Razlozi koji su me naveli na spoznaju su mnogobrojni, a ja ću navesti samo neke, kao primjere.

 

1. Striktni ukaz na hilafet Kada sam počinjao ovo istraživanje, zakleo sam se da ću se oslanjati samo na ono što je vjerodostojno kod obje grupe, a ostaviti ono što je priznato samo kod jednih, ne i kod drugih. Na toj osnovi istražujem pojam prednosti između Ebu Bekra i Alija ibn Ebu Taliba i je li hilafet ostavljen tekstom Aliju, kao što tvrde šiije, ili izborom i šurom, kao što tvrde sunije.

 

Istraživač ovog pitanja, ako se isključivo posveti istini, naći će jasan, očit tekst o Aliju ibn Ebu Talibu, kao što su Poslanikove riječi:

“Čiji zaštitnik sam ja bio, ovaj Ali je njegov zaštitnik.”

 

Ovo je rekao poslije Hidžetul-vida‘a (Oprosnog hadža), pa se formirala povorka ljudi koji su željeli čestitati Aliju. Čak su i Ebu Bekr i Omer čestitali Imamu, rekavši mu:

“Bravo! Bravo! Čestitamo ti, sine Ebu Talibov! Osvanuo si i omrknuo kao zaštitnik svakog mu’mina i mu’minke.”  

(Vidi čestitanje njih dvojice Aliju za zaštitništvo u: Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 503; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 281; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 5, str. 8;Nezmud-durerus-Semtajn, str. 109; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 221-222; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 19, str. 328; Fejdul-kadir, sv. 6, str. 282; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 133; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 229)

 

Oko vjerodostojnosti ovog hadisa složile su se i sunije i šiije, a ja u ovom svom istraživanju ne iznosim ništa osim sunijskih izvora, iako ne spominjem sve izvore gdje se ovo može naći. Ko želi više detalja, može pročitati knjigu El-Gadir od allame Eminija, štampanu u 13 svezaka, u kojoj pisac nabraja sve prenosioce ovog hadisa preko ehli sunneta. A sada, što se tiče navodnog konsenzusa u izboru Ebu Bekra na dan Sekife i kasnijeg polaganja prisege u džamiji, ovo je tvrdnja bez dokaza.

 

Kako može doći do konsenzusa kada su s polaganja zakletve izostali Ali, Abbas, ostali iz Benu Hašima, kao i Usama ibn Zejd, Zubejr, Selman Farisi, Ebu Zerr Gifari, Mikdad ibn Esved, Ammar ibn Jasir, Huzejfe ibn Jeman, Huzejme ibn Sabit, Ebu Burejde Eslemi, Bera’ ibn Azib, Ubejj ibn Ka‘b, Sahl ibn Hunejf, Sa‘d ibn Ubade, Kajs ibn Sa‘d, Ebu Ejub Ensari, Džabir ibn Abdullah, Halid ibn Seid i mnogi drugi.

(Vidi: Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 444; Događaj 11. g. po H., gdje Taberi spominje odsustvo Alija, Zubejra, Talhe, cijelog Beni Hašima i nekih drugih muhadžira, na davanju prisege. Ibn Esir u El-Kamilu fit-tarih, u sv. 2, na str. 325, o događajima 11. g. po H. piše: “Ispravno je to da Zapovjednik vjernika nije dao prisegu do iza šest mjeseci.” Također je rekao: “Zuhri kaže: ‘Ali, Beni Hašim i Zubejr šest mjeseci nisu dali prisegu Ebu Bekru, sve dok nije preselila Fatima, pa su mu tek onda dali prisegu.’” Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 84; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 219; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 27; u Et-Tabekatul-kubra, u sv. 3, na str. 182, stoji: “Pa kada su ljudi odugovlačili u davanju prisege Ebu Bekru, on reče: ‘Ko je preči od mene za ovo?’ … Pa je spomenuo nekoliko stvari koje je uradio s Poslanikom, s.a.v.a.” Prema tome, nije onako kako se pretpostavlja – ovaj tekst jasno pokazuje da su ljudi odugovlačili s davanjem prisege, a to potvrđuje ono što je Taberi u knjizi Tarihut-Taberi, u sv. 3, na str. 222 naveo: “Pleme Eslem sa svojim pripadnicima stiglo je tako da su im se suzili sokaci Medine, pa su dali prisegu Ebu Bekru, i Omer je počeo govoriti: ‘Čim sam vidio pleme Eslem, uvjerio sam se da ćemo pobijediti.’” U El-Kamil fit-tarih, u sv. 2, na str. 331 stoji: “I došlo je pleme Eslem pa je dalo prisegu i s njima je Ebu Bekr ojačao, pa su mu poslije i ostali dali prisegu.” Prema tome, postojalo je veliko razilaženje, pa čak i natezanje. Najbolji argument za to da Ebu Bekrov hilafet nije bio zasnovan na šuri i saglasnosti velikana ashaba, a kamoli većine ashaba, jesu riječi Omera ibn Hattaba, koje je zabilježio Buharija u svojoj Zbirci, sv. 4, str. 786-791, hadis 6830: “Ebu Bekrov bej‘at je bio nepromišljeni gest i završeno, znajte da je to bilo tako, ali Allah nas je sačuvao od njegova zla…” Dakle, Omer, koji je odigrao najveću ulogu u preuzimanju vlasti Ebu Bekra, sam priznaje da je to bilo felte, tj. nepromišljeni gest.)

 

Gdje je taj tobožnji konsenzus, o Allahovi robovi? Da je samo Ali ibn Ebu Talib izostao s polaganja prisege halifi, bilo bi dovoljno da se kritikuje taj navodni konsenzus, jer je on bio jedini kandidat za hilafet od strane Božijeg Poslanika pod pretpostavkom da nema direktnog teksta koji na njega upućuje. Polaganje prisege Ebu Bekru bilo je bez šure, štaviše, dogodilo se neočekivano, naročito za one vodeće ljude (ehlul-halli vel-akd), jer su bili zauzeti pripremanjem Božijeg Poslanika za ukop. Stanovnici Medine, pogođeni smrću svog Vjerovjesnika, bili su iznenađeni i ljudi su nakon toga bili prisiljeni da daju prisegu. To se osjeća i iz prijetnje da će biti spaljena kuća hazreti Fatime ako ne izađu oni koji su izostali s polaganja prisege.

(Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; El-Isti‘ab, sv. 2, str. 255; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 233; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 30; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 219.)

