Došao je moj prijatelj Mun‘im i otputovali smo na Kerbelu. Tamo sam proživio nesreću Husejnovu, kao što je proživljavaju njegovi sljedbenici. Tada sam naučio da Imam Husejn nije umro. Svijet se gurao oko kabura kao leptirovi, plačući tako jako kako prije nikad nisam vidio – kao da je Husejn sada ubijen. Slušao sam govornike koji su dirali u osjećaje ljudi prepričavanjem događaja na Kerbeli, naričući i jecajući. I slušalac se ne bi mogao kontrolisati i izdržati da ne zaplače.

 

I ja sam plakao i plakao i pustio sam duši na volju, a ona kao da je bila sve vrijeme sputana. Osjetio sam takav duševni mir kakav nikad prije nisam osjetio. Kao da sam bio u safovima Husejnovih neprijatelja i onda sam se odjednom promijenio i postao jedan od njegovih ashaba i sljedbenika koji se žrtvuju za njega. Jedan od govornika je pričao o Hurru, a on je bio jedan od komandanata, zadužen da ubije Husejna. Usred bitke je stao, drhteći kao palmin list, pa su ga njegovi drugovi upitali: “Bojiš li se to smrti?”

Hurr je odgovorio: “Ne, tako mi Boga. Ali puštam sebe da izaberem između Dženneta i Džehennema.” Zatim je podbo konja i uputio se prema Husejnu, govoreći: “Ima li vremena za pokajanje, o sine Božijeg Poslanika?!”

(El-Hurr ibn Jezid Et-Temimi El-Jerbu‘i, Zerekli u knjizi El-A‘lam, sv. 2, str. 172, u njegovoj biografiji piše da je komandant od velikana plemena Temim, poslao ga je Hussajn ibn Numejr

Et-Temimi s 1.000 konjanika iz El-Kadisije da presretne Husejna, r.a., na njegovom putu prema Kufi, pa ga je sreo. I kada je Kufska vojska došla s namjerom da ubije Husejna i njegove drugove, Hurr je odbio da bude među njima i prešao je kod Husejna i ispred njega se borio čudnom borbom sve dok nije poginuo.)

 

Kada sam ovo čuo, nisam se mogao suzdržati, pao sam plačući na zemlju i kao da sam ja bio u ulozi Hurra i tražim oprost od Husejna: “Ima li vremena za pokajanje, o sine Božijeg Poslanika, oprosti mi, o sine Allahovog Poslanika!”

(Pogledaj: Tarihut-Taberi, sv. 5, str. 427; El-Kamil fit-tarih, sv. 4, str. 64; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 125; El-Ahbarut-tival, str.)

 

Glas govornika je djelovao na sve, pa se plač ljudi povećao. Moj prijatelj je čuo ono što sam plačući uzvikivao pa me je, također plačući, prigrlio kao što majka grli dijete, ponavljajući: “O Husejne, o Husejne!” To su bili trenuci u kojima sam saznao za istinski plač – osjetio kao da mi suze peru srce i cijelo tijelo iznutra i tada sam shvatio Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a puno plakali.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 173; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 474; Tefsirus-Selemi, sv. 2, str. 196; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 1, str. 444)

 

Cijeli taj dan bio sam potišten; prijatelj me je nastojao utješiti, donijevši nešto za jelo, ali sam bio potpuno izgubio apetit. Pitao sam ga da mi ponovi priču o Husejnovom ubistvu, jer mi to nije bilo poznato. Naši profesori, kada bi govorili o tome, rekli bi da su isti munafici, neprijatelji islama, koji su ubili Omera, Osmana, Alija, ubili i Husejna.

(Kako je zanimljivo izjednačiti ubicu Imama Alija, a.s., haridžiju Abdurahmana ibn Muldže ma, kojeg je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nazvao najvećim nesretnikom posljednjih naroda, i Omera ibn S‘ada, prokletnika koji je ubio Poslanikovog unuka Imama Husejna, i Osmana, ubicu velikih ashaba poput Abdurahmana ibn Udejsa, od učesnika Bej‘atur-ridvana.)

 

Nismo znali ništa drugo do li ovog kratkog izvoda. I ne samo to, mi smo Ašuru slavili kao jedan od islamskih praznika, kada bi davali zekat, čisteći tako svoje imetke, kuhali razna jela, a djeca bi išla starijima da im daju nešto novaca da kupe slatkiša i igrački.

