Stigao sam u Džedu i sreo svog prijatelja Bešira koji se obradovao mom dolasku. Odveo me je svojoj kući i najljepše me ugostio. Svoje slobodno vrijeme je provodio sa mnom u šetnji i obilascima. Skupa smo išli i na umru i provodili dane u ibadetu i takvaluku. Izvinio sam mu se zbog kašnjenja i ispričao mu o svom boravku u Iraku i novom otkriću. Bio je otvoren i obaviješten pa reče:

- I ja sam čuo da među njima ima neke velike uleme i da oni imaju šta reći, ali kod njih ima mnogo nevjerničkih i zabludjelih sekti, koje nam stvaraju razne probleme svake godine na hadžu. Upitao sam ga o tim problemima koje oni stvaraju, pa mi je odgovorio:

- Klanjaju oko kabura, ulaze u Beki‘u u grupama, plaču i nariču, a u džepovima nose kamenčiće na kojima čine sedždu. Kada odu na kabur hazreti Hamze, na Uhudu, klanjaju dženazu i tako plaču kao da je on tog momenta preselio na Ahiret. Zbog svega toga, saudijska vlast im je zabranila da ulaze na groblja.

 

Nasmiješio sam se i rekao:

- Je li zbog toga tvrdiš da su oni skrenuli s Pravog puta?

- I to, a ima još. Dolaze da zijarete Poslanikov kabur, a u isto vrijeme stanu na kabure Ebu Bekra i Omera, govore im pogrdne riječi i proklinju ih, a neki bacaju i prljavštinu i smeće na njihove kabure.

 

Ovo me je podsjetilo na ono što sam čuo od svoga oca kada se vratio s hadža, ali on je rekao da su oni bacili nečist na Poslanikov kabur, što znači da moj otac to nije vidio svojim očima, jer je rekao: - Vidjeli smo kako neki saudijski policajci udaraju neke hadžije štapovima. Kad smo im prigovorili za to ponižavanje onih koji su došli da hodočaste Bejtullah, odgovorili su da to nisu muslimani, nego da su to šiije koji su donijeli smeće da bace na Poslanikov kabur. Onda smo ih i mi prokleli i pljunuli na njih.

 

A sada evo slušam od svoga prijatelja Saudijca, rođenog u Medini, da oni dolaze da zijarete Poslanikov kabur, a da smeće bacaju na Ebu Bekrov i Omerov kabur. Posumnjao sam u istinitost obje priče, jer sam obavio hadž i vidio da je mubarek kabur u kojem se nalazi Poslanikovo tijelo, a i kaburi Ebu Bekra i Omera, zatvoren i niko se ne može približiti da dotakne vrata ili prozor, a kamoli da ubaci nešto unutra.

 

Prvo, zato što nema otvora, a drugo, zato što tu stoje policajci koji strogo paze da se niko ne približi, a u rukama su im bičevi kojima udaraju svakog ko pokuša da se približi i da pogleda unutar ograđenog kabura. Najvjerovatnije je da neki policajci šiije, koje smatraju nevjernicima, optužuju za ovo, kako bi opravdali to što ih udaraju, i da bi provocirali muslimane da se bore protiv njih, ili u najmanju ruku da šute kada ih oni ponižavaju i da, kada se vrate u svoje zemlje, pričaju kako šiije mrze Božijeg Poslanika, bacaju smeće na njegov kabur i na taj način jednim udarcem ubiju dvije muhe.

 

Ovo je slično kao što sam čuo od jednog čovjeka, u kojeg imam povjerenja: - Dok smo činili tavaf oko Kabe, jedan mladić je počeo da se guši od prevelike gužve, i usljed toga je počeo da povraća. Pritrčali su policajci i počeli da ga udaraju. Izveli su ga u tako žalosnom stanju i optužili ga da je donio nečist radi prljanja Kabe, svjedočili su protiv njega i istog dana ga pogubili. Po glavi su mi se vrtile ove scene, pa sam ostao razmišljajući o uzroku zbog kojeg moj saudijski prijatelj tvrdi da su šiije kafiri. Nisam čuo ništa, osim da plaču i udaraju se po prsima, čine sedždu na kamenju i klanjaju oko kabura.