 

I kako poslije ovog možemo reći da je polaganje zakletve bilo šurom i poslije jednodušnog konsenzusa? Sam Omer ibn Hattab je posvjedočio da je ovo polaganje prisege bila greška, a Allah je sačuvao muslimane njenog zla. I rekao je:

 

 “... Došlo je do mene da neko među vama govori: ‘Tako mi Allaha, ako umre Omer, dat ću prisegu tome i tome!’ pa nek se čovjek ne zavede da kaže kako je prisega Ebu Bekru bila ‘felte’ – nepromišljeni gest – i desila se. Da, to je, zaista, bilo tako, ali nas je Allah sačuvao od njenog zla! (...) Ko da prisegu nekom čovjeku bez prethodnog dogovora s muslimanima – njemu se ne daje prisega, niti onima koji su dali prisegu iz bojazni da ne budu ubijeni!”.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 8, str. 786, hadis 6830; Medžme‘uz-zevaid, sv. 6, str. 5; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 615.)

 

I rekao je: “Pa ko pokuša da to ponovi, ubijte ga.”

(Et-Temhidul-evail, str. 495; El-Mevakif, sv. 3, str. 600; El-Milel ven-nihel, sv. 1, str. 24; EsSavaikul-muhrika, str. 21;)

 

Ili je rekao:

“Ko poziva u nešto slično, ne važi njegova prisega, niti od onog što prima prisegu.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 56; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; Kenzulummal, sv. 5, str. 544; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 267.)

 

Imam Ali o tome kaže:

“Pazite! Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene.” (Nehdžul-belaga, govor Šekšekije.)

 

Sa‘d ibn Ubada, predvodnik ensarija, napao je Ebu Bekra i Omera na dan Sekife i pokušao ih svim silama spriječiti i udaljiti od hilafeta, ali je bio nemoćan da im se suprotstavi, jer je bio bolestan i nije mogao stajati.

 

Kada su ensarije položile zakletvu Ebu Bekru, Sa‘d je rekao:

“Tako mi Allaha, ja vam neću položiti zakletvu nikada dok na vas ne pobacam sve strijele iz svog tobolca, i okrvavim vrhove kopalja, i dok se ne budem borio protiv vas svojom sabljom dok imadnem snage u ruci, s onima koji su sa mnom iz moje porodice i rodbine. Neću, tako mi Allaha, pa kada bi vam u pomoć došli i džini s ljudima, neću vam položiti zakletvu sve do smrti.” Nije klanjao s njima, niti je išao tamo gdje se oni skupljaju, niti je zalazio među njih. Da je našao pomagače protiv njih, on bi im se dugo protivio i da mu je iko dao prisegu na borbu protiv njih, on bi se borio, i tako je nastavio sve dok nije bio ubijen u Siriji, u vrijeme Omerovog hilafeta. 

(El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 27; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 440; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 350; Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 616; Tarihul-islam, sv. 3, str. 148; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1, str. 276.)

 

Pa ako je ovo polaganje zakletve “felte” (nepromišljeni užurbani čin), od čijeg je zla Allah sačuvao muslimane, kao što kaže Omer, koji je sam učvrstio njegove temelje i saznao kako su poslovi muslimana završili zbog njega, i ako je ovaj hilafet bio ogrtanje odore hilafeta Ebu Bekru, kako je to opisao Imam Ali, jer je rekao da je on legitimni vlasnik hilafeta, i ako je ovo polaganje zakletve bilo nepravda, kako ga je tretirao Sa‘d ibn Ubade, velikan ensarija, koji je zbog toga i napustio džemat muslimana, i ako je bilo nelegitimno zbog izostanka velikana ashaba i Abbasa, Poslanikovog amidže… onda šta je dokaz za ispravnost Ebu Bekrovog hilafeta?

 

Odgovor je da ne postoji nikakav dokaz kod ehli sunneta vel-džemaata. Dakle, riječi šiija o ovom pitanju su ispravne, jer je potvrđeno postojanje teksta, hadisa o hilafetu Alija i kod samih sunija. Oni su to protumačili tako da sačuvaju ugled ashaba. Pravedan čovjek neće naći drugi izlaz osim da to prihvati, a posebno ako poznaje druge okolnosti koje su se desile prilikom ovoga.

 

I o ovom pitanju i njegovoj vjerodostojnosti slažu se obje strane. Razuman, pravedan čovjek ne može ništa drugo osim da presudi da je Ebu Bekr u najmanju ruku pogriješio, ako već neće da prizna da je bio nepravedan i da je nanio štetu hazreti Fatimi. Jer, ko prouči ovu nesreću i sagleda je sa svih strana, zasigurno će se uvjeriti da je Ebu Bekr namjerno uznemirio Fatimu i utjerivao je u laž da ona ne bi hadisima iz Gadir Huma, a i drugim, dokazivala da je halifa trebao biti njen muž i amidžić Ali i za to nalazimo mnogobrojne indicije. Jednu od njih prenose historičari, a to je da je ona, neka je selam na nju, izašla obilaziti mjesta gdje su sjedili ensarije, tražeći od njih pomoć i da polože prisegu njenom mužu, ali su joj oni govorili:

 

“Kćeri Božijeg Poslanika, mi smo već položili prisegu ovom čovjeku. A da je tvoj muž i tvoj amidžić došao nama prije Ebu Bekra, ne bismo ga odbili.” A Ali je rekao: “Zar bih ostavio Božijeg Poslanika u njegovoj kući, a da ga ne ukopam, i išao se svađati sa svijetom za vlast?” Fatima je rekla: “Ebu Hasan nije uradio ništa osim onoga što je trebao, a oni su uradili šta su uradili. Allah će obračunati s njima i tražit će da polože račun za svoja djela.”

(El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 29; Ibn Ebul-Hadid, Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 6, str. 13.)

 

Da je Ebu Bekr pogriješio iz dobre namjere ili zbog zabune, Fatima Zehra bi ga razuvjerila, ali je ona bila ljuta na njega i nije govorila s njim sve do svoje smrti, jer je on svaki put odbio njenu molbu i nije prihvatio svjedočenje ni nje ni njenog muža. Zbog svega ovoga, ona se tako naljutila na njega da mu nije dozvolila da prisustvuje njenoj dženazi, što je navela u svojoj oporuci mužu, koji ju je ukopao tajno, noću.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 300; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str 472; Sahihu Ibn Hiban, sv. 11, str. 153; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 448; Tarihul-islam, sv. 3, str. 14; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 307.)

