Ova promjena je bila početak duhovne sreće, jer sam osjetio da je cijelo moje biće opušteno i duša mi se otvorila novom pravcu istine koji sam otkrio ili pravom islamu, u koji nema nikakve sumnje. Preplavilo me je osjećanje velike sreće i ponosa zbog onoga što mi je Allah darovao, blagodati upute. Nisam mogao šutjeti i kriti ono što se dešavalo sa mnom, pa sam sâm sebi rekao: Moram razglasiti ovu istinu ljudima, jer Uzvišeni kaže:
"I o blagodati Gospodara svoga kazuj." Ed-Duha, 11..
A ovo je najveća blagodat na Dunjaluku i Ahiretu.
“Onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan.
"Zar poslije Istine ima išta osim zablude? Junus, 32
Ono što je povećalo moje uvjerenje da moram razglasiti ovu istinu je i nevinost ehlu sunneta vel-džemaata koji vole Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Ehli bejt i dovoljno je samo da se skine koprena koju je historija satkala da bi vidjeli istinu i počeli je slijediti, što se meni desilo. Allah, dž.š., kaže:
Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost Svoju. En-Nisa, 94.
Pozvao sam četvericu svojih prijatelja, profesora, koji su predavali sa mnom. Dvojica su predavala vjerski odgoj, jedan je predavao arapski jezik, a četvrti je predavao islamsku filozofiju. Nisu bili sva četverica iz Gafse, nego su bili iz Tunisa, Džemmala i Susa. Pozvao sam ih da zajedno istražujemo ovo osjetljivo pitanje, dao sam im do znanja da neke stvari ne mogu shvatiti i da sam se pokolebao i počeo sumnjati u neke stvari.
Prihvatili su da dolaze mojoj kući poslije posla, pa sam ih pustio da čitaju knjigu El-Muradžeat kao da njen pisac tvrdi čudne i strane stvari. Trojicu je ova knjiga privukla, a četvrti, onaj koji je predavao arapski jezik, poslije četiri ili pet dolazaka je prestao rekavši: “Zapad sada ide na mjesec, a vi još uvijek istražujete pitanje hilafeta.”
Mjesec dana je trajalo iščitavanje te knjige i njima trojici se ukazala istina. Puno sam im pomogao da je spoznaju na najlakši način, jer sam okusio različite načine traženja istine kroz nekoliko godina istraživanja. Sâm sam osjetio slast upute i vidio svoju budućnost svijetlom. Kada god sam imao priliku, pozivao sam svoje prijatelje iz Gafse, a i one koje sam sretao na poslu, zatim iz džamije ili s halki sufija s kojima sam bio povezan kroz kružoke i predavanja, a i neke moje studente da istražuju. Nije prošla ni godina dana, a bilo nas je, zahvaljujući Allahu, veliki broj koji su počeli podupirati Ehli bejt, pomagati one koji njih pomažu i biti neprijatelji onima koji su njima neprijatelji, radovali smo se praznicima koje su oni proslavljali, a bili tužni na dan Ašure i skupljali bismo se i sjećali šta se dogodilo s njima.
Najdraže pismo koje sam poslao sejjidu Huiju i sejjidu Muhammedu Bakiru Sadru bilo mi je ono u kojem sam ih obavijestio o svojoj spoznaji, a to je bilo na dan Gadira, koji smo po prvi put proslavili u Gafsi. Vijest da sam postao šiija i da pozivam svijet da slijedi Ehli bejt Poslanikov, s.a.v.a., proširila se među svijetom. Počele su da se šire optužbe i glasine da sam izraelski špijun i da radim na ubacivanju smutnje među muslimane u njihovu vjeru, da proklinjem ashabe, činim fitnu itd.
U Tunisu, glavnom gradu, nazvao sam dvojicu svojih prijatelja, Rašida Ganušija i Abdulfettaha Moroa, i bili su vrlo grubi prema meni. U razgovoru, koji se vodio u kući Abdulfettaha, rekao sam da mi kao muslimani moramo pregledati svoje knjige i historiju i dao sam za to primjer Sahihul-Buhari u kojem se nalaze takve stvari koje ne može prihvatiti ni razum, a ni vjera. Naljutili su se govoreći mi: “Ko si ti da osuđuješ Buhariju?”
Uložio sam sav trud da ih uvjerim da započnu jedno naučno, objektivno istraživanje, ali su odbili. Poslije toga povećala se kampanja protiv nas od strane nekih i širili su u svojim sredinama čudne glasine sa željom da udalje ljude od nas i da nas zarobe krugom izolacije, neka im se Allah smiluje. Proces izolacije je počeo od strane nekih od omladine i šejhova koji slijede sufijske tarikate i doživjeli smo vrlo teške periode u kojima smo bili otuđeni u svojim mjestima i među svojom braćom i familijom.
Ali, Allah ih je zamijenio boljim, pa su neki mladići dolazili iz drugih gradova i pitali za Istinu. Ulagao sam dosta truda da ih uvjerim u zbilje puta Ehli bejta i u historijsku stvarnost. Mnogi od njih su to prihvatili u glavnom gradu, Kajrevanu, Susu i Sidi Bu Zejdu. Za vrijeme svog ljetnjeg putovanja u Irak, prošao sam kroz Evropu, gdje sam se sreo sa svojim prijateljima u Francuskoj i Holandiji, i s njima sam razgovarao o ovome i mnogi su to prihvatili, elhamdulillah.
