Otputovao sam u Aleksandriju na dan kada sam imao rezervisano mjesto na egipatskom brodu koji putuje za Bejrut. Bio sam i fizički i psihički iscrpljen, pa sam otišao i legao na krevet. Brod je plovio već dva-tri sata. Malo sam zaspao, kad me je probudio nečiji glas: “Izgleda da je brat umoran.” Odgovorio sam da sam umoran i da me je izmorio put iz Kaira u Aleksandriju, jer sam morao krenuti rano, pa sam spavao vrlo malo. Iz njegovog akcenta sam shvatio da nije Egipćanin. Po običaju sam se predstavio i saznao da je on Iračanin, profesor na Bagdadskom univerzitetu, a ime mu je Mun‘im.
U Kairo je išao da brani svoju doktorsku disertaciju na Al-Azharu. Počeli smo razgovarati o Egiptu, o arapskom i islamskom svijetu, o porazu Arapa, a pobjedi Jevreja. Razgovor je bio o svemu i svačemu. Rekao sam da je razlog za poraz bio taj što su Arapi i muslimani podijeljeni na državice i mnogobrojne mezhebe i grupe. I usprkos njihovoj mnogobrojnosti, u očima neprijatelja nemaju nikakve vrijednosti, niti ih uzimaju za ozbiljno.
Puno smo razgovarali o Egiptu i Egipćanima i složili se o razlozima poraza. Dodao sam da sam ja protiv tih podijeljenosti koje su kolonijalisti ukorijenili kod nas da bi nas lakše pokorili i ponizili, a mi još uvijek pravimo razliku između malikija i hanefija. Ispričao sam mu tužnu priču koja mi se desila kad sam ušao u džamiju Ebu Hanife u Kairu da klanjam ikindiju namaz. Čovjek koji je klanjao pored mene me je posmatrao, pa je u ljutnji rekao:
“Zašto ne prekrstiš ruke u namazu?”
Odgovorio sam s poštovanjem: “Malikije klanjaju spuštenih ruku, a ja sam malikijskog mezheba.”
Rekao je: “Onda idi u mesdžid Malika i tamo klanjaj.”
Izašao sam ljut i uvrijeđen ovakvim ponašanjem. Kada sam pogledao u ovog profesora, nasmiješio se i rekao da je on šiija.
Iznenadio sam se i bez razmišljanja rekao: “Da sam znao da si šiija, ne bih s tobom razgovarao.” Upitao me je zašto i ja sam odgovorio:
“Zato što vi niste muslimani, obožavate Alija ibn Ebu Taliba, a samo oni od vas koji su umjereni obožavaju Allaha, (Ahmed Emin, Fedžrul-islam, str. 269). ali ne vjeruju u poslanstvo Muhammeda, a.s., i proklinju Džibrila, tvrdeći da je on iznevjerio emanet pa, umjesto da Objavu prenese Aliju, on je prenio Muhammedu.”
Nastavio sam redati optužbe, a moj sagovornik se ponekad smješkao, a ponekad govorio: Ve la havle vela kuvvete illa billahil-alijjil azim!
Kada sam završio, upitao me je:
- Ti si profesor i poučavaš studente?”
Odgovorio sam da jesam.
Ponovo je rekao:
- Kada profesori tako razmišljaju, onda se ne treba čuditi običnom svijetu koji nije obrazovan! - Šta hoćeš da kažeš?!
- Izvini, ali odakle ti te laži?
- Iz knjiga historije i onog što je poznato kod svih.
- Hajde da ostavimo sve ljude, koje si knjige iz historije čitao?
Počeo sam nabrajati neke knjige poput Fedžrul-islam, Duhal-islam i Zuhrul-islam od Ahmeda Emina i druge. Upitao me je:
- Otkad je Ahmed Emin dokaz protiv šiija? Da bi se postigla pravednost i objektivnost, moraju se uzeti njihovi originalni izvori.
- Zar mi je potrebno da provjerim stvar koja je poznata i običnom i učenom čovjeku?
- Ahmed Emin je posjetio Irak i ja sam bio među profesorima koji su se sreli s njim u Nedžefu. Kada smo mu prigovorili zbog njegovog pisanja o šiijama, pravdao se riječima:
“Ja, u stvari, ništa ne znam o vama i ovo je prvi put da sam se susreo sa šiijama.”
