Kroz istraživanje sam zaključio da je islamski ummet pogodila nedaća od idžtihada koji su praktikovali ashabi naspram jasnih vjerskih tekstova i time probili Allahove granice i poništili Poslanikov sunnet pa su učenjaci i imami nakon ashaba počeli mjeriti idžtihadom ashaba i ponekad bi odbacivali jasan Poslanikov hadis ako je bio u suprotnosti s onim što su neki od ashaba radili, čak i kur’anski tekst. Ne pretjerujem kad ovo kažem, a već sam spominjao kako su, uprkos ajetu o tejemmumu i Poslanikovom potvrđenom sunnetu, postupili prema svom idžtihadu, pa su rekli da se ne obavlja namaz kad nema vode. Abdullah ibn Omer je objasnio uzroke svoga idžtihada kako smo već naveli ranije.

 

Jedan od prvih ashaba koji su otvorili oba krila ove kapije bio je drugi halifa, koji je upotrijebio svoje mišljenje naspram jasnih kur’anskih tekstova poslije preseljenja Božijeg Poslanika pa ukinuo udio onih čija se srca dobijaju, za koje je Allah odredio jedan dio zekata, i rekao: “Vi nam ne trebate.” Što se tiče njegovog idžtihada o Poslanikovim hadisima, ne može se sve ni nabrojati. On je radio po svom nahođenju i za vrijeme Poslanikova života i nekoliko puta mu se suprotstavio.

 

Već smo spominjali kada se Omer suprotstavio Božijem Poslaniku prilikom sklapanja mira na Hudejbiji, zatim kada je spriječio da Poslanik napiše oporuku i kada je rekao: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Ima još jedan događaj koji će nam, možda, dati još jasniju sliku o ličnosti Omera, koji je sebi dopustio da diskutuje s Poslanikom, s.a.v.a. To je događaj o radosnoj vijesti o Džennetu, kada je Božiji Poslanik poslao Ebu Hurejru i rekao mu da koga god sretne da mu posvjedoči da nema boga osim Allaha, čvrsto uvjeren u to, da ga obavijesti o Džennetu.

 

Izašao je Ebu Hurejre da obavještava, pa ga je sreo Omer i zabranio mu da to radi, i tako ga udario da je Ebu Hurejre pao na zadnjicu. Ebu Hurejre se plačući vratio Božijem Poslaniku i obavijestio ga o onome što je uradio Omer.

Božiji Poslanik je upitao Omera:

“Šta te je navelo da to uradiš?”

Omer je odgovorio:

“Jesi li ga ti poslao da obavještava o Džennetu onoga ko posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je srcem uvjeren u to?”

Božiji Poslanik je rekao: “Jesam.”

Onda je Omer rekao: 

“Nemoj to činiti, bojim se da se svijet ne osloni samo na svjedočenje da nema boga osim Allaha!”

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 156, hadis 52 (31); Fethul-bari, sv. 1, str. 202; Sahihu Ibn Hiban, sv. 10, str. 409; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 12, str. 56; Rijadus-salihin, str. 356; TefsirulAlusi, sv. 26, str. 60.)

 

A njegov sin Abdullah ibn Omer se boji da se svijet ne osloni na tejemmum, pa im naređuje da ostave namaz. Kamo sreće da su ostavili ove vjerske tekstove kakvi jesu, bez mijenjanja, i nisu ih zamijenili svojim sakatim idžtihadima koji vode do brisanja šerijata, obeščašćivanja Allahovih zabrana i cijepanja ummeta na bezbroj mezheba i raznovrsnih mišljenja i zavađenih sekti! Iz bezbroj Omerovih stajališta prema Poslaniku i njegovom sunnetu razumijemo da on ni jedan dan nije vjerovao u Poslanikovu nepogrešivost, nego ga je smatrao čovjekom koji i griješi i postupa ispravno.

 

Odavde je došla ideja kod ehli sunneta da je Božiji Poslanik bio nepogrešiv samo u dostavljanju Objave, a sve drugo je griješio kao i ostali ljudi. Ovu tvrdnju dokazuju time što ga je Omer ispravljao u nekoliko slučajeva. I ako Božiji Poslanik, s.a.v.a. – kako prenose neke neznalice – prihvata da u njegovoj kući sviraju šejtanske frule, a on leži na leđima, dok žene udaraju u defove, a šejtan igra i poskakuje kraj njega, tako da je, kada je ušao Omer ibn Hattab, šejtan pobjegao, a žene požurile da pobjegnu i posakrivale defove ispod sebe, i Poslanik govori Omeru: 

 

“Šejtan te nije nikada sreo, idući nekim putem, a da nije pošao mimo tvog puta!”,

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 910, hadis 3295; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 314, hadis 22 (2396); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 171; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 2, str. 133; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 316.)