 

Kod spominjanja njenog ukopa tajno i noću, želim da kažem da sam ja u vrijeme svog istraživanja išao u Medinu da bih lično ispitao neke činjenice i otkrio sam:

Prvo, da je Fatimin kabur nepoznat i niko ne zna gdje je. Neko kaže da je u Poslanikovoj sobi. Drugi kažu da je u njenoj kući, naspram Poslanikove, a.s., a treći vele da je u Beki‘u, u sredini, među kaburima Ehli bejta, ali da nije obilježen.

 

Ovo je prva činjenica iz koje sam zaključio da je hazreti Fatima, a.s., time željela da se muslimani pitaju, kroz generacije, o razlogu što je tražila od svoga muža da je ukopa noću, tajno, i da niko od njih ne prisustvuje njenoj dženazi! I tako svaki musliman može stići do nekih čudnih činjenica istražujući šta se desilo u historiji.

 

Drugo, otkrio sam da posjetitelj koji želi posjetiti kabur Osmana ibn Affana mora preći veliku udaljenost da bi došao na kraj Beki‘e, gdje će ga naći ispod zida, dok je većina ashaba ukopana na početku Beki‘e, blizu ulaza. Čak je i Malik ibn Enes, jedan od osnivača mezheba, i od tabii-tabiina, ukopan blizu Poslanikovih žena.

Pokazalo mi se kao tačno ono što su prenijeli historičari da je Osman ukopan u Haš Kevkebu, koji je bio jevrejska zemlja, a muslimani su bili zabranili da se ukopa u Beki‘u. Kada je Muavija ibn Ebu Sufjan došao na vlast, kupio je tu zemlju od Jevreja i pripojio je Beki‘i da bi na taj način i kabur njegovog amidže bio u Beki‘u. Onaj ko posjeti Beki‘u danas, to će jasno vidjeti. Moje čuđenje je bilo veliko kada sam saznao da Fatima, selamullahi alejhi, iako je bila prva koja se pridružila svome ocu, s.a.v.a. – između njene i njegove smrti pretpostavlja se da je prošlo najviše šest mjeseci – nije ukopana pored svoga oca.

 

Ako je Fatima Zehra sama oporučila da bude ukopana noću i nije ukopana pored kabura svog oca, kao što smo već spomenuli, šta reći za ono što se dogodilo s tijelom njenog sina Hasana, koji isto nije ukopan pored kabura svog djeda?!

To je zabranila Aiša (majka vjernika) – kada je Husejn donio tijelo svoga brata Hasana da ga ukopa pored djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ona je uzjahala mazgu, izašla i vikala: “Ne ukopavajte u moju kuću onoga koga ne volim!” Na to su se emevije i Benu Hašim pripremili za borbu, ali je Imam Husejn rekao Aiši da će on samo obići s tijelom svoga brata oko kabura njihovog djeda, a onda će ga ukopati u Beki‘i, jer je Imam Hasan njemu oporučio da se zbog njega ne smije proliti ni kap krvi. Ibn Abbas je izgovorio o njoj poznate stihove:

 

Devu i mazgu ti si jahala,

i slona bi,

da si još poživjela.

Od osmine devet ti si dobila

i svime po volji raspolagala.

_________

Devu - Aluzija na njeno jahanje deve u poznatoj Bici na devi

Mazgu -  Aluzija na njeno jahanje mazge na dan kada je zabranila da se Hasan ukopa pored svoga djeda

Raspolagala - Menakibu ali Ebu Talib, sv. 3, str. 204; Kašful-gumme, sv. 2, str. 209; El-Ahbarut-tival, str. 221; Mekatilut-talibijin, str. 48; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 16, str. 50; Tarihu Dimešk, sv. 13, str. 290

___________

 

Ovo je još jedna od strašnih istina. Kako Aiša može naslijediti cijelu kuću pored Poslanikovih žena kojih je bilo devet? Kako je rekao Ibn Abbas: “Ako se od Poslanika ne nasljeđuje, kako je svjedočio Ebu Bekr, zabranivši hazreti Fatimi nasljedstvo njenog oca, kako ga je onda Aiša naslijedila?

Postoji li u Allahovoj Knjizi ajet koji ženi daje pravo nasljedstva, a zabranjuje kćerki? Ili je politika bila ta koja je sve promijenila i kćerki sve uskratila, a ženi sve dala?” Ovom prilikom ću ispričati zanimljivu priču koju su prenijeli neki historičari, a ima veze s pitanjem nasljedstva. Ibn Ebul-Hadid Mu‘tezili je rekao u komentaru Nehdžul-belage: “Aiša i Hafsa su ušle kod Osmana za vrijeme njegovog hilafeta i tražile od njega da im podijeli njihov dio nasljedstva od Božijeg Poslanika, a.s.

 

Osman je bio naslonjen, pa se ispravio u sjedeći položaj i rekao Aiši:

‘Ti i ova što sjedi dovele ste jednog beduina koji se čisti svojom mokraćom, a vi ste svjedočile da je Božiji Poslanik rekao: Mi, poslanici se ne nasljeđujemo. Ako se Poslanik uistinu ne nasljeđuje, zašto vi tražite nasljedstvo, a ako se uistinu Poslanik nasljeđuje, zašto ste uskratili Fatimi njeno pravo na nasljedstvo?’ Aiša je izašla ljuta od njega i rekla: ‘Ubijte senilnog starca, postao je nevjernik!"

(El-Īdah, str. 256; El-Musteršid, str. 507)

 

Jedan od razloga koji me je naveo na prihvatanje šiizma i napuštanje prakse mojih očeva i djedova jest poređenje Alija ibn Ebu Taliba i Ebu Bekra, koristeći vjerodostojne tekstove i razum. Kao što sam već prethodno spominja oslanjam se samo na ono u čemu su saglasni svi, sunije i šiije. Pretraživao sam knjige obiju strana i nisam našao saglasnost ni o kome osim o Aliju ibn Ebu Talibu.

 

O njemu su saglasni i sunije i šiije, a to se zna iz tekstova čiju vjerodostojnost potvrđuju obje strane, dok o imametu Ebu Bekra govori samo jedna grupa muslimana, a već smo navodili šta je Omer rekao o polaganju prisege Ebu Bekru. Mnoge vrijednosti i odlike Imama Alija, koje spominju šiije, imaju sened i potvrđene su u knjigama sunija u koje se ne može posumnjati. Hadise o odlikama Imama Alija prenosi veliki broj ashaba, pa čak Ahmed ibn Hanbel kaže:

“Ni o jednom od ashaba Božijeg Poslanika ne prenosi se toliko odlika koliko o Aliju ibn Ebu Talibu.”

