Ostao sam u kući svog prijatelja tri dana, razmišljajući o onome što sam čuo od onih koje sam otkrio, i kao da su oni živjeli na Marsu. Zašto se o njima govori samo ono što je ružno i izobličeno?

Zašto ih mrzim, a i ne poznajem ih?

Možda je to rezultat glasina koje svakodnevno slušamo o njima: da obožavaju Alija, da svoje imame stavljaju na pozicije božanstva, da govore o reinkarnaciji, i da oni kamenju padaju ničice, a ne Allahu, da – kao što je pričao moj otac po povratku s hadža – dolaze do Poslanikovog kabura da bace smeće na njega, pa su ih Saudijci uhvatili i osudili na smrt, i da... , i da... Kako da muslimani, kada čuju ovo, ne gaje zlobu prema njima i da ih ne mrze, štaviše, kako da se ne bore protiv njih?!

 

Ali kako povjerovati ovim glasinama kada sam svojim očima vidio što sam vidio i svojim ušima čuo ono što sam čuo?

Evo, sedmicu dana sam proveo među njima, a niti sam išta vidio, niti čuo, osim logičnog i razumnog govora, koji ulazi u razum bez traženja dozvole. Privukao me je njihov ibadet, namaz, dove i ahlak i poštovanje svoje uleme, tako da sam poželio da budem kao oni. Pitao sam se da li oni, stvarno, mrze Poslanika?

A kad god sam njega spomenuo, a puno sam ga puta spomenuo kako bih ih ispitao, oni bi cijelim svojim bićem uzvikivali Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed.

 

Pa sam pomislio da se pretvaraju, ali i to je iščezlo kad sam prelistao njihove knjige iz kojih bih ponešto pročitao i našao poštovanje, veličanje i uzdizanje Poslanikove ličnosti koje nisam nikada vidio u našim knjigama.

Oni, npr., kažu da je Poslanik bezgrešan, u svim stvarima, i prije i poslije objave, dok mi, ehlu sunnet vel-džemaat, kažemo da je on, s.a.v.a., bezgrešan samo u prenošenju objave, a sve osim toga je običan čovjek koji griješi kao i drugi. Kod nas postoje mnogobrojni primjeri za situacije u kojima je Poslanik pogriješio, a neki ashabi ga ispravili. Šiije ovo odbijaju, da Poslanik griješi, a da ga neko ispravlja, pa kako onda da povjerujem da oni mrze Poslanika?

Kako?

 

Jednog dana sam razgovarao sa svojim prijateljem, pa sam ga zamolio i zakleo da mi iskreno odgovori na pitanje. Dijalog je ovako tekao:

- Vi Alija, r.a., stavljate na poziciju poslanika, jer koga god sam čuo da je spomenuo njegovo ime, rekao je “alejhis-selam”.

- Da, mi kada spomenemo Emirul-mu’minina ili nekog od imama od njegovih sinova, kažemo “alejhis-selam”, a to ne znači da su oni poslanici.  

 

Međutim, oni jesu Poslanikova porodica i potomstvo, za koje nam je Allah naredio da nazivamo salavat na njih, pa nam je dozvoljeno da kažemo: “alejhis-salatu ves-selam”.

- Ne, brate, mi ne priznajemo da je ispravno donositi salavat i selam ni na koga drugog osim na Poslanika i poslanike prije njega, a u to ne mogu ući Ali i njegova djeca.

- Od tebe tražim i želim da puno čitaš da bi saznao istinu.

- Koje knjige da čitam? Zar nisi ti bio taj koji mi je rekao da knjige Ahmeda Emina nisu dokaz protiv šiija, a također šiijske knjige nisu dokaz nama i ne možemo se osloniti na njih? Zar ne vidiš da kršćanske knjige, na koje se oni oslanjaju, spominju da je Isa, a.s., rekao da je on Božiji sin, dok Kur’an, a to je najistinitiji govor, kaže jezikom Isaa sina Merjemina:

 

Nisam im ništa rekao osim onoga što si mi Ti naredio, da obožavam Allaha, moga i vašeg Gospodara. (El-Maide,117)

 

- Dobro si rekao da sam ja to rekao. Ono što želim od tebe je ovo: da koristiš razum, logiku i dokazivanje Kur’anom i vjerodostojnim sunnetom, jer smo muslimani. Da se diskutuje s Jevrejom ili kršćaninom, dokazivanje bi bilo nečim drugim.

- Onda, iz koje ću knjige saznati istinu, kada svaki pisac i svaki mezheb tvrdi da je na pravom putu?

- Sada ću ti dati jasan dokaz, u kojem se ne razilaze muslimani svih raznih mezheba i pravaca, a ti ga i pored toga, ne znaš! “I reci: Bože, povećaj mi znanje!” Jesi li čitao tefsir ovog ajeta: 

 

Allah i meleci Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici blagosiljajte ga najljepšim pozdravom! (19 El-Ahzab, 56.)

 

Svi mufessiri, šiijski i sunijski, složili su se da je ovaj ajet došao kad su ashabi došli kod Poslanika i upitali ga: 

 

“Božiji Poslaniče, znamo kako ćemo ti nazivati selam, a ne znamo kako da te blagosiljamo?”

