Veoma sam se obradovao knjigama, pa sam ih sve složio u jednu posebnu sobu i nazvao je biblioteka. Odmorio sam se nekoliko dana i primio raspored predavanja povodom početka nove školske godine. Tri dana uzastopno sam imao predavanja, a ostala četiri dana sam bio slobodan. Počeo sam čitati knjige. Prvo sam čitao knjigu Akaidul-imamijje, zatim Asluš-šii‘a ve usuluha. Srce mi se smirilo kada sam pročitao sve to.

Zatim sam pročitao knjigu El-Muradžeat od Šerefuddina Musavija. Nakon što sam pročitao samo nekoliko stranica, tako mi se svidjela da je nisam ostavljao, pa sam je ponekad nosio i na Institut. Začudila me je otvorenost i jednostavnost tog šiijskog alima, a i njegovi odgovori na pitanja koja je postavljao sunija Šejhul-Azhara. U knjizi sam našao i ono za čim sam i žudio, jer to nije bila knjiga kao druge knjige, u kojoj pisac piše ono što on hoće, bez prava na protivljenje i bez diskusije.

El-Muradžeat je dijalog između dva alima iz dva različita mezheba, gdje se svaki od njih obračunava sa svojim drugom za svaku sitnicu, za svako malo i krupno, držeći se u tome dva osnovna izvora: Kur’ana i ispravnog sunneta o kojem su se muslimani složili u pouzdanim zbirkama. Zato je ova knjiga predstavljala moju ulogu kao istraživača koji traga za istinom i prihvata je ma gdje da je i zato je ova knjiga bila veoma korisna za mene.

Bio sam zapanjen kada je govorio o ashabima koji su se suprotstavili Poslanikovim naredbama i za to je naveo nekoliko primjera, a jedan od njih je nesreća na dan četvrtka. Jer nisam mogao ni zamisliti da bi se naš prvak Omer ibn Hattab suprotstavio Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj naredbi i optužio ga za buncanje.

Isprva sam pomislio da je ovaj hadis iz šiijskih knjiga, ali moja zapanjenost se povećala kad sam vidio da ga šiijski alim prenosi iz Sahihul-Buharije  i Sahih Muslima. Rekao sam sebi da ću, ako ga nađem u Sahihul-Buhariji, imati posebno mišljenje o tome.

Otputovao sam u glavni grad i kupio Sahihul-Buhari, Muslim, Musned imama Ahmeda, Sahih Tirmizija, Muvveta imama Malika i druge poznate knjige. Nisam čekao da se vratim kući, nego sam sve vrijeme putovanja u autobusu prelistavao Sahihul-Buhari i tražio ovaj hadis, želeći da ga ne nađem. Uprkos onome što sam u srcu priželjkivao, pronašao sam ga i pročitao nekoliko puta. Bio je onakav kakvog ga je prenio sejjid Šerefuddin.

Pokušao sam da zamislim da je cijeli događaj lažan i da smatram nemogućim da h. Omer može učiniti tako nešto. Ali kako da smatram lažnim nešto što je zapisano u jednom od sahiha, a to su sahihi ehlu suneta za koje smo mi sami sebi naložili da ih se pridržavamo i svjedočili o njihovoj vjerodostojnosti. Sumnja u njih ili smatranje njih lažnim zahtijevalo bi njihovo odbacivanje, što bi značilo i odbacivanje naših vjerovanja.

Da je šiijski alim ovo prenio ovo iz njihovih knjiga, nikad u to ne bih povjerovao. A ako on navodi iz sahiha ehlu sunneta, u koje nema sumnje, i koje mi smatramo najvjerodostojnijim knjigama poslije Kur’ana, moramo se nužno povinovati tome, jer ako nije, onda čini nužnom sumnju u ove sahihe i tada svi islamski propisi na koje se oslanjamo gube značenje. Propisi spomenuti u Kur’anu su uopćeni, a ne objašnjeni u detalje, a mi smo daleko od vremena poslanstva. Propise naše vjere naslijedili smo od oca putem djeda, putem ovih sahiha.

I ni u kojem slučaju ne možemo odbaciti ove knjige. Dao sam sebi riječ, na početku ovog dugog i teškog istraživanja, da ću se oslanjati samo na sahih hadise oko kojih se slažu i sunije i šiije, a da ću odbaciti hadise za koje samo jedan mezheb tvrdi da su sahih. Na ovakav pravedan način izbjeći ću uticaj osjećaja, mezhebsku pristrasnost i nacionalne svađe, a u isto vrijeme presjeći put sumnji da bih stigao na put uvjerenja, a to je Allahov Pravi Put.