ASHABI NA VAGI ŠERIJATA I STVARNOSTI

 

Prije svega, moram napomenuti da je Allah u mnogo slučajeva pohvalio ashabe Božijeg Poslanika koji su ga voljeli, slijedili i pokoravali mu se bez ikakvog interesa, nisu mu se suprotstavljali, niti se oholili. Željeli su samo Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo Njegova Poslanika. To su oni kojima je Allah zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime, a to može samo onaj koji se boji svoga Gospodara.

 

Ova grupa ashaba su oni čiju su vrijednost spoznali muslimani kroz njihova djela s Poslanikom, s.a.v.a., pa su ih zavoljeli, veličali, uvažavali njihov položaj i prizivali Božije zadovoljstvo na njih kad god bi ih spomenuli. Ja ovdje neću govoriti o ovoj grupi ashaba koji su dostojni poštovanja i koje cijene i sunije i šiije, kao što neću govoriti ni o onima koji su poznati kao munafici i izloženi su kletvama svih muslimana, sunija i šiija.

 

Moje istraživanje se odnosi na onu grupu ashaba oko kojih su se muslimani razišli i o kojima Kur’an govori, koreći ih i prijeteći im u nekim slučajevima, a i Božiji Poslanik, a.s., ih je upozoravao u pojedinim prilikama ili upozoravao na njih. Da, šiije i sunije se razilaze u pitanju ove grupe ashaba. Šiije kritikuju njihove riječi i djela i sumnjaju u njihovu pravednost, dok ih sunije poštuju, usprkos svim njihovim odstupanjima koja su dokazana.

 

Moje istraživanje se odnosi na ovu grupu ashaba, da bih kroz njega mogao doći do istine ili dijela istine. Govorim ovo da ne bi neko pomislio da sam zanemario ajete koji hvale drugove Božijeg Poslanika i ističem samo ajete koji ih prekoravaju. Štaviše, kroz studije sam otkrio da postoje pohvalni ajeti koji u sebi sadrže i kritike i obrnuto.

 

 Neću se opterećavati velikim trudom, kao što sam to radio za vrijeme svog trogodišnjeg istraživanja. Navest ću samo nekoliko ajeta, samo za primjer kao po običaju, a radi kratkoće izlaganja. Oni koji žele više, da dođu do vrhunca istraživanja i poređenja, neka urade kao što sam ja uradio, da bi njihova uputa bila stečena ličnim znojem s čela, kao što traži i Allah od svakog ponaosob i kao što samo postojanje traži čvrsto uvjerenje koje neće uzdrmati nikakav vjetar, ni oluja. Poznato je da je uputa koja proistekne iz ličnog uvjerenja puno bolja od one koja se dogodi zbog vanjskih uticaja. Uzvišeni hvali Svoga Poslanika:

 

I za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio. Ed-Duha, 7.

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti. 

El-Ankebut , 69.

 

 

1. Ajet o vraćanju stopama svojim

 

 

Uzvišeni je u Svojoj časnoj knjizi rekao: 

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Ali Imran, 144.

 

Ovaj ajet jasno govori o tome da će se ashabi stopama svojim vratiti poslije Poslanikove smrti, a mali broj će ih ostati postojan, na što upućuje ajet i Allah ih opisuje – one koji se neće vratiti stopama svojim – kao zahvalne. Zahvalnih će biti vrlo malo, na šta upućuju Allahove riječi:

 

 A malo je zahvalnih među robovima Mojim. Saba’, 13.

 

Na to također upućuju Poslanikovi hadisi koji su protumačili ovo vraćanje stopama prijašnjim i neke od njih ćemo navesti. Svevišnji Allah nije objasnio kakva je kazna onima koji su se stopama svojim vratili u ovom ajetu, zadovoljio se pohvalom onih koji su zahvalni i koji su zaslužili Njegovu nagradu, osim što se nužno zna da oni koji su se vratili stopama svojim ne zaslužuju Allahovu nagradu i oprost, što potvrđuje i Božiji Poslanik, s.a.v.a., u mnogobrojnim hadisima, od kojih ćemo neke navesti i u ovoj knjizi.

 

Ne možemo ispravno tumačiti časni ajet i reći da se ovo odnosi na Tulejha, Sedžaha i Esvedul-‘Ansi, i to zbog čuvanja ugleda ashaba, jer ovi su se vratili stopama svojim i otpali od islama i tvrdili za sebe da su poslanici još za vrijeme Poslanikova života. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se borio protiv njih i pobijedio ih. Ne možemo protumačiti ajet i reći da se ovo odnosi na Malika ibn Nuvejra i njegove sljedbenike, koji su odbili da daju zekat u vrijeme hilafeta Ebu Bekra iz više razloga.