 

Pitao sam se je li ovo dokaz da se tvrdi da je nevjernik neko ko svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik? I ko obavlja namaz, daje zekat, posti ramazan, obavlja hadž i naređuje dobro, a odvraća od zla. Nisam htio da se protivim prijatelju i ulazim s njim u svađu od koje nema koristi, pa sam skratio, rekavši: Neka Allah uputi i nas i njih na Njegov  

 

pravi put, a neka je Allahovo prokletstvo na neprijatelje vjere koji kuju zavjere protiv islama i muslimana. Kad god sam tavafio oko Kabe za vrijeme umre i svake svoje posjete Mekki, a bio je mali broj hodočasnika, klanjao sam i molio Allaha, dž.š., svim svojim srcem, da mi prosvijetli razum i uputi me Istini. Stao sam ispred Ibrahimovog, a.s., mjesta i sjetio se ajeta:

 

I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. On vas je odavno muslimanima nazvao, a i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte, On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! (El-Hadž, 78.)

 

Počeo sam šaputati s našim prvakom Ibrahimom, a.s., ili s našim ocem Ibrahimom, a.s., kako ga Kur’an naziva: - O oče, o ti koji si nas nazvao muslimanima! Evo, tvoji su se sinovi razdvojili poslije tebe i postali Jevreji, kršćani i muslimani. Jevreji su se razdvojili u 71 grupu, kršćani u 72, a muslimani u 73 pravca.

Svi su u zabludi, kako nas je obavijestio tvoj sin Muhammed, samo jedna grupa slijedi tvoj pravac, oče! Je li to Allahov zakon i odredba, kao što tvrde kaderije, da je Allah taj koji odredi ko će biti Jevrej, kršćanin ili musliman, nevjernik ili mušrik, ili je to ljubav prema Dunjaluku i udaljenost od Allahovog uzvišenog učenja tako da su oni zaboravili Allaha, pa je Allah učinio da zaborave sami sebe.

 

Moj mi se razum ne pokorava u vjerovanju da je kada i kader zapečatio čovjekov životni put, naprotiv, naginjem, i skoro da sam uvjeren da nas je Uzvišeni Allah stvorio i nadahnuo nas da znamo šta je razvrat, a šta bogobojaznost, slao nam Svoje poslanike da nam objasne ono što sadrži nejasnoće i ukažu na istinu i neistinu. Ali čovjeka zavodi Dunjaluk i njegovi ukrasi, čovjeka s njegovom sebičnošću i ohološću, neznanjem i radoznalošću, inatom i tvrdoglavošću, nasiljem i arogancijom: skloni se od istine, slijedi šejtana, udalji se od Svemilosnog.

 

Pa ulazi tamo gdje mu nije mjesto, jede ono što nije za njega, a Kur’an je to najbolje opisao riječima:

Allah zaista neće nikakvu nepravdu ljudima učiniti, ljudi je sami sebi čine. Junus, 44.

 

O oče naš, Ibrahime, nema nikakvog prigovora Jevrejima i kršćanima koji su skrenuli s istine zbog razvrata među njima poslije jasne objave koja im je došla. Ali, evo, ummet koji je Allah spasio poslavši im tvoga sina Muhammeda, izveo ga iz tame u svjetlo i učinio ga najboljim ummetom među ljudima, evo i taj se ummet razdvojio i jedni druge nazivaju nevjernicima. Božiji Poslanik ih je upozorio i opomenuo i insistirao na njih do te mjere da je rekao:

 

“Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svog brata muslimana i da ne govori s njim više od tri dana.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 327; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 383, hadis 6065; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 540, hadis 23 (2558); Sahihu Ibn Hibban, sv. 12, str. 479; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 18; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 4, str. 375, hadis 2016; Sunen Ebu Davuda, sv. 7, str. 177, hadis 4909.)