On im je odgovorio: “Recite: Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed kema salejte ala Ibrahime ve ali Ibrahime fil alemine inneke hamidun medžid,” 

(Ovaj hadis je predmet konsenzusa i prenesen je u raznim verzijama i raznim lancima prenosilaca u zbirkama hadisa i tefsira, vidi npr.: Buharijeva zbirka hadisa, prijevod H. Škapur i H. Makić, izdanje Visoki saudijski komitet za pomoć BiH – Sarajevo, 2008., sv. 4, str. 547, hadis 6357; Muslimova zbirka hadisa, prijevod Š. Kurdić i S. Rebronja, izdanje Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici – Zenica – N. Pazar, 2015., sv. 2, str. 59, hadis 66 (406); El-Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 2, str. 209, Kitabus-salat; Sunenu Darkutni, sv. 1, str. 354, poglavlje Obaveznost salavata na Vjerovjesnika; Es-Sehavi, El-Kavlul-bedi‘, str. 34, poglavlje I; Medžme‘uz-zevaid, sv. 2, str. 144 i sv. 10, str. 163; Sujuti, Ed-Durrul-mensur, sv. 5, str. 406 itd.) a ne donosite na mene nepotpun salavat. Onda su ga upitali:

“A kakav je to nepotpuni salavat, Božiji Poslaniče?”

Odgovorio im je: “Da kažete: Allahumme salli ala Muhammedin i da zašutite. Allah je potpun i prima samo ono što je potpuno.” (Riječi Poslanika, s.a.v.a., “nemojte na mene donositi nepotpun salavat” prenesene su kao mursel u nekoliko izvora i u raznim verzijama, vidi: Ibn Hadžer El-Hejsemi, Es-Savaikulmuhrika, sv. 2, str. 430, poglavlje 11; El-Kunduzi, Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 1, str. 37 i sv. 2, str. 434)

 

Ovo su ashabi shvatili, a poslije njih tabiini, pa su slijedili Poslanikovu naredbu i donosili su potpuni salavat na njega. Imam Šafija je spjevao i stih:

 

O Božijeg Poslanika porodico,

ljubav prema vama Allah sam naredi u Kur’anu koji objavi,

pa gdje će veći položaj od toga da salavat ko ne donese na vas,

On namaz mu ne prihvati?

(Nazmud-dureris-Semtajn, str. 18; Subulul-huda ver-rešad, sv. 11, str. 11;

Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 2, str. 434.)

 

Njegove su mi riječi polahko ulazile u uho i prodirale u srce i pozitivno sam reagovao na njeg. Nešto slično sam već bio čitao u nekim knjigama, ali se ne sjećam tačno u kojim. Rekao sam mu da mi, kada donosimo salavat na Poslanika, donosimo salavat i na njegovu porodicu i sve ashabe, ali ne izdvajamo Alija sa selamom kao što to rade šiije. Na to me je upitao: 

- Šta ti misliš o Buhariji? Je li on šiija?

- Imam Buharija je ehlu sunnet, a njegova knjiga hadisa je po vjerodostojnosti iza Kur’ana. Kada sam to rekao, ustao je i iz svoje biblioteke izvadio Sahihul-Buhari, otvorio ga i potražio ono što ga interesuje.

Kada je našao, dao mi je da pročitam: “Prenio nam je taj i taj od tog i toga, a on od Alija, alejhis-selam.”

Nisam vjerovao svojim očima, čudeći se, pa sam čak posumnjao da je to SahihulBuhari. Okrenuo sam naslovnu stranu da se uvjerim. Kad je moj prijatelj vidio da sumnjam, uzeo je od mene knjigu i okrenuo drugu stranu na kojoj je pisalo:

“Prenio nam je Ali ibn Husejn alejhis-selam.”

Samo sam rekao: Subhanallah!

Zadovoljio se ovim mojim odgovorom i izašao, a ja sam ostao razmišljajući i ponovo čitajući ove stranice. Potražio sam i gdje je štampan Sahih, pa sam našao da je štampan u štampariji Halebi u Egiptu.

 

Moj Bože!

 

Zašto se oholim i protivim, a dao mi je jasan dokaz iz najvjerodostojnije knjige kod nas, a Buharija nije šiija, on je imam ehlu sunneta i jedan od najpoznatijih njihovih muhaddisa. Zar da prihvatim ovu činjenicu, a to su njihove riječi: Ali, a.s.? Bojim se da je prihvatim jer će je možda slijediti druge činjenice koje ne bih volio priznati.

Dva puta sam bio poražen pred svojim prijateljem, prvi put da prestanem smatrati Abdulkadira Gejlanija svetim i prihvatim da je Musa Kazim preči od njega i drugi put, kad sam prihvatio da treba reći alejhis-selam kad se spomene Ali. Ali ne želim druge poraze, jer sam ja, prije kratkog vremena, bio alim, učen, u Egiptu. Bio sam ponosan što su me azharski alimi poštovali i uznosili, a danas sam se našao poraženim, pobijeđenim, i to od koga? Od onih za koje sam smatrao i još uvijek smatram da griješe i za čiji sam naziv “šiija” navikao kao na pogrdan.

 

To je oholost, egoizam, to je sebičnost, inat i pristrasnost,

Bože, ukaži mi na pravi put i daj da prihvatim istinu, pa makar bila gorka!

Dragi Bože, otvori mi oči i razum!

Uputi me na Tvoj pravi put!

Učini me jednim od onih koji slušaju govore i slijede one najbolje!

Dragi Bože, pokaži nam istinu istinom i daj da je slijedimo!

A pokaži nam neistinu neistinom i daj da je se klonimo!

 

Dok smo se vraćali kući, ja sam ponavljao ovu dovu, pa je moj prijatelj rekao, smiješeći se: “Neka i vas i nas Allah uputi, a i sve muslimane.”

 

Uzvišeni je rekao:

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! El-Ankebut, 69.

 

Značenje džihada u ovom ajetu je naučno istraživanje da bi se pronašla istina. A Allah će uputiti na pravi put svakog ko ga traži.