 

Jedan od razloga što su se sustezali i nisu dali zekat Ebu Bekru je radi čekanja kako bi spoznali pravo stanje jer oni su obavili hadž s Božijim Poslanikom na Hidžetul-vida‘a (Oprosni hadž) i dali prisegu Imamu Aliju ibn Ebu Talibu u Gadir Humu kada ga je Poslanik, s.a.v.a., imenovao halifom, kao što mu je i sam Ebu Bekr dao prisegu. Iznenadili su se kada dolazi halifin izaslanik s viješću o Poslanikovoj smrti i traženju zekata u ime novog halife Ebu Bekra. Ovo je pitanje koje historija ne želi da objašnjava niti da ulazi u dubinu, da bi ugled ashaba bio sačuvan.

 

Drugi razlog je da su Malik i njegovi sljedbenici bili muslimani, što su potvrdili i Omer i Ebu Bekr, a i drugi ashabi koji su prigovorili Halidu ibn Velidu što je ubio Malika ibn Nuvejra. Historija svjedoči da je Ebu Bekr platio krvarinu za Malika njegovom bratu Mutemimu iz državne blagajne i izvinio mu se za ubistvo brata mu Malika. Poznato je da se murteda (otpadnik od vjere) mora ubiti i ne plaća se krvarina iz bejtul-mala za njegovo ubistvo, niti se izvinjava. 

( Za više o događaju ubistva Malika ibn Nuvejra pogledaj: El-Isabe fi temjizi sahabe, sv. 5, str. 560; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1. str. 376; Ibn Hajat, Tarihu halifet,str. 68; Šerhu Nehdžil-belaga,sv. 1, str. 179; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 355; Zamahšeri u El-Faik fi garibil-hadisi, sv. 3, str. 65, i Ibn Esir u En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 4, str. 15: “Malik ibn Nuvejre je svojoj ženi na dan kada ga je ubio Halid ibn Velid rekao: ‘Ubila si me,’ što znači: izložila si me smrti zbog ljepote svog lica, zbog moje obaveze da te odbranim i zaštitim, jer je ona bila vrlo lijepa žena, koju je Halid oženio odmah nakon Malikovog ubistva, a to je osudio Abdullah ibn Omer.” U Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 221, Vefejatul-A‘jan, sv. 6, str. 14, Tarihul-islam, sv. 3, str. 34: “… reče Halid: ‘Nek mi Allah ne oprosti ako te ne ubijem’ i naredi Diraru ibn Azveru da mu odsiječe glavu. Pa se Malik okrenu svojoj ženi i reče Halidu: ‘Ova je uzrok moga ubistva’, a bila je prelijepa. Halid mu reče: ‘Već te je Allah ubio zbog napuštanja islama.’ Malik se usprotivio: ‘Ja sam musliman’, ali Halid reče: ‘O Dirare, odsijeci mu glavu.’ Pa mu je odsjekao glavu… Halid je sebi uzeo njegovu ženu… i kada je to došlo do Ebu Bekra i Omera, Omer je rekao Ebu Bekru: ‘Doista je Halid počinio blud, pa kamenuj ga.’ On uzvrati: ‘Nikad ne bih kamenovao njega, jer on je upotrijebio idžtihad i pogriješio.’ Omer je opet rekao: ‘Ali ubio je muslimana, bar ga zato ubij’, ali Ebu Bekr ponovi: ‘Nikad ga ne bih ubio jer je upotrijebio idžtihad pa pogriješio.")

 

Važno je da se ovaj ajet odnosi direktno na ashabe koji su živjeli s Poslanikom, a.s., u Medini i koji se vraćaju stopama svojim odmah poslije njegove smrti. Poslanikovi hadisi ovo objašnjavaju tako da ne ostavljaju mjesto sumnji i ubrzo ćemo ih navesti, inša’Allah. Historija je također najbolji svjedok u njihovom vraćanju stopama svojim poslije Poslanikove, a.s., smrti i ko prati događaje koji su se desili među ashabima poslije smrti Poslanika, a.s., neće nimalo sumnjati da se ovo desilo u njihovim redovima i samo je mali broj onih koji su se spasili.

 

 

2. Ajet o džihadu

 

 

Allah, dž.š., kaže:

O vjernici, zašto ste neki oklijevali kada vam je bilo rečeno: “Krenite u borbu na Allahovu putu!” kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu, prema onom na onom svijetu, nije ništa. Ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete nimalo nauditi. A Allah sve može.  Et-Tevba, 38, 39.

 

Ovaj ajet je izričito jasan u tome da su ashabi oklijevali kada je trebalo ići u džihad i izabrali su pouzdanje u ovosvjetski život, usprkos njihovom znanju da je to kratak užitak. To je išlo dotle da su zaslužili Allahovo prekoravanje i zastrašivanje bolnom kaznom i zamjenom iskrenim vjernicima. Ova prijetnja zamjenom drugim narodom došla je u još nekoliko ajeta, što je jasan dokaz da su oni oklijevali ići u džihad u mnogo slučajeva. Allah, dž.š., kaže:

 

A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.