 

Šta je s ovim narodom koji se rascijepio i postao državice koje se neprijateljski odnose jedna prema drugoj, ratuju jedni s drugima i nazivaju jedni druge kafirima, a neki se čak i ne poznaju, pa se cijeli život klone jedni drugih? Šta je ovom ummetu, oče naš Ibrahime, a bio je najbolji ummet, imao vlast nad Istokom i Zapadom, ljudima prenio uputu, nauke, znanje i civilizaciju, a danas je to najmanji i najponiženiji ummet, njihove zemlje su pod tuđom vlašću, narod je razbacan svugdje po svijetu, njihov Mesdžid Aksa je pod vlašću grupe cionista i nisu u mogućnosti da ga oslobode.

 

Ako se posjete njihove zemlje, vidjet će se samo siromaštvo, bijeda, glad i neobrađena zemlja, a bolesti vladaju i loš ahlak, misaona i tehnološka zaostalost, nepravda i tiranija, prljavština i zaraze. Dovoljno je da se usporede javni toaleti, kakvi su u Evropi i kakvi su kod nas. Pa kada putnik uđe u toalete širom Evrope, naći će da su čisti, sve se blista,a mirišu lijepo. Dok kod nas, musafir ne može uopće ući u javni zahod od prljavštine i smrada, a nas je islam naučio: “Čistoća je od imana, a prljavština je od šejtana.”

 

Je li se iman preselio u Evropu, a šejtan stanuje kod nas? Zašto se muslimani plaše da pokažu svoje vjerovanje, čak i u svojim zemljama, i musliman ne upravlja čak ni svojim licem, pa ne može pustiti bradu, niti se može islamski oblačiti. Dok griješnici javno piju alkohol, čine zinaluk i kaljaju obraz, musliman se ne može odbraniti, čak im ne može ni narediti dobro i odvratiti ih od zla.

Čuo sam da u nekim islamskim zemljama, kao što su Egipat i Maroko, očevi šalju svoje kćerke razvratnicima, zbog siromaštva i bijede, vela havle vela kuvvete illa billahil alijjil azim! O Bože, zašto si se udaljio od ovog ummeta i ostavio ga da luta u tminama? Ne, ne, molim oprost, o Bože, kajem se! Ovaj ummet je taj koji se udaljio od Tebe, od Tvog spominjanja, i izabrao šejtanov put. A Ti, Tvoja mudrost je Uzvišena, Ti, Koji si najmoćniji, rekao si, a Tvoje su riječi istina:

 

Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati. Ez-Zuhruf, 36.

 

Također si rekao, Uzvišeni:

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Ali Imran, 144.

 

Nema sumnje da je neosporan dokaz siromaštva, bijede, poniženosti i nazadnjaštva islamskog ummeta njegovo udaljavanje od pravog puta. Kao što nema sumnje ni u to da mala manjina, tj. jedna skupina od njih 73, nema uticaja na cijeli ummet. Božiji Poslanik, a.s., je rekao: 

 

“Ili ćete naređivati dobro, a odvraćati od zla, ili će Allah dati vlast nad vama najgorim od vas, a najbolji među vama će dove upućivati i nijedna neće biti primljena.”

(El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 401; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 389; Tirmizijin Džami‘- sunen, sv. Sv. 5, str. 36, hadis 2275.)

 

Gospodaru naš, mi vjerujemo u ono što si Ti objavio, mi Poslanika slijedimo, pa upiši nas među svjedoke!  Ali Imran, 53.

 

Gospodaru naš, nemoj skrenuti srca naša nakon što si nas uputio, i daruj nam Svoju milost, Ti si doista Onaj Koji obilno daruje!  Ali Imran, 8.

 

Gospodaru naš, rekoše oni, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo u redovima gubitnika biti!  El-A‘raf, 23.

