Uvečer mi je prijatelj rekao da ćemo sljedeći dan ići u Nedžef, ako Bog da. Na moje pitanje šta je Nedžef, odgovorio je: “To je znanstveni grad, a u njemu je i kabur Imama Alija ibn Ebu Taliba.” Začudio sam se da postoji kabur Imama Alija, da se zna za njega. Čudio sam se tome, jer naši šejhovi kažu da se ne zna za grob našeg učitelja predvodnika Alija. Putovali smo autobusom do Kufe i tu smo posjetili tamošnju džamiju, a ona je dio vječnog islamskog naslijeđa.

Moj mi je prijatelj pokazivao historijska mjesta i vodio me u džamiju Muslima ibn Akila i Hanija ibn Urve i ukratko mi ispričao kako su postali šehidi. Uveo me je i u mihrab u kojem je ubijen Imam Ali, a poslije toga smo posjetili kuću u kojoj je živio sa svojim sinovima Hasanom i Husejnom. U dvorištu te kuće je bunar iz kojeg su pili vodu i uzimali abdest. Proživljavao sam duhovne trenutke i potpuno zaboravio Dunjaluk. Posmatrao sam jednostavnost u kojoj je živio Imam Ali, a bio je vladar pravovjernih i četvrti halifa od hulefai rašidina.

Ne mogu a da ne spomenem skromnost i jednostavnost koje sam primijetio u Kufi. Nismo prošli ni pored jedne grupe, a da nisu ustali i nazvali nam selam i kao da je moj prijatelj mnoge od njih i lično poznavao. Jedan od njih, koji je bio direktor jednog instituta u Kufi, pozvao nas je svoju kuću, gdje smo se susreli s njegovom djecom i prenoćili ugodnu noć kod njih. Osjećao sam se kao među svojom porodicom.

Ako bi govorili o ehlu sunnetu, rekli bi: “Naša braća sunije.” Zato sam rado slušao njihovo pričanje, ali sam i sam postavio nekoliko pitanja da se uvjerim u istinitost njihovih riječi.

Sutradan smo otputovali u Nedžef, koji je udaljen od Kufe desetak kilometara. Čim smo stigli, sjetio sam se džamije Kazimije u Bagdadu, kad sam ugledao munare i kube od čistog zlata. Ušli smo u harem poslije učenja dove za dozvolu ulaska, kao što je običaj kod posjetilaca šiija. Tu sam vidio stvari koje su me i više začudile nego u džamiji Muse Kazima. Kao po običaju, proučio sam Fatihu, sumnjajući da ovaj kabur sadrži tijelo Imama Alija. Kao da sam bio prihvatio jednostavnost kuće u kojoj je stanovao u Kufi, pa sam pomislio u sebi: Bože sačuvaj da je Imam Ali zadovoljan ovim ukrasima od zlata i srebra dok muslimani svugdje u svijetu umiru od gladi, a posebno kad sam vidio prosjake pruženih ruku za sadaku. Mislio sam: Šiije, vi griješite! Priznajte barem ovu grešku, jer je Poslanik, a.s., poslao Alija da zaravna kabure. Pa šta su ovi kaburovi ukrašeni zlatom i srebrom? Ako i nisu širk, onda su u najmanju ruku greška koju islam neće oprostiti.

Upitao me je prijatelj, uzimajući parče zemlje, da li bih klanjao, pa sam mu oštro odgovorio: - Mi ne klanjamo oko kabura!

- Onda me sačekaj da ja klanjam dva rekata.

Dok sam ga čekao, čitao sam levhu koja je visila na kaburu, gledao unutra kroz zlatne rešetke i vidio puno novčanica svih boja, dirhema i rijala, dinara i lira. Ove su novčanice bacali unutra posjetioci, radi učešća u dobrotvornim projektima preko institucije mezarja, a toliko ih je bilo da sam pomislio da tu stoje mjesecima. Međutim, prijatelj mi je rekao da oni koji su zaduženi za održavanje tog mjesta kupe te novčanice svaku noć poslije jacije.

Izašao sam čudeći se tome i kao da sam poželio da mi bude dat dio toga ili da se podijeli onim siromasima i prosjacima. Okretao sam se na sve strane i vidio grupe ljudi kako klanjaju, drugi su slušali neke hutbe s minbera i kao da sam čuo uzdahe nekih, glasom koji je podrhtavao. Vidio sam grupu ljudi kako plaču i udaraju se po prsima, pa sam želio upitati prijatelja zašto to rade. U tom je kraj nas prošla dženaza i vidio sam mramornu ploču usred dvorišta na koju su spustili mejita. Pomislio sam da ovi plaču zbog gubitka voljene osobe.