Moja radost je bila ogromna kada sam se sreo sa sejjidom Muhammedom Bakirom Sadrom u Nedžefu. U njegovoj kući je bila grupa alima kojima me je predstavio i rekao da sam ja sjeme podrške Ehli bejtu, Poslanikovoj porodici, u Tunisu. Rekao im je i da je plakao kada je primio moje pismo u kojem mu čestitam dan Gadira i radosnu vijest da smo i mi po prvi put proslavili taj praznik. Požalio sam mu se na ono što nam se dešava, na otpor na koji nailazimo i na laži koje se šire protiv nas i izolaciju u kojoj se nalazimo. Sejjid je, između ostalog, rekao: “Teškoće se moraju podnositi, jer je put Ehli bejta težak i trnjem posut.
Došao je čovjek Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, ja te volim!’ Poslanik mu je rekao: ‘Raduj se mnogim iskušenjima.’ Onda je čovjek rekao: ‘Volim i tvog amidžića Alija.’ A Poslanik je rekao: ‘Raduj se mnogim neprijateljima.’
Opet je čovjek rekao: ‘Volim Hasana i Husejna!’ Na to mu je Poslanik rekao: ‘Pripremi se za siromaštvo i mnoge probleme!’” Šta mi činimo na putu pozivanja Istini čiju cijenu je Ebu Abdullah Husejn platio svojim životom, potomstvom i drugovima, kao što šiije plaćaju cijenu kroz historiju, i još uvijek plaćaju cijenu zbog podrške koju pružaju Ehli bejtu?
Brate, moraju se podnositi neki problemi i žrtve na putu istine. Ako Allah preko tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je od Dunjaluka i onoga što je na njemu.” Sejjid Sadr me je također savjetovao da se ne odvajam i naredio mi je da se približavam braći sunijama sve što se oni više odvajaju od mene. Naredio mi je i da klanjam za njima da se veze ne bi prekinule, a i da ih smatram nevinim, jer su oni žrtve propagande i iskrivljene historije, a svijet je neprijatelj onome što ne poznaje.
Sejjid Hui me je slično posavjetovao, a sejjid Muhammed Ali Tabatabai ElHakim nam je slao pisma u kojima nas je savjetovao i to je imalo veliki utjecaj na braću koja su pronašla istinu. Ovo je bila jedna od mojih mnogobrojnih posjeta Nedžefu i nedžefskoj ulemi, prilikom različitih prigoda. Zatim sam preuzeo na sebe da svake godine ljetni raspust provodim u okrilju Imama Alija, a.s., učestvujući u lekcijama sejjida Muhammeda Bakira Sadra, od kojih sam imao velike koristi. Odlučio sam da posjetim i mjesta gdje su ukopani imami. Allah, dž.š., mi je ispunio želju, pa sam čak posjetio i mezar osmog Imama Ride u Mešhedu, u blizini granice s Rusijom, gdje sam upoznao čuvene alime od kojih sam mnogo naučio.
Sejjid Hui mi je dao punomoć za hums (petinu) i zekat da ih upotrijebim gdje smatram da je potrebno, a u korist grupe koja je pronašla istinu, i da uzmemo knjige i bilo koju drugu vrstu pomoći. Osnovali smo biblioteku u kojoj su se nalazili najvažniji izvori potrebni za istraživanje i knjige obiju strana. Biblioteka je nosila ime “Ehli bejt, a.s.” i mnogi su se koristili njome, elhamdulillah.
Allah je povećavao našu radost drugom radošću i našu sreću drugom srećom pa nam je potčinio glavnog zapisničara općine Gafse, koji se složio da se ulica u kojoj sam stanovao nazove Ulica Imama Alija ibn Ebu Taliba, a.s. Ne mogu a da mu se i ovdje ne zahvalim na ovome, jer je ovaj koji je tome pridonio jedan od pobožnih muslimana i ima veliku privilegiju i izuzetno jaku ljubav prema Imamu Aliju lično. Poklonio sam mu knjigu El-Muradžeat i prema nama je osjećao poštovanje, a Allah neka ga nagradi i neka mu da ono što želi.
Neki zlobnicia istine su radili na uklanjanju natpisa s ovim nazivom ulice, ali su ih njihova spletkaranja izmorila, a Allah, dž.š., je htio da to učvrsti, pa su nam počela stizati pisma sa svih krajeva svijeta na kojima je bilo ime Ulica Imam Ali ibn Ebu Talib, a.s., čije ime je donijelo blagoslov našem gradu. Radeći po savjetima imama Ehli bejta, a.s., kao i uleme iz Nedžefa, odlučili smo da se približimo našoj braći iz drugih mezheba. Išli smo u džemat i klanjali s njima. Tako se smanjila napetost između nas. Družeći se s njima bili smo u mogućnosti uvjeriti neke mladiće koji su pitali o namazu, abdestu i našem vjerovanju.