(Još uvijek se kod mnogih muslimana slavi Ašura i pravi se delicija od bobičastog povrća pod imenom ašura, a mnogi učenjaci su naglasili da je to ostalo od emevijskog slavljenja dana Ašure zbog pobjede na Kerbeli i ubijanja Imama Husejna.)

 

Da, bili su neki običaji u nekim selima, kao što je paljenje vatri, pa onda nisu radili tog dana, niti pravili svadbe i veselja, ali to smo zvali običajima i tradicijom, bez ikakva objašnjenja za to. S druge strane, naši učenjaci su prenosili hadise o vrlinama dana Ašure i berićetima i milostima koje ima u njemu… to je zaista čudno! Poslije toga smo posjetili kabur Abbasa, Husejnovog brata. Nisam znao ko je on bio, pa mi je prijatelj ispričao o njegovom junaštvu i hrabrosti. Sreli smo se i s nekim alimima, čija imena ne pamtim, samo se sjećam njihovih nadimaka, kao što su: Bahrul-ulum, sejjid Hakim, Kašiful-gita, Ali Jasin, Tabatabai, Firuz Abadi, Esed Hajdar i drugi koji su nas počastili svojim prijemom.

 

Istinu rekavši, zbilja su oni bogobojazni učenjaci, krasi ih strahopoštovanje i ugled, šiije ih veoma poštuju i daju im petinu svoga imetka. Oni tim humsom (petinom) upravljaju vjerskim naučnim centrima, houzama, osnivaju škole i štamparije i dodjeljuju stipendije studentima vjerskih nauka koji na studije dolaze sa svih strana islamskog svijeta. Oni su potpuno nezavisni i nisu vezani za vladare ni izbliza ni izdaleka kao što su naši učenjaci, koji ne izdaju fetve niti progovaraju osim po stavu vlasti koja im obezbjeđuje život i skida koga hoće i postavlja koga hoće od uleme.

(Učenjaci sunijskog mezheba u naše vrijeme slijede vladare i ne izlaze van njihovih želja osim u pitanjima vezanim za čistoću i nečistoću, ali čak i u ovim pitanjima, ako bi se vladar želio umiješati, sunijski učenjaci bi im se pokorili, osim vrlo rijetkih slučajeva koji ne postupaju po mišljenjima vladara i ne slažu se s njihovim prohtjevima, a takvog ili ćeš vidjeti u zatvoru ili protjeranog ili obješenog pod optužbom izdaje i slijeđenja neke druge države. Ovo nema potrebe za dokazivanjem jer svaki pojedinac može pogledati učenjake svoje zemlje da bi se vrlo jasno uvjerio. Ovo je rezultat onog što su doživjeli u minulim vremenima, kada vjerski učenjak ne bi to mogao postati bez zvaničnog imenovanja od strane vladara ili namjesnika vladara.)

 

To je bio nov svijet za mene koji sam otkrio, ili koji mi je Allah, dž.š., otkrio. Svidjelo mi se ono prema čemu sam prije imao odbojnost. Prilagodio sam se onom prema čemu sam bio neprijateljski raspoložen. Ovaj novi svijet mi je dao nove ideje i u meni probudio ljubav za istraživanjem, ispitivanjem i učenjem da bih saznao istinu koja me je privlačila, a posebno kada bih čitao riječi Božijeg Poslanika, a.s.:

“Benu Israil će se razdvojiti u 71 grupu, kršćani će se razdvojiti u 72 grupe, a moj ummet u 73 grupe, sve će biti u vatri osim jedne.”

(Hadis o spašenoj skupini prenesen je raznim lancima prenosilaca i s različitim verzijama teksta. Vidi: Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 5, str. 423, hadis 2794; Sunen Ibn Madže, sv. 5, str. 471, hadis 3991; Sunen Ebu Davuda, prijevod M. Karalić, izdanje El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012, sv. 6, str. 409, hadis 4588 i 4589; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 120 i sv. 3, str. 145; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 1, str. 128; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 731; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 34; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 61 i 275; Saduk, El-Hisal, sv. 2, str. 584, poglavlje 70 i dalje; Biharul-envar, sv. 28, str. 360. Islamski učenjaci su dosta raspravljali o ovom hadisu s više aspekata, je li vjerodostojan ili nije i je li 73 skupine rečeno simbolično, ili je to precizan broj frakcija kojih će biti tačno 73 unutar islama, i o tome koja je ta jedna koja je spašena. Sigurno najvažnija diskusija o ovom hadisu jeste ova, tj. koja je ta jedina spašena skupina, i svaki bi musliman trebao preispitati i provjeriti i pronaći tu jednu skupinu.)