 

Otputovao sam u Medinu, noseći pismo prijatelja Bešira jednom njegovom rođaku, da me primi kao gosta da tu boravim. Razgovarao je s njim i telefonom, pa me je on sačekao i odveo svojoj kući. Čim je stigao, odlučio sam da posjetim Poslanika, s.a.v.a. Okupao sam se, namirisao i obukao najljepše odijelo.

 

Bilo je vrlo malo posjetilaca, pa sam mogao stajati pred kaburima Poslanika, Ebu Bekra i Omera. Kada sam bio na hadžu, nisam im mogao ni prići, zbog velike gužve. Pokušao sam da dotaknem vrata na kaburu, ali me je jedan od čuvara grdnjama otjerao, a na svakim vratima je stajao jedan čuvar. Kada sam odužio stajanje, učeći dove i prenoseći selame kojima su me zadužili moji prijatelji, čuvari su mi naredili da idem. Pokušao sam da razgovaram s jednim od njih, ali je bilo uzaludno.

 

Vratio sam se u časnu revde kod Poslanikovog kabura, gdje sam sjeo da učim Kur’an. Učio sam najljepše što sam znao, ponavljajući nekoliko puta, jer sam bio zamislio da me Božiji Poslanik, s.a.v.a., sluša. Rekao sam sâm sebi: Je li moguće da je Poslanik, s.a.v.a., mrtav kao i ostali mrtvi? Zašto onda u namazu govorimo: Eselamu alejke ejjuhen-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuh, obraćajući se njemu?

(Jedna od utvrđenih stvari kod muslimana je to da su vjerovjesnici živi u svojim kaburima i o tome su prenesene vjerodostojne predaje, koje stižu do stepena mutevatira. Albani je u svom Sahihu, sv. 2, str. 187, rekao: “621 – vjerovjesnici, neka je Božiji blagoslov na njih, živi su u svojim kaburima, obavljaju namaze, zabilježio je Bazzar u svom Musnedu (256).”)

 

Ako muslimani vjeruju da hazreti Hidr nije umro i da odgovara na selam svakome ko mu ga nazove, i ne samo to nego šejhovi sufijskih tarikata čvrsto vjeruju da im njihov šejh Tidžani ili Abdulkadir Gejlani dolaze javno i u budnom stanju, a ne u snu, zašto onda ovo uskraćujemo Božijem Poslaniku, a on je najbolje stvorenje? A onda sam olakšao sebi, jer ne uskraćuju svi muslimani to Poslaniku, samo vehabije, od kojih sam počeo bježati iz više razloga. Jedan od njih je i grubost koju sam primijetio kod njih i žestina prema vjernicima koji se ne slažu s njima u vjerovanju.

 

Posjetio sam Bekiul-garkad, gdje sam stojeći molio za milost prema Ehli bejtu. Blizu mene je stajao starac koji je plakao, pa sam iz toga zaključio da je šiija. Okrenuo se prema kibli i počeo da klanja. Odjedanput se pojavio policajac, kao da je pratio starčeve pokrete, i udario ga nogom dok je ovaj bio na sedždi, tako da se on prevrnuo na leđa.

 

Jadni starac je nekoliko minuta bio u besvjesnom stanju, a sve to vrijeme ga je ovaj policajac udarao i psovao. Osjetio sam samilost prema starcu i pomislio sam da je umro, obuzeo me bijes pa sam rekao ovome policajcu: “To ne smiješ raditi! Zašto si ga udario dok je klanjao?” Povikao je na mene: “Ti šuti, i ne miješaj se, dok i tebe nisam udario!”

 

Kada sam vidio zlo u njegovim očima, udaljio sam se ljut na sebe što sam nemoćan da pomognem mazluma, a ljut na Saudijce koji ovako postupaju s ljudima, a da im niko ne prigovori i suprotstavi im se. Nekoliko ljudi koji su prisustvovali tome izgovarali su: Ve la havle vela kuvvete illa billahil alijjil azim, a neki su govorili: “Zaslužio je ovo kad klanja kod kabura, a to je haram!” Nisam se mogao suzdržati pa sam planuo na ovog koji je to rekao:

“Ko ti je rekao da je namaz kod kabura haram?”