 

Onda nije čudo da Omer ima svoje mišljenje u vjeri i sebi dopušta da se suprotstavlja Poslaniku u političkim pitanjima, pa čak i u pitanjima vjere, kao što smo navodili o obavještavanju mu’mina o Džennetu. Iz ove ideje o idžtihadu i korištenju ličnog mišljenja naspram vjerskih tekstova nastala je jedna grupa ashaba, na čijem čelu je bio Omer ibn Hattab. Već smo ih vidjeli kako su podržali Omerovo mišljenje koje je bilo u suprotnosti s jasnim tekstom hadisa na Dan velike nesreće.

 

Također, zaključujemo da oni nikad nisu prihvatili hadis iz Gadir Huma kojim Poslanik imenuje Alija za halifu poslije njegove smrti. Vrebali su povoljnu priliku da to odbiju kod preseljenja Božijeg Poslanika. Skup u plemenu Benu Sekife i izbor Ebu Bekra za halifu bio je rezultat ovog idžtihada. Kada se situacija sredila i svijet zaboravio Poslanikove hadise o hilafetu, počeli su koristiti idžtihad u svemu, pa su se drznuli i na kur’anske ajete, da dokidaju kazne koje je Allah propisao i mijenjaju propise. Događa se nesreća za nesrećom.

 

Prvo slučaj s Fatimom Zehrom poslije onoga što se dogodilo s njenim mužem kada su ga udaljili od položaja halife, onda ubijanje onih koji su odbili da daju zekat, a sve ovo je rezultat idžtihada naspram jasnih vjerskih tekstova. Onda je hilafet Omera ibn Hattaba bio neminovni rezultat ovog idžtihada, jer je Ebu Bekr iskoristio idžtihad i dokinuo šuru kojom se lično okoristio da dokaže ispravnost svoga hilafeta, a Omer dolijeva ulje na vatru kada preuzima vlast i čini halalom ono što su Allah i Njegov Poslanik zabranili, ( Kao što je njegovo izvršavanje razvoda tri puta odjednom, Muslimova zbirka hadisa, sv. 4, str. 536-537, hadis 15-17 (1422); Sunen Ebu Davuda, sv. 3, str. 352-351, hadis 2201 i 2202) a haramom ono što su Allah i Njegov Poslanik dozvolili.

(Kao što je njegova zabrana umre prilikom hadža i privremenog braka, Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 519, hadis 4518; Muslimova zbirka hadisa, sv. 4, str. 156, hadis (1249))

 

Kada na vlast dolazi Osman, on u idžtihadu ide još dalje, pretjerujući više od svojih prethodnika, do te mjere da njegov idžtihad ostavlja uticaj na politički i vjerski život uopće, pa počinje pobuna, tako da je životom platio cijenu svoga idžtihada. Kada je Imam Ali preuzeo vlast, naišao je na velike teškoće u vraćanju ljudi u okvir Kur’ana i na put Poslanikova sunneta. Sav trud je uložio  da uništi novotarije koje su ušle u vjeru, ali neki su povikali: “Avaj,

 

Omerov sunnet!” Počinjem da vjerujem da su oni koji su se borili protiv Imama Alija i koji su mu se suprotstavljali činili to jer ih je pokušao vratiti na pravi put i do ispravnih vjerskih tekstova, uništavajući time sve novotarije i idžtihade koji su se unijeli u vjeru kroz četvrtinu stoljeća, na koji je svijet bio navikao, a naročito oni koji su se povodili za svojim strastima i dunjalučkim željama, koji su Allahov imetak uzimali naizmjence, a Allahove robove za svoje sluge, nagomilavali zlato i srebro, a potlačenim oduzeli sva prava koja im je islam dao.

 

Nalazimo da svi silnici, u svakom vremenu, naginju prema idžtihadu i hvale ga, jer im to otvara mogućnost da postignu ono što žele, na bilo koji način. Autoritativni tekstovi Kur’ana i hadisa im to uskraćuju i postavljaju im prepreku između njih i njihovih želja. Zatim, idžtihad je našao pristalice u svakom vremenu i na svakom mjestu, pa i među potlačenima, zbog lahkoće primjene i zato što ne moraju obavljati dužnosti.