 

Rekli su Kadi Ismail, Nesai i Ebu Ali Nejšaburi:

“Ni o kojem od ashaba nije stiglo toliko hadisa s dobrim lancem prenosilaca koliko ih je stiglo o Aliju.”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 108; Šavahidut-tenzil, sv. 1, str. 27; Tahzibut-tahzib, sv. 7, str. 339; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 468; Er-Rijadun-nedire, sv. 2, str. 161)

 

Uzimajući u obzir da su emevije, i na istoku i na zapadu zemlje, tjerali ljude da ga grde i proklinju, da se ne spominju njegove odlike, pa su čak zabranili da se daje njegovo ime, pored svega ovoga, izašle su na vidjelo njegove vrijednosti i odlike. O tome Imam Šafija kaže:

“Začudio sam se čovjeku čiji su neprijatelji sakrili njegove odlike iz zavisti, a njegovi sljedbenici iz straha. A i pored njih, o njemu je preneseno toliko vrlina da su ispunile cijeli svijet.”

(El-Isabe, sv. 4, str. 464; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1119.)

 

Što se tiče Ebu Bekra, tražio sam u knjigama obiju strana, ali nisam našao, čak ni u knjigama sunija, da spominju neke njegove odlike koje bi i ličile na odlike i zasluge Imama Alija. Pored toga, vrline Ebu Bekra spomenute u historijskim knjigama prenesene su ili od njegove kćerke Aiše, a poznato nam je njeno stajalište prema Aliju, koja je svim svojim snagama pokušavala podržati svog oca, pa makar to bilo i s lažnim hadisima, ili od Abdullaha ibn Omera, a i on je bio daleko od Alija, odbio je da položi prisegu kada su svi bili saglasni. Govorio je da je najbolji čovjek nakon Poslanika Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman i da zatim ne postoji razlikovanje, jer su ostali ljudi svi jednaki.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 33, hadis 3697; Sunen Ebu Davuda, sv. 7, str. 15, hadis 4619; Ibn Ebul-Asim, Es-Sunne, str. 553; El-Isabe, sv. 1, str. 24.)

 

Ovo znači da je Abdullah ibn Omer Alija stavio na mjesto bilo kojeg običnog čovjeka, kao da nema nikakve zasluge, niti vrline. Kako je daleko Abdullah ibn Omer od činjenica koje su naveli veliki alimi i imami, da ni o kome, nijednom od ashaba, nije preneseno toliko hadisa s vjerodostojnim senedima kao što je to o Aliju.

Zar Abdullah ibn Omer nije čuo ni za jednu Alijevu odliku?

Čuo je, nego šta, ali, tako mi Allaha, to je politika, a znaš li šta je to politika?

Ona prevrće zbilju i producira čuda. Odlike Ebu Bekra prenose i Amr ibn As, Ebu Hurejre, Urve, Ikrima, a historija prenosi da su svi oni bili protiv Alija, borili se protiv njega, bilo oružjem, bilo kovanjem spletki i izmišljajući odlike njegovim neprijateljima i protivnicima. Imam Ahmed ibn Hanbel je rekao:

“Ali je imao puno neprijatelja, pa su oni tražili nešto da ga okleveću, ali nisu našli ništa. Onda su otišli do čovjeka koji se borio protiv Alija pa ga hvalili, nastojeći mu tako nanijeti štetu, a i spletkareći protiv njega.”

(Ibn Hadžer, Es-Savaikul-muhrika, sv. 2, str. 374; Tuhfetul-ahvezi, sv. 10, str. 231; EnNasaihul-kafije, str. 199;)

 

Ali Allah, dž.š., kaže:

Zaista oni služe se obmanama, i Ja ih kažnjavam obmanom. Zato nevjernicima još vremena podaj, ostavi ih za trenutak. Et-Tarik, 15-17.

 

I to je jedna od Allahovih mudžiza, da nakon šest stoljeća vladavine nepravde koja je činila zlo njemu i njegovoj porodici, izađu vrline Imama Alija, jer abasije nisu ništa manje od svojih emevijskih prethodnika mrzili, zavidjeli i ubijali Poslanikov Ehli bejt, do te mjere da je Ebu Faras El-Hamdani o tome rekao:

 

 Ono što im Benu Harb učini, ništa je šta učiniste im vi. Koliko li je samo izdaje u vašem “vjerujem“! Koliki vaš dug u krvi Poslaniku Božijem! Smatrate se jednim od sljedbenika Poslanikovih, a na noktima vam krv čistih sinova njegovih.

 

Pa ako su se ti hadisi oslobodili nakon svega toga i izašli iz takvih tmina, pa nek oni budu Allahu potpun dokaz i nek ne bude ljudima protiv Allaha dokaza nakon toga. Uprkos tome što je Ebu Bekr bio prvi halifa i imao pravo izvršavanja, kao što nam je poznato, uprkos tome što su emevije davale posebne darove i mito onome ko prenese nešto o Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, uprkos mnogim odlikama i vrlinama izmišljenim za Ebu Bekra, koje su ispunile stranice knjiga, i pored svega nisu dostigle ni desetinu odlika i zasluga Imama Alija.

 

Dodajem još da, ako proanaliziraš hadise koji govore o odlikama Ebu Bekra, naći ćeš da se ne slažu s onim što o njemu govori historija, jer postoje mnoga djela koja demantuju ono što je rečeno o njemu, niti to može prihvatiti razum, a ni šerijat. Već smo o ovome govorili kod hadisa: “Kada bi se izvagao iman Ebu Bekra s imanom moga ummeta, pretegao bi njegov iman.” Ako je Božiji Poslanik znao koliki je bio iman Ebu Bekra, ne bi mu postavio za komandanta Usamu ibn Zejda, niti bi odustao od svjedočenja o njemu, kao što je svjedočio za šehide Uhuda, nego mu kaže da ne zna šta će on novo izmisliti poslije njega, a Ebu Bekr na to zaplače.

(El-Muvetta, sv. 2, str. 17.)

 

I ne bi za njim poslao Alija ibn Ebu Taliba da uzme od njega suru Et-Tevbe i spriječi ga da je on dostavi.

(Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 595; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 139; Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 3; Musned Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 100; Medžme‘uz-zevaid, sv. 3, str. 239; Hasaisu Emirilmu’minin, str. 91; Tahridžul-ehadis vel-asar, sv. 2, str. 51; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 3, str. 165; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 12, str. 77; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 291)

 

Ne bi rekao na dan davanja zastave na Hajberu:

“Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga vole Allah i Njegov Poslanik, koji napada, a ne bježi. Allah je ispitao njegovo srce imanom” 

(Ovaj hadis je prenesen u svim zbirkama hadisa, ali je njegov tekst različit. Buharijina zbirka hadisa, sv. 2, str. 737, hadis 3009 i sv. 3, str. 325, hadis 4210; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 334, hadis 34 (2406); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 99 i 185, sv. 4, str. 52, sv. 5, str. 358; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 340, hadis 3987; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 362; Medžme‘uz-zevaid, sv. 6, str. 150; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 520; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 594; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 46; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 6, str. 152; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1099; Usdul-gabe, sv. 4, str. 26; El-Isabe, sv. 4, str. 468) Pa zastavu dao Aliju, a ne njemu.

 

Ako je Allah znao da je Ebu Bekrov iman na ovakvoj deredži i to da njegov iman prevazilazi iman cijelog Muhammedovog ummeta, ne bi mu Allah zaprijetio da će poništiti sva njegova djela kada povisi glas iznad Poslanikovog.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 827, hadis 4847.)

 

Da su Ali Ibn Ebu Talib i ashabi koji su ga slijedili znali da je Ebu Bekrov iman na ovakvoj deredži, ne bi im bilo dozvoljeno da izostanu s polaganja prisege halifi. Da je Fatima Zehra znala da je ovoliki iman Ebu Bekra, ne bi se naljutila na njega, razgovarala bi s njim, odgovarala bi mu na selam i ne bi ga na svakom namazu proklinjala, (El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 31.) a ona mu, naprotiv, nije dozvolila, po svojoj oporuci, da prisustvuje njenoj dženazi.

 

Da je i Ebu Bekr znao veličinu svoga imana, ne bi poželio, pred smrt, da nije upao u Fatiminu kuću, da nije zapalio Fudža’a Es-Sulemija i da je na dan Beni Sekife vlast prebacio na jednog od dvojice, Omera ili Ebu Ubejdu.

(Ibid., sv. 1, str. 36; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 619; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 137; Tarihu Dimešk, sv. 3, str. 418; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 1, str. 62; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 2, str. 46; Kenzul-ummal, sv. 5, str. 631)

 

Onaj čiji je iman na ovakvom stepenu, čiji je iman jači od imana cijelog ummeta, ne bi se na kraju života kajao zbog onog što je učinio Fatimi, zbog paljenja Fudža’a Es-Sulemija i zbog toga što je postao halifa. Također, takav čovjek ne bi poželio da ne pripada ljudskoj vrsti niti bi poželio da bude slamka ili balega. Zar iman ovakve osobe može biti koliki je iman cijelog ummeta, ili čak veći?!

(Da je Ebu Bekrov iman bio na tom nivou u pećini Sevr, prilikom Hidžre, Allah bi spustio i na njega Svoj smiraj kao što ga je spustio na Poslanika, s.a.v.a., i ne bi ga izuzeo, a bio je prestravljen u tim trenucima. Et-Tevbe, 40: Kad su njih dvojica bili u pećini i kada je on rekao drugu svome: Ne brini, Allah je s nama, pa je Allah spustio smiraj Svoj na njega. Jer, po kur’anskim ajetima, spuštanje smiraja uvjetovano je imanom, kao što se u ajetima kaže: Et-Tevbe, 26: Zatim je Allah na poslanika svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio. El-Feth, 4: On je onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio. El-Feth, 26: Allah je spustio smiraj Svoj na Poslanika Svoga i na vjernike. El-Feth, 18: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli, On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smiraj na njih. Dakle, iz ovih ajeta se vidi da je spuštanje smiraja od Allaha uvjetovano imanom u srcu, i budući da Allah nije spustio smiraj na Ebu Bekra u pećini Sevr, a njemu je tad najviše trebalo, zaključujemo da u njegovom srcu nije uopće postojao iman, već je samo bio musliman.)

 

Ako uzmemo hadis:

“Da uzimam sebi prisnog prijatelja, uzeo bih Ebu Bekra”,(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 339, hadis 466; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 296, hadis 3 i 4 (2383).) on je kao i prethodni. Gdje je bio Ebu Bekr na dan malog bratimljenja u Mekki prije Hidžre i na dan velikog bratimljenja u Medini poslije Hidžre, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oba puta, za brata uzeo Alija i rekao mu:

“Ti si moj brat na dunjaluku i na ahiretu”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 338, hadis 3983; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 14; Umdetul-kari, sv. 2, str. 147; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 51-52; Usdul-gabe fi ma‘rifetissahabe, sv. 4, str. 16 i 29; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1099; Mizanul-i‘tidal, sv. 1, str. 421; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 371.)

 

i nije ni obraćao pažnju na Ebu Bekra, uskrativši mu bratimljenje za Ahiret, kao što mu je uskratio i prisno prijateljstvo?

Ne želim duljiti o ovom pitanju, dovoljna su ova dva primjera koja su navedena u knjigama ehli sunneta. Što se tiče šiija, oni uopće ne priznaju ovakve hadise i za to imaju jasne dokaze da su izmišljeni u vremenima nakon vremena Ebu Bekra. Ako ostavimo odlike, pa želimo tražiti mahane ili loša djela, Aliju ibn Ebu Talibu nećemo naći niti jedno, ni u jednoj od knjiga ni jedne ni druge strane, dok ćemo za druge naći mnogo ružnih postupaka, i to u knjigama ehli sunneta, kao što su sahihi, knjige sire i historija.

 

Dakle, obje su strane saglasne samo za Alija, kao što i historija potvrđuje da je jedina ispravna prisega ona data Aliju, iako se on ustezao, dok su muhadžiri i ensarije insistirali da polože prisegu. Skupinu koja se ustezala da mu da prisegu on nije primoravao na to, dok je Ebu Bekrova prisega bila felte – nepromišljeni užurbani akt – od čijeg je zla Allah sačuvao muslimane. Omer ibn Hattab kaže da je Omerova prisega bila po oporuci koju mu je napisao Ebu Bekr, a prisega Osmanu je bila historijska komedija, zato što je Omer predložio šestericu za halifu i stavio im u obavezu da između sebe odaberu jednog. Rekao je da, ako se četverica slože, a dvojica ne slože, ubiju tu dvojicu, a ako se podijele na dvije grupe po tri, uzmu mišljenje one grupe u kojoj bude Abdurrahman ibn Avf, a ako se nakon nekog vremena njih šesterica ne saglase, također da ih ubiju. Priča je duga i čudna.

(Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 229; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 67)

 

U svakom slučaju Abdurrahman ibn Avf je izabrao Alija i uvjetovao ga da vlada po Kur’anu i sunnetu Božijeg Poslanika i sunnetu dvojice šejhova, Ebu Bekra i Omera. Međutim, Ali odbija ovaj posljednji uvjet, a prihvata ga Osman i postaje halifa. Ali izlazi s polaganja prisege, znajući rezultat već unaprijed, o čemu je govorio u svojoj poznatoj hutbi Šekšekiji.

 

Poslije Alija Muavija je prisvojio hilafet pa ga pretvorio u carsku monarhiju, koju će emevije, a nakon njih abasije dodjeljivati jedan drugom s oca na sina. Nije više postojalo biranje halifa – samo je prethodni imenovao sljedećeg, ili su pak hilafet prisvajali silom, sabljama i oružjem – što znači da u historiji islama nije bilo ni pravilnog polaganja prisege (To jeste, po konsenzusu muslimana, i nije im nametnut, i nije ni felte (op. a.)) od vremena halife sve do Kemala Ataturka, koji je okončao islamski hilafet, osim za Zapovjednika vjernika, Alija ibn Ebu Taliba.

 

 

Hadisi koje sam uzimao i koji su me potakli da slijedim Imama Alija su oni koje prenose sunije u svojim sahihima i čija je vjerodostojnost potvrđena. Šiije imaju još dosta hadisa, ali, po običaju, neću se oslanjati na njih, nego samo na one čiju vjerodostojnost prihvataju obje grupe. Neki od tih hadisa su:

 

A. hadis:

 

 “Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada.”

(Izvor je već naveden na str. 121 pod brojem 140.)

 

Samo ovaj hadis je dovoljan da se odredi uzor koji treba slijediti poslije Božijeg Poslanika, a.s., jer je najvažnije da se slijedi učen, a ne neznalica.

 

Uzvišeni Allah kaže:

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?” Ez-Zumer, 9.

 

Još kaže:

Pa, da li je onda dostojniji slijeđenja onaj koji ka Istini upućuje ili onaj koji ni sam nije na Pravom putu, osim ako on upućen bude. Šta vam je, kako rasuđujete? Junus, 35.

 

Poznato je da je alim taj koji upućuje, a neznalica zaslužuje da bude upućen i njemu je uputa najpotrebnija. Historija piše da je Imam Ali bio najučeniji među ashabima i da su se njemu obraćali s važnim pitanjima, a nije nam poznato da se on nekome od njih obratio s pitanjem; Omer kaže:

“Nek me Allah ne ostavi ni s jednim zamršenim pitanjem samog, bez Ebu Hasana (Imam Ali).”

(Ensabul-ešraf, str. 100; Menakibu Ali ibn Ebu Talib, str. 97, hadis 98; Zahairul-ukba, str. 82; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 47; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 12, str. 101; Seid ibn Musejjib je govorio: “Omer je stalno tražio utočište kod Allaha od zamršenog pitanja za koje neće moći pitati Ebu Hasana”: Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 339; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 406; Usdul-gabe, sv. 4, str. 22; Fethul-bari, sv. 13, str. 286.)

 

I opet kaže:

“Da nije Alija, propao bi Omer.”

(Menakibu Ali ibn Ebu Talib, str. 81, hadis 65; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 470; Zahairul-ukba, str. 82; Te’vilu muhtelefil-hadis, str. 152; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 1, str. 141)

 

A Ibn Abbas kaže:

“Moje znanje i znanje Muhammedovih ashaba prema Alijevoj učenosti je kao kaplja u odnosu na sedam mora.”

(Ibn Šehr Ašub, El-Menakib, sv. 1, str. 311; En-Nihajetu fi garibil-hadisi, sv. 1, str. 207; Šerhu Džami‘is-sagir, sv. 3, str. 60.)

 

Sam Imam Ali kaže: 

“Pitajte me prije nego što me izgubite. Tako mi Allaha, nećete me upitati ništa do Sudnjeg dana, a da vam ja neću odgovoriti i obavijestiti vas o tome. Pitajte me o Allahovoj knjizi, tako mi Allaha, nijedan ajet nije objavljen, a da ja ne znam je li objavljen noću ili danju, u ravnici ili na brdu.”

(Vidi u različitim oblicima: El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 353; El-Mi‘jaru vel-muvazene, str. 82; Dusturu me‘alimil-hukm, str. 104; Tahridžul-ehadisi vel-asar, sv. 3, str. 365; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 165; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 338; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 397; Medžmu‘atul-fetava el-kubra, sv. 4, str. 302; Tefsirul-Kaššaf, sv. 4, str. 13; Džami‘ul-bejan, sv. 13, str. 289; Tefsiru Ibn Kesir, sv. 1, str. 182; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 6, str. 257; TarihulJa‘kubi, sv. 2, str. 193.)

 

S druge strane, kada su Ebu Bekra upitali za značenje riječi ebb (ispaša) u ajetu:

...i voće i ispašu da se koristite vi i vaša stoka, odgovorio je: “Koje bi me nebo natkriljivalo, a koja zemlja nosila da kažem o Allahovoj knjizi ono što ne znam."

(Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 180; Tefsirul-Kurtubi, sv. 19, str. 223; Tefsirul-Ibn Kesir, sv. 4, str. 504.)

 

I evo Omer ibn Hattaba koji govori:

“Svi ljudi bolje znaju od Omera, čak i žene u đerdeku.”

(Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 1, str. 182; El-Mebsut, sv. 10, str. 153; Subulus-selam, sv. 3, str. 149; Fikhus-sunne, sv. 2, str. 158; Kenzul-ummal, sv. 16, str. 537; Tefsir Ibn Kesir, sv. 1, str. 478; EdDurrul-mensur, sv. 2, str. 133; Fethul-kadir, sv. 1, str. 443; Ruhul-me‘ani, sv. 4, str. 244.)

 

Kad bi ga upitali o nekom ajetu iz Božije knjige, izgrdio bi onoga ko je pitao i udario ga dirrom (poznati Omerov štap) tako da bi mu krv potekla i citirao ajet: ۡ

Ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam bude objašnjeno.