Odgovorio je da je Božiji Poslanik to zabranio.

Nesvjesno sam odgovorio: “Lažete na Božijeg Poslanika.”

 

Onda sam se pobojao da se prisutni ne udruže protiv mene ili pozovu policajce pa da me napadnu, pa sam malo smirenije rekao:

“Ako je Božiji Poslanik to zabranio, zašto se onda milioni hadžija suprotstavljaju toj njegovoj zabrani i rade haram kada klanjaju kod Poslanikovog kabura, a i Ebu Bekrovog i Omerovog u Poslanikovoj džamiji, a i u svim džamijama u cijelom islamskom svijetu?

 

Pretpostavimo da je namaz kod kabura haram, hoćemo li to liječiti ovom grubošću i žestinom? Ili blagim i lijepim postupkom?

Dozvolite mi da vam ispričam priču o beduinu koji je izvršio nuždu u Poslanikovoj džamiji, u njegovoj prisutnosti i prisutnosti ashaba. On je to uradio bez ikakva stida i ustručavanja. Kada su neki ashabi ustali vadeći sablje da ga ubiju, Božiji Poslanik im je to zabranio rekavši:

 

‘Ostavite ga. Prospite kantu vode na to mjesto! Poslani ste da olakšavate, a ne da otežavate!’

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 185, hadis 220, i sv. 4, str. 413, hadis 6128.)

 

Ashabi nisu mogli ništa drugo nego da izvrše njegovu naredbu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je pozvao tog beduina, pozdravio ga, posjeo sebi s desne strane i objasnio mu da je ovo Božija kuća i da se ne smije onečistiti. Ovaj beduin je primio islam i poslije toga je viđan kako dolazi u džamiju samo u najljepšem i najčišćem odijelu. Istinu je rekao Uzvišeni Allah svome Poslaniku:

A da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.” Ali Imran, 159.

 

Na prisutne je djelovala ova priča, pa me je jedan od njih pozvao u stranu i upitao me odakle sam. Odgovorio sam da sam iz Tunisa, a on je rekao:

“Brate, kunem te Allahom da se čuvaš i ne govoriš nešto tako ovdje. Savjetujem te u ime Allaha.”

Moja ljutnja i mržnja se povećala prema onima koji sebe nazivaju čuvarima Harema, a tako grubo postupaju s gostima Milostivog, da niko ne može pokazati šta misli, niti prenositi hadise koji se ne slažu s onim što oni prenose, niti vjerovati u ono što je u suprotnosti s njihovim vjerovanjem. Vratio sam se u kuću svoga novog prijatelja kojem nisam znao ime. Donio mi je večeru, sjeo nasuprot mene i, prije nego što smo počeli da jedemo, upitao me gdje sam bio. Ispričao sam mu sve od početka do kraja šta se desilo i dodao sam: “Brate, počeo sam da mrzim vehabije, a da naginjem šiijama.” Lice mu se promijenilo i rekao je: “Da takvo šta više nikad nisi rekao!”

 

Otišao je od mene i nije jeo sa mnom. Čekao sam ga dugo, pa me je i san savladao. Probudio me je ezan s munare Poslanikove džamije i vidio sam da je ono jelo na istom mjestu kako sam ga ja ostavio. Shvatio sam da se moj domaćin nije vratio. Posumnjao sam u njega i pobojao se da možda nije iz obavještajne službe, pa sam ubrzo napustio tu kuću. Dan sam proveo u Poslanikovoj džamiji, učeći dove i klanjajući. Poslije ikindije namaza čuo sam da se drži predavanje onima koji su klanjali. I ja sam se uputio da ga poslušam, a od prisutnih sam saznao da je vaiz medinski kadija.

 

Protumačio je nekoliko ajeta iz Kur’ana i, kada je završio i uputio se prema izlazu, ja sam ga zaustavio riječima:

- Možete li mi reći na šta upućuje ajet:

Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti! 

