Još uvijek se sjećam kako me je otac poveo u mahalsku džamiju u kojoj se uz ramazan obavljala teravija, a bilo mi je deset godina, i predstavio me džematlijama, koji nisu mogli sakriti svoje oduševljenje. Nekoliko dana ranije sam saznao da je muallim sredio da dvije-tri noći ja predvodim teraviju namaz. Obično sam klanjao u zadnjim safovima s ostalom djecom i željno sam očekivao da imam pređe na drugu polovicu Kur’ana, tj. suru Merjem. Moj otac je vodio računa da učimo Kur’an u školi gdje djeca uče hifz, a i kod kuće, pa smo navečer išli u džamiju, gdje nas je imam, naš rođak koji je bio slijep, učio hifzu.

Ja sam već bio naučio napamet pola Kur’ana, pa je moj muallim htio da pokaže svoju vrlinu i svoj trud kroz mene. Kad me je naučio mjesta ruku‘a u učenju, nekoliko puta me saslušao da bi bio siguran da sam dobro shvatio… Kada sam uspio na probi i završio s namazom i učenjem u džematu na najljepši način, što su moj otac i muallim očekivali, svi su mi prišli, ljubeći me, zahvaljujući učitelju što me je učio i čestitajući mom ocu, a svi su zahvaljivali Allahu, dž.š., na blagodati islama i “berićetu Šejha”. 

Doživio sam dane koje nikada neću zaboraviti zbog oduševljenja i popularnosti koja je prešla iz naše mahale na cijeli grad. A te ramazanske noći su u mom životu zapečatile vjersku narav čiji su tragovi i do danas ostali. Zato, kad god bi mi se putevi miješali, osjećao bih nadnaravnu moć, koja bi me vukla i vraćala na pravi put. I kad god bih osjetio slabost u svojoj ličnosti, bezvrijednost života, to bi me sjećanje podiglo na najuzvišenije duhovne stepene i rasplamsalo duboko u meni plamen imana kako bih podnio odgovornost. Kao da me je ta odgovornost koju mi je otac stavio u obavezu, ili preciznije, moj učitelj, da predvodim džemat u tom ranom životnom periodu, navela da se uvijek osjećam da sam nedostatan nivoa koji priželjkujem ili u najmanju ruku koji se od mene traži.

Zato sam djetinjstvo i mladost proveo relativno iskreno i korektno, a nije nedostajalo ni besposlice i igre, kojima su, u većini slučajeva, vladali nevinost i ljubav prema znanju i oponašanju, a gdje me je okruživala Božija briga da budem odlikovan, između ostalih, ozbiljnošću i mirnoćom, pa nisam zapadao u grijehe i neposlušnost prema Allahu, dž.š. Ne mogu a da ne spomenem i majku, koja je ostavila veliki trag u mom životu.

Čim sam otvorio oči, počela me je učiti kraće kur’anske sure, namaz i taharet. Poklanjala mi je veliku pažnju, jer sam bio njen prvi sin, dok je gledala pored sebe svoju inoču u istoj kući, koja ju je od prije više godina pretekla pa je imala djecu od kojih su neka bila njenih godina, zbog čega se tješila mojim odgajanjem i podučavanjem, kao da se takmičila s inočom i sinovima svoga muža.

Kao što ime Tidžani, kojim me je nazvala moja majka, ima posebnu prednost kod porodice Semavi, koja je prihvatila tidžanijski tarikat i usvojila ga još u vrijeme kad je jedan od sinova šejha Ahmeda Tidžanija posjetio grad Gafsu, dolazeći iz Alžira, pa je bio gost u kući porodice Semavi, nakon čega su mnogi stanovnici grada, a posebno učene i bogatije porodice, prihvatile ovaj sufijski tarikat i propagirali ga. I zbog svoga imena postao sam omiljen u kući porodice Semavi, koja ima preko dvadeset familija, a i izvan, od strane onih koji su prihvatili taj tarikat. Zato su mi mnogi od staraca, prisutnih u džamiji onih ramazanskih noći koje sam spomenuo, ljubili glavu i ruke, čestitajući ocu riječima: “Ovo je emanacija velikodušnosti šejha Ahmeda Tidžanija.”

Dobro je spomenuti da se tidžanijski tarikat proširio u Maroku, Alžiru, Tunisu, Libiji, Sudanu i Egiptu i da su sljedbenici ovog tarikata u jednu ruku pristrasni. Oni, na primjer, ne posjećuju mjesta drugih evlija, jer vjeruju da oni preuzimaju jedni od drugih lančanim sistemom, osim šejha Tidžanija, koji je nauku uzeo direktno od Poslanika, s.a.v.a., bez obzira na to što je živio 13 stoljeća poslije.

Prenose da je šejh Ahmed Tidžani pričao da mu je došao Božiji Poslanik na javi, a ne u snu. Još tvrde da je potpuni salavat koji im je napisao njihov šejh bolji od četrdeset hatmi Kur’ana. Ovdje ću stati – ovo je bilo kratko upoznavanje s tidžanijskim tarikatom, a o njemu ću govoriti na drugom mjestu u ovoj knjizi. Rastao sam i napredovao u ovom vjerovanju, kao i ostali mladići, a ako bude Božije volje, svi smo muslimani (neka je hvala Allahu, dž.š.) ehlu sunneta vel-džemaata, sljedbenici mezheba imama Malika ibn Enesa, imama Medine, samo što smo bili podijeljeni na različite sufijske tarikate, kojih je bilo mnogo na sjeveru Afrike.

Samo u gradu Gafsi postoje tidžanijski, kaderijski, rahmanijski, selamijski i isavijski tarikat i svi su imali svoje pristalice i sljedbenike koji su napamet znali njihove kaside, zikrove, virdove koji se održavaju na svečanostima i noćnim bdijenjima povodom sklapanja braka, sunećenja, uspjeha ili nazrova. Usprkos nekim negativnostima, ovi tarikati su odigrali veliku ulogu u očuvanju vjerskih obreda i poštovanja prema evlijama i dobrim robovima.