(El-Maide, 101; Sunenud-Darimi, sv. 1, str. 54; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 232; Ed-Durrulmensur, sv. 6, str. 111.)

 

Pitali su ga o kelali (sestra koja ostane iza brata, a on nema djece) i nije znao propis o tome. Taberi u svom tefsiru od Omera prenosi da je rekao:

“Da znam propis o kelali, bilo bi mi draže nego da imam glavarinu šamskih dvorova.”

(Tefsirut-Taberi, sv. 6, str. 58, i u njemu stoji: “Da znam propis o kelali, bilo bi mi draže nego da imam glavarinu poput rimskih dvora”; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 251; El-Muharerulvedžiz, sv. 2, str. 141; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 80

 

Ibn Madže u svom Sunenu prenosi da je Omer ibn Hattab rekao:

“Da je Božiji Poslanik pojasnio troje, volio bih više od dunjaluka i svega što je na njemu: kelalu, kamatu i hilafet.”

(Sunen Ibn Madže, sv. 4, str. 288, hadis 2727; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 225; Tefsirul-Kurtubi, sv. 6, str. 29.)

 

Subhanallah!

Bože sačuvaj da je Božiji Poslanik šutio o ovim stvarima i da ih nije ih objasnio.

 

B. Hadis:

 

“Ali, ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema vjerovjesnika.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 442, hadis 4416; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 330, hadis 31 i 32 (2404); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 346, hadis 3993; Ibn Madže, sv. 1, str. 136, hadis 121; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109 i 133; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 9, str. 40; Medžmeuz-zevaid, sv. 9, str. 109; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 170, 173, 175, 177, 179, 182, 184, 185 i 330; Hiljetul-evlija, sv. 7, str. 194 i 196; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 44. 273 Ovaj hadis je prenesen u raznim oblicima.)

 

U ovom hadisu, kao što razumnima nije sakriveno, stoji da isključivo Zapovjedniku vjernika pripada pomoćništvo Poslaniku, opunomoćeništvo i hilafet, kao što je Harun bio pomagač, opunomoćitelj i halifa Musaa, a.s., u njegovoj odsutnosti kada je otišao na ugovoreno vrijeme s Gospodarom. Takav je dakle i položaj Imama Alija – on je u odnosu na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u potpunosti poput Haruna, osim u vjerovjesništvu, koje i sam hadis izuzima. Također, iz ovog hadisa se vidi da je Imam Ali najbolji među ashabima, a hadis je, kao što je poznato, predmet konsenzusa svih muslimana. Zato u vrlini ne postoji niko iznad njega osim Posjednika poslanice, s.a.v.a.

 

C. Hadis:

 

“Kome sam ja bio zaštitnik, Ali mu je zaštitnik. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj, pomozi onome ko njemu pomogne, a ostavi onoga ko njega ostavi, i učini da istina kruži gdje god je on!”

(Ovaj hadis je prenesen u raznim oblicima)

 

Samo ovaj hadis je dovoljan da se odbiju sve tvrdnje o prednosti Ebu Bekra, Omera i Osmana nad onim kojeg je Božiji Poslanik, s.a.v.a., imenovao za zaštitnika vjernika poslije njega. I ne obraća se pažnja na onoga koji je značenje hadisa prebacio na značenje onoga koji voli i koji je pomagač, da bi ga udaljio od pravog značenja koje je Poslanik, s.a.v.a., namjeravao prenijeti, i to radi čuvanja ugleda ashaba. Jer je Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada je ustao držeći govor po toj žestokoj vrelini, rekao:

“Zar ne svjedočite da sam ja preči vjernicima od njih samih?”, a kad su mu potvrdili, dodao:

“Kome sam ja bio zaštitnik, evo, Ali mu je zaštitnik...”

(Hadis s Gadira je mutevatir, što su naglasili poznati stručnjaci hadisa: Zehebi u knjizi Tezkiretul-huffaz, sv. 2, str. 713; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 7, str. 571; El-Bedehšani u knjizi Miftahun-nedžah; Sujuti u dvije od svojih knjiga El-Ezharul-mutenasire fil-ahbaril-mutevatire i El-Fevaidul-mutekasire fil-ahbari mutevatire; Albani u knjizi Silsiletul-ehadisis-sahihe, v. 4, str. 343 i drugi)

 

Ovo je jasan tekst, nedvosmislen u svom značenju o postavljanju Alija za halifu. Ne može nijedan pametan, pravedan insan ne prihvatiti ovo značenje i ne odbiti neke koji su sebe zadužili da čuvaju ugled ashaba prije ugleda Poslanika, a.s., jer u njihovom tumačenju ima ismijavanja i omalovažavanja Poslanikove mudrosti kada je sakupio ljude na velikoj vrućini i koji je u stanju da im kaže da je Ali njihov pomagač i da ga vjernici trebaju voljeti. Kako će onda protumačiti ovi koji jasne tekstove tumače tako da sačuvaju ugled svojih velikodostojnika povorku onih koji su čestitali Aliju na onome što je Božiji Poslanik rekao? Počele su prvo njegove žene, majke vjernika, a onda su došli Ebu Bekr i Omer govoreći:

 

“Bravo! Bravo! Sine Ebu Talibov, postao si zaštitnik vjernicima i vjernicama!”

(Izvor je već naveden na str. 159 pod brojem 230)

 

Stvarnost i historija su svjedoci da su oni koji tumače ovo po svojim ličnim željama lažljivci, i teško njima zbog onoga što su pisale njihove ruke, i teško njima zbog onog što su zaradili. Uzvišeni kaže: "... a neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. El-Bekare, 146.

 

D. Hadis:

 

“Ali je od mene, a ja sam od Alija i niko ne može obavljati moju funkciju, samo ja ili Ali.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 165; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 337, hadis 3982; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 8, str. 212; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 4, str. 16; Tahzibul-kemal, sv. 5, str. 350; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 495; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 595; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 45; El-Dami‘us-sagir, sv. 2, str. 177; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 332; Subulul-huda ver-rešad, sv. 11, str. 297; Sahihu Suneni Ibn Madže, sv. 1, str. 26; Sahihul-džami‘is-sagir, sv. 2, str. 753.)

