Iz Damaska u Bagdad putovali smo jednim klimatiziranim autom velike svjetske kompanije Nedžef. U Bagdadu je temperatura bila dostigla 40 stepeni. Čim smo stigli, uputili smo se njegovoj kući, koja je bila u vrlo lijepom kvartu u području ‘Ikar. Ušli smo u njegovu kuću, koja je imala klima uređaje, odmorili se i on mi je donio široku, udobnu košulju koju zovu “dešdaša”. Donio je voće i hranu, a onda je ušla njegova porodica i pozdravili su se sa mnom. Njegov otac me je zagrlio kao da me zna otprije, a majka je stajala kraj vrata u crnoj abaji (ogrtač) nazivajući mi selam i dobrodošlicu.

Moj prijatelj se izvinio u ime svoje majke, jer se nije rukovala sa mnom, jer je kod njih rukovanje zabranjeno, haram. Začudio sam se i pomislio da ovi, koje mi optužujemo da nisu vjernici, čuvaju vjeru bolje od nas.

Dok smo putovali, vidio sam plemenitost njegovog ahlaka i dostojanstvo u poštovanju, skromnost i pobožnost kakvu nikad prije nisam vidio. Osjetio sam da nisam stranac, naprotiv, osjećao sam se kao u svojoj kući. Uvečer smo se popeli na krov kuće, gdje nam je bilo prostrto za spavanje. Ostao sam do kasno u noć i bio kao u bunilu, jesam li ja stvarno u Bagdadu, u blizini Abdulkadira Gejlanija?

Moj se prijatelj nasmijao, pitajući me šta Tunižani kažu za Gejlanija. Počeo sam mu pričati o kerametima koji se pripovijedaju kod nas i o svetištima koja se izgrađuju u njegovo ime kod nas, i da je on centar kruga – kao što je Božiji Poslanik predvodnik poslanika, tako je Abdulkadir predvodnik evlija, i da je njegova noga na vratu svih evlija, a on je taj koji govori: “Svi ljudi čine tavaf oko Kabe sedam puta, a ja sam Kaba i činim tavaf oko svog šatora.

Pokušao sam ga uvjeriti da šejh Abdulkadir dolazi nekim svojim učenicima, liječi njihove bolesti i pomaže im u nevolji, a bio sam zaboravio ili sam se pravio da sam zaboravio vehabijsko vjerovanje pod čiji sam utjecaj bio pao, da je sve to širk. Kada sam osjetio da moj prijatelj nije oduševljen, pokušao sam sebe uvjeriti da ono što sam rekao nije ispravno, pa sam ga upitao za njegovo mišljenje. Prijatelj mi je odgovorio, smijući se: “Spavaj i odmori se od puta, a sutra, ako Bog da, posjetit ćemo mezar šejha Abdulkadira.”

Vijest me je obradovala i poželio sam da je već svanulo. A onda sam utonuo u toliko dubok san da sam prespavao i sabah, čak je i sunce bilo izašlo – prijatelj mi je rekao da me je više puta pokušao probuditi, ali bez uspjeha, pa me je ostavio na miru.