana, a sva su pitanja bila izravna i neugodna. Pa šta da kažem ovim nevinim dušama koje vjeruju da u cijelom islamskom svijetu postoje skupine za izučavanje nauke, gdje se izučava fikh, usulud-din (temelji vjere), šerijat i tefsir, a ne znaju da smo u našem islamskom svijetu, u našim zemljama koje su se razvile i uznapredovale, kur’anske škole zamijenili obdaništima, u kojima poučavaju i nadgledaju časne sestre, zar da im kažem da su oni “zaostali” u odnosu na nas? Jedan od njih me je upitao za mezheb koji slijedimo u Tunisu, pa sam mu odgovorio da slijedimo mezheb Imama Malika i primijetio da se neki od njih smiju, ali nisam obraćao pažnju. Upitao me je: - Zar ne znate za džaferijski mezheb? -

Hajr, inša’Allah, kakvo je to novo ime?

Ne, ne znamo osim za četiri mezheba i osim njih nema više ništa u islamu.

(Ehli sunnet ne dozvoljava da se slijedi neki drugi mezheb osim poznata četiri, i samo njih smatraju predstavnicima islama, a svi ostali su neispravni. Evo nekih od njihovih izjava: El-Menavi u Fejdul-kadir, sv. 1, str. 272: “Nije dozvoljeno slijeđenje ashaba, niti tabiina, osim četverice, u pitanju sudstva i fetvi, jer su se četiri mezheba širila i razrađeni su tako da je razjašnjeno ograničenje njihovih neograničenih pravila nasuprot onim ostalim, zbog nestanka njihovih pristalica.” Ibn Nudžejm el-Halefi u knjizi El-Idžtihadu fiš-šeri‘ah, str. 357: “Nastao je konsenzus o neispravnosti postupanja po mezhebima osim njih četiri zbog urednosti njihovih stavova i popularnosti i mnoštva njihovih sljedbenika.” Ibn Salah u knjizi Nihajetus-su’ul fi šerhi minhadžul-usul, sv. 4, str. 632: “Ograničava se slijeđenje na četiri imama i nikog osim njih, jer su se četiri mezheba raširila, njihova neograničenost se ograničila, njihova opća pravila su sužena, a njihovi ogranci su se raširili, nasuprot ostalim mezhebima.” Ahmed Savi: “Dozvoljeno je slijediti samo četiri mezheba, ako su u skladu s mišljenjem ashaba i vjerodostojnog hadisa i ajeta, stoga, ko je van četiri mezheba, on je zalutao i širi zabludu, a možda će ga to odvesti i do nevjerstva.”)

 

Nasmiješio se govoreći:

- Oprosti, ali džaferijski mezheb je čisti islam, pa zar ne znaš da je Imam Ebu Hanife bio učenik Imama Džafera Sadika? I o tome Ebu Hanife kaže: “Da nije bilo dvije godine (koje je proveo kao učenik Imama Sadika), bio bi upropašten Nu‘man (ime Ebu Hanife).”

(7 U knjizi Muhtesaru tuhfetil-isnej ašerije, str. 142, koju je skratio El-Alusi, stoji: “I evo Ebu Hanife… ponosio se i govorio najrječitijim jezikom: ‘Da nije bilo te dvije godine, propao bi Nu‘man’, misleći na dvije godine koje je proveo u sticanju znanja kod Imama Džafera Sadika, a.s., a mnogi su govorili da je on stekao znanje i ovu metodu od njega i od njegovog oca Imama

Muhammeda Bakira, a.s.” Muhtesarut-tuhfe, str. 8. I Dihlevi je priznao da su se učenjaci ehli sunneta i njihovi poglavari kao što su Zuhri, Ebu Hanife i Malik školovali kod Imama Ehli bejta, a.s. Et-Tuhfetul-isnej ašerija, st. 93 i 467; Imam Muhammed ebu Zuhre u svojoj knjizi Imamu Sadik, str. 53: Nisu se učenjaci islama svih raznih opredjeljenja složili ni o jednoj stvari kao što su se složili o prednosti Imama Sadika i njegovog znanja, jer su se imami ehli suneta koji su bili njegovi savremenici školovali kod njega i uzeli znanje od njega, od njega je uzeo Malik i od njega su uzeli oni koji su bili u njegovoj generaciji, kao što je Sufjan ibn Ujejne, Sufjan Es-Sevri, i mnogi drugi. Od njega je uzeo Ebu Hanife, iako su njih dvojica bili vršnjaci. Ebu Hanife ga je smatrao najučenijim od ljudi jer je bio najučeniji o raznim mišljenjima i stavovima…” Veliki učenjak Abdulhalim El-Džunejdi u svojoj knjizi El-Imam Džafer Sadik, str. 162: “Ebu Hanife se posvetio krugovima predavanja Imama Sadika, a.s., u toku dvije godine koje je proveo u Medini, i u vezi s tim dvjema godinama kaže: ‘Da nije bilo te dvije godine, zbilja bi Nu‘man propao.’ I nije oslovljavao učitelja osim riječima: ‘Nek sam žrtva za tebe, sine kćeri Božijeg Poslanika.’”)