 

Dok Božiji propisi su takvi da se mora čvrsto držati do njih i tu nema neke velike slobode, a to političari nazivaju teokratijom, a idžtihad po svom nahođenju koji u sebi ima karakteristike slobode u stavu i mišljenju i ne mora se ničega strogo pridržavati nazivaju “demokratijom”, tj. vladavinom naroda, oni koji su se okupili na Sekifi nakon Poslanikovog preseljenja ukinuli su teokratsku vlast koju je osnovao Božiji Poslanik, s.a.v.a., na osnovama kur’anskih jasnih tekstova i zamijenili je demokratskom vlašću, u kojoj narod bira onoga koga smatra odgovarajućim za svoje vodstvo, osim što ti ashabi nisu znali za riječ demokratija jer nije arapska, ali su znali uređenje šure.

(Uprkos tome što se u stvarnosti nije desila ni ova vrsta izbora, jer oni koji su izabrali ne posjeduju nikakvo pravo na predstavljanje ummeta ni na koji način, pored toga što su mnogi od velikana muslimana koji su imali pravo izbora, bili odsutni, pa je stanje bilo onako kao što je u pjesmi koja se pripisuje Zapovjedniku vjernih, Imamu Aliju, u kojoj se obraća Ebu Bekru: Ako te šurom muslimanima da vladaš izabraše, / kako to onda da učesnici šure odsustvovaše? / Ako tvrdiš da ti blizina Poslaniku donese vlast, / to drugim, prečim mu i bližim, odričeš tu čast.)

 

Zato su oni koji danas ne prihvataju tekst o hilafetu pristalice “demokratije”, ponose se time, tvrdeći da je islam prvi uredio ovaj sistem. Oni su pristalice idžtihada i obnove i najbliži su zapadnim sistemima. Zato danas čujemo zapadne sisteme kako hvale ove i nazivaju ih naprednim, progresivnim i tolerantnim muslimanima.

 

A što se tiče šiija, pristalica “teokratije”, ili vladavine Allaha, koji odbijaju idžtihad naspram jasnog vjerskog teksta i prave razliku između Božije odredbe i šure, kod njih šura nema veze s jasnim vjerskim tekstovima, već idžtihad i šura dolaze tamo gdje ne postoji jasan vjerski tekst. Zar ne vidiš da je Svevišnji Allah taj koji je odabrao Svoga poslanika Muhammeda i uprkos tome rekao:

"I dogovaraj se s njima." Ali Imran, 159.

 

A što se tiče onog što je vezano za izbor vođe koji vodi čovječanstvo, Uzvišeni Allah kaže: Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabire. Oni nemaju pravo birati. El-Kasas, 68.

 

Zato se šiije, kad vjeruju da je Ali trebao naslijediti Poslanika i biti halifa, drže jasnog teksta, a i kada kritikuju neke ashabe, kritikuju to što su jasan tekst zamijenili idžtihadom pa time upropastili Allahovu i Poslanikovu odredbu i otvorili ranu islamu koja ni do danas nije zarasla. Zbog svega ovoga vidimo da zapadne vlade i njihova inteligencija odbacuju šiije i nazivaju ih ekstremistima i nazadnim, jer žele povratak Kur’anu koji odsijeca ruku kradljivcu, kamenuje bludnika i naređuje borbu na Allahovu putu, a to je za njih primitivnost i barbarstvo.

 

Kroz ovo istraživanje shvatio sam zašto neka sunijska ulema tvrdi da su se vrata idžtihada zatvorila poslije imama trećeg hidžretskog stoljeća. Možda je to bilo zbog toga što je ovaj idžtihad donio ovom ummetu katastrofe, nedaće, krvave ratove koji su uništili sve živo i pretvorio najbolji ummet koji se ikada pojavio u ummet koji se bori međusobno i kojim vlada haos, vlada im plemstvo i iz islama se vraćaju u džahilijet.

 

Što se tiče šiija, kod kojih je kapija idžtihada otvorena sve dok postoje jasni vjerski tekstovi i niko ih ne može izmijeniti, u tome im je pomoglo postojanje dvanaest Imama, koji su naslijedili znanje svog djeda i konstantno govorili da ne postoji nijedno pitanje a da od Allaha o tome nema propis koji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., objasnio.

Također smo shvatili da se ehlu sunnet vel-džemaat, kada su oponašali ashabe, mudžtehide koji su zabranili pisanje Poslanikovog sunneta, našao prisiljenim da zbog nepostojanja tekstova čini idžtihad sopstvenim mišljenjem, alegorijom, istishabom, saddu babi zeraj‘iom ( Pravila iz znanosti Usula radi donošenja propisa u fikhu.) itd.

