Odgovori sejjida Muhammeda Bakira Sadra bili su jasni i uvjerljivi, ali kako da ih primi neko kao ja, ko je dvadeset i pet godina proveo veličajući ashabe i poštujući ih, posebno hulefai rašidine, za koje nam je Poslanik naredio da se pridržavamo njihova sunneta i idemo njihovim putem, a na čelu im naš prvak Ebu Bekr Sidik i naš prvak Omer Faruk? A otkako sam došao u Irak, nisam čuo da se spominju, nego sam čuo druga, meni potpuno strana imena. Zatim sam čuo za dvanaest imama i tvrdnju da je Poslanik rekao da ga poslije njegove smrti naslijedi Imam Ali. Kako da povjerujem u sve ovo?  

To jest, kako da povjerujem da su se muslimani, a tu su plemeniti ashabi, najbolji ljudi, poslije Poslanika, s.a.v.a., složili da se zajedno okrenu protiv Imama Alija, a naučeni smo da su ashabi poštovali Imama Alija i znali ga cijeniti, jer je on bio muž Fatime Zehre, otac Hasana i Husejna i kapija grada znanja. I Imam Ali je cijenio Ebu Bekra, koji je prvi od muškaraca primio islam i bio s Poslanikom u pećini, što se spominje i u Kur’anu. Poslanik mu je rekao da predvodi namaz umjesto njega dok je on bio bolestan i za njega je rekao:

“Kad bih nekog uzeo za druga, onda bih uzeo Ebu Bekra.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 349, hadis 467; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 294- 298, hadis 2-7 (2382 i 2383).)

Zbog svega ovoga muslimani su ga izabrali za halifu. Isto tako je Imam Ali cijenio Omera kojim je Allah ojačao islam, a Poslanik ga nazvao Farukom, tj. onim koji rastavlja istinu od neistine.

(Ne postoji nikakav dokaz da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Omeru dao nadimak Faruk.)

Cijenio je i Osmana, kojeg su se i meleci Milostivog stidjeli, koji je opremio vojsku kad je bilo teško i koga je Poslanik nazvao Zunnurejn.

(Ovaj nadimak nije prenesen od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., već ga je izmislio ehli sunnet zato što se on ženio s dvjema kćerkama Božijeg Poslanika, a njih dvije nisu bile nur, tj. svjetlost, kako ih oni nazivaju, jer o njima nije to preneseno od Poslanika. Pored toga, iako učenjaci ehli sunneta naglašavaju prednost Fatime Zehre nad svim Poslanikovim kćerkama, nisu je nazvali nurom – svjetlom, već su pokušali diskvalifikovati predaje koje su prenesene o njoj. A Osman ibn Affan nije bio dobročinitelj prema Poslanikovim kćerkama jer je u Ahmedovom Musnedu, sv. 3, str. 229, zabilježeno od Enesa da je rekao: “Kada je Rukajja, r.a., preselila, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao da ne ulazi u kabur čovjek koji je bio intiman sa svojom ženom, pa Osman nije ušao u kabur.” El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 4, str. 47. Ibn Battal u knjizi Er-Revdul-anif, sv. 2, str. 107, kako prenosi El-Gadir, sv. 3, str. 24, piše: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je želio uskratiti Osmanu ulazak u njen kabur, a on je bio najpreči za to, jer joj je bio muž…” Jer, kada je Poslanik, s.a.v.a., pitao ko od prisutnih nije sinoć bio sa svojom ženom, Osman je šutio i nije rekao: “Ja”, jer bio je u intimnom odnosu s drugom ženom, iako mu je ova žena bila umrla, ali ga tuga ove žalosti nije u tome spriječila. A u tome je bio preči od Ebu Talhe i drugih (da nema odnosa sa ženom prethodnu noć). Ibn Habib je rekao: “Tajna u davanju prednosti Ebu Talhi nad Osmanom je u tome što je Osman tu noć bio u intimnom odnosu s nekom od sluškinja, pa ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., na lijep način spriječio da uđe u kabur svoje žene, ne rekavši to direktno.” Fethul-bari, sv. 3, str. 127.)

Pa kako onda naša braća šiije ne znaju sve ovo, ili to zanemaruju, pa ih čine običnim osobama koje prohtjevi i dunjalučka pohlepa skreću sa slijeđenja istine, da odbiju poslušnost Poslaniku i da rade suprotno njegovim naredbama poslije njegove smrti, a oni su bili ti koji su se takmičili u izvršavanju njegovih naredbi – pa ubijali su svoju djecu, očeve, rodbinu na putu jačanja islama. A nemoguće je da onog ko ubije svoga oca i dijete pokoravajući se Allahu i Njegovom Poslaniku zavede prolazna dunjalučka pohlepa zbog želje za hilafetom, pa da zanemari Poslanikovu naredbu. Zbog svega ovoga, nisam povjerovao svemu što kažu šiije, usprkos tome što sam bio uvjeren u mnoge stvari.

Ostao sam između sumnje i zbunjenosti. Sumnje koju je šiijska ulema unijela u mene, jer su njihove riječi bile logične i razumne, a zbunjenosti jer nisam mogao povjerovati da su se časni ashabi mogli spustiti na takav nivo i postati kao mi, obični ljudi, kao da ih nije obasjalo svjetlo poslanstva i odgojila Muhammedova uputa. Bože, kako to može biti?

Je li moguće da su ashabi na ovom nivou kako kažu šiije?

Važno je da su ova sumnja i zbunjenost bile početak klonulosti i priznavanja da postoje skrivene stvari koje se moraju otkriti da bi se stiglo do istine.