 

 Šutio sam, ništa ne odgovorivši na to, jer mi je on spomenuo novo ime koje nikad prije nisam čuo, nego sam zahvalio Allahu što njihov Imam Džafer Sadik nije bio učitelj Imamu Maliku, pa sam rekao da smo mi malikije, a ne hanefije. Na to mi je rekao:

- Nosioci sva četiri mezheba su učili jedan od drugog, pa je Ahmed Ibn Hanbel učio od Šafije, a on od Malika, a on od Ebu Hanife, a Ebu Hanife od Džafera Sadika.

Prema tome, svi su oni učenici Imama Džafera ibn Muhammeda. On je prvi otvorio islamski univerzitet u džamiji svog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., gdje je ispred njega učilo više od četiri hiljade muhaddisa i fakiha. Divio sam se ovom pametnom dječaku koji je napamet naučio ono što govori, kao što mi učimo napamet neku suru iz Kur’ana. Još više sam se iznenadio kad mi je počeo nabrajati historijske izvore o kojima je znao od koliko su dijelova sastavljeni i koja su im poglavlja.

 

Onda se predao razgovoru kao da je on učitelj koji poučava učenika. Osjećao sam se slabim pred njim. Poželio sam da dođe moj prijatelj i odemo odatle, od tih dječaka, jer nijedan od njih me nije upitao nešto iz fikha i historije, a da nisam ostao nemoćan da odgovorim.

Upitao me je:

- Kojeg imama slijediš?

- Imama Malika.

- Kako možeš slijediti mrtvog čovjeka, a između njega i tebe je 14 stoljeća? Ako ga poželiš upitati nešto u vezi s nekom novom mes’elom, može li ti odgovoriti?

Razmislio sam malo, pa rekao:

- I tvoj Džafer je umro prije 14 stoljeća, pa koga ti slijediš?

Odgovorili su svi uglas:

- Mi slijedimo sejjida Huija, on je naš imam. Nisam razumio je li Hui bio učeniji od Džafera Sadika?

 

Pokušao sam promijeniti temu, pa sam ja počeo postavljati pitanja o stvarima koja će ih odvratiti da oni postavljaju pitanja meni, pa sam pitao koliko stanovnika ima Nedžef, te koliko je daleko od Bagdada, poznaju li neke druge države osim Iraka itd. Čim bi mi odgovorili, postavio bih novo pitanje, da oni mene ne bi pitali, jer ja nisam mogao odgovoriti na njihova pitanja. Ali to nikad ne bih njima priznao. Iako sam to u sebi priznao, jer čast i poštovanje, a i znanje, kojima sam bio obasut u Egiptu, isparili su i istopili se, posebno poslije susreta s ovim dječacima. Spoznao sam mudrost koja kaže: “Reci onome koji tvrdi u znanosti neko objašnjenje: Saznao si nešto, ali promaklo ti je mnogo!”

 

Imao sam predstavu da su mozgovi ovih dječaka veći od mozgova profesora s Al-Azhara, a i uleme koju sam poznavao u Tunisu. Utom je ušao i sejjid Hui sa skupinom uleme na kojima se vidjelo strahopoštovanje i ugled. Dječaci su ustali, pa sam i ja isto uradio. Ovi dječaci su prilazili jedan po jedan sejjidu i ljubili ga u ruku, a ja sam sjedio kao prikovan na svom mjestu. Sejjid nije sjeo dok svi nisu sjeli i počeo ih je pozdravljati riječima:

- Bog ti dao dobro ove večeri! Odgovarali su mu sličnim riječima. Kada je došao red na mene, i ja sam rekao onako kako sam čuo od njih. Poslije toga, moj prijatelj je pokazao na mene da se približim dok je šapatom razgovarao sa sejjidom. Posjeo me je sa sejjidove desne strane i poslije pozdravljanja rekao:

- Pričaj sejjidu šta si čuo o šiijama u Tunisu.