(Ahmed Emin je Irak posjetio 1931. godine i spomenuo ovo putovanje u svojoj knjizi Hajati (Moj životopis) na str. 227. Naveo je da je posjetio mezar Ebu Hanife, Imama Kazima, a.s., i Imama Dževada, a.s., i posjetio Nedžef i Kerbelu, sastao se s nekim šiijskim učenjacima, od kojih je jedan bio šejh Kašiful-gita, gdje ga je šejh kritikovao što je, kad je govorio o šiijama, citirao protivnike šiija. Također na str. 230 u svojoj knjizi piše: “Zbilja ja u sebi ne nosim nikakvu pristrasnost ni za sunije niti za šiije; kritikovao sam sunijske mezhebe ništa manje nego šiijske, a veličao sam položaje Mu‘tezilija nakon što su ih sunije spustile na dno dna.” U svakom slučaju ovo putovanje je utjecalo na Ahmeda Emina i zato ne vidimo njegov napadački duh protiv šiija u njegovoj knjizi Duhal-islam, već je nastojao da govori o šiijama objektivno, iako nije baš bio uspješan.)
Rekli smo mu da je ponekad opravdanje ružnije od samog grijeha i kako, kada ništa ne zna o nama, uprkos tome o nama piše sve najružnije.
A zatim je dodao:
- Brate, kada bismo mi pričali o greškama Jevreja i kršćana kroz dokaze iz Kur’ana, koji je kod nas punopravan dokaz, naše bi stajalište bilo slabo, jer ga oni ne priznaju. Dokaz bi bio jači i potpuniji ako bismo njihove greške pojasnili kroz njihove knjige i izvore u koje vjeruju. Njegove riječi su legle na moje srce kao pitka bistra voda na srce žednog i najedanput sam se vidio kako se mijenjam iz nekog ko samo osporava i kritikuje u nekog ko želi da ispituje i istražuje. Osjetio sam zdravu logiku i jake argumente, pa šta će mi biti ako budem malo ponizan i poslušam ga. Rekao sam mu:
- Ti si, dakle, od onih koji vjeruju u poslanstvo Muhammeda, a.s.?
- Neka je salavat na njega! Sve šiije kao i ja vjeruju u to i na tebi je da se u to lično uvjeriš, a nemoj misliti o svojoj braći šiijama loše, jer neke su pretpostavke grijeh. El-Hudžurat, 12
Ako zaista želiš da saznaš istinu i uvjeriš se u nju svojim očima pozivam te da posjetiš Irak i razgovaraš sa šiijskom ulemom, a i običnim ljudima, pa ćeš otkriti laži zlobnika i zavidnika. - To mi je želja već odavno, da posjetim Irak i vidim sve ono što su ostavile abasije, a posebno Harun Rešid, ali, prvo, materijalne mogućnosti su mi ograničene, pa sam planirao samo obaviti umru. Drugo, s pasošem koji imam ne mogu ući u Irak, tj. nemam vize. - Prvo, kada sam te pozvao da posjetiš Irak, to je značilo da ću sve troškove oko putovanja u Irak i nazad za Bejrut ja snositi. A prilikom boravka u Iraku bit ćeš moj gost.
Drugo, što se tiče pasoša, ostavit ćemo to Allahu, dž.š., pa ako On odredi da ideš, bit će tako, čak i bez pasoša, a vizu za ulazak ćemo pokušati dobiti čim stignemo u Bejrut. Veoma me je obradovao njegov prijedlog, pa sam mu obećao dati odgovor sljedeći dan, ako Bog da.
Izašao sam iz spavaonice i popeo se na palubu da udahnem svježeg zraka, ali sam počeo razmišljati drugačije, a pogled mi je lutao morem koje ispunjava horizont. Slavio sam, zahvaljujući svome Gospodaru koji je stvorio sve ovo. Zahvaljivao sam Mu što me je doveo do ovog mjesta i molio Ga da me zaštiti od zla i ljudi koji čine zlo, i da me sačuva od posrtaja i greški. Razmišljao sam tako i vraćao film svoga života unazad, i pred oči mi je izašlo sve ono što mi se dogodilo, sreća koju sam osjetio od djetinjstva pa sve do danas, i sanjario sam o još sretnijoj budućnosti. Osjećao sam kao da me posebna Allahova i Poslanikova pažnja obavijaju. Sjetio sam se Egipta, gdje sam poljubio Poslanikovu košulju, i to je bilo moje najdraže sjećanje iz te zemlje. Sjetio sam se i šiijinih riječi, koje su mi donijele veliku radost zbog toga što se bližilo ostvarenje moga sna da posjetim Irak.