 

I ovaj hadis je jasan u svom značenju da je Imam Ali jedina osoba koju Poslanik smatra sposobnom da vrši njegovu funkciju. Ovo je rekao kada ga je poslao sa surom Et-Tevbe na dan velikog hadža, umjesto Ebu Bekra. Ebu Bekr se vratio plačući, rekavši:

“Božiji Poslaniče, je li o meni šta objavljeno?” Odgovorio je: “Allah mi je naredio da moju dužnost niko ne može obavljati, osim mene ili Alija.”

(U knjizi Ibn Ebu Asima Es-Sunne, str. 595, hadis 1384, stoji: “Poslao je Ebu Bekra sa surom Et-Tevbe, potom je poslao Alija i on uze suru od njega, pa se Ebu Bekr vratio plačući…”, u Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 129: “Pa Ebu Bekr u sebi osjeti nešto ružno”, a u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 3; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 100, hadis 104; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 348; Kenzul-ummal, sv. 2, str. 417, hadis 4389, stoji: “Pa kada je Ebu Bekr došao kod Božijeg Poslanika, rasplaka se…”; Umdetul-kari, sv. 18, str. 260; Tefsirul-Alusi, sv. 9, str. 162; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 291)

 

Ovo je slično onome što je Božiji Poslanik rekao Aliju drugom prilikom:

“Ti, Ali, objašnjavaš mome ummetu ono u čemu će se oni razilaziti poslije mene.”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 122; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 387; Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 103; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 615, hadis 32983.)

 

Ako Poslanika niko ne može zamjenjivati osim Alija i ako je on taj koji treba objasniti ono u čemu se ummet razilazi poslije njega, kako onda može imati prednost neko ko ne zna značenje riječi ebb (ispaša, livada) niti zna značenje kelale, a ovo je, tako mi života, nesreća koja je pogodila ummet i spriječila ga da obavi svoju zadaću koju mu je Allah stavio u dužnost

 

I nema dokaza protiv Allaha, niti protiv Božijeg Poslanika, niti protiv Zaštitnika vjernika, Alija ibn Ebu Taliba, već je potpuni dokaz protiv onih koji su odbili poslušnost i unijeli izmjene. Uzvišeni Allah kaže:

A kada im se kaže: “Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!”, oni odgovaraju: “Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.” Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili?! El-Maide, 104

 

 

 E. Hadisud-dar:

 

 

Na dan upozorenja Božiji Poslanik je pokazujući na Imama Alija rekao:

“Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i moj nasljednik poslije mene. Slušajte ga i pokoravajte mu se!”

 (Hadisu-dar je jedan od utvrđenih vjerodostojnih hadisa; spomenuo ga je Ibn Džerir EtTaberi u svom Tarihu, sv. 2, str. 62, u kojem navodi riječi Imama Alija, koje je prenio govor Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada se obratio svojim najbližim: “I doista, Allah mi je naredio da vas pozivam ka Njemu, pa ko će mi od vas pomoći u ovome, da bi bio moj brat, moj opunomoćenik i moj namjesnik među vama?” A ljudi su se svi sustezali od njega pa sam ja rekao, iako sam bio najmlađi među njima: “Ja ću, Božiji Vjerovjesniče, biti tvoj pomagač u ovome.” Uzeo me je za vrat pa rekao: “Doista, ovo je moj brat, opunomoćenik i moj namjesnik među vama, pa slušajte ga i pokoravajte mu se.” Taberi ga bilježi također u svom Tefsiru istim lancem prenosilaca kod ajeta i opomeni svoju najbližu rodbinu, sv. 11, str. 148, međutim, prethodni tekst hadisa je potpuno izmijenjen na ovaj način: “Da bude moj brat i tako dalje…”, što nam pokazuje naučnu povjerljivost onih koji su to uradili, da li sam Taberi ili poslije njega. Ovaj događaj je zabilježen u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 225; Nesai, Es-Sunenulkubra, sv. 5, str. 125; Medžme‘uz-zevaid, sv. 8, str. 203.)

 

I ovaj hadis je vjerodostojan, a prenose ga historičari s početka poslanstva i ubrajaju u Poslanikove mudžize, ali politika je ta koja je promijenila činjenice i izvrnula istinu. I nije čudo što se to desilo u vremenu tmine, nego što se ponavlja i danas, u vremenu svjetlosti. Muhammed Husejn Hejkel prenosi ovaj hadis u potpunosti u svojoj knjizi Hajatu Muhammed, na strani 104, u prvom izdanju godine 1354.

 

po Hidžri, a u drugom i izdanjima koja slijede izbrisane su Poslanikove riječi “moj opunomoćenik i nasljednik poslije mene”. Također su u Taberijevom Tefsiru, dio 11, strana 148, ispuštene Poslanikove riječi “moj opunomoćenik i moj nasljednik” i zamijenjene riječima: “Ovo je moj brat i tako dalje!” Ali su previdjeli da je Taberi naveo ovaj hadis, i to potpun, u svojoj historiji. ( Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 62)

 

Pogledaj kako oni uklanjaju riječi s njihovih mjesta i izvrću im smisao,

 

Oni žele ustima svojim utrnuti Allahovo svjetlo, ali Allah će upotpuniti Svoje svjetlo, makar ne bilo po volji nevjernicima. Et-Tevbe, 32.

 

Kroz ovo istraživanje koje sam poduzeo htio sam da se uvjerim u pravo stanje stvari, pa sam tražio prvo izdanje knjige Hajatu Muhammed. Uspio sam je pronaći, neka je hvala Allahu, poslije mukotrpnog traženja koje mi je oduzelo dosta vremena i puno me koštalo. Važno je da sam se lično uvjerio da su riječi promijenjene i izostavljene, što mi je povećalo uvjerenje da su oni zli ljudi uložili mnogo truda da izbrišu istinu i potvrđene činjenice, jer je to jak dokaz kod njihovih protivnika!

Ali kod svakog pravednog istraživača, kada naiđe na ovakvo iskrivljavanje istine i mijenjanje činjenica, povećava se udaljenost od njih i zna, bez ikakve sumnje, da oni nemaju nikakve dokaze, osim obmanjivanja, izmišljotina i izvrtanja istine po bilo koju cijenu. Potplatili su mnoge pisce i zasipali ih imecima, kao i titulama i izmišljenim univerzitetskim

svjedočanstvima, da pišu za njih ono što oni žele, knjige i eseje u kojima vrijeđaju šiije, tekfire ih, a svim silama brane, iako neistinito, ugled nekih od ashaba koji su se vratili svojem pređašnjem stanju i koji su, poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a., istinu zamijenili neistinom:

 

Tako su gotovo istim riječima govorili i oni prije njih; srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.  El-Bekare, 118.