- Brate, dovoljno je ono što slušamo s raznih strana. Važno je ono što mi čujemo od šiija da kažu. Imam nekoliko pitanja i želim jasne odgovore. Međutim, moj prijatelj je navaljivao i insistirao da ispričam sejjidu šta vjerujemo o šiijama.

Rekao sam:

- Kod nas su šiije gori za islam od Jevreja i kršćana, zato što ovi obožavaju Allaha i vjeruju u poslanstvo Musaa, a.s., i Isaa, a.s., dok šiije obožavaju Alija i smatraju ga svetim. Među njima ima grupa koja obožava Allaha, ali Alija stavljaju na mjesto Božijeg Poslanika.

 

Pa sam ispričao priču kako je Džibril iznevjerio amanet i, umjesto da objavu preda Aliju, on je predaje Muhammedu, a.s. Sejjid je oborio glavu, a onda me pogledao i rekao:

- Mi svjedočimo da nema drugog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik, neka je salavat na njega i na njegovu čistu, časnu porodicu, a Ali je samo jedan od Allahovih robova. Onda se okrenuo prema ostalim i rekao:

- Pogledajte ove nevine, kako su njima ovladale lažne glasine. Ovo mi nije čudno, jer sam čuo i gore od toga, od drugih. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim!

Zatim se okrenuo prema meni i rekao:

- Jesi li čitao Kur’an?

- Naučio sam napamet pola Kur’ana, a nisam imao ni deset godina.

- Znaš li da se svi mezhebi, bez obzira na razlike među njima, slažu da je Kur’an objava od Allaha?

Pa Kur’an koji mi imamo isti je kao i kod vas?

Odgovorio sam da mi je to poznato.

- Onda, zar nisi pročitao ove Allahove riječi:

 

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ali lmran, 144.

Zatim ove riječi Uzvišenog:

Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima. El-Feth, 29

Pa onda ove riječi:

Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik. El-Ahzab, 40

 

Odgovorio sam da su mi poznati ovi ajeti, a on je rekao:

- Pa gdje se spominje Ali? Ako naš Kur’an kaže da je Muhammed Božiji Poslanik, pa odakle ova izmišljotina?

Šutio sam, nisam znao odgovor, a on je dodao:

- A što se tiče Džibrilove izdaje, Bože sačuvaj, to je još gora potvora od prve. Muhammed je imao četrdeset godina kada mu je Allah poslao objavu putem Džibrila, a Ali je imao samo šest ili sedam godina, pa kako Džibril može pogriješiti između Muhammeda čovjeka i Alija djeteta? Zatim je šutio dugo, a ja sam razmišljao o onome što je rekao, osjećajući da je to sve vrlo logično i razumno. Ove riječi su polahko prodirale u mene i uklanjale mi veo s očiju.

 

Pitao sam se kako mi nismo analizirali stvar ovom logikom. Sejjid Hui je još dodao:

- Još ću ti reći da su šiije jedina grupa među svim ostalim islamskim pravcima koji kažu da su poslanici i imami nepogrešivi. Pa ako su imami, neka je selam na njih, nepogrešivi, a ljudi su kao i mi, pa kako onda Džibril, melek kojeg je Gospodar nazvao Ruhul-Emin, može pogriješiti?

- Pa odakle dolaze ovakve izmišljotine?

- Od neprijatelja islama koji žele razjediniti i zavaditi muslimane jedne protiv drugih. A muslimani su braća, bili šiije ili sunije. Oni se klanjaju Allahu, dž.š., i ne pripisuju Mu druga, Kur’an im je jedan, Poslanik im je jedan i kibla im je jedna. Šiije se od sunija razlikuju samo u nekim fikhskim propisima, kao što se razlikuju i sunijski imami između sebe, pa se Malik ne slaže s Ebu Hanifom, on se ne slaže sa Šafijom itd.

- Dakle, sve što se priča za vas je čista laž. - Ti si, zahvaljujući Allahu, pametan i razumiješ neke stvari, vidio si zemlje šiija, kretao si se među ljudima, pa jesi li vidio ili čuo nešto od tih laži?