Muhammed, 38.

 

Također, Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: 

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. El-Maide, 54.

 

Ako bismo željeli temeljito istražiti sve ajete koji potvrđuju ovo značenje i jasno otkriti istinitost ove podjele o kojoj govore šiije da bi smo otkrili ovu grupu ashaba, to bi zahtijevalo jednu posebnu knjigu. Kur’an to objašnjava na najsažetiji i najrječitiji način, kada govori:

 

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika na Dan kada će neka lica pobijeliti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se: “Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali!” Ali Imran, 104-107

 

Ovi ajeti, kao što nije skriveno nijednom istraživaču, obraćaju se ashabima. Upozoravaju ih da se ne razilaze i podvajaju u mišljenju poslije jasnih dokaza koji su im došli i prijeti im se žestokom kaznom. Zatim ih se dijeli na dvije grupe: jedna je grupa koja će biti proživljena na Sudnjem danu bijelih lica, i to su oni zahvalni koji zaslužuju Allahovu milost, a druga grupa će biti proživljena crnih lica, i to su oni koji su otpali od svoje vjere nakon što su vjerovali i Allah im prijeti žestokom kaznom.

 

Svima je poznato da su se ashabi razjedinili i podvojili poslije Božijeg Poslanika, a.s., i da su upalili vatru fitne, pa je došlo do borbe i krvavih ratova koji su prouzrokovali izopačenje i zaostalost muslimana i probudili niske pobude njihovih neprijatelja protiv njih. Nemoguće je protumačiti spomenuti ajet, a odbaciti njegovo značenje koje se samo od sebe nameće.

 

 

3. Ajet “skrušenost srca”

 

 

Allah, dž.š., kaže:

Zar nije vrijeme da se vjernicima srca skruše kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da ne budu kao oni kojima je prije data Knjiga, pa su srca njihova, pošto je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su bezbožnici. El-Hadid, 16.

 

U knjizi Ed-Durrul-mensur, Dželaluddin Sujuti o ovom ajetu kaže:

“Kada su ashabi Božijeg Poslanika došli u Medinu i stigli do lagodnijeg života nakon što su doživjeli teškoće, kao da su popustili u vezi s nekim od svojih duhovnih stanja, pa su bili prekoreni ajetom. Zar nije vrijeme da se vjernicima...”

 

U jednom hadisu se prenosi od Poslanika, a.s., da je Allah, dž.š., našao tromost srca muhadžira sedamnaest godina poslije objavljivanja Kur’ana, pa je objavio: Zar nije vrijeme da se vjernicima..

(Ed-Durul-mensur, sv. 6, str. 175; Es-San‘ani, Tefsirul-Kur’an, sv. 3, str. 276; Ruhul-me‘ani, sv. 27, str. 179.)

 

Kada se kod ovih ashaba, a oni su odabrani i najbolji među ostalim po mišljenju sunija, poslije sedamnaest godina srca kada se Allah i Istina spomenu ne smekšaju, pa ih Allah prekorava i upozorava na to da grubost srca vodi griješenju, onda kakav se prijekor može uputiti onim kasnijim Kurejšijama koji su prihvatili islam sedme godine po Hidžri poslije oslobađanja Mekke. Ovih nekoliko primjera koje sam naveo iz Kur’ana dovoljan su dokaz da nisu svi bili pravedni kao što tvrde sunije.

(Dakle, cilj je pobijanje doktrine pravednosti svih ashaba, a ne diskvalifikacija svih njih i, ne dao Bog, pripisivanje pokvarenosti svima njima. Inače, oni su kao ostali muslimani, ako postupe dobro, bit će pohvaljeni, ako postupe loše, bit će kažnjeni; štaviše, njihovi postupci imaju veću težinu, a grijeh im je ružniji nego kod drugih, pa im je i kazna veća; kako da ne bude tako, kad je Svevišnji Allah govorio majkama vjernika: O žene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas očit grijeh učinila, kazna bi joj udvostručena bila, a to je Allahu lahko; a onoj koja se bude Allahu i Poslaniku Njegovu pokoravala i dobra djela činila – daćemo nagradu dvostruku i pripremićemo joj opskrbu plemenitu. (El-Ahzab, 30 i 31) Dakle, gdje je dokaz potpuniji, tamo je kazna veća.)

 

A kada bismo istraživali u Poslanikovim hadisima, našli bismo još mnogo drugih primjera, ali da ne bismo oduljili, zadovoljit ćemo se s ovih nekoliko primjera, a onaj ko želi više, neka istražuje.