Zemlju koju su u mojoj glavi nacrtali heroji poput Rešida i Me’muna, osnivača Darul-hikmeta, univerziteta u koji su putovali studenti i ljubitelji nauke i sa Zapada, a u vrijeme kada je cvjetala islamska civilizacija. Ovome još dodajem da je Irak zemlja Božanske kutbe rabbani i duhovnog šejha, moga prvaka Abdulkadira Gejlanija, koji je bio čuven u svim krajevima, a sva sela su slijedila njegov tarikat. Pa evo nove pažnje od Allaha da ostvarim ovaj san.
Počeo sam zamišljati i ploviti morem mašte i nada, iz kojeg me je trglo obavještenje preko zvučnika da je vrijeme za večeru. Krenuo sam prema restoranu, gdje sam našao ljude kako se, po običaju, guraju. Osjetio sam da me neko vuče za odjeću i govori: “Hajde, brate, jest ćemo poslije ove gužve. Svugdje sam te tražio.” Bio je to moj novi prijatelj,
šiija, koji me je upitao: “Jesi li klanjao?” Odgovorio sam da nisam, pa je on rekao: “Hajde da klanjamo, a zatim ćemo doći da jedemo, valjda će prestati vikati i gurati se.” Složio sam se s njim, pa smo potražili prazno mjesto za namaz. Uzeo sam abdest i zatražio od njega da bude imam, s namjerom da vidim kako klanja, s tim što ću ponoviti namaz kasnije.
Čim je počeo učiti ikamet za akšam namaz i upustio se u učenje i moljenje, promijenio sam mišljenje i zamislio da klanjam za jednim od poštovanih ashaba o kojima sam čitao, o njihovoj pobožnosti i bogobojaznosti. Kada smo završili s namazom, počeo je s dovom kakvu nikad prije nisam čuo. Što sam ga više slušao, bivao sam sve zadovoljniji i smireniji, slušajući kako donosi salavat na Poslanika i njegovu porodicu.
U njegovim očima sam primijetio trag od suza kada sam čuo kako moli Allaha da mi otvori razum i uputi me. Krenuli smo prema restoranu koji se već bio počeo prazniti. Našli smo slobodan sto, a on nije htio da sjedne prije mene. Otišao je i donio dva tanjira s hranom. Vidio sam kako je promijenio tanjire i dao mi svoj, jer je kod mene bilo manje mesa. Nudio me je da jedem, kao da sam njegov gost, i pričao mi takve hadise o jelu, piću i kulturi jedenja, koje nisam prije čuo. Divio sam se njegovom ahlaku. Poslije smo klanjali jaciju namaz i on je ponovo bio imam.
(Osman El-Hamis u svojoj knjizi Kašful-džani na str. 50, piše: “Šiije imaju samo tri vakta za namaze. Prema tome, ili Tidžani laže u ovom što piše, ili je Mun‘im koristio tukju pred Tidžanijem pa odvojio akšam od jacije.” Ove riječi proizlaze iz neznanja Osmana El-Hamisa o šiijskom mezhebu. Jer šiije dozvoljavaju i sastavljanje i rastavljanje dva namaza, a ne da obavezuju sastavljanje namaza. Prema tome, kada je Mun‘im rastavio dva namaza, nije koristio tukju, već uradio je ono što je dozvoljeno, štaviše preporučeno, jer klanjati svaki namaz u njegovom vremenu je mustehab u šiijskom mezhebu. To je spomenuto u svim šiijskim fikhskim knjigama)
Učio je takve dove da sam se i ja rasplakao i zamolio Allaha, dž.š., da promijeni moje mišljenje o njemu, jer su neka nagađanja grijeh. Ali, ko zna?! Spavao sam sanjajući o Iraku i 1001 noći, a probudio me je njegov glas koji me zvao na sabah namaz. Klanjali smo i onda sjedili i razgovarali o Allahovim blagodatima Ponovo smo se vratili na spavanje, ali kada sam se u jednom trenutku prenuo iz sna, vidio sam ga kako sjedi na krevetu s tespihom u ruci, čineći zikr. Svidio mi se zbog toga i zamolio sam Allaha da mi oprosti. Ručali smo kad smo čuli vijest da se brod približava libanskoj obali i da ćemo, uz Allahovu pomoć, biti u luci Bejrut za dva sata. Moj me je prijatelj upitao jesam li razmišljao o njegovom prijedlogu i šta sam odlučio. Rekao sam da, ako Allah bude odredio da dobijem ulaznu vizu, ne vidim zapreke da idem, pa se zahvalio na pozivu.
Proveli smo samo jednu noć u Bejrutu, a odatle otišli u Damask, gdje smo se odmah zaputili u iračku ambasadu. Vizu sam dobio s takvom lahkoćom da nisam mogao ni zamisliti. Izašli smo odatle, a on mi je čestitao i zahvalio se na Allahovoj pomoći.