- Ne, niti sam čuo, niti vidio išta drugo osim hajra. I, zahvaljujem Allahu, dž.š., što je učinio da se upoznam s profesorom Mun‘imom na brodu, jer je on uzrok moga dolaska u Irak, gdje sam saznao mnoge stvari koje su mi bile nepoznate. Moj prijatelj se nasmijao, rekavši:

- Jedna od tih stvari je i postojanje kabura Imama Alija. Stisnuo sam mu ruku, popravljajući ga: - I ne samo to, naučio sam nove stvari i od ovih dječaka, pa sam poželio da mi je bila data prilika da se kao oni školujem u naučnom centru (Houzi) ovdje. 

 

- Dobro došao! Ako poželiš da učiš, naučni centar ti je na raspolaganju, a mi smo ti na usluzi. Svi prisutni su pozdravili ovaj prijedlog, a posebno moj prijatelj Mun‘im, na čijem licu se vidjela radost. Rekao sam: - Oženjen sam i imam dvoje djece.

- Mi ćemo snositi sve troškove, od stana i svega onoga što je potrebno za život, važno je samo tražiti znanje. Razmislio sam malo i pomislio da nije baš razumno da budem učenik kada sam već proveo pet godina kao profesor koji je predavao na fakultetu. I nije baš lahko donijeti ovakvu odluku na brzinu. Zahvalio sam se sejjidu Huiju na prijedlogu i rekao da ću o tome ozbiljno razmisliti kad se vratim s umre u Tunis.

 

Dodao sam da bi mi trebale neke knjige. Sejjid je rekao: “Dajte mu knjige!” Ustala je grupa alima, otvorila neke ormare i nije prošlo nekoliko trenutaka, a pred sobom sam imao više od 70 knjiga. Svaki od njih je donosio knjige govoreći:

- Ovo je poklon od mene!

Vidio sam da nisam u mogućnosti da ponesem ovoliko knjiga sa sobom, posebno jer idem u Saudijsku Arabiju, gdje je zabranjeno unositi knjige, jer se boje širenja vjerovanja koje je u suprotnosti s njihovim mezhebom. Međutim, nisam želio ni propustiti priliku da imam sve ove knjige koje nikada ranije u svom životu nisam vidio. Rekao sam prisutnim da je moj put dug, prolazi kroz Damask i Jordan u Saudijsku Arabiju, na povratku je još duži, jer moram ići kroz Egipat i Libiju do Tunisa, a većina ovih država zabranjuje da se unose knjige. Onda je sejjid rekao da ostavim svoju adresu i da će se oni pobrinuti da pošalju ove knjige mojoj kući.

 

Prihvatio sam to i dao sam svoju adresu u Tunisu. Zahvalio sam mu se i, kada sam se oprostio s njim i ustao da idem, i on je ustao govoreći:

- Molit ću Allaha za tvoj sretan put. Kada budeš na kaburu moga Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenesi mu moj selam. Na sve prisutne su djelovale te riječi, a kad sam ga pogledao, vidio sam mu suze u očima. Rekao sam u sebi: Bože sačuvaj da je on griješnik! Bože sačuvaj da je on lažljivac! Njegovo dostojanstvo, ugled i skromnost govorili su da je on zaista od potomstva dostojanstvenih. Uzeo sam mu ruku i poljubio je bez obzira na to što je on to branio.

 

Svi su ustali i pozdravili se sa mnom. Neki od onih dječaka s kojima sam diskutovao zatražili su moju adresu da se dopisuju sa mnom, pa sam im je rado dao. Krenuli smo prema Kufi s jednim od Mun‘imovih prijatelja koji se zvao Ebu Šubber.

Tu noć smo proveli kod njega, sijeleći s grupom mladih obrazovanih ljudi. Među njima je bilo i nekoliko učenika Muhammeda Bakira Sadra, pa su mi predložili da se sastanem s njim i da će oni ugovoriti sastanak za sljedeći dan. Moj je prijatelj izrazio saglasnost, ali i žaljenje što on neće moći prisustvovati jer je imao neodložan posao u Bagdadu.

 

Dogovorili smo se da ostanem u kući Ebu Šubbera tri ili četiri dana dok se Mun‘im ne vrati. Poslije sabaha on je otišao, a mi krenuli na spavanje. Čuo sam mnogo novih stvari od studenata koji su sijelili s nama i začudio se raznovrsnosti nauka koje izučavaju u Houzi. Osim islamskih nauka, kao fikh, šerijat, tevhid i ostalih, izučavaju ekonomiju, sociologiju i političke nauke, zatim historiju, jezike, astrologiju i drugo.