Također smo shvatili da su se šiije okupili oko Imama Alija, a on je vrata grada znanja, koji je govorio: “Pitajte me o svemu. Božiji Poslanik me je poučio o hiljadu poglavlja nauke, a za svako poglavlje se otvara još hiljadu poglavlja.”

(Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 1, str. 222, hadis 43.)

 

Za razliku od ovih, ostali su se okupili oko Muavije ibn Ebu Sufjana, koji je znao samo malo iz Poslanikovog sunneta, ali je postao vođa nepravedne pobunjeničke skupine, vladar vjernika poslije smrti Imama Alija i radio po svom nahođenju više od svojih prethodnika. Ehlu sunnet vel-džemaat za njega kažu da je on pisar Objave i da je on jedan od učenjaka mudžtehida. Kako mogu suditi prema njegovom idžtihadu, a on je taj koji je stavio otrov prvaku mladića stanovnika Dženneta Hasanu ibn Aliju i ubio ga?! Možda kažu: “I ovo je njegov idžtihad. Postupio je po svom mišljenju i pogriješio.” Kako mogu suditi po njegovom idžtihadu, a silom je natjerao ummet da mu položi prisegu, prvo njemu, a onda i njegovom sinu Jezidu, promijenivši sistem šure i halifata u nasljednu instituciju, monarhiju.

 

Kako mogu suditi po njegovom idžtihadu i pripisivati mu nagradu, a on je naredio da se proklinje Imam Ali i Ehli bejt, Poslanikovo čisto potomstvo, s minbera i to je postao običaj koji se slijedio 60 godina? Kako ga mogu nazvati pisarom Objave kad je Objava objavljivana Poslaniku 23 godine, od kojih je Muavija dvadeset godina bio mušrik, dok nije primio islam. Kada je primio islam poslije oslobađanja Mekke, nismo našli nijedan rivajet da kaže da se nastanio u Medini, dok Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije stanovao u Mekki poslije njenog oslobađanja. Kako se onda može pripisati Muaviji pisanje Kur’ana? Ve la havle vela kuvvete illa billahil-ali el-azim!

 

Pitanje se uvijek ponavlja: “Koja od ove dvije skupine je na putu istine, a koja na putu laži?” Ili su Ali i njegovi sljedbenici nasilnici i na krivom putu, ili su Muavija i njegovi sljedbenici nasilnici i na krivom putu? Božiji Poslanik, s.a.v.a., je sve objasnio, samo što oni koji tvrde da slijede sunnet žele da ga  izmijene, iskrive. Kroz istraživanje i kroz odbranu Muavije postalo mi je jasno da su oni koji ga brane u stvari sljedbenici emevija, a ne, kao što tvrde, sljedbenici Poslanikovog sunneta.

 

Posebno se to vidi iz njihovih stajališta spram sljedbenika Imama Alija koje mrze i proslavljaju dan Ašure kao praznik i brane one ashabe koji su uznemiravali Božijeg Poslanika za vrijeme njegova života, a i poslije smrti, ispravljaju njihove greške i pravdaju njihove postupke. Da mi je znati kako volite Alija i Ehli bejt, a u isto vrijeme prizivate Božije zadovoljstvo njihovim neprijateljima i ubicama? Kako volite Allaha i Njegova Poslanika, a branite one koji su izmijenili propise Allahove i Poslanikove i tumačili ih po svome ličnom mišljenju?

 

Kako poštujete onoga ko nije poštovao Božijeg Poslanika, nego ga je još optužio da bunca i kritikovao njegovo postavljanje komandanta? Kako slijedite imame koje su imenovali emevije ili abasije za politička pitanja, a ostavljate imame o kojima je Poslanik govorio, naveo njihov broj (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 1020, hadis 7222; Muslimova zbirka hadisa, sv. 6, str. 7-10, hadis 5-10 (1821); Sunen Ebu Davuda, sv. 6, str. 195-196, hadis 4276 i 4277; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 87; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 617; Medžme‘uz-zevaid, sv. 5, str. 178; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 492) i imena.

(Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 3, str. 281.)

 

Kako slijedite onoga ko nije poznavao Poslanika onako kako treba, a ostavljate “Vrata grada znanja” i onoga ko je u odnosu na njega kao Harun u odnosu na Musaa, a.s.?