El-Ahzab, 33.

 

Ko se podrazumijeva pod Ehli bejtom u ovom ajetu?

Odmah mi je odgovorio:

- To su Poslanikove žene. Ajet počinje kada se one spominju: O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite...

- Šiijska ulema tvrdi da se ovo odnosi na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Ja sam im se suprotstavio rekavši da ajet počinje sa: O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite... a oni su mi odgovorili da, kada se govori o njima, svugdje je nastavak za ženski rod na glagolima, npr.: vi niste kao druge žene, ako se Allaha bojite, nemojte zavodljivo govoriti. Međutim,kada dolazi ovaj dio ajeta koji govori o Ehli bejtu, mijenja se nastavak i obraća se u množini, u muškom gramatičkom rodu. Pogledao me podigavši naočale i rekao: - Pazi, to su zatrovane misli! Šiije tumače Allahov govor po svojim željama i oni o Aliju i njegovoj porodici imaju posebne ajete za koje mi ne znamo. Imaju i poseban Kur’an kojeg zovu Fatimin mushaf. Upozoravam te da te ne prevare.

- Ne boj se, ja sam oprezan. Znam o njima mnogo, samo sam htio da se uvjerim. Kada me je upitao odakle sam, odgovorio sam da sam iz Tunisa, a on me onda upitao: “Kako ti je ime?”

Rekao sam Tidžani, a on se nasmijao pa me ponovo upitao:

- Znaš li ko je Ahmed Tidžani?

- Šejh tarikata.

- On je agent francuskog kolonijalizma i koncentrirao se u Tunisu i Alžiru uz pomoć Tidžanija. Ako posjetiš Pariz, otiđi u Nacionalnu biblioteku i pogledaj francuski rječnik, pod A pa ćeš vidjeti da je Francuska vlada dala veliku počast Tidžaniju koji joj je vjerno služio. Začudile su me njegove riječi, zahvalio sam mu se, pozdravio ga i otišao. Ostao sam cijelu sedmicu u Medini, gdje sam obavio 40 namaza. Posjetio sam sve mezare.

 

Dok sam boravio tamo, pratio sam sve što se događa oko mene i moja odbojnost prema vehabijama samo se povećavala. Iz Medine sam otišao u Jordan, gdje sam se sreo s prijateljima koje sam upoznao na hadžu o kojem sam ranije pričao. S njima sam ostao tri dana i kod njih sam našao da mrze šiije više nego mi u Tunisu.

Iste priče, iste izmišljotine i koga god sam upitao za dokaz, rekao bi da je to čuo o njima. Nisam našao nikoga da je sjedio sa šiijama ili čitao knjigu nekog šiijskog alima, čak se nisu nikad ni sreli ni s jednim šiijom. Odatle sam otišao u Siriju i u Damasku sam posjetio emevijsku džamiju, a pored nje je bilo mjesto, kabur gdje je počivala glava Imama Husejna. Posjetio sam i kabure Salahuddina Ejubije i Sejjide Zejneb. Iz Bejruta sam direktno otputovao za Tripoli.

 

Putovanje morem je trajalo četiri dana, pa sam se odmorio i tjelesno i duševno. Stalno sam vraćao film svog putovanja unazad. Zaključio sam da naginjem i osjećam poštovanje prema šiijama, a u isto vrijeme odbojnost i ljutnju prema vehabijama u kojima sam vidio samo spletke

i skrivenu mržnju. Zahvalio sam Allahu na blagodatima koje mi je podario i na brizi i pažnji kojima me je obasuo, moleći Ga da me uputi na put istine.

 

Vratio sam se u svoju zemlju i našao članove porodice sve zdrave i dobro. Kada sam ušao u svoju kuću, iznenadilo me je mnoštvo knjiga koje su stigle prije mene i znao sam odakle. Kada sam otvorio te knjige koje su mi napunile kuću, povećala se moja ljubav prema onima koji ne krše svoja obećanja. Našao sam i puno više od onoga što mi je poklonjeno.