 

Mi ne raspravljamo s mnogobrojnim religijama, od kojih svaka tvrdi da je ona u pravu, a ostali nisu, međutim, čudim se i zaprepastim i zbunim kada čitam ovaj hadis; moje čuđenje, zaprepaštenost i zbunjenost nisu zbog samog hadisa, nego zbog muslimana, koji ga svakodnevno čitaju i ponavljaju u svojim govorima, a ne pokušavaju ga analizirati i ispitati koja je to grupa koja će biti spašena, a koji su mezhebi u zabludi. Čudno je da se svaki pravac poziva na to da on jedini spašava, a na kraju istog hadisa Poslanik kaže:

 

“Upitali su: ‘A ko su oni, Božiji Poslaniče?’ Odgovorio je: ‘To su oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi."

 

Pa postoji li ijedna skupina a da se ne drži Kur’ana i sunneta i postoji li ijedna islamska skupina da tvrdi nešto mimo ovog?

Pa kad bi se upitalo imama Malika ili Ebu Hanifu ili Šafiju ili Ahmeda ibn Hanbela, bi li iko od njih tvrdio išta drugo osim držanja do Kur’ana i ispravnog sunneta? Ovo su sunijski mezhebi. Njima treba dodati još i šiijske mezhebe, za koje sam vjerovao da su pogrešni i skrenuli s Pravog Puta, a i oni tvrde da se strogo drže Kur’ana i sunneta koji prenosi čisti Ehli bejt, jer ukućani najbolje poznaju šta se nalazi u kući, kako oni tvrde. Je li moguće da svi oni slijede istinu, kao što tvrde?

Ovo je nemoguće, jer hadis govori suprotno od toga. Dragi Bože, možda je hadis izmišljen?

Ovo je nemoguće, jer je to mutevatir hadis i kod sunija i kod šiija. Možda hadis ne nosi u sebi neko značenje?

Bože sačuvaj da Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže nešto što nema značenja i smisla, jer on ne govori po hiru svome i svi njegovi hadisi su mudrost i pouka.

 

Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da priznamo da je samo jedan mezheb na putu istine, a preostali su na krivom putu. Hadis dovodi u nedoumicu, kao što dovodi u ispitivanje i istraživanje onoga ko želi spas. Zato je u mene ušla sumnja i zbunjenost poslije susreta sa šiijama, ko zna, možda oni govore istinu i na pravom su putu! Zašto ne bih istraživao i ispitivao! Islam me je zadužio Kur’anom i sunetom da istražujem, poredim i razjasnim.

 

Riječi Uzvišenog su:

One koji se budu zbog nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti! 

El-Ankebut, 69.

Također je rekao: 

Koji govor slušaju i slijede onaj najljepši, njima je Allah na Pravi Put ukazao i oni su pametni.

Ez-Zumer, 18. 

 

I rečeno je: “Istražuj o svojoj vjeri dok se ne kaže za tebe da si lud.” Istraživanje i upoređivanje je stroga dužnost svakog muslimana. Ovakvu jednu odluku i iskrenu namjeru obećao sam sebi i svojim prijateljima šiijama dok sam se opraštao od njih, žaleći zbog rastanka, jer sam i ja njih, a i oni mene zavoljeli, i napustio sam drage, mile, iskrene ljude koji su žrtvovali svoje vrijeme radi mene, ni za šta drugo, kao što su rekli, ni iz straha ni iz pohlepe, nego samo radi zadovoljstva Svevišnjeg Allaha jer je u časnom hadisu rečeno:

 

“Tako mi Allaha, da Allah uputi jednog čovjeka preko tebe, bolje ti je od onog što sunce obasjava.”51

 

Nakon što sam proveo dvadeset dana u prebivalištima Imama i njihovih sljedbenika, a koji su mi prošli kao sladak san iz kojeg spavač želi da se ne probudi sve do kraja, napustio sam Irak žaleći zbog kratkoće vremena, žaleći zbog rastanka sa srcima kojima sam postao privržen, srcima koja su kucala u ljubavi prema Ehli bejtu. Uputio sam se prema Hidžazu, namjeravajući posjetiti Bejtullah i kabur prvaka prvih i posljednjih, neka je Božiji blagoslov na njega i na njegovu časnu i čistu porodicu.